White Tiger

***
-... Uglavnom, otac mi je rekao da me voli. Nije li to smiješno?!- Reče Marilyn više ironičnim nego humorističnim glasom
-Zašto to ne bi bila istina? –nakon dužeg vremena nešto i Katja reče.
-Zašto? Ne znam... ne želim vjerovati u to..
-Možda te i je volio. Možda je on morao vas napustiti?
-Ništa se ne mora, osim umrijeti...-zadrhti Marilynin glas
-Imaš pravo... a sad se nadam da ćeš otići jer smo pred mojim ulazom!
-Dobro doviđenja!- odvrati Marilyn potiho.
Katja je ušla u svoj ulaz ali nije ju pozdravila, na što je Marilyn pokušala ostaviti dojam kao da joj je svejedno.
Marilyn se osjećala vrlo potišteno. Još nekoliko trenutaka je stajala na mjestu gledajući u pod, a zatim maknula snijeg rukom te sjela na obližnju klupicu, lijevo od ulaza. Sjedila je vrlo pogrbljeno, ruke je držala na očima, a to je sve prekrivala kosa što joj je klizila niz lice.
-Kog' ja to zavaravam?- Priupita se Marilyn dok su joj se suze polako sklizile niz lice. –Moj život je uništen, zašto se trudim oko tuđega? Ovo nema smisla...
Sjedila je još malo čekajući da vidi hoće li se Katjini roditelji derati na nju ili ne. Najednom, svijetlo se upalilo i titralo kroz prozor te nedugo zatim i ugasilo se. Marilyn je zaključila da je sve prošlo u Katjinu korist. Potom je ustala kao da nema više životne energije, te se zaputila suprotno od Katjine zgrade. Nije išla prebrzo, već polaganim hodom, te razgledavala u te visoke zgrade, što su je okruživale posute snjegom. Ulice su bile tihe, tiše negoli inače, a sav narod se nalazio u svojim toplim domovima, iako i nije baš u svakom domu savršeno, za Marilyn je sve to predstavljalo ogledalo idealnog života...
Dok je kročila prečacima između tih ulica i zgrada, cipele što je nosila su se u potpunosti smočile. Kad je stigla kraj svog odredišta, skinula je torbu sa svog ramena te prebacila preko visoke ograde sa šiljcima, a zatim se i sama popela te preskočila ih. U velikom dvorištu se nalazilo puno drveća, visokih grmova i ruža, ali sve prekriveno snjegom što još uvijek pada, ali polagano. Kako se sve više udaljavala od ograde te sve više približavala prema toj zgradi, koja je zapravo umobolnica, postajalo je sve mračnije i mračnije. Hodala je vrlo polako i oprezno, ali uzalud; zapela je jaknom o trnje ruža.
-Prekrasno! -Potiho se izdere. Izbavljajući se iz ruža, ugledala je da se netko kreće osvjetljenom ulicom. To je bila Katja što ju je očito pratila, zaključivši to prema Katjinom pogledu što je zurio u vrt. Marilyn je na trenutak stala, a zatim na silu se otela od ružinih bodlji čime je upropastila jaknu, te neprimjetno trčkarala od grma do grma kako bi se mogla potpuno sakriti od Katjinog pogleda, koja je hodala vrlo sporo. Potom je Marilyn došla skroz do ograde, iza Katje i njezinog pogleda te ju opet preskočila nečujno, te protrčala naprijed kako ju i dalje nebi vidjela, prešla ulicu, sakrila se iza ugla jedne u nizu od mnogobrojnih zgrada, te ju u potpunosti okolo optrčala. Katja se sve više približavala ulazu, dok se Marilyn približavala ka njoj sakrivajući se iza automobila.
-Pa to je umobolnica! –Vikne Katja te stavi ruku na usta kad se približila vratima gdje je na ploči pisalo ime ustanove.
-Ah, opet se susrećemo!- Kaže Marilyn opet zlokobnim bezosjećajnim glasom, na što je Katja još više otvorila oči od šoka!
-No reci mi; što ti radiš oko ludnice u ovo doba? Zar ti nisi već trebala biti u krevetu? –Nadoveže se Marilyn.
-Morala sam doći... prijateljica me zvala... –Nabrzinu je izmislila Katja, ali njen glas je odavao da laže.
-Ma zbilja? Evo ja sam upravo na odlasku, znaš, sada smo žrtvovali jednu osobu, pa me možda možeš upoznati s njom. Kad nas je više, bude zanimljivije. –Reče Marilyn znajući da laže.
-Pa... ne... ne mogu...
-Nemožeš? Pa kako to?
-Pa... jer sam slagala! Zar ne kužiš? –Izdere se Katja.
-Slagala? Svojoj najboljoj prijateljici ti lažeš? –Reče sarkastičnim glasom, dok je Katja samo šutjela Marilyn je nastavila. –A zar ti nisi možda mene uhodila? Ako te baš zanima tu se svi moji prijatelji okupljaju. Svatko tko nije član Vectre Post Mortem te nađe naše mjesto okupljanja, mora umrijeti! Drugim riječima, ti si sljedeća! Možeš se spasiti jedino ako sada odmah pobjegneš i nikad nikome to ne ispričaš! Jel' jasno?! –Marilyn glas je postajao sve glasniji i glasniji, dok je to Katja poprilično smireno slušala, ili je barem tako djelovala rekavši:
-Marilyn... ti stvarno imaš problema...
-Ja problema nemam, no ti ćeš ih imati ukoliko ne pobjegneš! –Odgovori vičući na sav glas.
-Vidjela sam te na klupi...
-I u čemu je problem?
-Činila si se tako slabom.... način na koji si sjedila... prekrivala oči rukama...
-To se nije dogodilo, lažljivice jedna mala!
-Tvoj glas se svako malo mijenja; prvo samouvjereno-ubojito, zatim slabašno, pa sad opet...
-To samo ti tako misliš! –Vrisne Marilyn- Bježi dok me netko nije vidio s tobom!
Katja je još samo trenutak smireno stajala, a zatim ju je Marilyn odgurnula od čega je Katja skoro izgubila svu svoju ravnotežu...
-Gubi se! –Izderala se Marilyn bezosjećajno.
