The Last Broadcast

ponedjeljak, 17.01.2005.

I scare myself (stono bi Thomas Dolby rekao)

Nedjelja. Radna. Izbori. Ne da mi se. Pa idem po principu gdje svi, tuda mali Mujo NE. Koja radikalnost! I koje svetogrdje! Nakon po tko zna koji puta odgledanog Basquiata, Schnabelovog zbrda-zdola filma o Jean-Michel Basquiatu, polako se ufuravam u Charlie Parkera. Apsolutni znak pocetka kraja: nosenja slafroka, ispijanja kakaa prije spavanja i nosenja termofora u krevet. Sijede mi jos nisu pocele rasti. Ali cekam. Sad ce, sigurno. Dakle, nikad od mene Andy Warhola (iako, ono je ipak bila samo perika).

Ljudsko oko zna zajebati. I to jako. Vizualna percepcija na temelju vec neke stvorene slike u glavi je intrigantna (o da!) stvar. Recimo, fotografije Alison Jackson: tko ne bi pomislio da su to pravi Tony i Cherie Blair (danas u jednoj sekciji Guardiana: sjede na rubu bazena u kupacim kostimima; Cherie masira Tonyjeva ledja, a on cita Guardian na kojem sa velikim slovima pise TSUNAMI); ili David Beckham (u svlacionici, izvlaceci si tange iz guznog proreza); i niz takvih fotografija koje prikazuju naoko slavne osobe radeci svakodnevne, rutinske stvari. Tek kada se covjek malo bolje zagleda, vidi da su to zapravo dvojnici. Isla je i satiricka serija na BBC2 zvana Double Take koja je prikazivala Alisonine fotografije koristeci glumce, tako da su se vidjeli obrisi ljudi. Odmah si mogao prepoznati o kome se radilo (na tapeti su dosta bili Tony i Dablja, sto je sasvim normalno = Dablja se pokusava uspentrat na konja, a Tony se sav iskidao da mu pomogne podmecuci mu ledja). Postavlja se pitanje sto je realnost, a sto nije? Kako percipiramo tu realnost? Stvaramo li je samo u svojim glavama? Da li se samo sluzimo pretpostavkama u stvarnom zivotu, bez da se zapitamo da li su te pretpostavke istinite, da li drze vodu?

Dokaz da nisam samo bila ultra radikalno obucena po poslijednjoj modi, negdje circa 1988. (citaj: collegice i bijele carape). Chloe Sevigny, jes' da si bila zbarila Vincenta Gallo-a, ali mogla sam ga i ja mirne duse dok sam bila u gorespomenutoj fazi. Mozda im posaljem sliku chic moi u fazi debeli-bijeli-kozni-remen seretski prebacen preko glomazne kosulje sa Alexis Carrington jastucicima (jebo, jos mi samo fali Dex Dexter)?

Na slici gore: Beckhamcic i David Seaman, golman engleske nogometne reprezentacije, poznat po svojoj sexy, hot kosici (citaj: bljak, bljak, bljak).

- 00:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 14.01.2005.

Mirror, mirror on the wall...

Blizi se jos jedna cirkusijada: inauguracija demokratski izabranog precjednika najbolje, najdemokratskije, najpravednije drzave na svijetu. Zemlje koja tako lijepo voli zabadati nosinu u stvari svake drzave na svijetu da bi covjek pomislio da, zapravo, oni vode svojim primjerom. Mos’ mislit. Human Rights Watch izvjestava da, zbog mizernog odnosa prema ljudskim pravima, ostale zemlje svijeta fino slijede primjer Dabljaovog carstva. Egipat, Malezija, Rusija: sve one citiraju Abu Gharib i Guantanamo kao primjer, kada ih se pita o njihovim ljudskim pravima i pravima zatvorenika. Kao, pa koji vrag nam se kalemite na ledja, zar ne vidite da Amerikanci imaju najbolju soluciju, koju, kao doslijedni sljedbenici, provodimo i mi? I nemojte nam se samo zaliti: zatvaranje ljudi bez sudjenja; izivljavanje nad zarobljenicima, ma koji vam je, pa to su samo neki tamo odmetnici iz nase vojske (veli Putin za ove svoje tamo trupe u Ceceniji). Zgodno.

Fora je ta sto Amerika uopce nema namjeru promijeniti taj famozni anti-teroristicki zakon. Bijela kuca je uspjela od Kongresa iskamciti da ne izglasa promjenu tog zakona (zakona koji bi postavio restrikcije na ekstremne metode ispitivanja zarobljenika). Dakle, iracke metode su jos uvijek in. 96 kongresmena je glasalo protiv promjene, 2 za. Svaka cast! I onda se cude totalitarizmu Sjeverne Koreje.

