četvrtak, 29.11.2007.

Žensko laganje...

Zbog čega su neke veze iskrenije od drugih? Zbog čega su neki parovi otvoreniji jedni prema drugima dok neki više vole lagati partneru? Nitko ne zaslužuje laži ali i uz to žene, bez sumnje, lažu puno i često, ali i muškarci nisu ništa bolji.
Povjerenje je nešto što se stvara i dograđuje od prvog dana veze, pa ako se na njemu dovoljno ne radi, žena vam sigurno može lagati. Često se kaže kako postoje "bijele laži", one koje se upotrebljavaju kad nekoga želimo oraspoložiti ili da se bolje osjeća. Budući da su žene 'nježna bića' one lažu kako bi poštedile svojeg muškarca.

Neke od vrlo čestih laži koje nam dame serviraju...
-Ti si savršen
"Volim te baš takvog kakav jesi i ne bi promijenila ništa kod tebe." Uozbiljite se; nitko nije savršen. Na početku veze sve kažu isto zato što vas ne poznaju dovoljno, ali nakon nekog vremena definitivno će pronaći nešto što će poželjeti promijeniti.

-U pravu si
Svaka rasprava s vašom djevojkom se završava tako što vam ona kaže da ste u pravu? Možda vas to čini ponosnim, ali morate znati da je ovo velika laž. Vjerovatno nije ni razmišljala o mogućnosti da možete biti u pravu, već vam tepa samo da bi vas ušutkala. Vrlo dobro zna da ćete ubrzo shvatiti kako je ona, u stvari, bila u pravu i kako od vas očekuje - ispriku.

-Sve je u OK
Najčešća laž u žena je "Dobro sam" koju dobijete kada je pitate da li je sve ok. Kada vidite da je uznemirena, da se čudno ponaša ili da ne želi s vama razgovarati prirodno je da joj postavite takvo pitanje, ali se ne nadajte da ćete dobiti iskren odgovor. Žene ne žele reći pravu istinu, ali očekuju da sami shvatite što nije u redu. Čudno, zar ne?

-Volim provoditi vrijeme s tvojim prijateljima
Na početku veze joj to neće predstavljati problem, ali kasnije će se sve promijeniti. Čak iako su u pitanju vaši najbolji prijatelji ona će očekivati da svo slobodno vrijeme provodite s njom, a ne sa frendovima. Ako vam to eksplicitno ne kaže, onda će sigurno reći nešto u zamaskiranoj formi. Tek kad vaša druženja s njima padnu na minimum, tad će se pretvarati da uživa u njihovom društvu.

-Tvoj račun u banci nije bitan
Vjerujete u ovu izjavu? Svi znamo da je to laž. Sve žene žele muškarca koji je financijski stabilan i neovisan, muškarca koji joj može osigurati budućnost bez financijskih problema. Ovo naravno ne znači da morate biti bogati da bi imali djevojku, ali da morate imati nešto novca, to sigurno.

-Odličan si u krevetu
Ako ona započne priču o ovoj temi a da ja vi ništa niste pitali, onda imate razloga da joj ne vjerujete. Ako vam krene dijeliti komplimente na račun vašeg seksualnog znanja to ne znači da 100% stoji iza toga što govori. Žene kojima je stalo do svojih muškaraca imaju običaj govoriti ono što znaju da muškarci žele čuti kako bi se bolje osjećali. Razmislite dobro o svojoj djevojci, vašoj vezi i seksualnom životu pa sami zaključite da li zaista zaslužujete te komplimente ili ne.

-Ne brini, svima se to dešava
Ako napravite malu grešku u nečemu što radite ili se bar jednom ne pokažete u krevetu, ovu laž ćete sigurno čuti. Ona vam ne želi pokazati koliko je uznemirena ili čak ljuta na vas, te vam stoga govori jedno a misli nešto potpuno drugo. Jedino što vam preostaje uraditi je da se potrudite da se ubuduće nikakve greške ne dešavaju ili ih bar svedite na minimum.

_Josip_

| 17:16 | Komentari (2) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 26.11.2007.

