Ljeto. Valjda jedino što mi je bilo na pameti 20. lipnja bilo je upravo to. Iščekivanje dana kada ću se ujutro moći probuditi bez pomisli hoću li morati odgovarati njemački za 4 i koliko će mi zaključiti iz pvijesti, biologije, fizike, matike, i svega... Ma zašto to sad i spominjem, na kraju je ipak pisalo 'odličan uspjeh'..

Čekala sam te slobodne dane planirajući mnogobrojna rolanja po gradu, izlaske vikendom, ili češće, druženja, kave i cedevite od limuna ili grejpa u Charlsu, Luciji, svejedno...

Dogodi se, ponekad se jednostavno dogodi, da uđeš u neko novo razdoblje života, i ne razmišljaš puno. Sretan si zbog onoga što imaš. Ne, ne mogu si sada predočiti ono što bih htjela reći. Sada poznajem onu situaciju, kada, sjedneš na pod svoje sobe, pun gorčine i pritiska oko srca, dok svi ostali negdje užurbano jure, i jednostavno shvatiš. Eh, smiješno je što do tad jednostavno ne vidiš.
Jednostavno – ne vidiš.

Možda i ne želiš, ili se ne trudiš, ili možda u dubini postoji nešto što ti ne dopušta da vidiš. Do određenog trenutka, dok se put tim nekim spoznajama ne otvori. Da, da, onda isto tako jednostavno vidiš. Ali dalje više ne bude jednostavno. I baš zato što vidiš da je sve to novo kompliciranije, trudiš se ne vidjeti. Ali ne ide to tako. Ne. Naglo počinje borba protiv samog sebe, svega što je postojalo do tad. Pa kažem da 'nema me više'. U tom trenutku ne. Ne smije me biti.

Postavljam granice. Valjda zato i prolazim sve ovo, da naučim nešto. napokon. Ne mogu dopustiti da neprestano trpim. Zbog toga se sve i dogodilo. Neka voda neprestano teče, ali jednom će se preliti preko ruba i one najveće posude. One su me spašavale od drugih, sada kao da postaju onih od kojih sam bježala. Od onih koji me nisu prihvaćali, odnosno shvaćali, koji nisu razumjeli. Koji se možda nisu trudili.

Razne su se emocije ispreplele. U početku ljutnja, kasnije razočaranje, nevjerica, tuga. Zatim trud za osjećaj ravnodušnosti. Čiste ravnodušnosti. Samo se tako preživljava. Samo tako. Ali ne uspijeva potpuno. Zapravo se samo sve ostalo prekrije maskom hladnoće. Kako bih mogla podnijeti sve ono što bi me bez nje moglo prejako pogoditi.
Ali sve se to u jednom trenutku vrati. Skupljene emocije prevagnu. Čim hladnoća nestane. Makar i na tren.

More, ljetovanje, Millenium Jump&Dance u Zadru, Ruswaj, Luka Nižetić, 9 dana, pa povratak doma, u staru svakodnevicu i nekako tmurni kraj u odnosu na živahnu ulicu Soldatice na Viru. Ali nekako je krenulo na sve bolje. Krenuvši od koncerata za Dan pobjede i Lovrenčevo kao izlike za izlazak, pa i dvije subote slučajno završene u Sisku... Onda se i Tonka vratila s mora – povod za dogovoreni odlazak u Sisak. E, to je bilo dobro. Onak, samo mi se vrtilo po glavi kako preživjeti dolazak u tu ekipu. Eh, premijera. No ispostavilo se da je bilo dobro tako razmišljati, tako je ispalo puno bolje od očekivanog. Da ne spominjem u detalje što je dopridonijelo tome... Nekako sam se napokon uspjela osjećati dobro. nekako se opustiti, odmoriti, uživati... Pametno, ofkors.

Trebalo mi je to nakon svega. Pogotovo nakon rasprave. Vraćanja. Dvosatnog. Kada ne znaš što više misliti i kako postupiti. Kada te nešto vuče natrag, a sva prisilno novonastala uvjerenja opominju. Viču – ne ovaj put. A srce lupa. Ruke dršću. Nečije riječi podrške i smirenja. 'To je u redu. To je zato jer ti nije svejedno. Jer ti je stalo do toga.' Uistinu da. Ali iskreno rekoh da sve to sada ne može pomoći. Ne tako odjednom. Ne riječi, nego djela su potrebna. Tišina s druge strane. Optužbe s treće. Svog se moram držati. Tišina krade vrijeme. Iako ovo poglavlje ne zatvaram. Ne još. Kraj čeka. Ne ovisi o meni. Ali imam strpljenja.

A gdje sam sad?
S novom lekcijom na leđima idem u školsku godinu dvijeosmu,devetu. S novim gledištima, iščekivanjima, stavovima, nadama, dolazim prvog rujna. Mirno do četvrtog. I mirno nakon njega. Do ne tako dalekog dvadestdevetog. I mirno nakon njega.

U svojoj osamnaestoj godini života valjda sam napokon nešto naučila. Ne vjerujem svakome. Zapravo, ne mogu. Sada imam još veću 'blokadu povjerenja'. Svaka moja priča završava prerano. Nitko ne čuje sve. Krug boljih prijatelja se širi. Više se ne ograničavam. Neka sve ovo ne zvuči pregrubo. 'Tebi treba jedna iskrena prijateljica.' Nemam snage za ići s nekim novim tako ispočetka. Ovaj put sam dala sve. Za dalje treba vremena. A i takvih baš i nema. Ide kako ide. Pa kako bude. Ali samo pažljivo.

Petak je. Prvi se bliži. Neka se proslavi još ova subota. Iako nastava i škola neće oduzeti izlaske. Ne, ne.

Ljetom sam zadovoljna. Donijelo je i dobro i loše. Barem ga imam po čemu pamtiti. I to je nešto. Optimizam u glavi, odmah uz nadu i smirenost. S novim cipelicama lutalicama na nogama, svojim crnim starkama. I smješak na licu.

Vidimo se.