Moram priznati da sam ovu izjavu Condoleezze Rice trebala procitati par puta da sam skuzila o cemu to ona bulazni. Nikako mi nije bilo jasno. Dakle, razlog zasto su Kongresmeni izglasali protiv izmjene zakona. Because it provides legal protection to foreign prisoners which they are not now entitled. Halo? Dakle, strani zatvorenici nemaju pravo imati nikakvu pravnu pomoc, odvjetnika, nikoga? Samo te strpaju u celiju (ili gdje vec) i gotovo, nema te, pojela te maca. Kakva pravna drzava me spopala?!

A najbolja fora tek slijedi. Blairova vlada, sluga pokorna kakva vec jest, se slaze sa time da je mucenje opravdano sredstvo u dobijanju informacija, koje se onda mogu iskoristiti na sudjenju. I odbija promijeniti taj stav. Nema veze, ljudi su potrosna roba, ima ih kao plijeve, kakva sad prava zatvorenika, ovog, onog. Zanimljivo kako svi samo mudro sute. A da se takvo nesto desi Amerikancima, recimo, da americke zatvorenike tako strpaju u bajbuk i kvit, da vidis onda masovnog zgrazanja! Sam one kuzim ove ovdje seljake u Britaniji: zale se da kako to da su britanski drzavljani tamo u Guantanamo Bay-u i Abu Gharibu bez ikakvih prava, bez ikakvog procesa? Toliko su zaslijepljeni Dabljavim likom i djelom da ih je samo Gornja kuca (House of Lords) sprijecila da izglasaju zakon po kojem je drzanje zatvorenika u zatvoru bez vodjenja sudskog procesa nesto sasvim normalno u sistemu sto ga svi volimo opisati kao demokracija.

- 12:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.01.2005.

An Englishman's Home is His Castle

Oduvijek vazi ona uzrecica Englezov dom je njegov dvorac (doslovni prijevod; mozda bi bilo bolje prevesti Englezov dom je njegovo carstvo). Hm, nije 'Englezov', uopce mi se ne uklapa gramaticki, ali eto ti prokletstvo dijaspore... I tko god se usudio uzurpirati Englezu to pravo, hm, najebao je. Uglavnom, trazila se izmjena zakona po kojem bi se gradjanima dala veca sloboda (vise od reasonable force kako zakon trenutno definira to pravo) u suceljavanju sa provalnicima. Dakle, u slobodnom prijevodu, da mozes izmlatiti provalnika, ako ga zateknes da ti pljacka kucu, ko vola u kupusu, bez obzira na sve. Pravo svakoga da zastiti svoj dom. Tako nekako. Sva sreca, prijedlog nije prosao. Zasto sva sreca? Pa zato jer bi se takav nacin mogao tako lako zloupotrijebiti. Poput vrlo poznatog slucaja koji se ovdje zbio 1999. kada je Tony Martin ubio jednog (16-godisnjak) od dvojice provalnika sto su mu bili provalili u kucu. Ispostavilo se da je Tony bio cudak, da je skupljao oruzje, da je zapravo cekao u zasjedi (jerbo su mu kucu vec jednom prije opljackali) i da je lovao provalnika i onda mu pucao u ledja. Dobio je dozivotnu robiju za to, ali su ga uvjetno pustili prosle godine. Dobio je gomilu pisama podrske od 'obicnih' ljudi. Svi su se cudili tome kako to da se njemu sudilo, a ne provalniku (onom drugom, kojeg je ranio, se ipak sudilo; onda je ovaj tuzio Tonyja, ma, da ne duljim, bile su raznorazne zavrzlame, ali to nije poanta ovoga na sto hocu ukazati). Da napomenem: provalnici nisu bili naoruzani, nisu prijetili Tonyju. No, tesko je procijeniti situaciju u tom trenutku. Ja zasigurno ne bih hodala okolo po kuci sa sacmaricom, cekajuci u zasjedi.

Trenutno zakon kaze da mozes upotrijebiti reasonable force. E, sad, to je otvorena interpretacija: meni je reasonable force da zbrisem petama vjetra ako se, recimo, nadjem oci u oci sa provalnikom u mojoj kuci. Ma bjezi, molim te, da se sad jos idem natezati sa njim, ni u ludilu. Kukavicki, mozda, ali ne pada mi na pamet hvatati ga, i onda ga jos izmlatiti, muciti ili zapaliti (kao sto je jedan frajer napravio kada je zatekao lopva na djelu). Koliko god da se ta opcija nekim ljudima cinila pravednom: ono, oko za oko, zub za zub. Kada ljudi uzmu stvari u svoje ruke, samoprozvani branitelji zakona i pravila. Gdje onda moze covjek povuci crtu? Jedan dan ti se ne svidja sto ljudi provaljuju u kuce, drugi dan ti se ne svidja crveno obojana ograda kod susjeda i opa, eto, idemo izmlatiti susjeda jer krsi moje estetsko pravilo. A mozda sam samo prenaivna. I presmotana. I da previse idealiziram stvari. Kako bilo da bilo, drago mi je da je zakon ovakav kakav je, tj, da ga nisu isli mijenjati. Iako, jos uvijek ce se postojeci zakon interpretirati na raznorazne nacine: nekom je reasonable force da zgiba ko ja, nekome je to Tony Martin-style. Nema veze, moja savjest je cista. Barem sto se tice ove teme.

