U današnje vrijeme često se nameću putem medija ideali ljepote i to fizičke ljepote čovjeka, kao i ljepote stvari, umjetnosti i svega što čovjeka okružuje. Povodljivost je mana čovjeka oduvijek pa prihvaća tuđa poimanja o ljepoti, načinu života. Dakle ne stvara sam zaključke što mu se sviđa i što voli nego mu se sviđa ono što drugi smatraju da bi se njemu trebalo sviđati i voli ono što drugi smatraju da bi trebao voljeti. Bez obzira da li je njemu osobno lijepo nešto reagirati će na kritiku te ljepote koju čuje od drugih oko sebe. Samim tim dolazi do toga da čovjek čita ono što drugi smatraju da je dobro i srami se priznati da mu se sviđa neki drugi oblik štiva, gleda filmove za koje mu drugi vele da su dobri, posjećuje mjesta koja mu drugi preporučuju i srami se priznati da se njemu možda sviđa neko drugo mjesto, neki drugi ambijent i drugačiji odmor i zabava. Na svaku kritiku reagira upravo onako kako se to od njega očekuje, tj. prihvati tuđe mišljenje i srami se svog mišljenja i svog stava. Zašto se sramiti filmova koje volimo gledati i možemo ih gledati stotinu puta? Zašto se sramiti muzike koja nas opušta i u kojoj uživamo? Zašto prešutjeti da čitamo štiva koja drugi ne čitaju(ili čitaju pa se boje priznati)? Samo zato da budemo prihvaćeni, da budemo dio cjeline, da se po ničemu ne izdvajamo od gomile koja uniformirano korača kroz život? Zašto se bojati priznati da nismo dovoljno jaki, da se bojimo nekih stvari, da trebamo podršku ali ne nametnuto shvaćanje svijeta i vrijednosti u svijetu?
/freya/
|