neko bezglavo bdijenje

jedan korak naprijed, pa dva natrag,
pa lijevo, desno
nadomak tvoje noge
u cipelama i golih stopala, svejedno
ovo je vjetrovita pjesma
o grmljavini, vinu, i cvijeću u velikim vrtnim teglama
zaigrano slijedimo
i u samosti

zreli kukuruz se njiše, i polja puna suncokreta
a da bi se između kistova zanjihao crvić zavjere
i ogoljena rujna mašta
kojoj otrovnica ne može - ništa

punoća kojom guraš me, na prstu visi
koliko jasne zelenosti, a koliko bistrine
sparine i zrelosti
mlada zrnja, pobrana tek ječe
ostavljaju me u nadolazećem, žetva se smije
potočnice, zlatice i grozdovi bijelih hortenzija
odaju primirje sa kišom,
ti listovi, ko srca, nasmiješeni kroče po mokrim zidovima
sivih nanosa i crnih mački

nezavršene priče kroče kroz stvarnost
i o nježnosti zbore,u tvojim lokomotivama se one pritajuju
i neznanim jezicima
samo sklopljenim dlanovima darujući svečanost
one mrmore