Uuuuu, evo sto sad drma The Sun... Tesko prokletstvo drugorodjenog sina. Nevjerojatno breme. Sto je slijedece? Prince Harry uhvacen u squatu u Brixtonu puseci crack? Kraljevska obitelj: don't you just love them?

- 11:03 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 11.01.2005.

Sometimes it's NOT hard to be a woman

Ovo se veceras (da, da, postdejtam postove, katastrofa nevidjenih omjera) fino poklopilo sa mojim odugovlacenjem pranja kose. Sjeverna Koreja je najavila ljuti rat do posljednjeg daha losim i ahem, nemoralnim frizurama svojih gradjana i gradjanki. Pravila se pojavljuju u svim dostupnim medijima: televiziji, novinama, radiju. Naravno, za muskarce se preporuca da imaju sto kracu kosu (kratku naprijed, straga i sa strane). A navodno su izdali i popis losih i nadasve stetnih nuspojava ako se muso drzne pustiti malo dulje krakove: stetna je za inteligenciju; duga kosa je takodjer vrlo pohlepna, tj gladna pa usishe sve hranjive vrijednosti hrane koju covjek pojede i da ne da mozgu da se razvija. Vis' ti zle i bezobrazne kose: ti mislis da je ona dio tebe, a kad ono, vidi se da ima a mind of its own. Vrlo misteriozno. I nadasve perfidno od strane kose. Nadam se da to vrijedi samo za pripadnike takozvanog ruznijeg spola. Jerbo, ako bih se ravnala po tim uputama, ode moj mozak u nepovrat (mislim, nemam i ovako nekog bog zna kakvog mozga, ali ovo...). Takodjer se daju upute sto obuci na sebe. I kako odjeca utjece na sposobnost svih gradjana da se obrane od devijantnog i manipulistickog zapadnog imperijalizma. Veli reportaza da kaj bi onda sjevernokoreanci rekli o Karl Marxovoj kosici koja, ruku na srce, nije bila onako zbigecana po poslijednjoj modi?

A sad malo o muskarcima i njihovoj kosici. Navodno je Tony Blair morao grleno nijekati da se farba u plavo, tj. blond. Ma da, pa primijetila sam ja da mu se kosa em prorijedila, em da mu je misteriozno postala svjetlija. Upotrebljava li Just for Men, bas me zanima. Comb it in. Check it out. Rinse away/ Sjecam se da su i njemackog kancelara Schroedera imali na tapeti jerbo kakti se farba u neprirodno crno. I kao Schroeder je onda udario neku tuzbu novinama koje su izvijestavale o takvim perfidno-neistinitim glasinama (i dobio je parnicu): kao, nisu smjeli vise raditi sprdacke reportaze o njegovoj boji kose. Sad vidim da vise nije tako Elvisovski crn, nego onako, kestenjast. Mhm. Recimo, bas mi je zao muskih jerbo kakav izbor imaju pri farbanju kose? Nikakav. Just for Men, i to u nijansama kricavo-neprirodno crne a la Ivo Robic, neke blatnjavo smedje a la Tony Blair, i neke ko fol prirodne would-be chic srebrnjikave boje tipa 'srebrna lisica'. I to je otprilike to. Kakav L'Oreal, Schwarzkopf, Clairol u 345 nijansi! Ili posijedi ili budi kvazi-Gerhard. Vecina se ih i ovako i onako nece trebati bas previse farbati jerbo ce prije ocelaviti nego posijediti. Sorry guys. Kao sto Tammy Wynette NIJE rekla (vidi naslov)....

- 10:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.01.2005.

