- limunada s ledom
pojavio se određeni prezir prema budućnosti
htjela je vječno zadržati to jednostavno ponašanje,
njegove oči, i svečani duh laganog čamca kojeg je vjetar prevrnuo
na njenu pritajenu čežnju

mogla je to biti i ona, a, mogao je i on.
mekanih šarenica i stisnutih usana, a sunce je tog jutra izašlo iza mutnih oblaka,
ili možda piskutave smjese koja se nazivala oblacima

usne su joj mirisale na svježe smokve, kao onomad kameline, velike ljubavi i
učiteljice hesseovog siddharthe
željela je barem naslutiti smisao riječi iz glave, koje su bile tako poredane, kao da i bez bića
govore o smislenosti težnji za početkom
za ponovnim buđenjem
ponovnim pokretanjem zmije koja je jednom davno ležala na njenom putu

pružala su se tako, u nedogled, sjećanja,
arhaične obline tog kamenja koje je
valjalo prijeći, igrajući se mosta na rijeci ili potoku,
ili veliko morsko jezero unutar luke
preplivati

kako nazvati svijet, koji je sve, samo ne nestrpljiv
ležao tu, ispred nje, napola gol, napola zaspao
u sasvim drugačijoj živosti nego inače

a, tik pod kuhinjskim prozorom rastao je grm zvončića
koji su vrlo malo govorili
ali obilno krasili
taj vanjski pogled
boje ciklame

kada bi sama i pospana izašla u rano jutro, i zagazila tu začas ogoljenu zemlju, od suše
taj bi joj grm prvi zaželio dobro jutro
svjež i veseo, naspavan, zelen
opijao je pogled, slušanje, i nudio okuse

ta slika nije pripadala niti jednoj nedovršenosti, i nije se razumjela sa mislima

i nije zapravo nikad našla smještaj

i nije nikad sazrela
a bila je

tada bi se skoro cijeli dan povukla u sebe, a svatko tko bi došao razgovarati s njom.
osjetio bi tu odcjepljenost duha, udaljenost bića
poluprisutnost pogleda

lišena i sama sebe, ponukala bi tada Sve da stane
jer Sve je dosta, gotovo, i savršeno

njena ludost je lutala u šumi, i ona ju je, poput vučice, njušila, mirisala
u počecima, budila se sa zlatnim zalazima dana
da joj ne pobjegnu zore
i cijele noći bi tada osluškivala valove
život je bez prestanka jurio
a jutra su stajala

i nije joj ostalo još mnogo pitanja bogataša i prosjaka
ganutljivo je nadmašila samu sebe
uvlačila pod kožu nenašminkana preplanula lica
običan komad platna
poprimio bi obris nakita posebnog smisla

i tisuće još, slika, povrh te jedne
lepršalo je još u zraku
veliki lagani kofer
sa tek nekoliko neophodnih stvari
koturao se za njom, i ona je u tom ozvučju rekla
-bit će dobro,
ma što da se desi-