Kažu da svaki dobar novinarski članak mora imati nadnaslov, naslov i podnaslov...
Onda ovo nadnaslovimo:
'Poneka razmišljanja jedne djevojke, šesnaestogodišnjakinje, gimnazijalke...' (kako god hoćete)
Neka naslov bude:
'Par crtičica iz života',
a pod naslovom neka piše:
'Što se događa u zadnje vrijeme...'
Eh, možda sada ovaj post bude dobar...

Recimo da se evo danas iznenadih shvativši da neki ljudi nisu onakvi kakvim sam ih smatrala. Da ne bi nešto ispalo krivo, moram naglasiti da pod tim mislim na njihovu promjenu na bolje, ali, uostalom, i ne znate točno o kome pričam, tako da je možda i svejedno... Uglavnom, nekako sam prije kojih godinu dana odustala od pokušaja ostanka s nekim ljudima u dobrim odnosima. Nekako sam, jednostavno odustala, prestala, pustila sve. Ma neka ide kud i kako god hoće. Određene sam osobe smatrala...ma više ne dobrima, mislim, smatrala sam da ništa neće biti kao prije ali, da ne odugovlačim, shvatim danas da sam u nekim stvarima i procjenama možda i pogriješila. Priznajem. Lijepo je, kroz opušten razgovor, shvatiti da u tom nekom ipak postoji dobro biće, normalnije, i možda djelomično slično onome od prije. Lijepo je čuti da taj netko ipak ima neke svoje želje, snove i razmišljanja drugačija od onih koja sam smatrala da ima. To me danas zaista fasciniralo, i možda sve ovo zvuči čudno, ali ne znam, ma ja to i ne mogu opisat... E sad, može opet biti da negdje griješim, može biti, ali mislim da većim dijelom nisam u krivu. Vidjet će se...

Hm, što još... Recimo da je život kompliciran... Ali mislim da to već svi znamo. Većina barem. Ma toliko te stvari može iznenaditi u svakom trenutku, isto tako razveseliti, katkad i povrijediti, rastužiti... Ma svašta se može dogoditi, čak i onda kad to najmanje očekuješ. Teško je donositi odluke. Nekako mi je to oduvijek teško išlo. Ali živi se. Nećemo sad upadat u depresivna raspoloženja. Živi se, iz dana u dan, idemo dalje, budimo sretni i zadovoljni onim malim stvarima koje nam uveseljavaju dane...

''Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja
pitanja, nadanja, sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod
i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.
Prezirno se smiju kad skuže da sam sanjar
jer su svjesni di žive i kako žive – jasna stvar.
I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu
u rukavu nosim osmjeh pa ga imam u vidu.
Dopusti mi... da te razoružam
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam...'
Elemental

Tako, među ostalim, imam ja svoju malu Bubicu, već prije spomenutu. Čudno je to biće. Zadnjih par dana razvija se teorija da bi Bubica ipak mogla biti Bubimir. Tek smo sad to shvatili, ali tešto je razlučiti spol malih mačića, nismo mi krivi. Mislim, malo mi je to šok, ako je zaista tako, ali ako i je, to je i dalje moj(a) Bubi (skraćeno od oba imena), i dalje mi je jednako drag(a), kako god bilo. Ma čudno je to, kako se čovjek može povezati sa životinjama, ali nije loše, naravno. Katkad te proglase ludim, ali takvi to ne shvaćaju...njihova šteta.

Ali dobro, idem sad, da ne bih počela pisati nešto što bih sutra možda poželjela obrisati...
Ma sve ok... Pozdrav svima...

p.s. Marta, može i 'osmijeh' i 'osmjeh'... eto...

Evo malo za promjenu, mala izložbica nekih od mojih pokušaja ozbiljnijeg fotografiranja. Ovo ljeto puklo me nešto i tad je to sve više počelo. Ambiciozna i optimistična Nina želi se malo time baviti... Za početak, evo par odabranih, spori kompjuter ne dopušta više uploadanja...



Prizor malog sjatkog oblačka, više meni za dušu, ne znam vide li drugi u tome nešto zanimljivo, ali eto...



Slika nastala tijekom nevremena jednog ljetnog dana. Dok je vani luđački puhalo, Nina je trčala po dvorištu i 'lovila' oblake... Slika mi je super, onak... ne mogu naći prigodnu riječ...



Nedavno uslikana slika, kad sam se predvečer s klincima vraćala iz škole, uglavnom, to je brdo (Hrastovačka gora) u magli uz već uglavnom skriveno sunce. Vjerovali ili ne, kad se okrene naopako, izgleda kao nebo s oblacima...



Isto nedavno uslikano, tijekom večernjeg rolanja. Žao mi je samo što nije kvalitetnije uslikano pa je mutno, ali mi se sviđa. Kao put kojem ne vidiš kraj, skriven je iza zavoja, sve u mraku osim tog dijela, ali se u daljini vide uločne lampe koje ipak djelomično naznačuju barem dio nastavka... Ah...