Elvis has left the building

Elvis, eh, Elvis. Vec na sam spomen imena neki ljudi (zapravo, velika vecina) ekstaticno pada na koljena, ljubi zemlju i u transu vice Elvis is NOT dead jerbo vidio sam ga prije 10 minuta u Sainsbury's-u (britanski ekvivalent, recimo, Mercatora ili Konzuma), nasred odjeljka sa suhomesnatim proizvodima. Da, da, jos uvijek se nadje takvih lumena. Malo mi (tj puno) nije jasno kako to Elvis izaziva i dan danas totalno psiho-ludilo. Pogotovo to sto fraza Elvis is dead. Long live the King i dalje ima apsolutni kredibilitet. A bila je i jedna epizoda u Father Tedu (3 ages of Elvis). Ako je tako, onda idem odmah sada odgovoriti na mail Grace iz Ugande koja mi nudi 3 milijuna dolara. Samo jos da joj posaljem broj svog ziro-racuna. Evo, idem odmah sad. Mozete i zabavnije ulupati par minuta, recimo, gledajuci digitaliziranog Elvisa kao sedamdesetogodisnjaka.

Najdrazi nam Elvis Aaron u subotu bi bio slavio sedamdeseti rodjendan da je malko vise pozivio. I sad, sirom ove takozvane kugle zemaljske (a ziher i sire, recimo, mali zeleni u nekoj paralelnoj galaksiji) priredjuju se raznorazne proslave. Nikakva iole kredibilnija zabava, tulum, chic domijenak ne moze se zamisliti bez Elvis-dvojnika. Postoji kineski Elvis, kalipso Elvis, zidovski Elvis (Elvis Schmelvis), smaragdni Elvis iz Irske. Recimo, ja sam o Elvisu najvise naucila slusajuci Caveov Tupelo - da je rodjen u gradicu Tupelo, Mississippi, da je imao brata blizanca (Jesse Garon) koji je bio mrtvorodjen. Sve ostalo je otislo u legendu. Pa onda fore sa njegovom mamom (it's allright, momma), pa oni kukovi, pa odlazak u vojsku (ceremonijalno sisanje kose za kamere). Onda dolazi Priscilla, cheesy filmovi (Viva Las Vegas mi je, ipak, zakon, ne znam zasto, mogla bih ga gledati 100 puta), Lisa Marie (znao li je on kakvih sve zetova ce sve imati?), razvod, sad vec kultna Las Vegas faza (gdje je nosio Nudie Cohn dizajniranu scensku odjecu, gdje se tako znojio da mu je znoj bio crn zbog lose kvalitete 'plave noci' farbe za kosu). Izmedju toga je bilo ono 'kultno' rukovanje sa Richard 'I am not a crook' Nixonom, te kolosalno-perverzni apetit (famozni sendvic od banane i maslaca od kikirikija na bijelom kruhu, koji bi onda jos bio isprzen na maslacu: mislim da su mu izbrojali oko 4000 kalorija). Da, jos sam bila procitala da je jednom, u svom privatnom avionu, isao po neki super sendvic koji je obozavao, a bio je napravljen od salame i svega i svacega, i dugacak mislim koliko i avion. I da bi ga onda polako, polako grizao. Izdana je i Elvisova kuharica Fit for a King u kojoj mozete naci slicne delicije.

Elvis mi nikada nije bas nesto znacio. Mozda je to stvar dzenerejsn gepa (Elvisa poistovjecujem sa Las Vegas cheesiness). A mama mi je ionako bila vise zaludjena Henry Belafonteom. Vise mi je znacio jedan frajer iz provincije koji je ljeti, na terasi poluocvalog mineralnog ljecilista tezgario sa svojim bendom guleci Elvisove grejtest hitz: dobro mu je isla It's Now or Never. Mozda bude tak nekak mojim unucima kad im budem pricala o Caveu (a dobro, i on se furao na njega, ajde; cak sam si skinula i Elvisovu verziju In the Ghetto i stavila je na iPod): ono, kak sam pizdila za njim, a oni si misle, u, sto nam je prolupala baba, boze sacuvaj! Mozda mi i unajme kineskog Cavea povodom 70.-og mi rodjendana. Jedva cekam!

Za kraj par neobicno intrigantnih, usudila bih se reci cak interesantnih cinjenica:

*Elvis je bio prirodna plavusa.
*Dvije godine uzastopce nije jeo nista drugo doli mesne pite, pire i paradajze.
*Postoje 22 Elvis Presleya u UK koji su registrirani na izbornoj listi gradjana koji mogu glasati.
*U Svicarskoj je zakonom zabranjeno kositi travu ako je covjek obucen kao Elvis.
*UK proizvodjac kruha, Kingsmill, je stavio na trziste limited edition struce sa snitama kruha u obliku Elvisovog profila, kompletnog sa kokoticom. Dobar tek.
*Ako uguglate Elvisovo ime, dobit cete oko 3 milijuna stranica, a od toga trecina tih stranica ima kao kljucne rijeci ELVIS LIVES. Jea, rajt, a ja sam najsarmantnija zena na svijetu.