Katja nije posustajala, već bježala što je brže mogla, kolko joj je snjeg dopuštao, dok se u pozadini još mogao čuti Marilyn glas: -Bježi!
Nakon silnog vrištanja, Marilyn se naslonila na ogradu te predahnula. Kad je bilo sigurno da je Katja već daleko, i da nema šanse da će se vratiti, Marilyn se vratila preskakivanju ograde, što je prošlo s lakoćom; prvo se popela do šiljaka, prešla na drugu stranu ograde te skočila u snijeg, potom se zaputila prema toj staroj zgradi pazeći da sa ne zapne za koji grm, korijen drveta ili pak nadgrobni spomenik... Nakon što je prošla sve te prepreke, nalazila se metar ispod prozora. Kao i uvijek počela se penjati po zidu, no ruke su joj klizile od snjega, a zatim je pala na pod. Pokušala je ponovno. Prvo je rukama uhvatila vrh najviše cigle koju je mogla dosegnuti, a potom nogom zakoračila na jednu od viših cigli. Ruke su joj i dalje klizile, ali nije se predala, te na kraju se popela do prozora koji je bio toliko star da se može otvoriti i najmanjim udarcem. Ušla je u jedan od mnogobrojnih hodnika u kojima je bilo toplo. Vladao je mrak ali se Marilyn znala snaći te je krenula naprijed ka stepenicama na prvi kat.
Hodnici su bili obojeni u bijelo, ali vjerojatno vrlo davno, jer sve je bilo prljavo, dok su na podu bile postavljene bolničko-zelene pločice, također prljave, a pritom na nekim mjestima je sa stropa kapala voda. Na nekim mjestima, ponajviše uglovima, je bilo još upaljeno titrajuće svijetlo, što je sve davalo jedan zastrašujući dojam.
Kad je stigla do vrha stepenica, skrenula je desno te stala pred treća vrata od početka hodnika, i pogledala kroz šipke. U toj prostoriji je netko sjedio vrlo mirno... Velika metalana vrata otključala je izvana te ušla u tu prostoriju. Cijela prostorija je bila siva od betona, čak ni na podu nije bilo ništa, a usred te male sobice je sjedila žena zavezana na drvenu stolicu u srednjim godinama, zureći prema naprijed svojim plavim očima. Taj pogled je bio tako prazan i beživotan, i nije reagirao ni na koga.
Marilyn je kleknula pred nju, te prekrižene ruke polegla u njezino krilo.
-Zašto si me ostavila? – Marilyn je uistinu plakala, pravim suzama... -Zašto si me ostavila? Zašto me ne čuješ! Molim te probudi se iz ovog stanja... ovog sna... –Marilyn glas je bio sve glasniji i glasniji što zvučao poput ludila, tresući ju, a ona nije uopće reagirala, a zatim je nakratko stala, te ponovno tiho joj šapnula: -Ja te volim...
Još neko vrijeme Marilyn je plakala na njezinim koljenima, a zatim joj je nešto kapnulo na ruku. Niz lice te žene su sklizile suze...
Marilyn se ustala od šoka. Krenula joj je brisati suze, no kad joj je dotakla lice, žena se počela strašno derati.
-Molim te, smiri se, nemoj se derati- Reče Marilyn histeričnim ali uplakanim glasom. Zatim je nešto glasno lupilo, najvjerojatnije neka druga vrata, iz kojih su vjerojatno izlazili doktori. Marilyn je pobjegla iz te prostorije, koju čak nije ni zaključala., a zatim otrčala dolje istim putem kojim je i došla te skočila s prozora prije negoli je itko mogao vidjeti.
Trčala je svom brzinom prema ogradi, pokupila torbu koja je već bila donekle prekrivena snijegom, te preskočila ogradu i sakrila se među zgradama...
Kad je već bila na sigurnom, stala je da se odmori. Marilyn se doslovno srušila na snijeg u jednom mračnom parku plačući.
-Jednog dana ću te izbaviti, obećajem... –reče tiho dok su joj se suze stapale sa snijegom- ...obećajem majko...

*Jedna osoba mi je preporucila da pišem manje postove. No cini mi se da su postovi (tj.poglavlja) sve duža i duža... Ja znam da mnogo ljudi nevole citati dugacke postove, ali ja jednostavno ne mogu to skratiti niti prepoloviti! Nadam se da ce te ipak uživati, stoga evo vam još malo neizvjesnosti;) Please glasujte u onom boxu, tako da znam što ljude najviše interesira. Pozdrav!*

Katja se nalazila u uskom prolazu između zidova škole i ograde koja ju je okruživala, nije mogla produžiti naprijed jer se tu našla i Marilyn, nije mogla nazad jer je upravo od tamo pobjegla.
-Što hoćeš od mene?!- prodere se Katja
-Želim, želim...
-Zašto me neostaviš na miru?!
-Čekaj, samo malo! Još nisam odgovorila na tvoje pitanje... –reče Marilyn pomalo sarkastično- Želim...
-Šta sad želiš?!
-Želim... tebe kao najbolju prijateljicu, s kojom ću se moći družiti kad god to ja poželim! Nisam li skromna?
-Što je s tobom?
-Molim?... Što je samnom? Samnom je sve u redu, hvala na pitanju, a s tobom?
-Makni mi se s očiju!
-Samo malo, da se ja maknem sa tvojih očiju? Ja takve rečenice ne bih davala svojoj najboljoj prijateljici...
-Prijateljici?
-Oh, pa zar smo neprijateljice... da sam ja na tvojem mjestu...
-A što bi ti to učinila?
-Pa čuj, ne znam... možda pričala profesorima o tvom šuljanju po školi, krađi ključeva i razbijanju stakala po prozorima!
-A tvoj pištolj?
-Pištolj, o čemu ti to? –reče Marilyn zlokobno glumatajuči.
-Daj ne pravi se luda!
-Ja? Nikada! Ovakvu glupost nisam čula još od prije dva dana, želiš li ju možda čuti...
-Ne zanima me, ostavi me na miru!
-Svašta! Koja drskost... Tako ti prema jadnim učenicima poput mene, koji se nikako ne mogu uklopiti u novu sredinu... Jadna ja!
-A osim toga, kako ti to znaš što sam ja radila po školi? Znači i ti si umješana u ovo, ne misliš li?
