Prije par dana htjela sam početi pisati novi post, ali sam si tad ipak samo našvrljala par stvari o kojima sam htjela pisati i ono što sam htjela spomenuti. Tako ponekad imam super ideju, ali mi se ne da sjesti za komp i napisati to. Da sam napisala što sam planirala, post bi bio, hm, pomalo depresivan, možda s pokojim detaljem koji bi tomu bio suprotan. No nisam, i vjerojatno neću. Razmišljajmo pozitivno, iako baš ni ne znam točno što ću pisat...al dobjo... valjda neću 'izgubiti nit', hehe...

////////

Vesela je vijest da da je naša maca Klara u četvrtak, 21., onako predvečer, omacila čak šest majih cjnosivih pjugastih i pjesjatkih mačića. Svakim su danom sve veći, brzo rastu, ali nažalost ih nećemo ostaviti jer nemamo kud s njima, bio bi kaos u dvorištu s ukupno osam mačaka, tako da...eto. Uglavnom, lijepi je prizor vidjeti ponosnu mamu s šestero klinaca koji se penju po njoj i ne znaju kud bi išli, preklapaju se jedni preko drugih, i vrlo su nemirni.

////////

Bila sam preksinoć u gradu, za Dan državnosti organiziran je koncert Vesne Pisarović i bilo je iznenađujuće dobro. Nije mi važno tko pjeva, glavno da znam neke pjesme i da se pjeva i pleše. I bude u gradu. Tak je bilo i tada. I bilo je jako dobro, super. Srela dosta ljudi, i Luđanike, i neke druge, i baš lijepo. Zanimljivo je to što ih nisam vidjela...4 dana, a činilo mi se kao 100. Naživciralo me malo neprestano požurivanje ljudi s kojima sam bila...vidjevši Anči, stala sam s njom na trenutak, i nakon pol minute (ak ne i manje) svi počeli šizit jel idem ja il ne. Mislim, pa dajte malo strpljenja, zar je to toliki problem?! Ista stvar s Martom kasnije. Isto tak! Mislim, općenito, da je ok pričekat nekog ako usput sretne nekog poznatog s kim bi htio malo popričat. Možda krivo razmišljam, ali ne vidim u čem je bio problemčić...
Uglavnom, bit će još koncerata i sličnog tomu, moglo bi nešto i bit od ovog dugog ljeta, kad sam već zapela u ovom dosadnom Taborištu, i blizu i daleko od Petrinje, zapravo nigdje i negdje...

////////

Kako se bližio kraj nastave, kao i ostali, veselila sam se jer je to značilo kraj učenja i mučenja za ocjene i svega što uz to ide. Ocjene su zaključene, mogu biti prezadovoljna odličnim rezultatom i općenitim uspjehom u ovoj godini. Zahvaljujem usput roditeljima što su me lijepo iznenadili i nagradili novim mobitelom, stvarno mi je super... Novi mob, ali nisam mijenjala broj.
Drago mi je što sam sudjelovala u dosta aktivnosti, natjecanjima, ali i ostalom. Nekako sam uvijek bila takva, sve me zanimalo i u većini sam htjela sudjelovati. To bi znalo dovesti do prezatrpavanja obvezama i ponekad zapravo stresa jer katkad ne bih uspjela uskladiti to sa školom. Ponekad se pitam kako sam na kraju uspjela ipak sve to uspješno srediti... Ali ni zbog čega mi nije žao. Ni u osnovnoj niti sada, u srednjoj. Jednostavno smatram da bi mi neke od tih stvari jednoga dana mogle biti korisne. Primjer je recimo što me par dana prije kraja pedagoginja spontano uključila u projekt o interkulturi, u sklopu kojega ćemo vjerojatno narednih godina putovati svuda, i mislim da ću od toga definitvno imati koristi jednog dana, vidjet ćemo. Isto tako i sudjelovanje u izradi školskog lista...ma svašta... nadam se da ću nešto tako postići, ne želim proći kroz ovu školu neprimjetno, možda sad to glupo zvuči jer ne znam kako bih objasnila, ali općenito ok za ocjene, trudim se proći što bolje, no predosadno mi je biti u školi samo tako, mislim da odvojiti malo svog slobodnog vremena za nešto više stvarno nije problem, a isplati se...