Upravo sada ide blok Remembering Elvis Part 1 na home shopping kanalu QVC. Elvis 'It's Now or Never' gold disc, u prijevodu 800 kuna. Uf, sad cu ja, samo jos da nadjem telefon... Izgleda da me pere kolektivna Elvis groznica.

Brijem da ce ovo biti jedna od najprljavijih i najintrigantnijih (po britanskim standardima, naravno) britanskih izbora do sada. Blairites vs. Brownites. Pass the popcorn!

- 12:22 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 07.01.2005.

Spirits in the Material World

Ne kuzim. Opet nam stize grleno nijekanje sa strane Blairove spodobe. Kao, opet nam svima glasno i jasno porucuje kako uopce nema nikakve tenzije izmedju njega i Gordon Browna, njegovog najzesceg rivala, usprkos kakti njegovoj desnoj ruci po ekonomskom pitanju (ministar ekonomije). Necu se nervirati jerbo mi to nista nece koristiti. Kakve li se to predizborne spletke pletu, pitam se ja? Blair odrzi govor u isto vrijeme kada Gordon odrzava neku kvazi-vaznu govoranciju. I sad drz'-ne daj. Ujedinjena smo fronta. Zajedno smo jaci. Ma, kome to on prica? Pa vec i grebenaste moruzgve znaju da se ta dva covjeka ne mogu podnijeti. Lazno prijateljstvo i super kiseli osmjesi u javnosti. Ajd neka mi netko veli da Blairov iskezeni osmjeh odise iskrenoscu. Kao, uostalom, bilo koje suncanje zubiju nekog drugog politicara. Zna se da je Gordon sjeban od toga sto se Tonci opet kandidira za premijera u svibanjskim izborima. Cekao je na to 10 godina, htio da se Blair sad povuce i da podrsku njemu, ali sipak. Dapace, ogromna sipcetina (augmentativ od imenice sipak, po xiolski). Sad nam preostaju prepucavanja, British-style. Sve nesto u rukavicama. Ovi nasi se barem ispusu crno na bijelo, s pastetom ili bez. A ovi ovdje, sve nesto u rukavicama, a boze ih sacuvaj! Ma, Charles Kennedy za precjednika, besplatni viski za sve, zivjela republika Velika Britanija!

Covjek zna biti jako glup. U mom slucaju ober-glup. Da gluplji ne moze biti. Ponekada stvarno mislim da imam mekanu vatu u glavi. I necu davati nikakve izgovore za ultimativnu glupariju koju napravih prije nekih godinu dana. I tekst me je podsjetio na to. Vidjela zaba da se konj kuje pa i ona digla nogu, tj narucila crvenu vunenu trakicu. Koja je navodno bila blagoslovljena na Rahelinom grobu u Izraelu. I slicne gluposti. Koliko je kostala? Uopce se ne usudim reci. Tj procesom namjernog brisanja baze podataka u dubokoj praznom bespucu punom mekane vate, nekako sam uspjela taj podatak dati u 'magnovenje' fajl. Cisto da ne dobijem apoplekticne napadaje kada se potpuno otrijeznim i skuzim na sto sam ulupala novce. Kao prvo, moras izgovoriti neku tu molitvu na hebrejskom dok si vezes traku oko lijevog zapesca. Mozda me zato sreca vise ne prati jerbo velim ja sebi 'A kaj cu sad to izvodit, ne da mi se, i ovak ce mi se samo dobre stvari desavati'. I onda sam si ju samo svezala u 7 malih cvorica, kao sto uputstvo veli. Ta traka te onda navodno cuva od zlog oka. Dobijes dovoljno trake za upotrijebit je par puta. A jebes to kad ti traka oko ruke traje cirka mjesec i nesto. Onda je sjebes sa pranjem sudja, brisanjem prasine, tusiranjem, kopanjem na vrtu. Pa moras opet sve ispocetka. I onda si mislis da si koMadge (kak ovdje odmila zovu Madonnu). Mos' mislit.

No, najjadnije tek dolazi. Svakih otprilike mjesec dana zvoni telefon. Uvijek negdje oko 19.30. Alo? Ovdje Kabbalah Centar, nasa datoteka nam pokazije da ste kupili crvenu traku. Svidja vam se Kabbalah? 'Ocete da vam posaljemo neke knjige? Da saznate vise o tome? Gdje vam ide zivot? Jeste li svjesni svoje moci? I tako u nedogled. Posto sam vrlo pristojno celjade (citaj: blesava do srzi), uljudno ih pokusavam prekinuti, ali ne sljaka. Oni i dalje tupe svoje i vele mi da 'cemo se cuti'. Brrrrrr... Tak mi i treba kad ne slijedim upute do kraja nego samo srljam. To me podsjeca na jednu davnu predpotopnu godinu dok obitavah na Kneziji kad su mi na vrata dosli Jehovini svjedoci. Opet ja ko ja, pokupila njihove letke i sve, samo da ih se rijesim. A kad ono, ovi svako malo poceli navracati. 'Suseda' me je onda posteno splasila rekavsi mi da oni 'svakaj rade tam gdje se skupljaju' (negdje na Savskoj u ono doba). Rijesila sam se tako da sam upotrijebila jednu vrlo radikalnu i nadasve neobicnu metodu: kad su mi dosli drugi puta, nisam im otvorila vrata!!! I prestali su dolaziti. Koji sam ja radikalac, to je za ne povjerovati!