Da... eto, zasad to, htjela sam i više, ali tehnologija ne da... :-)
Što god bilo, kako Marta kaže, glavno da se ima šta komentirat. Pa eto...
Pozdrav svima, i Anči s infuzijom...a bu...snaga optimizma!

Pa evo, kaže Marta da 'ne mora biti neki dugačak post', ali meni je jednostavno stalno događa da mi se ne da sjesti i pisati o nekoj određenoj temi, a ako me nešto muči, radije ću to zapisati negdje sa strane nego na blogu. Jednostavno sam takva. Kad sve postane prejavno, mogu reći i da se o nekim stvarima bojim pisati jer ako se radi o osobama za koje sigurno znam da će to pročitati, nije lako, a glupo mi je pisati u nekakvim šiframa, nema smisla. Uz to, kako mi je već netko rekao, nije fora kad blog nakon nekog vremena postane samo nekakvo opterećenje...

Ne biste vjerovali, ali prije par minuta imala sam savršene teme u glavi, a sad... izgubih nit...

Pa evo, baš si razmišljam, već par dana, kako definitivno nije lako imati roditelje koji cijelo vrijeme od tebe očekuju najbolje. Recimo da se prije par dana pojavila jedna lošija ocjena, u usporedbi s ostalima. Recimo isto tako da ja jednostavno to ne mogu reći svojima. Pa kakva je zapravo situacija? Opet recimo da sam u osnovnoj uvijek prolazila odlično, i moji su na to navikli. Svojim sudjelovanjem na raznim natjecanjima, te uspjehom u mnogim područjima očito sam im pokazala da mogu puno uspjeti, a zauzvrat sam dobila nastavljanje njihovih velikih očekivanja. Sada u gimnaziji, došli smo na teže gradivo. I dok i sada ima ljudi koji su u osnovnoj bili ok, a sad su možda sasvim normalni, od mene se još uvijek očekuje samo najbolje. Ostalo se ne razumije. Najgora rečenica mi je definitivno: 'U tvojim godinama (taj početak svake propovijedi općenito ne podnosim) ja sam morala raditi to, to i to, pa još to to, pa i to, a ipak sam imala sve pet...' Zašto ljudi ne shvaćaju da ja nisam ista kao neke određene osobe. Mrzim i uspoređivanja s drugima mojih godina, ili malo starijih i slično.
Neka me puste! Griješim, ali ispravit ću. Pusti da si organiziram vrijeme na svoj način. Tu mi ne treba pomoć. Pomozi onda kada te trebam, a ne kada mi pomoć ne treba.
Kako objasniti roditeljima da katkada jednostavno treba pustiti... Zašto ne shvaćaju da imam svoju savjest... Zašto to nikad nije dovoljno za povjerenje...
Ne želim pljuvati po svojima, definitivno ne, samo želim razumjeti i to razjasniti...

Shvatila sam nešto u zadnje vrijeme. Jedna od mojih većih strahova je upravo strah da ne razočaram ljude oko sebe. Ne odnosi se to na sve, ali na neke da. Dogodilo mi se par puta već da se jednostavno toga bojim. Najbolji su primjer neke priredbe na kojima sam sudjelovala, gdje sam uglavnom morala nešto čitati. Ne znam kako to točno opisati, ali jednostavno se bojim da nešto ne zabrljam, pa da se ljudi jednostavno ne razočaraju. Drugi je primjer situacija kada shvatima da je netko o meni stekao dobar dojam, i to mi bude jako drago. Nakon toga, u nekim trenucima, kao da više pazim što radim, i kao da sam katkad suzdržanija, očito upravo zbog straha da se ti ljudi ne razočaraju. Malo neobjašnjivo, ali tako je. Možda brinem bezveze, no ne znam zašto je tako... Možda premalo vjerujem u sebe...

I znate što, meni je inače neopisivo drago kada netko shvati barem mali dio mene. Znam da su neki ljudi primitivno i dugo imali isto mišljenje o meni. Ne baš dobro. Drago mi je što neki ljudi svoje mišljenje polako mijenjaju. Ako ćemo iskreno, ni ja ne volim osobu koja sam prije bila. Ako ćemo već potpuno iskreno, zato i ne volim neke uspomene iz osnovne. Ako ćemo već potuno iskreno, srednja mi je dala priliku da krenem ispočetka, u dijelom novoj okolini, među nekim novim ljudima. I sada mi je super. Uživam. Vrijeme je za to. Da razjasnim, nisam bila vještica, jednostavno sam sada... bolja, opuštenija, sretnija... I hvala svima koji su uz mene, neki možda ni ne shvaćaju koliko meni to znači.

Ah, da... možda bi to bilo i dosta za danas. Kažem vam, valjda ovaj blog živi od tuđeg poticanja mene da pišem post... Očito drugačije ne ide, ali čujte, ako vidim malo više komentarčića, možda me i to potakne...

Uživajte, i pozdrav bubanoj Marti i hm, veseloj Anči...
Zamislite, obje ih vuče to divno Taborište...Valjda u tome ima nešto...hehe...