-Samo da razmislim? Odgovor je 'ne'. Žao mi je.
-A kako si onda to saznala?
-Pa malo prije si mi to ispričala, ne sjećaš li se?
-Prestani se praviti luda!
-Za tvoju informaciju, ja nisam luda, već ti koja zaboravljaš neke stvari...- Marilyn kaže i dalje glumatajući, što ostavi Katju šokiranu odgovorivši poražavajuće:
-Dobro, smijem li sada kući?
-Čekaj da razmislim! Odgov...
-Makni se, idem kući! –upadne joj hrabro u riječ.
-Stani!
-Što sad?!
-Dogovorimo se na kompromis.
-Ne!
-Dobro, onda idem pozvati policiju za provalu u školi!
-Znam da to nećeš napraviti! Nijedna normalna osoba to ne bi napravila...
-Znači, ja sam nenormalana. Oh ne! Mislim da ću se sada rasplakati! –reče bezosjećajno i monotono istim tonom- Zar zbilja ne želiš čuti moj kompromis?
-Ne!
-Samo saslušati?
-Dobro!- izdere se- Požuri!
-Ja ću tebe otpratiti skroz do kuće, a zatim nestati. Dogovoreno?
-Zašto bih pristala?
-To prijateljice rade, prate se kući?
-Ja ne mogu više slušati ovakve gluposti!
-Ili zbilja želiš da te odam profesorima?
Katja je stajala u dilemi- Samo do kuće?
-Mislim ne moraš pristati, jedino što se zbilja mora jest umrijeti kad tad!-nadoveže se Marilyn
-Dobro!- ljutito odgovori Katja.
U međuvremenu mladić je izašao kroz prozor što je Katja otvorila i pratio njezine tragove u snijegu sa svojojm lampom, koju je prvo primjetila Marilyn, stoga usklikne:
-Bježimo!
Katja je prvo zbunjeno pogleda u Marilynine oči, potom shvativši da njezine oči ne gledaju u nju već u nešto iza nje na što se i okrene. Iza ugla se moglo vidjeti kako dopire svijetlo svjetiljke.
-Dobro, krenimo!- Katja pristane na bijeg.
Trčale su što su brže mogle koliko im je to snijeg dopuštao do kraja uskog prolaza i kroz školski vrt što se nalazio kod prednje strane škole. Pri izlasku su skrenule desno, te prešle na drugu stranu ulice, a zatim pobjegle između zgrada gdje su nastavile normalnim korakom prema Katjinoj kući. Duže vrijeme je vladala tišina između njih dvije, no razbila ju je Marilyn svojim smijehom:
-Ha ha! Čim se sjetim te gluposti što ju je moj otac davno izrekao dođe mi da puknem od smijeha... pa sam mislila pošto obje šutimo, da ti sad to ispričam...
Katja se nije obazirala, već je mudro šutila, sa ljutitim izrazom lica koji se, kao isklesan, već dulje vrijeme nije promjenio...
-Šutnju prihvaćam kao znak prihvaćanja, očito je da žudiš da ti ispričam, no nikad svoj ponos nisi pregazila, pa tako ni sada, zar ne?- Katja je i dalje šutjela, iako je istina da je to htjela čuti...
-Dobro onda. Uglavnom, otac mi je rekao da me voli. Nije li to smiješno?!
-Zašto to ne bi bila istina? –nakon dužeg vremena nešto i Katja reče.
-Zašto? Neznam... ne želim vjerovati u to..
-Možda te je i volio. Možda je on morao vas napustiti?
-Ništa se ne mora, osim umijeti...-zadrhti Marilynin glas.
-Imaš pravo... a sad se nadam da ćeš otići jer smo pred mojim ulazom!
-Dobro doviđenja!- odvrati Marilyn potiho.
Katja ju pri rastanku nije pozdravila, već je samo ušla u ulaz zgrade. Ono što je bilo jako zanimljivo je Marilynin glas . Kad ju je zatekla iza škole u početku je pričala vrlo ubojito, kao da uopće nema osjećaja, no s vremenom se to nekako promijenilo, te završilo kao da bi ubrzo mogla zaplakati. No Katju je to najmanje zabrinjavalo... Sljedeći problem su njezini roditelji, te njeno kasno dolaženje iz škole, jer je već bilo devet sati navečer a ona im se nije javila prije toga. Prvo je pomislila da bi bilo najpametnije da napokon sve ispriča, no oni to ne bi ozbiljno shvatili, već bi još pomislili da laže. Stajala je pred vratima nekih pet minuta, a naposlijetku odlučila da će ući i sve prepustiti sudbini u ruke. Stavila je ruku na bravu i polako ju okretala, a zatim pokušala i otvoriti vrata, no ona su bila zaključana što nije kod njih uobičajeno ukoliko je netko unutra. Dok je polako otključavala vrata Katju je to natjeralo na razmišljanje; -Što ako su me prijavili policiji i sad me po cijelom gradu traže, no opet, ako me traže, prvo bi me pokušali nazvati na mobitel...
Kad je otvorila vrata, zamjetila je da nema ni jednog svijetla, obišla je sve sobe no bila je sama. Na stolu u kuhinji je ležala cedulja gdje je pisalo- Kod bake smo. Krov joj je u raspadu tako da ćemo najvjerojatnije doći kasno!- Na to je Katja napokon predahnula. I bacila papirić u smeće što je stajalo pored balkona, gdje se moglo vidjeti kako netko sjedi na klupi punoj snijega. Katja je ugasila svijetlo te promatrala tko bi to mogao biti. To je bila Marilyn, no u stanju kao nikad prije; sjedila je vrlo pogrbljeno, ruke je držala na očima, a to je sve prekrivala kosa koja je padala niz lice ... Sjedila je kratko vrijeme, a zatim ustajala kao da je prostrijeljena, a zatim polako krenula prema nepoznato. Na to je Katja s hrabrošču uzela ključeve te izašla iz zgrade. Pratila ju je kroz sve te zgrade, no pritom sakrivajući se iza uglova visokih zgrada kako ju ne bi primjetila. Nakon desetak minuta stigle su do neke visoke ograde sa šiljcima, koju je Marilyn uspješno preskočila. Usred ogromnog i gustog zapuštenog vrta, nalazila se stara ogromna kuća bez osvjetljenja, idealna za snimanje horora. Katja se nije usudila ići dalje, ali je izgubila Marilyn iz vida u tom mračnom grmlju što je dobro prekrio snijeg. Katja se još malo šetala oko tog misterioznog mjesta, a zatim stala pred ulazna vrata s lokotom šokirajući se što je pročitala na tabli.