- 10:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 05.01.2005.

I don't want to move to a city where the only cultural advantage is being able to make a right turn on a red light

Htjela sam zasutit, ne komentirat, ali ne mogu izdrzati. I sad uopce nisam in ni kul (a ko da sam ikada i bila!), sve su vec drugi 100x skomentirali, ali kaj sad, nekako mi je bas doslo. Ne kuzim tu euforiju oko Big Brothera, Grande Frattella, Velikog brata, Velikega brata, Le grand frerea, vrazje matere. Sjedis i buljis u teve, a radnja ide otprilike ovako: pola sata nicega, s mumljanjem u bradu, pa onda opet pola sata nicega, pa netko slavodobitno izjavi 'Da, je, fakat.' I tako dalje i tako blize. Mislim, procitala sam 5 bisernih probranih izjava onog pobjednika u Nacionalu, mislim, mrduljanje; pa zavijem si dasku i cavao u glavu, votdafak?? Ocigledno imam pljesnivu i mokru kuhinjsku krpu u mozdanoj supljini pa ne kuzim genijalnost takvih izjava i divljenje istima.

OK, prva priznajem da obozavam trash na teve, poput Mile High, Desperate Housewives (jedva cekam, pocinje sutra) i slicnih stvari koje imaju inteligenciju i poruku jedne nakupine piljevine u kutu. Ali ovo nadmasuje sve kretenluke. Ovdje je BB poceo u ljeto 2000., i do sada ih se odrzalo, ne znam ni sama, 4 ili 5. Akumulativno sam ukupno odgledala valjda 2,3 sekunde i umrla od dosade. OK, svi si medjusobno izjedaju mozak mudrostima i nadasve konstruktivno-zanimljivim radnjama u toj BB kuci, ali jedna stvar ostaje ista i ne mos' je promijenit da se ubijes: dosadno je za ubit vola. Wow, secu po kuci u polugoli. Koliko puta sam se isla nameracit preciznoscu dirigiranog projektila da sjednem pred teve: ono, u mrezastoj potkosulji, flasa pive u ruci, kokice u zdjeli (u nedostatku pravih cevapa na ovim podrucjima): ali nejde pa nejde. Pazite kad vam dodje Celebrity Big Brother. Don't say you have not been warned.

Zajebi psiholoske analize, nisam mogla to nikako probavit. Radije bih gledala Sadolin kako se susi na novoobojanoj ogradi; ili questions & answers session u Parlamentu; ili radije da se zaglavim na Northern Line izmedju dva tunela; ili da poljubim Generala Pinocheta. Pa ona Jade Goody je postigla vrhunac kretenizma (za pokrajinu East Angliu je mislila da se zove East Angular i slicni biseri mudrosti koje sam procitala u novinama jer mi je gledanje inih bilo ekvivalentno SAS torturi), no sada citam da je uspijela zgrnuti milijun funti od svega toga (a nije cak ni bila pobjednica). Ma, OK, neka joj, nije to poanta. Kada je BB tek poceo ici, svi na poslu su gledali kao opijeni. Nisam se uopce mogla ukljuciti u razgovore kolega tokom pauze. Hej, jesi vidio kako je onaj Nasty Nick bio grozan onoj zeni? Ma, mislim, daj nosi se, kaj me briga?! I svi ti tzv. reality tv emisije. Sad vidim da ce vam ici Wife Swap. Sretno vam bilo. Kada je tako ocito da izaberu dvije strane koje se polarno razlikuju i od toga naprave nazovi konflikt da bi gledanost bila sto veca. Kao uostalom u vecini emisija. Ali ima emisija i ima Emisija.

Vrlo zanimljiva opaska u vezi naslova (ili se sad veli 'u svezi'?): ovo sve natrabunjah gledajuci Annie Hall. La-dee-da. Umjesto da si idem prati kosu jerbo mi je srijeda prvi radni dan u 2005.

- 10:56 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 04.01.2005.

