Katja se sklupčala primaknuvši se ka zidu što je više uspijevala, dok ju je strah i dalje zasipao. Ta osoba koja je cijelo vrijeme koračala polako jednakim tempom je neko vrijeme kružila po porti, a zatim stala okrenuvši se prema stolu ispod čega se Katja sakrivala, i gledala ravno u te čizme što je ta osoba nosila. Koliko je uspjela vidjeti u tom mraku, ta osoba je nosila ogromne čizme, po čemu je Katja zaključila da je najvjerojatnije u pitanju muškarac.
Ta i dalje tajanstvena osoba je na trenutak utihnula, sve dok se nije mogao čuti zvuk guranja ključa u ključanicu koju je i otvorio. Iz nje je izvadio nešto zveckavo, a potom se zaputio ka izlazu iz porte, gdje je već bila sigurna da je u pitanju visoki, mlađi muškarac. Katja je predahnula, ali i dalje ostala čvrsto na mjestu, sve dok se taj muškarac nije počeo penjati po stubama. Nakon puno hoću-neću razmišljanja Katja se izvukla iz tog mračnog kutka, opipala je jedan od dva ormarića, što su bila jedan pored drugog iznad stola i shvatila da ga taj čovjek nije zaključao, te je brzo izvadila mobitel iz džepa te osvjetljavala svu unutrašnjost, vidjevši da je tu mnoštvo različitih ključeva obješenih na kukicama po brojevima. Katja je na tren pomislila kako je napokon našla način kako izaći iz ovog pakla. U ovom ormariću su se nalazili ključevi učionica od broja 41 sve do 80, te ključevi tavana, svlačionice i... ničega više! Katja se vrlo brzo uspaničila, ne samo zato što su na raspolaganju bili samo ključevi prvog kata već zbog tih koraka opet što su se spuštali prema prizemlju sve glasnije. Katja je pokušala gledajući u ormarić samu sebe uvjerit da se tu negdje nalazi još neki ključ, ali nigdje ništa, te shvatila da su ostali ključevi najvjerojatnije u ormariću do. Nakon kratkog pretraživanja se opet sklupčala ispod klupe kad je taj mladić bio opet blizu porte gdje je ponovno ušao. Odložio je sve ključeve spojene jednim ringom na klupu, čime je vjerojatno otključao i jedan od ta dva ormarića.. Ponovno je otvorio taj ormarić i izbacio van nekolicinu ključeva te ih pokupio i otišao iz porte, ostavivši svoje ključeve na stolu. Nakon što je bila sigurna da se udaljio ponovno je ustala te stala pred stol, a misli su i dalje frcale od šoka. Uzela je njegove ključeve i pregledavala ih. Tu su bili ključevi za tavan, podrum, dvoranu, svlačionice, za drugi ormarić i za izlaz iz ove zgradurine. Ruke su joj se tresle ne znajući što bi bilo najpametnije da učini, instinktivno pokušavajući izdvojiti taj ključ za izlaz, no ruke su joj se toliko tresle da nije uspijevala. Koraci tog čovjeka su se već po treći put približavali porti, a Katja se na to ukoči. Prije nego li se opet sklupčala ispod stola brzinom svijetlosti je otključala drugi ormarić i ključ vratila na mjesto gdje je i stajao, no to je prije instinktivno napravila nego s razumom. Mladić je samo ušao i izišao iz porte pokupivši ključeve, na što se Katja po treći put ustala te napokon otvorila drugi ormarić osvjetljavajući ga mobitelom koliko je to bilo u mogućnosti. Tu se nije nalazio ključ izlaznih vrata, već ključevi prvih 40 učionica, te dvorane i podruma što je i uzela. Napokon je izašla iz te mračne porte potiho trčeći prema dvorani, no primijetila je da su u tom hodniku što vodi prema dvorani otvorena jedna od mnogobrojnih vrata, iz kojih se moglo čuti da ta osoba nešto radi u njoj sa svojom svjetiljkom, stoga instinktivno otključala mračni podrum te ušla i zatvorila za sobom. Taj podrum svojim stepenicama je vodio sve dublje u mrak što je donekle osvjetljavala mobitelom. Hladnoća je bila nepodnošljiva, a iznad nje mnoštvo cijevi iz čega je kapala voda po svuda, a pri kraju podruma su se nalazile ogromne svjetleće kocke, što su zapravo bili prozori iz kojih je dopiralo vanjsko svijetlo, koliko je uspijevalo doprijeti ometajući ga snijeg što je bio do pola prozora. Prozor je bio smješten iznad Katje i nije mogla nikako dokučiti vrh gdje se nalazila kvaka koja bi ga mogla otvoriti. Razgledavši okolo dovukla je stolicu te ju smjestila ispod prozora, popela se na nju, i povukla kvaku te napokon otvorila teški prozor spustivši ga ka zidu i napokon se izvukla iz ove zgrade nalazeći se na stražnjoj strani škole. No prije nego li je pobjegla odlučila je nekako zatvoriti taj prozor. Uhvatila je rub polako ga dižući, no polako joj je klizao. Trudila se svim svojim snagama ga podići, što je i uspijevala dok nije došla do polovice... Tres! Cijeli prozor se olupivši o zid razbio u tisuću komadića, na što je Katja sjedila na snijegu zaleđena. Neko vrijeme je vladala tišina dok onaj mladić nije dotrčao do vrata i vrisnuo:
–Tko je to?!
Na to se opet uključi svijetlo ne samo u podrumu već u cijeloj školi, što se moglo vidjeti kroz prozore. Katja je ustala i pomahnitalo bježala prema prednjoj strani škole kako bi mogla pobjeći, no snijeg je bio do koljena, pogotovo jer nitko nije prolazio ovdje otkad je pao, što ju je jako usporavalo no nije odustajala... sve dok Marilyn nije iskočila iza ugla.
-Ah, tu si!- Reče Marilyn...
Post je objavljen 25.08.2005. u 13:26 sati.