-Pa to je umobolnica!

Katja se sklupčala primaknuvši se ka zidu što je više uspijevala, dok ju je strah i dalje zasipao. Ta osoba koja je cijelo vrijeme koračala polako jednakim tempom je neko vrijeme kružila po porti, a zatim stala okrenuvši se prema stolu ispod čega se Katja sakrivala, i gledala ravno u te čizme što je ta osoba nosila. Koliko je uspjela vidjeti u tom mraku, ta osoba je nosila ogromne čizme, po čemu je Katja zaključila da je najvjerojatnije u pitanju muškarac.
Ta i dalje tajanstvena osoba je na trenutak utihnula, sve dok se nije mogao čuti zvuk guranja ključa u ključanicu koju je i otvorio. Iz nje je izvadio nešto zveckavo, a potom se zaputio ka izlazu iz porte, gdje je već bila sigurna da je u pitanju visoki, mlađi muškarac. Katja je predahnula, ali i dalje ostala čvrsto na mjestu, sve dok se taj muškarac nije počeo penjati po stubama. Nakon puno hoću-neću razmišljanja Katja se izvukla iz tog mračnog kutka, opipala je jedan od dva ormarića, što su bila jedan pored drugog iznad stola i shvatila da ga taj čovjek nije zaključao, te je brzo izvadila mobitel iz džepa te osvjetljavala svu unutrašnjost, vidjevši da je tu mnoštvo različitih ključeva obješenih na kukicama po brojevima. Katja je na tren pomislila kako je napokon našla način kako izaći iz ovog pakla. U ovom ormariću su se nalazili ključevi učionica od broja 41 sve do 80, te ključevi tavana, svlačionice i... ničega više! Katja se vrlo brzo uspaničila, ne samo zato što su na raspolaganju bili samo ključevi prvog kata već zbog tih koraka opet što su se spuštali prema prizemlju sve glasnije. Katja je pokušala gledajući u ormarić samu sebe uvjerit da se tu negdje nalazi još neki ključ, ali nigdje ništa, te shvatila da su ostali ključevi najvjerojatnije u ormariću do. Nakon kratkog pretraživanja se opet sklupčala ispod klupe kad je taj mladić bio opet blizu porte gdje je ponovno ušao. Odložio je sve ključeve spojene jednim ringom na klupu, čime je vjerojatno otključao i jedan od ta dva ormarića.. Ponovno je otvorio taj ormarić i izbacio van nekolicinu ključeva te ih pokupio i otišao iz porte, ostavivši svoje ključeve na stolu. Nakon što je bila sigurna da se udaljio ponovno je ustala te stala pred stol, a misli su i dalje frcale od šoka. Uzela je njegove ključeve i pregledavala ih. Tu su bili ključevi za tavan, podrum, dvoranu, svlačionice, za drugi ormarić i za izlaz iz ove zgradurine. Ruke su joj se tresle ne znajući što bi bilo najpametnije da učini, instinktivno pokušavajući izdvojiti taj ključ za izlaz, no ruke su joj se toliko tresle da nije uspijevala. Koraci tog čovjeka su se već po treći put približavali porti, a Katja se na to ukoči. Prije nego li se opet sklupčala ispod stola brzinom svijetlosti je otključala drugi ormarić i ključ vratila na mjesto gdje je i stajao, no to je prije instinktivno napravila nego s razumom. Mladić je samo ušao i izišao iz porte pokupivši ključeve, na što se Katja po treći put ustala te napokon otvorila drugi ormarić osvjetljavajući ga mobitelom koliko je to bilo u mogućnosti. Tu se nije nalazio ključ izlaznih vrata, već ključevi prvih 40 učionica, te dvorane i podruma što je i uzela. Napokon je izašla iz te mračne porte potiho trčeći prema dvorani, no primijetila je da su u tom hodniku što vodi prema dvorani otvorena jedna od mnogobrojnih vrata, iz kojih se moglo čuti da ta osoba nešto radi u njoj sa svojom svjetiljkom, stoga instinktivno otključala mračni podrum te ušla i zatvorila za sobom. Taj podrum svojim stepenicama je vodio sve dublje u mrak što je donekle osvjetljavala mobitelom. Hladnoća je bila nepodnošljiva, a iznad nje mnoštvo cijevi iz čega je kapala voda po svuda, a pri kraju podruma su se nalazile ogromne svjetleće kocke, što su zapravo bili prozori iz kojih je dopiralo vanjsko svijetlo, koliko je uspijevalo doprijeti ometajući ga snijeg što je bio do pola prozora. Prozor je bio smješten iznad Katje i nije mogla nikako dokučiti vrh gdje se nalazila kvaka koja bi ga mogla otvoriti. Razgledavši okolo dovukla je stolicu te ju smjestila ispod prozora, popela se na nju, i povukla kvaku te napokon otvorila teški prozor spustivši ga ka zidu i napokon se izvukla iz ove zgrade nalazeći se na stražnjoj strani škole. No prije nego li je pobjegla odlučila je nekako zatvoriti taj prozor. Uhvatila je rub polako ga dižući, no polako joj je klizao. Trudila se svim svojim snagama ga podići, što je i uspijevala dok nije došla do polovice... Tres! Cijeli prozor se olupivši o zid razbio u tisuću komadića, na što je Katja sjedila na snijegu zaleđena. Neko vrijeme je vladala tišina dok onaj mladić nije dotrčao do vrata i vrisnuo:
–Tko je to?!
Na to se opet uključi svijetlo ne samo u podrumu već u cijeloj školi, što se moglo vidjeti kroz prozore. Katja je ustala i pomahnitalo bježala prema prednjoj strani škole kako bi mogla pobjeći, no snijeg je bio do koljena, pogotovo jer nitko nije prolazio ovdje otkad je pao, što ju je jako usporavalo no nije odustajala... sve dok Marilyn nije iskočila iza ugla.