Znaš li da te volim?

Puno je stvari koje se bojimo priznati sebi i drugima, jednostavno zbog toga što se bojimo loših iskustava. Jedno od, čini se, najtežih priznanja jest "Volim te."

Ironično, zar nije? Ne bi li zapravo o ljubavi trebali pričati na sva zvona i dijeliti tu svoju radost sa ljudima oko sebe? To ćemo učiniti tek u trenutku kada se naše dvije skrivene ljubavi formaliziraju u vezi, kad obje strane nekako uspiju napraviti onaj prvi korak i priznaju svoje najskrivenije misli. I koji su to uopće načini na koje ljudi danas pokazuju osjećaje?
U ne tako davnoj prošlosti damama su pod prozorom zaljubljeni momci svirali serenade kako bi izrazili svoju ljubav. U seoskim sredinama djevojkama prema kojima su gajili osjećaje mladići bi poklanjali jabuke, u nešto novije doba i financijski bolje potkovanim sredinama damama zaljubljeni momci šalju cvijeće, nakit ili čak i neke skuplje poklone. Odlazi se na večere, izlete i slično. U svijetu mladih najslađa su priznanja u okrilju mračnih kutaka nekog disco kluba, zabave ili sličnih skupnih okupljanja.

Nekima je problem priznati svoje osjećaje jer su po prirodi sramežljivi. Drugima je pak teško jer su imali loših iskustava koje ne žele ponoviti, ili nisu uopće imali iskustava pa se boje rezultata. Na primjer, ukoliko ste jednom nekome rekli da ga volite, a ovaj vas je iznenađeno pogledao misleći da ste samo prijatelji, situacija postaje napeta i neugodna. Osoba kojoj je priznanje upućeno vjerovatno se osjeća na neki način obveznom i dužnom jer ne osjeća isto što i vi, neugodno joj je jer smatra da vi očekujete neki potez, i u krajnjoj liniji, shvaća da vaše prijateljstvo prelazi u neku drugu dimenziju u kojoj više neće moći funkcionirati. Mnoga su prijateljstva zbog toga propala, iako ima i onih koja su ostala podjednako čvrsta, još bolja, ili se pretvorila u ljubavnu vezu. Ipak, češća su ona koja rezultiraju odvajanjem.

Kako ćemo nekome reći da ga volimo, ovisi od trenutne situaciji u kojoj se nalazimo. Hoćemo li to tiho šapnuti pred kućnim pragom nakon dobrog izlaska, urlati pod prozorom ili napisati kao poruku, stvar je izbora i prikupljene snage. Nije lako reći "Volim te", jer te obične dvije riječi koje u vezama tako često ponavljamo, kada ih nekome izgovaramo prvi put, zvuče teže i ozbiljnije. Ne znam koliko se vas može sjetiti trenutaka u kojima su im drage osobe izjavile ljubav.

Moramo li biti sigurni u osjećaje druge strane da biste joj/mu mogli reći "Volim te", ili je i to rizik kao sve drugo u životu? Treba li muškarac biti taj koji će napraviti prvi korak, i je li njima manje neugodno? Naravno da ne! Neki će reći da su muškarci osjećajniji od žena, i da će izjaviti ljubav tek tada kada sigurno budu voljeli, a žene su te kojima riječi ne znače puno. To baš i nije točno, iako je nekako u društvu stvarno uobičajeno da žena očekuje udvarače, a ne da i sama udvara. To je stvar osobnosti i odgoja, jer neki su spremniji reći svoje mišljenje bez obzira na posljedice, a muškarcima nije ništa lakše samo zato što su muškarci. Najgora stvar koja vam se može desiti je laganje; kad nekome kažete da ga volite iz tisuću razloga koji su sve samo ne ljubav, pa u tu kategoriju ulazi i ono "Ne bih ga/ju željela povrijediti". Laž je nešto što će povrijediti najviše, pa onda je lakše podnjeti i neke sitne poraze – samo da smo sigurni u istinu. Stoga je rizik izjavljivanja pravih osjećaja daleko manji od rizika kojem podliježemo ako živimo u laži...

