White Tiger

*Jedna osoba mi je preporucila da pišem manje postove. No cini mi se da su postovi (tj.poglavlja) sve duža i duža... Ja znam da mnogo ljudi nevole citati dugacke postove, ali ja jednostavno ne mogu to skratiti niti prepoloviti! Nadam se da ce te ipak uživati, stoga evo vam još malo neizvjesnosti;) Please glasujte u onom boxu, tako da znam što ljude najviše interesira. Pozdrav!*

Katja se nalazila u uskom prolazu između zidova škole i ograde koja ju je okruživala, nije mogla produžiti naprijed jer se tu našla i Marilyn, nije mogla nazad jer je upravo od tamo pobjegla.
-Što hoćeš od mene?!- prodere se Katja
-Želim, želim...
-Zašto me neostaviš na miru?!
-Čekaj, samo malo! Još nisam odgovorila na tvoje pitanje... –reče Marilyn pomalo sarkastično- Želim...
-Šta sad želiš?!
-Želim... tebe kao najbolju prijateljicu, s kojom ću se moći družiti kad god to ja poželim! Nisam li skromna?
-Što je s tobom?
-Molim?... Što je samnom? Samnom je sve u redu, hvala na pitanju, a s tobom?
-Makni mi se s očiju!
-Samo malo, da se ja maknem sa tvojih očiju? Ja takve rečenice ne bih davala svojoj najboljoj prijateljici...
-Prijateljici?
-Oh, pa zar smo neprijateljice... da sam ja na tvojem mjestu...
-A što bi ti to učinila?
-Pa čuj, ne znam... možda pričala profesorima o tvom šuljanju po školi, krađi ključeva i razbijanju stakala po prozorima!
-A tvoj pištolj?
-Pištolj, o čemu ti to? –reče Marilyn zlokobno glumatajuči.
-Daj ne pravi se luda!
-Ja? Nikada! Ovakvu glupost nisam čula još od prije dva dana, želiš li ju možda čuti...
-Ne zanima me, ostavi me na miru!
-Svašta! Koja drskost... Tako ti prema jadnim učenicima poput mene, koji se nikako ne mogu uklopiti u novu sredinu... Jadna ja!
-A osim toga, kako ti to znaš što sam ja radila po školi? Znači i ti si umješana u ovo, ne misliš li?
-Samo da razmislim? Odgovor je 'ne'. Žao mi je.
-A kako si onda to saznala?
-Pa malo prije si mi to ispričala, ne sjećaš li se?
-Prestani se praviti luda!
-Za tvoju informaciju, ja nisam luda, već ti koja zaboravljaš neke stvari...- Marilyn kaže i dalje glumatajući, što ostavi Katju šokiranu odgovorivši poražavajuće:
-Dobro, smijem li sada kući?
-Čekaj da razmislim! Odgov...
-Makni se, idem kući! –upadne joj hrabro u riječ.
-Stani!
-Što sad?!
-Dogovorimo se na kompromis.
-Ne!
-Dobro, onda idem pozvati policiju za provalu u školi!
-Znam da to nećeš napraviti! Nijedna normalna osoba to ne bi napravila...
-Znači, ja sam nenormalana. Oh ne! Mislim da ću se sada rasplakati! –reče bezosjećajno i monotono istim tonom- Zar zbilja ne želiš čuti moj kompromis?
-Ne!
-Samo saslušati?
-Dobro!- izdere se- Požuri!
-Ja ću tebe otpratiti skroz do kuće, a zatim nestati. Dogovoreno?
-Zašto bih pristala?
-To prijateljice rade, prate se kući?
-Ja ne mogu više slušati ovakve gluposti!
-Ili zbilja želiš da te odam profesorima?
Katja je stajala u dilemi- Samo do kuće?
-Mislim ne moraš pristati, jedino što se zbilja mora jest umrijeti kad tad!-nadoveže se Marilyn
-Dobro!- ljutito odgovori Katja.
U međuvremenu mladić je izašao kroz prozor što je Katja otvorila i pratio njezine tragove u snijegu sa svojojm lampom, koju je prvo primjetila Marilyn, stoga usklikne:
-Bježimo!
Katja je prvo zbunjeno pogleda u Marilynine oči, potom shvativši da njezine oči ne gledaju u nju već u nešto iza nje na što se i okrene. Iza ugla se moglo vidjeti kako dopire svijetlo svjetiljke.
-Dobro, krenimo!- Katja pristane na bijeg.