-Ah, tu si!- Reče Marilyn...

Po završetku sata svi su izlazili iz učionice, pa tako i njih dvije. Prolazeći kroz hodnike pazili su da ih Marilyn nebi slučajno uhvatila, a Katju je cijelo vrijeme oblijevao hladan znoj jer je za svaku drugu curu pomišljala da je upravo Marilyn. No od nje, zapravo ni traga ni glasa.
-Što misliš, koji je njen sljedeći potez?- Upita Sonja Katju, gurajuči se iza Katje prema izlazu među stotinjak učenika.
-Ne znam! Možda me danas samo htjela zaplašiti. Ali kad se sjetim jučerašnjeg događaja, neznam koliko je ona spremna daleko ići. Možda da ipak još nekom ispričam ovo? Možda bi bilo najpametnije popričati sa razrednicom za savjet? Kvragu! Ali što ako oni zaključe da ja lažem? Tad bi mi se još i osvetila... Zar ne?-Priupita Sonju koju je izgubila u gužvi, tako da ju je odlučila pričekati vani. No, dočekala bi Sonju bez problema da nije napokon ugledal Marilyn naslonjenu na ogradu vani. Katja se odmah okrenula i nastavila se gurati, ali u suprotnom smjeru od vrata što je bilo puno teže. Kad se napokon uspijela izvući iz mase, sakrila se iza stepenica.Ostalo je još samo par učenika na izlazu, no Marilyn je, čini se, opet nestala.
Katja je odlučila sačekati još par minuta prije nego što i ona pobjegne iz ove škole, gdje je i odlučila nazvat Sonju na mobitel, ali nakon što je utipkala njezin broj, odzvonilo je samo dva puta i veza se prekinula. –Ne sad!-reče Katja histerično. Otipkala je ponovno njezin broj, ali mobitel je bio ugašen. Prošlo je puno više od nekolicine minuta...
***
Tres! Katja je pročirila i imala je što zanimljivo i vidjeti: čistačica je zatvorila i zaključala školska vrata izvana. Što bi značilo, da je najvjerojatnije ostala sama u školi.
Razmišljala je da pozove svoje roditelje ali kad bolje razmisli, tad bi bila još mjesecima u kazni, a Sonji je i dalje ugašen mobitel, stoga je Katja shvatila da joj je jedini izbor izvući se sama...
Hodnici su bili potpuno prazni i mračni, a učionice su sve bile zaključane na njeziu žalost jer bi jedino tamo mogla pobijeći kroz prozor, jer su jedino tamo prozori 'normalni', dok u svim hodnicima i u glavnoj hali se prozori mogu otvoriti samo na kip. Iz glavne hale proilazi četiri hodnika, dva se nalaze ljevo koja vode isključivo prema učionicama, a dva desno koja osim što vode prema učionicama, jedan od njih vodi i prema dvorani. Tako se isto nalazi i na prvom katu, osim što jedan umjesto dvorane vodi u svlačionice i tavan, koji se nalaze iznad dvorane. I Dakako, ispod stepenica što vode na kat, nalaze se i stepenice što vode u podrum, također zaključan.
Nakon sat vremena pretraživanja po mračnim hodnicima jedino je porta bila otključana, koja nema ni jedan jedini prozor. Katja je već bila izmorena, stoga je napokon sjela na hladne stepenice, gdje je svijetlost i dalje dopirala izvana. Škola je bila relativno nova, a svijetlo u hodnicima i u glavnoj hali se može upaliti jedino iz podruma, tavana i iz porte, no u porti taj ormarić je bio zaključan, a tavan i podrum su na vratima još imali i lokot. Nakon pet minuta sjedenja i razmišljanja, krenula je prema jednom od dva osvjetljena aparata za kavu, što se nalazi na katu.
Zadnje kovanice što su ležale na samom dnu torbe, izvadila je i ubacivala jednu po jednu u aparat. Najednom je začula nečiji korak. Zaledivši se pred aparatom, srce joj je ubrzano lupalo, no to je bilo jedino što je čula, stoga je pomislila kako je to možda samo neka metla ili nešto slično, što je moglo pasti. Nakon što se smirila, ubacila je preostale dvije kovanice, kad najednom se aparat ugasi što ju je opet šokiralo. Pogledala je i desni aparat koji se isto tako ugasio, tako da je gore bio potpuni mrak. Jedino na krajevima hodnika je dopiralo još nešto svijetlosti. Što bi značilo da je netko morao spustiti prekidač koji obuhvaća cijelu školu. Tad najednom se opet začuje još jedan korak, baš isti onakav kao malo prije, zatim još jedan, pa još jedan, sve glasnije i glasnije... Katja se sakrila desno iza aparta, i sačekala još par minuta, dok koraci nisu potpuno utihnuli. Katja više nije mogla strijepit u toj hladnoći na tom mjestu, stoga se odvažila i krenula prema dolje u glavnu halu. Dolje je bila potpuna tišina sve dok se nije čuo još jedan korak, što je prouzrokovalo Katjino biježanje u portu i sakrivanje ispod stola. Koraci su bili sve glasniji i glasniji a Katja je ukipljeno čučala sve dok ti koraci nisu ušli u portu.

Do kraja školskog dijela dana, Katja je prebivala u strahu smišljajuči kako izmaknut od Marilyn. Cijelo vrijeme je gledala ili u klupu ili u suprotnu starnu od Marilyin, samo kako ju nebi bila prisiljena gledati. Prije zadnjeg sata zamolila je svoje kolegice koje su bile sjedile najbliže vratima, da se zamjene za mjesta, što su i učinile. Zvonilo je i sat je počeo... Katja i Sonja su bile na drugom kraju učionice od Marilyn.
***
U učionici je vladala tišina, školski sat će ubrzo zazvoniti, a Katja se već počela polako spremati dok su ostali učenici i dalje rješavali zadatke. Katja se osječala sigurnije i sve je bilo spremno za bijeg iz razreda. Podugu tišinu je razbio profesor sa svojim poprilično glasnim glasom upitajući razred:
-Koliko još do kraja?
Svi su pogledavali na sat...
