bože, koliko pametnih riječi,
lutaju tako na sve strane
a ja razmišljam o krovu,
o novom, i onom

koji neki nemaju iznad glave
razmišljam o onima koji
ne znaju jezik kraja u kojem
se našli,

i žive neke svoje, samo njima
razumljive samoće;
jesmo li gizdavi ponekad,
tako da ne vidimo nikog,

osim svog sujetnog lika,
i opet, da ih pitaš, svi bi rekli
isto...;
a ta šaka emocija, što nas veže

meni je sasvim dovoljna staza,
kojom kročim svako
veče
ne bih li ti rekla, laku noć

kralju moj,
i odvjetniče,
nisam, hvala bogu, večerala
ništa teško

i zaspat ću lako;
zamišljena, ne vrludajući sa pijancima
novog doba;
i, makar među nekim jučerašnjim,

zamagljenim
ruševinama,
rastegnut će se
ovi prsti

prema tvom
nježnom oluku
zgrčenoga tijela
i tvojoj silnoj noći