Kao dodatak dodao sam jednu prekrasnu domaću pjesmu, koju bi htio da svi čujete.. Preuzeti je možete klikom ---> OVDJE!

_Josip_

| 17:03 | Komentari (4) | Isprintaj | #

petak, 23.11.2007.

Vraćanje sebi...

Udaljavanje od sebe je glavni izvor naših nevolja, naših uznemirenosti i strahova, osnovni uzrok potištenosti, bespomoćnosti, obeshrabrenosti, glavni razlog zbunjenosti, nesigurnost i nedostatka samopouzdanja. Otuđivši se od svog istinskog ja, izgubili smo čvrsto tlo pod nogama, ostali smo bez osnove svog postojanja. Da bismo pobijedili ono što nas muči, najbitnije je da se vratimo sebi.
Nema u tom povratku ničeg mističnog.

Riječ je o stupnjevitom procesu, ne o činu. Sebi se nećemo vratiti naglo, u jednom skoku. Sebi se približavamo. Koliko će to približavanje trajati, ovisi od toga koliko smo se od sebe udaljili. Udaljavajući se od sebe, stvorili smo jednu lažnu osobu. Izgrađivali smo je iz dana u dan, pripisujući joj savršenstva, sposobnosti i moći svake vrste. Istovremeno, potiskivali smo svoje istinska osjećaje i razmišljanja. Sebe smo zakopavali sve dublje i dublje. Lažna osoba se, poput vampira, hranila našom krvlju. Kako se ona širila, mi smo se skupljali; kako je ona jačala, mi smo slabili.
Tako smo dospjeli u slijepu ulicu. Kako da se iz nje izvučemo?
Tako što ćemo srušiti ono što smo sami izgradili. Lažnu osobu nećemo srušiti jednim udarcem, nećemo je uništiti preko noći. Nećemo je se riješiti odlukom da ćemo od sutra biti ono što jesmo i ništa drugo. Razgrađivat ćemo je prepoznavajući njena lukavstva i njene mane.

Kada se osjetimo povrijeđenim, potištenim, poniženim, to nas stvarnost podsjeća na sebe. Poslušajmo njen glas. Ispast će da nismo tako savršeni kao što bi željeli biti. Lažna osoba nas zavarava laskavim lažima, koje nas upropaštavaju.
Kad se osjetimo izgubljenim, možda stvarno ne znamo gdje smo i kuda idemo. Možda su naši putokazi stvarno lažni.
Kad se osjetimo bezvrijednim, to nije zato što smo nisko pali, već zato što smo se suočili s provalijom koja nas dijeli od lažne, nedostižne veličine.
Kad se osjećamo krivim, to nas lažna osoba kori što je nismo bili dostojni.
Ako nam ponestane samopouzdanja, to nije zato što su naše sposobnosti nedovoljne, već zato što se u lažnu osobu i njene varke stvarno ne možemo pouzdati.
Ako se nađemo u depresiji, to je zato što je stvarnost, grubim udarcima, jednostavno razgradila lažnu osobu u koju smo se uživjeli. Tek tada je želimo čim prije izgraditi da bi mogli krenuti dalje. No, korisnije bi bilo da oslušnemo glas koji nas opominje da tako više dalje ne ide. Depresija je opomena, upozorenje.

Razgrađujući lažnu osobu, rušimo zidove tamnice u koju smo zatvorili svoje istinsko biće. Povratak sebi je proces samooslobađanja.

_Josip_

| 16:51 | Komentari (4) | Isprintaj | #

srijeda, 21.11.2007.