-Za pet minuta.- Odgovori učenica točno iza Katje, od čega se Katja naježila od glave do pete. To nije bio neki nevažni lik u toj cijeloj priči, već to je bila Marilyn sa svojim elegantnim glasom., na što se Katja instiktivno brzo okrene prema njoj, a Marilyn joj zlokobnom elegancijom mahne prstima. Katja se odmah okrene natrag prema ploči, a Marilyn se opet obrati profesoru:
-Profesore, zamolila bih vas da me pustite van, jako je hitno!-Reče mu pomalo zavodnički. Dobivši odobrenje od profesora ona uzme svoju torbu i krene prema vratima gledajuči zlokobno Katju. Kroz katju su opet prolazile mnoge misli poput: što sad učiniti, ona je sve dobro isplanirala, kako se samo misteriozno pojavila iza nje i gdje su nestali dečki s tog mjesta, hoće li me ona čekati vani?... No profesor se najednom ustane i zaustavi:
-Gdje ti misliš da si krenula sa torbom? Sat još nije gotov!
-Pa prfesore, znate... oni probemi...- reče pomalo pokornim glasom
-Ma kakvi to problemi?- reče ljutito
Marilyn se približi potpuno ka njegovom uhu, i šapne mu misteriozno zavodničkim glasom:
-Ženski problemi...-ka tome mu je lagano puhnula u uho svojim vručim dahom od čega se profesor protresao, i na to nije rekao nšta, več izbezumljeno sjeo i odvratio pogled od nje pogledavši ravno pred sebe. Svi učenici su bili u šoku, jer inače najstroži profesor na školi se najednom činio najslabijim. Profesor je bio pogođen u njegovu ahilovu petu: a to su kontakti sa ženskim rodom. Marylin je samo izašla iz učionice smješkajući se, kao da je cijela moć svijeta u njezinim rukama. No u največem šoku bila je Katja. Osim svih predhodnih misli, 'prostrijelila' ju je još jedna: što ako i dalje drži pištolj u torbi?

Ovaj dan snijeg je napadao po prvi put u godini. Njihova odjeća kao da je upijala hladnoću, a škola je još uvijek daleko! Ipak, nakon sat vremena koračanja uđu ozeblih nogu u školu, i sjednu u klupe! Katja opet sjedi sa Sonjom...
-Nema je!- reče Sonja okrećući se po stolici.
-Nadamjmo se da će tako i ostati.
Katja opet osjeti napetost u trbuhu od iščekivanja susreta s Marilyn. Pokušava smislit način kako da ostavi hladnokrvn dojam prema Marilyn i padaju joj zbilja blesave ideje poput da se zaleti u nju i sruši ju kroz prozor s prvog kata ili još bolje na stepenicama, jer se može lakše izvući da je slučajno. Profesorice nema već pet minuta i galama je sve veća! Katja i Sonja su odlučile otići do obližnjeg aparata za kavu gdje su naletjele na profesoricu!
-Što radite izvan učionice?- upita profesorica polustrogo.
-Ispričavamo se,... mislile smo da nećete doći pa smo namjeravale uzeti kavu...- reče Katja.
-Idemo odmah natrag!-reče Sonja.
-Nema potrebe, kad ste već za aparatom uzmite i meni kavu da me razbudi, s mlijekom bez šećera. Evo vam novac pa se vratite u razred!
-Dobro.
Katja je uzela novac i prvo stavila kavu za profesoricu. Katja je uzela u ruku njezinu kavu, a Sonja je ubacila sljedeće kovanice...
-Brzo natrag u učionicu! -šapne Sonja s napetošću.
-Zašto?
-Jer dolazi!
-Tko dolazi...
Katji je je u trenutku prolazilo stotine misli dok nije došla do one najgore...
Bez odgovora u istom trenutku, iz istih stopa pobrže je krenila natrag u učionicu, te se osvrnula i primjetila je da ju Marilyn uopće ne pokušava sustići, ali to nije bio dovoljan razlog da Katja uspori prema učionici.
-Što se ti žuriš, slomit ćeš se.- našali se profesorica.
-Ovaj... vruće je... nemogu držati.
-Zanimljivo...- profesorica reče odugovlačeći jer kava nije bila baš tako vruća.
Katja se požurila sjesti na svoje mjesto. U učionicu ulazi Marilyn.
-Kasniš!...- oštro reče profesorica.
-Snijeg me usporio!-reče Marilyin buntovnički.
-Nema problema. Neopravdani!
-Dobro.
Marilyn se ponašala kao da joj je bilo svejedno, a možda i je. U razredu je opet bilo nedostatka klupa tako da je morala sjesti s nekim u troje. Uzela je u kutu te male učionice stolicu i krenula ravno prema Katji, suprotno od profesorice na kraj! Došla je do kraja stola pored Katje i odložila stolicu baš pored nje poprilično glasno, zatim sjedne na stolicu i skupa s njom se polako odskliže prema klupi desno od Katje, sa malicioznim pogledom, kao da se hvali sa svojom novo nanošenom šminkom. Katja je zurila u klupu kako bi izbjegla pogled s Marilyn, uz to se zacrvenila.
-Može li malo brže?- uptia profesorica
-Čekali smo vas da ispijete svoju kavicu pod nastavom!- Marilyn odgovara neljubaznim tonom.
-Ma zbilja?...
***
U međuvremenu je ušla i Sonja. Zvonilo je za odmor, a Katja i Sonja se polako iskradu van iz učionice, tevse sakriju u ženski wc.
Dogovarajući se što će sad učiniti, nalete na Marilyn koja im postavi pitanje:
-Reci mi u oči što ćeš učiniti! Vidim da vidiš ono što i svatko drugi vidi; površan pogled ne shvaćajući da svatko ima svoje potrebe...
-Takve potrebe mi se baš i nesviđaju!-odgovori Katja pokušavajući ostaviti hladan dojam na Marilyn, ne baš sa onakvom hrabrošču kako je planirala, ali nije odustajala.
-Pa ni tvoja prijateljica, što kao stoji uz tebe, kao da će me napasti, koju ću profinjeno zamoliti da ode, mi se ne sviđa!
Sonja ju pogleda izbezumljeno.
-Pričekaj me vani, ispred wc-a!- šapne joj Katja i nastavi razgovarati ss Marilyn- Što hoćeš?
-Tebe!
-Zašto?!
-Prošla si!
