18. svibnja 2010.

Ima nešto u tome da sam ovdje počela pisati baš nakon završetka osnovne škole.
Sjećam se pustolovine upisa, susret s poznanicom iz osnovne kako ne bismo bile same u svemu tome kao novom, promatranje nove okoline u tih nekoliko minuta procedure i bojažljivog hodanja kroz nepoznate hodnike, prepisivanja popisa potrebnih knjiga, iščekivanja liste upisanih, ali za petrinjsku gimnaziju nema previše borbe, pa ni strah nije prijeko potreban, no osjećaju napetosti ne može se pobjeći, a onda – upisana.
U ovoj školi b odjel gimnazije :)



.....

Biti učenica 1.b bilo je posebno. I možda je svačija školska priča slična ovoj, ali ova je ipak i dalje samo moja. Kada si na početku osnovne, upoznavanje olakšava igra, preko malog odmora skakuće se po razredu, i svi su prijatelji putem takve zabave, no takvo nešto nije pokretač kada se 8 godina kasnije nađeš među 20 drugih srednjoškolaca. A idemo jednostavno:
- Ej, bok, ti si A.? (jer poneko ime zapamtiš pri prozivanju razrednice na početku sata)
- Da, a ti si N.?
- Da, da, jesam, iz koje si ono osnovne škole?
I tako krene. A kako bi drugačije... U vremenima što slijede 5 od 7 dana tjedno životi vam se bitno isprepliću gotovo trećinu svakog dana.

.....

Biti učenica 4.b nije moglo ne biti posebno. I možda će još tisuće maturanata reći nešto slično, ali hej, ja i dalje ovu priču držim kao svoju.
Znate da najbolje uvijek bude na kraju. Ali vjerujte mi da ćemo ipak povremeno vući jedni druge na bilo kakva okupljanja. Smislit ćemo nešto.
Samo da sada prođe i eksperiment državne mature, eh, kao da sam oduvijek htjela biti kunić, pa makar i pokusni.
Ali znate što? Pa nismo sve ovo prošli uzalud. Razred ne bi bio isti bez ikoga od nas, hoćemo li se i sad prestati ohrabrivati prije ispita?
Možda se sretnemo u nekom od studentskih gradova. Voljela bih to. Pa hajde, u prolazu, idemo na kavu. Da pitam di si, kako je krenulo, hoće li dobro proći i završiti? I da kažem, a nisu ti srednjoškolski profesori bili ludi kad su se prema nama odnosili ipak kao prema ljudima.



U ove 4 godine niti života su nam se zaista bitno ispreplitale. Ljubavi, mržnje, zavisti, potpore, ali i obična svakodnevica, smijeh i suze, kako se kaže, sve je to bilo naše.

Jelena, Petra, Matej, Monika, Sara, Marija, Natalija, Franjica, Ante, Matej, Matija, Lidija, Stipe, Antonija, Krešimir, Luka, Adriana, Antonia, Matea, Ines, Nives.
To smo mi. I (s) Radom ćemo osigurati budućnost. Živjela nam i razrednica =)

-----

22. svibnja 2010.

Devetnaest.

Nije velika razlika. Nije da sam prethodnih dana stigla razmišljati o tome da mi se rođendan bliži.
A opet, na dan obljetnice dolaska na svjetlo dana, budna u rano jutro, dok tišina obavija ostatak kuće, mogla sam doći do razmišljanja da će mi odgovor na pitanje godina sada biti jednu brojku veći.

Nije da je to loše. Iako će mi i dalje nakon dvije godine broj sedamnaest biti nekako zvučniji, sada ga prepuštam dvjema sestricama kojima ostajem oslonac kada je potrebno.

Devetnaest – i zadovoljna sam. Novogodišnje odluke možda bi se trebale sačuvati upravo za rođendane, djeluje mi logičnije život mjeriti prema sebi, a ne prema brojevima kalendara.
Tako sam u proteklih godinu dana iz života potpuno izgubila jednu vrlo bitnu osobu. Samo se nadam da je bila svjesna moje ljubavi i da me sada čuva odande gdje jest. I da joj je odlazak olakšao bol.