Dig Your Own Hole

No, da, evo me natrag u kapitalizmu. Ne znam kako se covjek ponovo navikne na birth, school, work, death filozofiju nakon desetodnevnog luftanja guzice po Dezeli i Metropoli, ali kazu da sto se mora, nije tesko (taj koji je to rekao je lud, kaj drugo da velim?).

Posto se vec zna da jeftinije mogu otici u New York City sa American Airlines negoli zaletit se na Pleso iz Londona, odlucila sam isprobati taj famozni easyjet i njegovu jeftinocu. Shatro jeftinocu: svi termini koje sam ja htjela bili su najskuplji, a i spushila sam 30 funti administracijskih pristojbi jerbo rezervirah u krivom mjesecu (citaj: slijepa pored zdravih ociju). No, to i nije point being ovog trabunjanja. Ovdje hocu probulaznit o nekim stvarima. Kao, na primjer, o tome kako ti tzv. budzet avio prijevoznici a la easyjet i Ryanair pojma nemaju. Tj kako me lako raznerviraju slijedece stvari:

1) Sjedala bez brojeva, iliti mos' se sjest gdje hoces. Umjesto da ko gospodski covjek imas broj svog sjedala, moras se laktarit ko na najgoroj liniji podzemne (definitivno Northern Line). I onda ti se svi fino sjednu ili kod prozora ili kod prolaza, a tebi preostaju one kome od sjedala u sredini. No, dobro, samo da se ne sjednem tamo gdje su oni emergency izlazi jerbo mrzim stavljat rucnu prtljagu u one ormarice iznad: em mi sve izleti iz torbe, em (slikovito i nadasve duhovito opisano u jednom od proslomjesecnih laprdanja) ne dosegnem. I jos jedna stvar: nema onih dozlaboga dosadnih (a istovremeno tako zanimljivih: procitam sve informacije od korica do korica) in-flight casopisa, nego ti ga donesu ako hoces, i onda jos na kraju pokupe 'ako ga ne zelis ponijeti sa sobom.' A to vele takvim glasom da ga se uopce ne bi usudio pokupiti sa sobom da i hoces. Jeftina karta my arse. Jebo let ako ne mozes maznut takvo nesto.

2) No, dobro, to je jos OK. Ono sto me ipak najvise pogadja je to sto ne dobijes nista za pod zub ako ne platis tamo nekih minimum 3 funte za ofucani sendvic kojemu je ziher prosao rok trajanja. OK, mislim, na letovima tzv. tradicionalnih avio prijevoznika dobijes jesti (i sve je to zaracunato u cijenu karte) i to je cijeli ritual, to jelo, sluzenje, pice. Naravno, uvijek je to jelo redovito iste kategorije kao i easyjet sendvici, ali vrijeme ti brze prodje, dobijes onu tacnu, pa kava, pa sok, pa ovo, pa ono, pa dok to sve ne pokupe, vec slijeces. Ovako, sve nesto ni v rit ni mimo.

3) Ne kuzim kako si svi moraju otkopcati sigurnosne pojaseve iste sekunde kada prestane svijetliti fasten your seatbelts znak. Ono, kolektivni klik. I ako sjedis do prolaza, redovito se moras dizati nekome tko sjedi do prozora, a koji naravno, BAS SAD MORA odgibati do wc-a. Koma. U principu izbjegavam javne wc-e koliko mogu, pa makar i pucala po savovima, a o avionskim wc-ima da i ne govorim.

4) Da mi vrijeme brze prodje, ukopcala sam si iPod kada se smjelo, i kao, idem malo salabajzati listama kaj da poslusam. Posto sam gadni panicar, pogotovo sto se tice letova (nesto poput Marge Simpson kada je usla u avion i pocela urlati 'Lemme out, lemme out, lemme out', a sve zbog toga jer je jadna bila traumatizirana zbog oca-avionske domacice), pokusala sam izbjeci sve pjesme koje imaju u sebi rijeci 'crash', 'last', fraze poput 'gonna crash down', 'gonna bring down', sve Caveove biblijske motive a la 'hallelujah'. Nehotice mi se ruka zaustavila na Crash od The Primitives, ali kardinalnu gresku sam primijetila relativno dosta brzo: here you go way too fast, don't slow down, you're gonna... Klik. Takodjer sam pokusala ne misliti na onaj neki dokumentarac na HTV1 otprije tjedan dana, nesto poput when pilots/air traffic controllers go wrong... Onaj pad Air India aviona jer se sudario sa Kazahstancem koji nije bas kuzio engleski. Koma.