-Što?!
-Shvatit ćeš!
-...Što?!
-Rekla sam ti!
-Što?!
-Gle, mislim da smo mi krivo započele...
-I?
Iz Katje su visoki tonovi 'štrcali' kao iz izvora vode, a iza wc-a se počelo nakupljati čopora!
-Nisam znala da takvo što može izaći iz nekoga poput tebe!
-Zbilja! Samo mi se još jednom približi i prerezat ću ti grkljan!- reče Katja pomalo nespretno.
-Amaterski... Slušaj, mislila sam da si pametnija!... Ali uopće se ne razlikuješ od ostalih. Reci što hoćeš, svršetak je uvijek isti!
Marilyn se izbezumljeno okrenula prema izlazu gdje su ih čekali dečki s primitivnim uzvicima.
Tražeći Sonju, zapitkivala se što je Marilyn mislila pod time rekavši: svršetak je uvijek isti?

Katja je nazvala Sonju čim se probudila iz mizernog sna i zamolila ju da dođe kod nje prije škole. Katja je imala zabranu izlaska tjedan dana i isčekivala ju je na prozoru! Čim je Sonja prošla kroz vrata, odložila je smrznut kaput od prvog snijega na radijator. Pritom se obrati Katji:
-Reci mi sve!
-Jučer mi je najgori dan bio u životu-odgovori Katja sa suzama u očima.
-Polako... možda da prvo sjednemo?
Katja je prepričavala cijeli jučerašnji događaj s Marilyn sve dok nije zastala i opet joj se Sonja obrati:
-Jesi li dobro?... ispričaj mi do kraja...
-Dobro...-nastavi Katja- trčala sam što sam brže mogla kroz... to... raslinje! Ona nije normalna! Cijelo vrijeme me pratila! Nisam prestajala trčati sve dok nisam došla do brane! Okrenula sam se naglo i ugledavši nju poskliznula sam se! Izgledala je kao hladnokrvni ubojica s pištoljem... mislim... to je i bila!
-Zašto te uopće pratila?
-Ne znam, zato me je strah škole! Kako ću ja ući unutra?
-Ne znam... ali smislit ćemo nešto! Vratimo se priči, kako si preživjela?
-To nije izmišljotina! Zar mi ne vjeruješ?
-Nisam to rekla. Vjerujem ti, a sad mi reci kako si joj umakla!
-Pa... zapravo... spasila me!
-Ne shvačam!
-U tom... toj... vodi...bila je i turbina! Uhvatila sam se za obližnju granu, ali zbog hladnoće koja me izjedala počela sam popuštati! Ona je našla,... lanac, mislim s kojim me nakon cijele vječnosti izvukla! Sve se odvijalo tako brzo! Na kraju kad sam izašla, čučala sam ispd njenih nogu i gledala širom otvorenih očiju u nju!
-I što si učinila, kako ste se rastali?
-Pobjegla sam!
-Nije te pratila?
-Ne, ... mislim! Mislim da ne!
-Tvoji ne znaju?
-Strah me je reći! Što ako je sve ono istina o onoj sekti i žrtvovanju? Ne smijem im to reći!
-Meni si rekla!
-Dobro, ti si mi prijateljica od povjerenja! Ali moji ne bi mogli šutjeti o tome! Osim toga, ne želim uznemirivati tatu! Znaš da ima tumor na mozgu...
-Nisam razmišljala o tome! 'Ajmo pronaći nešto za obući. Ponijela sam svoje nove marame.
-Zar moj strah nije nimalo došao do tebe?
-Riješit ćemo to! U školi će se sve dogoditi spontano.
-Ja ne idem u školu!
-A kako ćeš objasniti to starcima?
-Ne znam...
-Suoči se s istinom! To ti uvijek svima govoriš...
-Ali ovo je nešto drugo, Sonja! Mogao je netko poginuti.
-Sigurna si da je pištolj bio pravi?...
-Sonja, tu su bili pravi meci!
-Ne znam kako da ti pomognem! Markiranje nije rješenje!
-Dobro...ući ću u školu! Ali tako me je s...
-...ponijet ćemo nešto oštro i ubiti nekoga ako treba!-upadne joj u riječ pomalo šaljivim glasom.
-Otkad si ti tako samouvjerena? Iznenađena sam!
-Sve za prijateljicu! Smisli ćemo nešto! Obećavam!
-Dobro! Nadam se da me neće opet napast.
-Neće, mi će mo biti brže!
Katjin strah je nestao putem prepričavanja događaja, iako Sonja ništa ne shvaća ozbiljno!

-…Ma daaaaaj, nemoj me zafrkavati! Ne vjerujem!
-Ne moraš… Zaboravi. Ne vjeruješ mi, a trebala bi! Ipak me ne možeš poznavati toliko dobro k'o ja sama sebe; kao što primitivčinu iz ruskog ne može voljeti ni'ko k'o on sam sebe! Ako ikome kažeš za ovaj razgovor… pogodi što slijedi?
-Daaaa…? Što, žrtvovat ćeš me na kamenom stolu okružena milijunima svijeća, rasporit mi utrobu kako bi mi crijeva iscurila, i prerezati vene da mi svih pet litara krvi iscuri, koju bi na posljetku prinijela vašem ''uzvišenom''???
-Evo ideje kako da i tebe ubijem!
-Čekaj malo… samo mi jedno reci… zakuni se, ovo je sve bila šala ili ni…?
-Je!-Upadne joj u riječ Marilyn-Upravo smo razgovarale o tajfunima na Hawaiima. Radi što hoćeš, briga me, nemoj reći da te nisam upozorila.
-Fora su mi tvoje priče!
-Dobro ako su to tebi priče, ali to je moja stvarnost.

Zvonilo je i svi đaci izlaze iz razreda. Ostale su samo Marilyn i Katja. Obje šute i trpaju stvari u ruksake. Osim što je Katja šutjela izgledala je vrlo uplašeno, jer nije mogla povjerovati u Marilynu priču.Pogledala je na sat sa kalendarom i pisalo je 29. studeni 2008, 19:19 sati.
-Dođi, moram ti pokazati nešto!-Odjednom kaže Marilyn.