S druge strane, da se vratim na temu, shvatila sam da kraj nastave i početak ipak dugo očekivanih ljetnih praznika znače i dva i pol mjeseca bez svih onih ljudi s kojima samu školi bila i koje sam samo sretala. To je za mene totalno bilo negativno jer, iako je ponekad bilo nekih razmirica s nekima, velika većina mi je u lijepom sjećanju i nekako mi je žao što ih toliko neću vidjeti. Cijela mi je ova školska godina u lijepom sjećanju. Brzo prošlo – kažu, ali to je uvijek tako, čini nam se da je vrijeme prošlo u trenu, ali kad si razmislim, puno se toga i dogodilo, zbog većine stvari mi nije žao, sve je bilo dobro, samo možda da smo neke ljude uspjeli spasiti od popravaka... Ali sredit će se i to, treba biti optimističan...
I tako je počelo ljeto, prva četiri dana su mi sporo prošla, dosta sam tog napravila, sobu sredila, dobro pospremila (iako se kod mene nered može napraviti za pet minuta, ali vrijedi pospremiti), gluposti radila, već isplanirala nešto malo premjestiti, staviti novu policu na zid itd... svašta mi pada na pamet... a neka. ali jučer i danas, hm... nekako sam se ulijenila, jučerašnji dan provela uglavnom pred tv-om, nisam ni uočila kako vrijeme prolazi... šta bih ja kad su na novoj stavili hrpu humorističnih serija zaredom... vidim ja nakon par sati odjednom reklamu nešto kao tijekom ljeta od ponedjeljka do petka sedam sati dnevno neprekidnog smijeha uz niz serija ili tako nešto i pomislim s 'nema šanse da si tako provedem dan!' i ustanem se i odem raditi neke nove gluposti, pospremim malo kuću prije nego moji dođu s posla i tak nešt. Uglavnom, sad se dosta rolam popodne i navečer, čak mi je braco dobio role pa idem s njim i malim Mateom, he, novo društvo, hehe... a s Meri idem navečer, ma super mi je ona, uvijek imamo tema za pričat, makar bile i gluposti, svejedno...
Ma uglavnom, lijepo bi ovo ljeto moglo biti, ja se odmaram, uživam, samo mi je eto stvarno strašno bezveze što ne mogu do grada kad hoću, a zna biti prevruće tijekom dana za vožnju biciklom, a i ne da mi se ić tako... a vjerojatno budem, malo rekreacije treba, budem i Meri vukla, rekla je da će ići, samo dok riješi još dva ispita do kraja faksa, bit će to, nadamo se svi, gotovo sad pri početku sedmog mjeseca, i onda je frei dok ne odluči naći posao, jer joj se ne da u Zagreb, a tamo su stvarno stavili preveliku razliku za polaganje... Ali sretno joj bilo!

All things considered, nadam se da ću sresti negdje ljude iz razreda sad preko ljeta, barem jednom, da ih vidim, voljela bih. Isto tako, nadam se i da ću se odmoriti, svi mi, pa da uspijemo uspješno proživjeti i preživjeti i drugi razred, nadam se da ćemo svi stići do njega, moramo. Bit će sve ok...snaga optimizma, hehe...

////////

Joj, moram spomenuti nešto što će možda na prvi pogled zvučati glupo, ali potvrđuje onu izreku da sve dođe na svoje. Gledala sam reprizu filma Napojnica od 2 mil.dolara, i strašno mi je digla tlak ženska Muriel kad je na sudu dobila sve novce, a bila je tako zlobna i pokvarena, škrta i neopisivo opsjednuta novcem, a njen muž i žena s kojom je podijelio dobitak na lutriji su ostali bez ičega. Na kraju je sve došlo na svoje kad su njima ljudi odasvud slali novce, svatko pomalo i skupilo se puno, a Muriel je izgubila sve udavši se za bogatog starca koji je sve njezino pokrao i pobjegao. Lijep završetak...pravedan.
Kad sam kod filmova, da spomenem neke koji su mi ostali dobrom sjećanju.
Tu je, recimo, film Mreža sa Sandrom Bullock u kojem joj ukradu identitet i tako zapravo cijeli život jer je otkrila virus u programu kojim ta jedna tvrtka želi ući u važne računalne sustave predstavljajući ga kao antivirusni program, a on je zapravo baš suprotno. Shvatite koliko računala upravljaju našim životima, odnosno da je dosta stvari o nama u računalima zapisano, tako npr. liječnicima piše na koje smo lijekove alergični i, ako netko te podatke zamijeni, u bolnici nas netko može sasvim nenamjerno ubiti. Meni je film odličan, stvarno...
Zatim, primijetila sam da subotom ujutro zna biti dobrih filmova. Bio je tako jednom film 'Gospodar vremena' koji sam počela gledat usput radeći još nešto, a onda sam ostavila sve to i gledala ga pozorno do kraja. Vezan je zapravo dosta uz vjeru, ali vas nešto i nauči i navede na razmišljanje, shvatite npr. da ako ste uz osobu koja krade, a vi joj ne kažete ništa, više krivi vi nego ona sama. Čudno, al eto... Zaista, ponavljam, film ostavi jak dojam na gledatelja ako ga pozorno prati, i shvatite kamo ide ovaj svijet, i kako će vjerojatno završiti... Dobro ga je pogledati...
Ima toga još, ali ova su mi dva sad pala na pamet pa zasad eto toliko o njima.

////////

Malo mi se odužio ovaj post, oprostite, ali moram spomenuti nešto što sam već par puta nekima spomenula, a to je da mi je izrazito drago što imam neke ljude s kojima pošteno razgovarati, i s kojima mi je u društvu super. Osim već spomenute Meri, tu su recimo ove moje tri Luđanike, koje su stvarno predobre, mislim, tako smo se u par mjeseci sprijateljile, i, unatoč glupostima koje drugi katkad pričaju, super se slažemo i zafrkavamo, glupiramo i zabavljamo... živimo život! Njih stvarno mogu nazvati kad trebam, i one mene, nema problema, i ne bih ih mijenjala ni za što. Vjerujem da me one neće iznevjeriti kao neke osobe koje su se iznenada okrenule nekom novom svijetu, a staromu potpuno okrenule leđa... neka, možda je tako bolje, tko zna... vidjet ćemo.

////////

E sad je stvarno dosta, kažem i sama sebi, pa vas sve puno, puno pozdravljam, do novog posta koji će biti ne znam kada, ali valjda će ga biti...

U svakom slučaju, pozdrav svima,
i uživajte u praznicima, koliko god možete...