Trčale su što su brže mogle koliko im je to snijeg dopuštao do kraja uskog prolaza i kroz školski vrt što se nalazio kod prednje strane škole. Pri izlasku su skrenule desno, te prešle na drugu stranu ulice, a zatim pobjegle između zgrada gdje su nastavile normalnim korakom prema Katjinoj kući. Duže vrijeme je vladala tišina između njih dvije, no razbila ju je Marilyn svojim smijehom:
-Ha ha! Čim se sjetim te gluposti što ju je moj otac davno izrekao dođe mi da puknem od smijeha... pa sam mislila pošto obje šutimo, da ti sad to ispričam...
Katja se nije obazirala, već je mudro šutila, sa ljutitim izrazom lica koji se, kao isklesan, već dulje vrijeme nije promjenio...
-Šutnju prihvaćam kao znak prihvaćanja, očito je da žudiš da ti ispričam, no nikad svoj ponos nisi pregazila, pa tako ni sada, zar ne?- Katja je i dalje šutjela, iako je istina da je to htjela čuti...
-Dobro onda. Uglavnom, otac mi je rekao da me voli. Nije li to smiješno?!
-Zašto to ne bi bila istina? –nakon dužeg vremena nešto i Katja reče.
-Zašto? Neznam... ne želim vjerovati u to..
-Možda te je i volio. Možda je on morao vas napustiti?
-Ništa se ne mora, osim umijeti...-zadrhti Marilynin glas.
-Imaš pravo... a sad se nadam da ćeš otići jer smo pred mojim ulazom!
-Dobro doviđenja!- odvrati Marilyn potiho.
Katja ju pri rastanku nije pozdravila, već je samo ušla u ulaz zgrade. Ono što je bilo jako zanimljivo je Marilynin glas . Kad ju je zatekla iza škole u početku je pričala vrlo ubojito, kao da uopće nema osjećaja, no s vremenom se to nekako promijenilo, te završilo kao da bi ubrzo mogla zaplakati. No Katju je to najmanje zabrinjavalo... Sljedeći problem su njezini roditelji, te njeno kasno dolaženje iz škole, jer je već bilo devet sati navečer a ona im se nije javila prije toga. Prvo je pomislila da bi bilo najpametnije da napokon sve ispriča, no oni to ne bi ozbiljno shvatili, već bi još pomislili da laže. Stajala je pred vratima nekih pet minuta, a naposlijetku odlučila da će ući i sve prepustiti sudbini u ruke. Stavila je ruku na bravu i polako ju okretala, a zatim pokušala i otvoriti vrata, no ona su bila zaključana što nije kod njih uobičajeno ukoliko je netko unutra. Dok je polako otključavala vrata Katju je to natjeralo na razmišljanje; -Što ako su me prijavili policiji i sad me po cijelom gradu traže, no opet, ako me traže, prvo bi me pokušali nazvati na mobitel...
Kad je otvorila vrata, zamjetila je da nema ni jednog svijetla, obišla je sve sobe no bila je sama. Na stolu u kuhinji je ležala cedulja gdje je pisalo- Kod bake smo. Krov joj je u raspadu tako da ćemo najvjerojatnije doći kasno!- Na to je Katja napokon predahnula. I bacila papirić u smeće što je stajalo pored balkona, gdje se moglo vidjeti kako netko sjedi na klupi punoj snijega. Katja je ugasila svijetlo te promatrala tko bi to mogao biti. To je bila Marilyn, no u stanju kao nikad prije; sjedila je vrlo pogrbljeno, ruke je držala na očima, a to je sve prekrivala kosa koja je padala niz lice ... Sjedila je kratko vrijeme, a zatim ustajala kao da je prostrijeljena, a zatim polako krenula prema nepoznato. Na to je Katja s hrabrošču uzela ključeve te izašla iz zgrade. Pratila ju je kroz sve te zgrade, no pritom sakrivajući se iza uglova visokih zgrada kako ju ne bi primjetila. Nakon desetak minuta stigle su do neke visoke ograde sa šiljcima, koju je Marilyn uspješno preskočila. Usred ogromnog i gustog zapuštenog vrta, nalazila se stara ogromna kuća bez osvjetljenja, idealna za snimanje horora. Katja se nije usudila ići dalje, ali je izgubila Marilyn iz vida u tom mračnom grmlju što je dobro prekrio snijeg. Katja se još malo šetala oko tog misterioznog mjesta, a zatim stala pred ulazna vrata s lokotom šokirajući se što je pročitala na tabli.
-Pa to je umobolnica!