Marilyn je bila nova učenica u razredu, stigavši iz Britanije u hladnu Moskvu, nije se mogla nikako uklopiti sa učenicima tog razreda, osim s Katjom. Prebacila se iz popravnog doma iz Engleske, poslije jedne godine tečaja Ruskog jezika, u jednu moskovsku obitelj jer je načula da joj je otac u Moskvi. Vectra Post Mortem postoji i u Rusiji, i čak je zatupljenija nego u zapadnijim zemljama, pa joj stoga nije teško palo preseliti se u sasvim drugu sredinu.
Izlazeći iz škole Marilyn je morala doslovno vući svoju novu prijateljicu Katju za ruku kako bi joj pokazala ''neki'' izazov, pripremljen samo za nju!
Stigli su u gustu šumu! Oko njih mraz, a svjetlost se jedva ''dovukla'' reflektiranjem kroz maglu! Kuća u kojoj su se našle je vjerojatno stara preko dvjesto godina; bez krova ,bez stvari, bez…živih. Katja je pravila masku kao da ju nije strah što je udarao u njezinom srcu!
-Dođi! Pomozi mi iskopati moju tajnu!-reče Marilyn!
Katja se prihvatila kopanja, iako je njezina savjest govorila drukčije!
Opet će marilyn-Ovo je moja kutija tajni, no trenutačno je u njoj samo jedna!
U kutiji se našao ruski kabriolet! U Katjinim očima, trenutak vađenja trajalo je kao cjelu vječnost dok nije opet odgovorila Marilyn:
-S ruskim kabrioletom ćemo odigrati ruski rulet! Prvo izvadiš burence, ubaciš jedan metak, vratiš burence, zavrtiš ga najjače što možeš i uperiš ga prema nekom! U ovom slučaju ja moram prema tebi! Sljedeće što moram učiniti je samo povući okidač!
Marilyn je zaista uperila pištolj i povukla okidač no Katja je imala sreću! Na to će opet Marilyn:
-Prva runda je nerazriješena!-Dobaci dva metra udaljenoj Katji pištolj i reče-Na tebi je red! Uperi ga u mene, zavrti burence i učini to!… Hajde učini to!… Samo je oko petnaest posto da ću ostat mrtva, a i ako ostanem, pobjegni, nitko neće znati!-Reče misterioznim glasom dok se Katja u sebi razljuti i zaista to učini!
Škljoc je bilo jedini zvuk što se uspio čuti! Marilyn je po zadnji put pametovala tog dana pred njom:
-Samo sam ti htjela ukazati da ne lažem, i pozvat te u….
Katja je pištoljem pogodila Marilyn u čelo svom snagom pokušavajući se izgubiti s njezinih očiju no Marilyn poznaje bolje tu šumu od Katje!
Pomahnitalo bježeći od Marilyn kroz sjene gustih šumskih stabala Katjino srce je udaralo kao nikada u životu! Pri izmaku svojih snaga Katja je željela bar na trenutak zastati i odmoriti se te pogledati je li joj njezina progoniteljica još uvijek za petama, no nešto divlje ju je tjeralo da nastavi.
Trčeći nije primijetila da je stigla do velike brane u kojoj se voda zlokobno migoljila. Uspaničila se shvativši da nema gdje pobjeći. Začula je Marilyne trčeće korake kako joj se sve više približavaju, sve dok se naposljetku nije pojavilo i Marilyno lice sumanuto od bijesa. Približavala joj se držeći opasno oružje u ruci, a Katja je polako od straha koračala unazad sve dok se nije poskliznula izgubila ravnotežu te padne u hladnu vodu. Sa svim zadnjim snagama uspjela je dohvatiti granu obližnjeg drveta, no ubrzo joj je ruka počela popuštati i ona se sve više približavala opasnoj turbini! Marilyn potrči prema njoj zgrabivši otrgnuti lanac koji se našao na putu te dobaci ga Katji.
-Uhvati se za kraj lanca-doviknula joj je.
Bez ijedne riječi Katja se uhvati za lanac i Marilyn smočivši se ju izvuče van.
Obje su stajale mokre na brani gledajući se širom otvorenih očiju.

-Žao mi je!-Nakon dugog razgovora izgovara Katja pod satom ruskog!
-A što to?
-Pa…
-Smrt mog oca! Zašto? Meni nije žao, naprotiv drago mi je!
-…dobro sad… otac ti je… trebala bi ipak s malo više poštovanja prema mrtvima!…ipak…
-Ipak što! Jedina povezanost između nas dvoje jest krv! Da njega nije bilo, ne bi ni mene, ali ponekad bi mi bilo draže da ne postojim!
-…što te navodi na takvo crnilo… i razmišljanje!
-Ja sam imala…tri godine… i sedam mjeseci, kad nas je napustio! Zapravo me nije ni volio kao kćer jer je htio sina kojim bi se ponosio! Ipak, dobio je kćer …i nakon nekog vremena, moja mama mu je dosadila! Našao je drugu i oženio se njome, dobio sina, rastao se, dobio punomoć nad sinom,… Dalje nisam dobivala vijesti o njemu,… sve do nedavno!
-Znači tebi ga, kao, uopće nije žao!
-Heh!… Ne! Poslušaj me do kraja!
-Dobro!
-…stara se nakon drugog pokušaja uspjela ubiti! Ja sam imala tad… šest godina! Prvi put je pokušala sa alkoholom, no policija ju je našla i upropastila plan!? Slušaš me?
-Da?
-Drugi put,… jednostavno… sve se dogodilo jako brzo… umrla je prirodnom smrću! Ja to smatram samoubojstvom zato jer je to jedino željela za sebe!
-Znači nije te briga ni za nju…?
-Ooooo… itekako da me briga! To je jedini moj razlog za osvetu!
-Osvetu?… kakvu?!
-Poslali su me u dom, a tamo sam pravila samo probleme: krala, tukla se… Stoga su me poslali u popravni dom u London! Upoznala sam ljude koji su mi bili poput obitelji… Jedna od tih osoba bila je dio sekte Vectra Post Mortem i uvukla je nekolicinu u nju… pa i mene. Dali su mi pogled prema jedinstvenom rješenju: pomogli su mi ga pronaći, i jučer; 28.11.2008…
-Plašiš me…
-Učinila sam ono što sam trebala! Ubila ga!