U proteklih godinu dana postigla sam mnogo. I više nego očekivanog. A najveći dio tih postignuća kretao je od gotovo nezamjetnih postupaka. A još veći dio tih postignuća završavao je bolje od očekivanog i planiranog.
Ali draga osoba objasnila mi je: Uspjeh je uvijek rezultat malih pobjeda za koje većina nikada neće ni saznati.



U proteklih godinu dana odrasla sam. Još malo. Korak po korak.
Postala sam svjesna svoje naivnosti, svoje djetinjastosti ponekad, svoje upornosti, svoje gluposti, ali i svojih mogućnosti. Bez oholosti i uzdizanja.
Svi smo mi pojedinci približno sličnih mogućnosti. Razlike nastaju u tome kako ih i koliko iskorištavamo.

„Mogla sam držat jezik za zubima,
Mogla sam bit u masi sa drugima,
Mogla sam poklopit uši, u masi stisnut se,
Bit manja od zrna, dok su vremena crna.
Ali nisam, i ne žalim za tim,
Ali nisam, i ponosim se tim,
Ali nisam, i ne žalim za tim,
Ne, ne žalim za tim, ne, ne žalim za tim.“



„Digni glavu, srećo, znaš li koliko vrijediš?
Snagu nosiš u sebi, a to nikada ne blijedi,
Ne brini za ništa, sve će doći na svoje,
Oni što te danas gaze, sutra te se boje.“

Ako s jedne strane moram slušati kako se previše guram, a s druge za svoja postignuća dobijem potvrdu i odobravanje, oprostite, ali imam stranu koju biram. Dosad se izbor pokazao ispravnim.

„Idi svojim putem. Nekad ćeš čak biti sama (indeed, nećeš, ja sam uvijek tu, a sigurno ima i još ljudi), ali idi putem o kojem sanjaš i stići ćeš na mjesto na kojem sve ima smisla. Točno na mjesto koje si željela.“
/hvala ti neizmjerno za taj oslonac/
„Ako ti bude teško, sjeti se da imaš ugrađenu genetsku grešku liberalizma, a takvi kao ti, i kad ne zapamte sva pravila, vode i mijenjaju svijet."



Nevjerojatno, ali kao da sam prije nekoliko tjedana izazivala sudbinu zapisavši rođendansku želju na stražnje korice bilježnice iz hrvatskog. Trebam li reći da se valjda ta ista sudbina zainatila pa unatoč crnijem smjeru odlučila na vrijeme sve preokrenuti samo da bi ostvarila zapisano?
Ma nemam tu puno za reći. I ovaj put izbjegavam citiranje razgovora =)
Da, da, bolje 5 do 12, ili 15ak minuta poslije 12, nego...nikada? Hvala Ti.

A di sam pobjegla od tog rođendanskog dana? Ma bila je lijepa subota. Kišu je baš na vrijeme otjeralo Sunce, dan je bio uspješan za nešto kupovine, odličan za druženje s obitelji i dragim ljudima, večer ugodna za odlazak na drago mjesto, neopterećeno uživanje u Podroomu, i, ajde, na Rokiću, aaa i...da =) Nastavak drag i s dijelom razreda nakon povratka u domaći grad, nešto priče, plesa, a zatim i vremena za snove nakon povratka doma.

Nedjeljna ranoposlijepodnevna kava obogatila je dan. I misli. Potaknula. Hvala Ti.

-----

Od sada pa nadalje.

Evo, prelistala sam i ja neke svoje postove, iz davnina, reklo bi se.
Kako se smijem nekim starijim glupostima, a s druge strane, ajmeee, kako je ovdje ostavljam trag odrastanja...
Što reći, sve je to nekada bilo dio moje svakodnevice.
Sada, kako rekoh, trag svega toga.



Take my hand, an we'll make it, I swear.

Smile,
with me?