Povodljivost


U današnje vrijeme često se nameću putem medija ideali ljepote i to fizičke ljepote čovjeka, kao i ljepote stvari, umjetnosti i svega što čovjeka okružuje. Povodljivost je mana čovjeka oduvijek pa prihvaća tuđa poimanja o ljepoti, načinu života. Dakle ne stvara sam zaključke što mu se sviđa i što voli nego mu se sviđa ono što drugi smatraju da bi se njemu trebalo sviđati i voli ono što drugi smatraju da bi trebao voljeti. Bez obzira da li je njemu osobno lijepo nešto reagirati će na kritiku te ljepote koju čuje od drugih oko sebe. Samim tim dolazi do toga da čovjek čita ono što drugi smatraju da je dobro i srami se priznati da mu se sviđa neki drugi oblik štiva, gleda filmove za koje mu drugi vele da su dobri, posjećuje mjesta koja mu drugi preporučuju i srami se priznati da se njemu možda sviđa neko drugo mjesto, neki drugi ambijent i drugačiji odmor i zabava. Na svaku kritiku reagira upravo onako kako se to od njega očekuje, tj. prihvati tuđe mišljenje i srami se svog mišljenja i svog stava. Zašto se sramiti filmova koje volimo gledati i možemo ih gledati stotinu puta? Zašto se sramiti muzike koja nas opušta i u kojoj uživamo? Zašto prešutjeti da čitamo štiva koja drugi ne čitaju(ili čitaju pa se boje priznati)? Samo zato da budemo prihvaćeni, da budemo dio cjeline, da se po ničemu ne izdvajamo od gomile koja uniformirano korača kroz život? Zašto se bojati priznati da nismo dovoljno jaki, da se bojimo nekih stvari, da trebamo podršku ali ne nametnuto shvaćanje svijeta i vrijednosti u svijetu?
/freya/

| 11:44 | Komentari (3) | Isprintaj | #

petak, 16.11.2007.

Centar svijeta...

Vjerovao je da je baš on središte i centar cijelog svijeta. Sve oko njega okreće i sve mora biti njemu podređeno. Kod druginh nije pronalazio suglasnost sa takvim viđenjem. Zbog toga su sukobi bili neminovni.

Druge ljude nije doživljavao kao bića sa njihovim osobnim postojanjem, osobnim pravima, željama, potrebama, nevoljama, strahovima, neodumicama, problemima... Ostali su za njega postojali tek kao manje ili više korisno sredstvo za ostvarenje njegovih ciljeva, potreba i želja, sklanjanje njegovih problema, smirenje njegovih strahova. Ili kao razdražujuća prepreka koju treba ukloniti i maknuti od sebe.

Njegova težnja bila je da se svatko upotrijebi ili uništi. U svakom slučaju, da ih izbriše kao samostalne osobe. Drugi su se tome opirali. Otimali su se, suprotstavljali, sukobljavali. Ili pokušavali stvari okrenuti, pa da oni upotrijebe njega, umjesto da on to učini s njima, što je stvaralo ogroman bijes u njemu.

Živio je u stalnim razmiricama, sa gorkim uvjerenjem da njega nitko ne razumije. Tješila ga je pomisao da je to zbog toga što je od svih ostalih toliko bolji da ga jednostavno ne mogu razumijeti. Ili da je to, u biti, čista zavist onih koji mu nisu ni do koljena.

No, nisu samo ljudi ti koji su se trebali podređivati njemu, i priroda se trebala ravnati po njegovim pravilima. Vrijeme je, recimo, moralo biti točno onakvo kako njemu odgovara. Priroda se, naravno, na njega nije uopće obazirala.

Čvrsto je pokušavo sebe postaviti u središte svijeta, ali je svijet za to slabo mario. Često je zbog toga bio razdražen i potišten.
Kao da mu je netko nepravedno i nasilnički uskratio ono što je po svaku cijenu već bilo njegovo. Mučili su ga osjećaji slabosti i nedovoljnosti, kojih se nadao nadvladati tako što će sebe postaviti kao središtem svega.

Ali to tako nije išlo...

_Josip_

| 10:57 | Komentari (8) | Isprintaj | #

utorak, 13.11.2007.

Podmukao...

Jedino čime je opsjednut jest on sam, prepun je zavisti, mržnje i bijesa. Htio bi, međutim, proći kao prijateljski nastrojena, velikodušna, plemenita osoba. Svako zlo iz tog razloga nanosi podmuklo, iz zasjede.

