Ovih zadnjih par dana, a posebno jučer i danas, nekako sam baš uživala. Sve sam radila polako, mirno, bez ikakvog pritiska ili nečeg sličnog.

Jučer ujutro svi su moji, mama, tata i brat, odmah ujutro otišli u Petrinju, svatko svojim putem, u kupovinu, na šišanje i slično. Ja sam ostala sama doma na par sati, znajući samo da bih trebala obaviti redovito tjedno pospremanje sobe. Lagano sam krenula, uobičajenum redom, a onda sam se odjedamput sjetila da bih možda trebala još malo pospremiti svoj ormar, prerasporediti odjeću. Usput sam otkrila neke kutije koje sam također odlučila pregledati kako bih bacila sve nepotrebno. Kad su moji stigli natrag, dočekala ih je velika hrpa stvari po cijeloj sobi, ali nekako se nisu previše bunili, što me iznenadilo, jer sam očekivala rečenice tipa 'Joj, ajd nemoj to baš danas radit!' i slično. Taj smo se dan sjetili obaviti i neke već duže vrijeme planirane stvari, pa je tata kupio jednu policu i četiri staklene ploče određenih veličina. Time smo napokon uokvirili puzzle koje sam složila, jedne još prošle godine, a druge nedavno. Postavili smo i jednu policu u moju sobu, to sam smislila još na početku ljeta, a trebalo je eto neko vrijeme da zaista to i ostvarim. Trebalo je vidjeti svo to majstoriranje moga tate i mene kao pomoćnice, odnosno više promatračice. A stvarno je tata sve to odlično napravio, svaka mu čast. On me stvarno stalno iznenađuje svojim idejama i stvarima koje napravi. Zapravo, kad nešto negdje vidi, nakon kratkog proučavanja i mjerenja, spreman je isto to napraviti doma sam. To je meni nevjerojatno, i stalno nešto pravi ili gradi oko kuće...
Ono što sam htjela reći ovim opisivanjem pospremanja i svega je da sam nakon svega toga tako uživala u sobi, i to možda najviše zbog tih nekih malih promjena, kao što je recimo ta nova polica za knjige. Zvuči nekima možda glupo i čudno, ali mene tako neke nove sitnice oduševljavaju, kao da nekako osvježe cijelu sobu. I onda sam ja baš hepi...

Eto...

Evo i par slika...



Evo ovo je mala Bubica-Mrvica, spomenuta u ranijim postovima...



Ovo je mala Bubica-Mrvica sinoć sa svojih 5 tjedana. Na slici upravo jede miša, vjerovali ili ne. Mi smo se sinoć strašno iznenadili jer smo joj tek nedavno počeli davati pravu hranu, do sada je bila na mlijeku, a ona odjednom žvače velikog miša. Pa dobro...
Inače, Klara joj stalno donosi neke životinjice, miševe, krtice i slično, tako da mala očito ovih dana ima obučavanje i trening o životu u divljini, lovu i opstanku. Stalno se skriva po drvima i po dvorištu i nikad nije mirna. Stalno skače, trči, gricka i igra se.



I jedna meni lijepa slika fažanske obale uvečer...

Pozdrav svima od Nives!

Ja očito ne mogu krenuti pisati novi post dok me netko na to ne nagovori ili natjera. A što sad, bolje i tako... A i trebam se držati svog obećanja...

Lijepo je čuti kako netko prilično burno, pa i s notom žalosti, reagira kad kažeš da si razmišljala o prestanku pisanja bloga, kada željno očekuje svaki novi post i jedva čeka da ga pročita...
Mislim, eto takve me stvari zaista održavaju i potiču na pisanje. Dokaz je recimo to što sam sinoć kojih dva-tri sata sjedila za kompjuterom i razmišljala o čemu bih pisala. Nakon dužeg razmišljanja krenula sam pisati nešto drugo, ali sam se na kraju ipak vratila postu. A jednostavno sam odlučila našvrljati nešto što će ipak, nadam se, i imati smisla, a ne biti bezveze, tek tako napisano...

