četvrtak, 21.08.2008.
13 months R.I.P.
Neznam kako prestati osjecati ovo kaj osjecam, voljela bih biti malo veselija da drugima ne budem naporna kao drustvo ali nemogu, jednostavno neide, pred njima se drzim snazno, a onda na ovaj blog istresem sve emocije, suze...
Boli me, eto, jos 43 minute i biti ce punih 13mjeseci, a njega i dalje nema, 13mjeseci da se nismo culi je proslo, malo duze je proslo da se nismo vidjeli...
I koliko jos godina je pred nama a da cemo biti daleko od njega?
I sada pisem, i sada suze teku, lijem ih jednu za drugom, jer nema tebe, andjele...
Od odlaska na tvoj grob sve je postalo stvarnije, zapravo, nije mi to stvarno, jos te cekam, jos ti se nadam, ali me muci to da NEMOGU dokazati svijetu da si ti ziv i da na onom krizu NESMIJE pisati tvoje lijepo ime...
Branimir Vugdelija... Ime andjela...
I dusa mi se para, zar zaista nikada vise? Zar vise niti jedan 21. nece proci bez suza? Ne prodje tren da ja ne pomislim na tebe... I u Sinju, ajme majko, kada sam isla po kaficima i usla i u tvoju slavnu Brockvu... Kada sam ugledala one okice i kosicu i pomislila- ajme, nemoj se srusiti, progutaj suze, neces raditi scenu... A sjela sam, i pogled stalno bjezi prema slici, zamisljamo te svi mi, cijelo drustvo, kao da si tu, mi smo dosli u tvoj grad a tebe nema sa nama, i gomilaju se suze i kada sam dosla do ruba odjurila sam u wc da se malo maknem od tvoje slike, nisam mogla drzati suze vise u sebi, i dodjem do wc-a i vidim na onom staklu prema prostoriji gdje su instrumenti tvoju sliku... I nikako se maknuti, sve podsjeca na tebe, divnog andjela... Mislim si-ajme majko, pa do prije 13mjeseci on je tu dolazio a sada ga vise nema, on je bio tu, a sada vise nije... I bila sam u wc-u dok se nisam dobro isplakala pa se vratila, zamolila svih da popiju sto prije i svi su objerucke prihvatili tu ideju jer svima je bilo prebolno...
Na odlasku iz Sinja svi smo imali odsutne poglede pune tuge...
Svih nas boli prejako...
A ja, od kada sam se nakon tog puta zatvorila u kucu ne prestajem sa ovim stanjem... Jednostavno mi je ta tuga prevelika, nemogu se nositi sa njom kako ocekuje citav svijet... Jednostavno nemam snage za boriti se sa njom....
Volim te, andjele, prijatelju...
Ovako virtualne razgovore vodimo, dok se ne sretnemo gore...
Nadam se...
Voli te tvoja prija