Osvetoljubiv je do granice bola. Ne može podnjeti nikog tko je bolji od njega. Nadmoć drugih, bilo koje vrste, nanosi mu nepodnošljivu bol. Goni ga strasna potreba da povrijedi svakoga tko ga u bilo čemu nadmašuje, da mu napakosti na bilo koji način. Okružuje se nitkovima, kako bi izgledao vrijedniji nego što jest.
Nikad nikome ne priznaje svoju osvetoljubivost. Ona mu se ne uklapa u njegovu sliku o velikodušnosti i plemenitosti, za koju se bori više od svega.
Osvetoljubivost maskira dobrim namjerama, visokim vrijednostima, uzvišenim ciljevima, svevažećim principima, najotrcanijim i najbljutavijim općim mjestima.

Kada pak nekog povrijedi, nekog ošteti, nekome nanese bol, što se događa vrlo često jer bez toga ne može živjeti, nikako ne dopušta nikome da primijeti njegovu zlu namjeru. On, eto, vitez bez mane, samo služi višim vrijednostima. Ako je netko pri tome nastradao, a što da se radi, tako je valjda moralo biti.

Nikad ne krije svoje likovanje kada mu osveta pođe za rukom, ali ga predstavlja kao pobjedu pravde, nikako ne njegovu osobnu. Krajnje je potišten kada u nije uspio u osveti.
Da bi se bolje prikrio i maskirao u svojoj zasjedi, rado se služi drugim osobama kao svojim oruđem. Tako mu ruke, barem prividno, a do privida mu je vrlo stalo, ostaju čiste. Zato mu trebaju izvršitelji, lišeni osobne volje, koji će slijepo nasrnuti na onog na koga on ukaže prstom.

Prije svega razmeće se ljubaznošću, srdačnošću i susretljivošću, kako bi zavarao okolinu oko sebe. U stanju je prema nekome postupati prividno najiskrenije i najsrdačnije, a da mu istovremeno radi iza leđa, ni najmanje se zbog toga ne zbunjujući. Iz istih razloga se povremeno razmeće i velikodušnim gestama. Potajno se čak i ponosi svojom podmuklošću.

Istovremeno, međutim, živi u stalnom strahu da će biti razotkriven. Strah od razotkrivanja je u osnovi svih njegovih, inače brojnih strahova...

_Josip_

| 16:58 | Komentari (2) | Isprintaj | #

subota, 10.11.2007.

Šutnja...

Što je šutnja? Što nam govori kad netko preko puta nas šuti? Što misliti kada sav naš trud da s nekim uspostavimo bilo kakvu komunikaciju jalovo pada u vodu? Čovjek je stvoren da komunicira i komunikacija postoji između ljudi da bi se bolje razumjeli,da se ne bi razumjeli, da bi razmijenili mišljenja, preispitali svoje stavove. Zašto onda ljudi biraju šutnju kao oblik odgovora na komunikaciju drugih ljudi? Zašto odabiru određene ljude s kojima ne žele komunicirati? Kad netko vidi da netko komunicira sa svima osim samo s njim kako da to protumači? Znači li šutnja potpuno odbijanje prisustva te osobe? Kada netko nešto veli općenito u društvu, u redu, šutnja je ponekad i bolja ako nismo sigurni kako i na koji način reći svoje mišljenje ili ako smatramo da se to od nas ni ne očekuje. Međutim kada nas netko koga poznajemo u potpunosti ignorira šutnjom tada je to znak nepoštovanja naše osobe i možemo to shvatiti kao dokaz da nas ta osoba ne doživljava ili nas čak prezire, posebno ako na naša izravna pitanja odgovara šutnjom? Neki ljudi su takvi......šute. Šutnja je najbolji štit od svega što bi moglo imalo poljuljati neke njihove stavove, poglede ili odluke. Šutnjom prije svega odlažu neke odluke koje moraju donijeti nadajući se da će netko drugi umjesto njih donijeti tu odluku pa će njima biti lakše. Kasnije će reči da nisu to oni odlučili, a šutnjom su dali pristanak da se određena odluka provede u djelo. Stara poslovica kaže"šutnja je zlato", možda kada treba šutjeti o nekim stvarima, čak i nekim osjećajima, nećemu u nama što ne želimo ni sa kim podijeliti, ali šutnja je i otrov koji truje jednu stranu u međusobnim odnosima, zapravo ju psihički opterećuje i prestaje tek kad toj strani postaje svejedno što ona druga strana misli i osjeća. Šutnja je otrov za međusobne odnose dvoje ljudi bili oni ljubavni, prijateljski ili kolegijalni.

