Slomljena Srca

Vjerovao je da je baš on središte i centar cijelog svijeta. Sve oko njega okreće i sve mora biti njemu podređeno. Kod druginh nije pronalazio suglasnost sa takvim viđenjem. Zbog toga su sukobi bili neminovni.

Druge ljude nije doživljavao kao bića sa njihovim osobnim postojanjem, osobnim pravima, željama, potrebama, nevoljama, strahovima, neodumicama, problemima... Ostali su za njega postojali tek kao manje ili više korisno sredstvo za ostvarenje njegovih ciljeva, potreba i želja, sklanjanje njegovih problema, smirenje njegovih strahova. Ili kao razdražujuća prepreka koju treba ukloniti i maknuti od sebe.

Njegova težnja bila je da se svatko upotrijebi ili uništi. U svakom slučaju, da ih izbriše kao samostalne osobe. Drugi su se tome opirali. Otimali su se, suprotstavljali, sukobljavali. Ili pokušavali stvari okrenuti, pa da oni upotrijebe njega, umjesto da on to učini s njima, što je stvaralo ogroman bijes u njemu.

Živio je u stalnim razmiricama, sa gorkim uvjerenjem da njega nitko ne razumije. Tješila ga je pomisao da je to zbog toga što je od svih ostalih toliko bolji da ga jednostavno ne mogu razumijeti. Ili da je to, u biti, čista zavist onih koji mu nisu ni do koljena.

No, nisu samo ljudi ti koji su se trebali podređivati njemu, i priroda se trebala ravnati po njegovim pravilima. Vrijeme je, recimo, moralo biti točno onakvo kako njemu odgovara. Priroda se, naravno, na njega nije uopće obazirala.

Čvrsto je pokušavo sebe postaviti u središte svijeta, ali je svijet za to slabo mario. Često je zbog toga bio razdražen i potišten.
Kao da mu je netko nepravedno i nasilnički uskratio ono što je po svaku cijenu već bilo njegovo. Mučili su ga osjećaji slabosti i nedovoljnosti, kojih se nadao nadvladati tako što će sebe postaviti kao središtem svega.

Ali to tako nije išlo...

_Josip_