ponedjeljak, 27.08.2007.
Rest in Peace
Brane mi je bio jedan predivan,najbolji prijatelj...U toliko teskih trenutaka u zivotu znala sam se njemu javit,makar u 3ujutro,i znala san ja da ce moj Brane biti uz mene,nazalost,nemam svoj blog,ali sada,nakon njegove smrti,jedinu utjehu nalazim na internetu,citajuci koliko ljudi ga je voljelo...I pricala sam s njim tada kada je poginuo,tako kratko vremena prije...I da sam sekundu duze pricala s njim,mozda nebi ovako zavrsio,da sam se sjetila nekog pitanja,kasnije bi prolazio,mozda bi druge okolnosti bile,pa nebi poginuo...I proklinjem sve motore ovoga svijeta,jer kada bi mu ja solila pamet preko telefona,ili kad bi u zagrebu bio,oko toga-vidi clanak,opet motor,Brane,ne budi glup,kupi si auto,ako padnes,da ima lima koji te stiti,ovako nema nicega da te stiti osim ove kacigice,a tijelo ti je golo...
I moji mama i tata su mu uvijek govorili-Brane,pa budi pametan,nemoj riskirati,i kroz salu-pa jos da nam postanes samo jedno ime u statistikama,clanak u crnoj kronici,i lice u osmrtnicama...I postao je to...U novinama nije skoro ni spominjan,kamoli u vjestima...Mislim,ipak nije on neko djete,tko jebe to sta je andjeo umro...gadni licemjeri....I uvijek isti izgovor Branetov za motor-ma ja pazim,znam ja dobro vozit,zasticen sam,nema opasnosti nikakve,nece meni nista biti,ne brinite...Previse je volio taj motor,sjecam se kad me odusevljeno zvao-malaaaa,dobio sam motor,napokon je moj,e,drzim kljuc u rukama,nemogu vjerovat! Kao malo djete,kad smo se igrali,uvijek bi bio zahvalan za sitnice,a ne za ovako krupne stvari...I taj dan-suze,bol,jad,tuga,patnja...Zvoni telefon,javlja se mama,prica,pocne vristat od suza,samo baci slusalicu...Uzima tata,ne vristi,ali pocne plakat,oboje blijedi...Ja pricam-sto je? sto je? sto se dogodilo? Javim se,sokirana-suze na telefonu,netko jeca...Mama istrgne telefon,Danira,sad cu te zvat...Noge mi se odsjekle...I pitam u strahu-mama,sta je bilo?
Stanka par sekundi,dok hvata zrak...I kaze-Brane je poginuo popodne...Mali Brane je poginuo!!!
Ja padam na pod,vristim,pokusavam ga dobiti na mobitel,mobitel ugasen...Sok,nevjerica,suze,jecanje,gusenje...Od tada je tako...Tjese me njegove poruke spremljene,slike,videi,snimke,sjecanja,sve to...I ovo sto vidim da ima puno njih koji ga vole...
Onih kojima je stalo...I onda-njegov grob...Umjesto sa andjelom,braticem,kojeg sam mogla dotaknuti,sad cu dodirivati spomenik i kamen...Nikad vise njegovo toplo tijelo,i kosicu,koja je upila toliko mojih suza tuge i suza radosnica,i stalno sam na nasim mjestima,pijem nasa pica,slusam nase pjesme...I uh,vrijeme je da odem...
Mozda opet mogu eto,probati spavati,i sanjati njega...