/freya/

| 19:32 | Komentari (5) | Isprintaj | #

četvrtak, 08.11.2007.

Bijeg od odgovornosti...

On je čovjek koji potpuno odbija preuzeti bilo kakvu vrstu odgovornosti. Kada mu stvari ne idu kako je zamislio ili kako od njih očekuje, za to su uvijek krivi svi drugi. On nikad. Riječ "odgovoran" za njega znači biti kriv.
Svoj život troši i provodi tražeći krivce.

Za probleme u kući, krivi su mu žena, djeca, roditelji, rodbina, pa i susjedstvo. Za probleme s djecom uglavnom je kriva žena koja ih nije znala odgojiti, kriva je škola koja ih je zapustila, krivi su mediji koji ih kvare ili društvo koje loše utječe na njih. On s time nema baš nikakve veze.

Za probleme na poslu krivi su mu oni s kojima radi, sve sami bezveznjaci, smušenjaci, nesposobnjakovići, uobražene budale, lijenčine, bitange, bezosjećajni prevaranti i podmukli spletkaroši. S druge strane, smatra da on sam daje sve od sebe, ispunjava sve svoje obveze, i daleko više od toga, ima sjajne ideje i nikada ne griješi.

Za probleme sa zdravljem su mu krivi liječnici koji nemaju pojma o svojem poslu. Nikad se ne pita da li je i koliko nezdrav njegov način života.
Za njegovo loše raspoloženje krivi su oni koji mu idu na živce ili ga gnjave.
Kad mu je dosadno, krivi su nezanimljivi ljudi, loša zabava ili očajan TV program, a da ne pričamo o užasno promjenljivom vremenu.

Za sve i sva su mu krivi ljudi, poznati i nepoznati, bliski i udaljeni, i ljudske institucije, ali na tome se ne zadržava. Ljute ga i vremenske prilike koje nisu onakve kakve bi želio. Ili je prevruće, ili prehladno, ili pada kiša ili snijeg, i to taman onda kad mu to ne odgovara.

Sebe ne smatra odgovornim za ništa u svojem životu. Postavio se iznad i izvan te odgovornosti, što za njega znači iznad svake krivice i svake osude.

Njegov je problem dvojak.
Ponajprije, probleme i nevolje ne vidi kao osnovni dio života, kao nešto što treba rješavati i biti iznad toga, već kao dokaz nečije niže vrijednosti. Izbjegava uvidjeti svoj dio odgovornosti kako bi izbjegao samoosuđivanje.
Nadalje, preuveličava stvari jer očekuje previše, zapravo nemoguće – da sve teče glatko, kao podmazano, u savršenom skladu sa njegovim zamislima i zahtjevima. Spada među one koji su skloni uraditi "od buhe slona". Tako ne postiže baš ništa, osim što otežava život i sebi i drugima.

On odbija prihvatiti dvije jednostavne istine. Biti odgovoran ne znači biti kriv i bezvrijedan. U životu ništa ne može biti savršeno. I to ga skupo košta...

_Josip_

| 16:45 | Komentari (2) | Isprintaj | #

nedjelja, 04.11.2007.