5) Mrzim sjediti u redu koji je odmah iznad krila. Ne znam koji mi je. Mislim da mi je to ostalo usadjeno otkada sam jednom davno, davno odgledala epizodu Zone sumraka gdje se Williamu Shatneru (a mozda i nije on?) prividja frajer na krilu usred leta. Od onda vise ne zelim ni primsrdit do krila. I tocka. Volim sjediti na kraju aviona. Ne na pocetku. Navodno, u avionskim nesrecama vecina prezivjelih se pronadje pri repu. Ma, mos' mislit, ali ajde, svakoj spodobi svoje veselje.

Za kraj: posto upravo sad pokupih mog macka iz macjeg hotela, evo prigodne pricice za sve mackoljupce (macke u UK Ministarstvu unutrasnjih poslova).

- 10:43 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.01.2005.

Closing Time

Zvanično je završeno obilaženje metropole. Moram priznati, prošlo je vrlo uspješno: popile su se mnogobrojne kave sa šlagom i šećerom, pojeli su se ćevapi sa lukom, ispile su se mnogobrojne pive. Uf, pa trebalo je ipak izdržati taj napor. Mislim, tek sada kužim ove besposličare koji samo kafenišu po svijetu. Težak je to život, naporan, kruh sa 7 kora.

Dakle, uspijeh konačno otići na već davno obećane ćevape u Cvjetnom. O ćevapi, o Bože! Dođoh, vidjeh, pojedoh, kapitulirah. Za slijedeći puta imam zacrtan plan B: burek. Pa kom opanci, kom obojci. Osim izjedanja ćevapa do besvijesti, načitah se Ante Tomićevih kolumni u pripremi za gledanje predstave “Što je muškarac bez brkova?” u Domu kulture Pešćenica. Više nikada neću gledati na muške čarape s rombovima kao prije.

Ishodah se po metropoli kao nikada do sada. Štancah karte po tramvajima. Jedan penzić mi je svojom suptilnom gracilnošću nilskog konja uspio izbiti slušalice dok je silazio iz tramvaja. I ondami još veli “Nadam se da vam nisam ništa potrgao.” A ne, nisi, matere ti, mislim si ja, a odgovaram u najboljen engleskom stilu “Ma neee.” Eh. Teško je ful biti kul kad si tu.

Toliko sam se već osjećala k’o doma nakon 24 sata da sam se usudila obići i bivši mi kvart. Navodno je sad mafijaški. Ah, pa moram priznati da sam, poput Marinka-gastića iz Tomićeve predstave, krišom obrisala suzu kakvu samo dijaspora isplakati zna, kada sam se stvorila ispred ulaznih vrata zgrade. Malo me razočaralo to što je umjesto Name sada tamo Konzum: šmrc, rade li Barica i Marica još uvijek tamo? Ha, Bože moj…

2005. dočekah u parcijalnom društvu milog i elokventnog bića koje se naziva Ljubo Ćesić Rojs – spodoba sa čak tri imena odjednom. Vrlo impresivno. Lj Ć R govori. Pjeva. Vodi dijalog sa televizijskim gledateljima. Baš mi je bilo nekako milo oko srca. Dok ne skužih da to i nije parodija i sveopća lakrdija. No, ni Lj Ć R mi nije mogao pokvariti blagdanski užitak ispijanja enormne količine bambusa, autohtonog pića iz ovijeh krajeva (naime, Britanci uopće ne kuže koncept miješanja crnog vina i kole: ma, nemaju pojma, bambus rula!).

Odgledah i Ocean’s Twelve u dvorani u kojoj nas je sve skupa, po mojoj skromnoj procjeni, bilo oko 10-ak. U Marks & Spenceru u Kaptol-centru sam skužila da vas Zagrepčane i te kako deru što se tiče cijena (oj, vesta tamo ne košta 56 funti!). I sad, neki ljudi imaju problem sa percepcijom mene kao takve u samoprozvanoj ulozi seljaka. E, pa sad, ne znam kako drukčije opisati osobu koja u ženskom WC-u ne zna niti kako aktivirati tekući sapun, koja muljavi oko toga kako otvoriti slavinu, te koja ne kuži da nema ničega u bližnjem radijusu WC-a za obrisati i osušiti ruke pa se okreće oko vlastite osi. Ne znam, ja se vrlo lako znam i dam zbuniti.

Sve u svemu, osjećah se kao riba u vodi. Što znači da se ipak nisam izgubila. Nisam izazvala međunarodni incident. Igrala sa i na kul kartu i izgubila. Ali, kombinacija godišnjeg, materinjeg jezika, nostalgije i dobrog društva čuda čini.

Za kraj, blok čestitki i pozdrava:

seti = za pivu i motivacijski govor o maratonu
Sadistico i ŠtetoČina = za ćevape, pivu, Cvjećarnicu i Cave DVD-ove
RobiKa = za najbolju vruću čokoladu ikad
Te još mnogi drugi.

A sad, vrijeme je da se krene.

- 14:43 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>