Protekle dane provela sam odmarajući i tijelo i dušu, na moru, u mjestašcu pored Pule, uživajući u miru prirode i toplog, ali ipak osvježavajućeg mora... Tih mi je par dana bilo dovoljno da se opustim, naplivam, malo sunčam... jednostavno – uživam. Ove godine nisam očekivala ništa takvo, jer smo ranije u obitelji odlučili da ćemo ove godine ostati doma. Iznenada, pojavila se povoljna ponuda za malo ljetovanje, pa smo tako, eto, završili u Fažani. A lijepo je bilo, iako sam uglavnom bila okružena mlađom djecom, mnogi bi očekivali stravično dosađivanje, ali mogu reći da sam se odlično složila s desetogodišnjom Lucijom, te na kraju uopće ne bih rekla da je toliko mlađa, s njom razgovarah sasvim normalno, pa tu šestogodišnju razliku nisam puno niti primjećivala. Ispalo je dobro to što smo se bar malo spasili od stravičnih kontinentalnih vrućina, osvježavajući se u moru... Sve u svemu, na kraju smo se vratili svojoj kućici, svojoj slobodici, a moram priznati da sam jednim dijelom htjela ostati tamo, ali me drugi dio vukao doma. U tih par dana ipak su mi neke sitnice nedostajale, i prijatelji, i sve drugo. Doma je nekako valjda najljepše, ne znam, i sad jedva čekam da jedan dan odem u Petrinju na bilo koji način, da skupim Luđanike, i da odemo 'čilat u čarli'... Ma da... Kad smo fensi, hehe...

A još mi je nešto nedostajalo dok sam bila na moru... Recite mi opet da sam luda, ili ne znam šta već, ali svojim odlaskom doma smo ostavili malu jednomjesečnu mica macu koja se omacila na zadnji dan nastave i jedina je preživjela od ukupno šest mališana. Još joj nismo dali stalno ime, ja sam ju zvala Bubica, jer je bila jako sitna kao mala, baš kao mala bubica, a moji spominju i ime Mrvica i svašta, pa jadnica još ne znam kako se zove... hehe... Ma preslatka je ona, svakim danom sve živahnija i razigranija, strašna je. Prekjučer se cijeli dan igrala po dvorištu, da bih je navečer izgubila i nisam je mogla pronaći, zavukla se u svoje 'tajno skrovište' i nije se javljala... al' sam je pronašla jučer popodne.
Ma ja ne znam, tako je lijepa, čak je i moja mama, koja nije velika obožavateljica mačaka, rekla da je Bubica-Mrvica prekrasna. Ma vidjet ćete sliku, uostalom. Tu je i njena mama Klara, koja se o njoj redovito brine i zaista je brižna majka, a najdraži mi je prizor kada Klara čisti i oblizuje Bubicu-Mrvicu, a mala skače po njoj i napada ju, grize, mislim, igra se s njom. To je valjda zato što nema bracu ili seku da se igraju pa zato muči svoju mamu. Treba spomenuti i Simbu, moju veeeliku mazu. To se čudo baš i ne slaže s Bubicom-Mrvicom, ali mislim da će jednog dana biti bolje... mora...

U svakom slučaju, ja vas sve puno pozdravljam, do novog posta, za koji nemam pojma kad bi mogao biti. A ne znam, potrudit ću se da bude brzo, ali znate mene...
A vidjet ćemo...

Book!

Prokleto glupo popodne danas. Strašno zatupljujuće. Sve oko mene. Ostavimo sve gluposti ovih dana iza sebe. Sad me baš briga za sve to. Nekako bih se najradije zatvorila u neku praznu sobu daleko od svih i šutjela, buljila u prazno, bila sama sa svojim mislima, možda se i rasplakala na kraju svega. Koji deprimirajući svijet.