Staza života

Staza života nije autoput po kojem juriš 200 na sat i sve ti ide lako. Staza života je puteljak na kojem ima i rupa i kamenja i blata. Treba naučiti i znati hodati tom stazom. Ponekad ti se čini da ne možeš preskočiti rupe na stazi, da ne možeš krenuti dalje, da su ponori preveliki za tvoje korake. Onda stani. Sakupi daščice svoje upornosti, poveži ih s užadi strpljenja i prikucaj čavlima volje. Sagradi most. Kada ti se čini da se ne možeš izvući iz blatne kaljuže ljudske zlobe i podmetanja ne bacaj blato na druge, jer samo tako izaći ćeš čist iz blata. Ne dozvoli nikada da se na tvoju dušu uhvate blatne mrlje tuđih grijehova, isperi ih u vodi svoje dobrote i nesebičnog davanja. Ako nekad i padneš preko kamena koji ti se ispriječio na stazi, ustani, ne ostaj ležati i vidati rane u nedogled nadajući se da će naići netko tko će to učiniti bolje od tebe. Naše su rane naše rane i sami ih moramo vidati travama koje rastu oko naše staze. To ne znači da ne trebamo prihvatiti ispruženu ruku koja nam želi pomoći da ustanemo i ne trebamo odmah misliti da je svaka ta ruka tu samo da nas ispusti u najbolnijem trenutku. Znam da nije svaka ruka za prihvatiti, neke će te gurnuti još dublje u blato iz kojeg tako želiš izaći, ali nekom se mora vjerovati i u nešto se mora vjerovati na toj našoj maloj životnoj stazi koja krivuda i za koju nikad ne znaš kada će nestati pred našim očima.
/freya/

| 13:42 | Komentari (2) | Isprintaj | #

petak, 02.11.2007.

Praznina?

Strahovito se pribojavao svake vrste veze, bilo to povezano s osobom ili sa stvari. U njemu je uvijek postojala neka vrsta unutarnjeg odstojanja prema ljudima, prema stvarima, čak i prema svim poslovima koje je radio. U svakom odnosu, u svakom svojem pothvatu, ostajao je potpuno osjećajno izvana. Sebi je u svakom trenutku ostavljao mjesto za ustuknuti. To ga je činilo sigurnijim i jačim.

Najviše se bojao boli koja bi mogla nastati ako izgubi ono do čega mu je najviše na svijetu stalo. Pribojavao se da bi ljudi, iz bilo kakvih ili različitih razloga, mogli nestati iz njegovog života, zato je želio u svakome trenutku biti na to spreman, kako mu gubitak ne bi pao preteško na dušu.

No, nije samo to da bi to sve moglo nestati iz njegovog života.. Mogli bi ga napustiti i tako uzdrmati njegov ponos, uzdrmati mišljenje koje je imao o sebi. Površne, lake i prolazne veze je zanemarivao pred postojanom ljubavi, neobvezna poznanstva zahtjevnim prijateljstvima. To je bilo bezopasnije. Ležerna zadovoljstva je zanemarivao uspoređivajući ih sa proždirajučim strastima.

Znao je da bi mogli propasti svi poslovi s kojima bi se uhvatio u koštac. A s njima i njegovo uvjerenje u njegove sposobnosti. To je razlog zbog čega se u ništa nije predavao, ničim zanosio. Sve što je radio, radio je usput, taktički se držeči po strani.

Prezirao je ljude koji su povezani sa nekim stvarima. Smatrao je da su sve stvari tu da robuju čovjeku, a ne da gospodare njime.
Čak ni neki kućni ljubimac nije pridobio njegovo povjerenje. Nije mogao pasti na taj trik.

Svako poistovjećivanje sa nekime u njemu je postavljalo strašnu strahovnu barijeru. Odriješene ruke su ono što je jedino želio. Pomisao na neki trenutak u kojem ne bi imao izbora u njemu je stvaralo strašno iskustvo.

Sebe je cijenio više od svih drugih. Negdje u dubini svoje duše smatrao je da ovaj svijet nije vrijedan njega cijelog. Zapravo, njegovo držanje izvan svega njegova je reakcija kako bi bio nad svime.

Držao se ljubomorno te svoje jalove slobode, ali nije znao što bi stvarno učinio s njom. Shvatio je da nije bio ničime vezan, ali niti da je ičemu privržen, posvećen ničemu. Zbog toga ga je izjedao tupi osjećaj praznine i uzaludnosti...

_Josip_

| 17:16 | Komentari (5) | Isprintaj | #