''Nešto mi se previše pjeniš danas?!'', nekim podrugljivim tonom kaže mi mama. Kako i ne bih, kad me pet puta u dvije minute prekinula u čitanju drugog poglavlja Lovca u žitu, rekavši mi da skuham kavu, pozovem tatu, dodam joj daljinski i ne znam više šta još, te me na kraju 'kulturno' otjera u sobu, još me kasnije gnjavi nekim dosadnim glupostima, jednostavno mi ne da mira. A trebalo bi joj biti drago što sam se malo uhvatila čitanja, jer priznajem da nisam puno čitala, pogotovo u osnovnoj. U srednjoj sam shvatila da mi to nečitanje škodi, stravično, i da se moram u tom području malo više aktivirati. I jesam, i drago mi je zbog toga. Čak sam se danas učlanila, ili obnovila članarinu, šta god, u gradskoj knjižnici. Kako nisam već duuugo nisam ništa posuđivala ondje, samo je moj brat posuđivao neke slikovnice, još sam bila prijavljena u dječjem odjelu, ali su me danas prebacili 'gore', ipak sam sad vejika cujica, hehe...
Pisanje stvarno može oraspoložiti čovjeka... Čak sam se i sama iznenadila... Ali dan je svejedno i dalje katastrofalno depresivan... mislim, za mene... nemojte da bude za vas, budite hepi...

U 19:32 dobijem priliku da izađem iz tog čudnog raspoloženja, neki se sjetili ostvariti već davno zamišljeni plan, i to me malo oraspoložilo, odmah sam živnula, kažu da već dolaze po mene. Ali ne! Tu je moja draga, 'moderna' mamica. Draga gospođa spremna u najboljem trenutku prekinuti svaku zabavu i – zabraniti. Jee, tako je, daj mi kaznu prije tuluma, ne daj mi da se zabavim, ne dopusti da odem samo kilometar od kuće da popijem koju cedevitu, ako je tamo uopće imaju. Koje sam primitivne, ali stvarno jadne prodike maloprije čula. Začuđujuće ju gledala ne vjerujući da to izlazi iz njezinih usta. Nemoguće. Nepojmljivo. Strašno zapravo. I morala sam ostati tu, doma, u žuto - zelenoj sobi koju dijelim s mlađim bratom. Isti tren nakon visokoinformativnog maminog govora vratih se u to svoje glupo raspoloženje, taman ovi došli, ali ništa. Nadam se da su bar oni otišli i zabavili se, i uživali i za mene...
A uhvatili se sad, baš sad, danas, zadnjih sat vremena, njih dvoje, mama i tata, mog života. Smatraju vrlo, vrlo zanimljivim to moje, njima neobično raspoloženje. Znatiželjno pokušavaju saznati što mi je. Ništa, ništa mi nije. Samo me pustite! Samo to tražim. Vi ste svoje odradili svojim ponašanjem prema meni. A sjećam se jednom da je u nekom časopisu bilo nešto o roditeljima, i tad je moja mama za sebe rekla kako se smatra modernim roditeljem. Da, da, i ja to mislim, hehe. Uh, kako volim ironiju i sarkazam...
Zatvorih vrata svoje sobe. Mrzim iznenadna upadanja da bi se zavirilo u hrpu slova ispisanu u wordu, posložena u neke smislene ili besmislene rečenice. Nije bitno. Sada zapravo čekam trenutak kada će se baš to dogoditi. Po ne znam koji put. Možda i neće, ali ipak...

Što se uopće danas krivo dogodilo? Ne znam... Možda to što nisam dobila svjedodžbu? Ne znam... nije mi to baš toliko smetalo, iako mi je bilo jako žao što unatoč dobivenoj pohvalnici nisam mogla svoje ocjene baš danas kao i većina petrinjskih srednjoškolaca pokazati roditeljima, nego moram čekati do petka, kada ću opet u Petrinju, idem na popravak, ali samo kao podrška Ani i Marti, obećala sam im i toga se držim... Sretno im bilo. Samo neka se drže. Uz njih smo.
Uglavnom, na kraju ću za ovo stanje danas okriviti lošu biometeorološku prognozu...

Imala bih još toga za pisati, ali mislim da je ovo dosta za danas...
Sve vas lijepo pozdravljam, i ne dajte da vas neki ljudi izbace iz takta, nisu vrijedni trošenja vaših živaca. Samo uživajte u praznicima, i maksimalno iskoristite svaki dan...

P.S. Shvatila sam sad da mi je jučer bilo godina dana pisanja bloga, pa moram reći da mi je jako drago što sam toliko izdržala jer sam par puta dosla u dvojbu oko nastavka ili prestanka pisanja. I dalje ću pisati koliko budem mogla ili koliko mi se bude dalo, i trudit ću se da blog bude što bolji.

Pozdrav od mene!