U BBC-evoj emisiji Human all too Human, jedan od gostiju govori da Nietzscheovo ludilo nije posljedica njegove bolesti (prepostavlja se da je Nietzsche bolovao od sifilisa, iako nikad točno nije utvrđeno), već Da je Nietzscheovo ludilo posljedica njegova genija i njegova učenja. Naime, taj gost, romanopisac Will Self, tvrdi da je Nietzsche došao do takvog nadljudskog nivoa, da si je počeo postavljati pitanja zbog kojih je poludio. Drugim riječima, iako si je postavio pitanja koja većina nikada nebi, njegov mozak je i dalje bio suviše ljudski da bi podnio sve implikacije i moguće odgovora na ta pitanja, te je naprosto pukao. Jeli moguće da mi sami sebe tom nekom potragom za znanjem dovedemo do pravog pravcatog ludila? Um koji sam sebi postavlja pitanja koja ga uništavaju, poput zmije koja sama sebi grize rep. Poput vječnosti. Možda to i nije ludilo, moda je baš to ono Blakeovsko vječno što se krije iza ovog konačnog i iskvarenog svijeta, samo se onima koji još žive u konačnosti osobe koje su probile u vječnost čine ludima. Dobro, možda ne baš svi luđaci, ali oni tipa Nietzschea, ako prihvatimo tezu da ga je sam um i njegova genijalnost odvela u ludilo, OK, to bi možda bilo tako. Svakako je to objašnjenje koje potpunije obuhvaća njegov život, jer se veže konkretno na njegovu misao, a ne na neke njegove sitne životne poroke. Primjerice, lagano srozavanje Nietzscheove misli tezom, da je cijelo Nietzscheovo prevrednovanje vrijednosti samo posljedica noći provedene s prostitutkom za vrijeme školovanja, nakon čega je od sifilisa sve više gubio tjelesne funkcije, pa je u pokušaju da ih kompenzira kreirao cijelu svoju misao o samonadilaženju, prevrednovanju vrijednosti. I navedena BBC-eva serija je prepuna takvih pojednostavljenja, kada se za neku složenu misao pokušavaju naći neki uzroci u životnim traumama ili se Nietzscheovo djelo na silu želi preslikati na njegov život. Primjerice da je on u metaforama prikazao viđenje sebe kao neshvaćenog. Svakako ima nekih sitnih autobiografskih elemenata koji se mogu povezati s njegovim djelom, ali svesti cijelu misao, od koje je možda i poludio, samo na biografski traumatične elemente je prejednostavno, prejeftino i neistinito. A pogotovo podsjeća na naknadnu pamet, jer kada znamo njegovo djelo i njegov život, onda za bilo koji životni događa možemo reći da je uzrokovao neku misao. Onako, kako paše našoj teoriji, a to baš, jeli, nije istinito. Možda je najnategnutiji primjer se Nietzsche pobunio protiv krščanstva zbog toga, što je njegov otac, pastor, pravi krščanin, umirao u mukama dok je Friedrich još bio dijete. Eh, kada bi to bilo istinito koliko Nietzschea bi hodalo ovim svijetom. Od tolike količine genijalaca sigurno bismo već trebali zavladati cijelim svemirom, a njihova pitanja ne bi ih odvela u ludilo, jer bi to bila pitanja koje se ljudi svakodnevno pitaju i sigurno bi već bilo udžbenika sa spremnim odgovorima i sve ostalo što ide uz prevladavajuću paradigmu. Međutim, kako nismo zavladali svemirom, tako uzrok Nietzsheovog antikrščanstva nije u njegovoj djetinjoj traumi, već je plod njegove misli. Tko zna, možda urođenog genija, ili prema onome što je pisao u Rođenju tragedije, možda se prajedno manifestiralo u njegovom preljudskom tijelu te ga izludilo, tko zna. Siguran sam u samo jedno, da nikakva revolucionarna misao poput Nietzscheove ne može biti isključivo ili većinom uzrokovana nekom dječjom traumom. No tu se nađe i nekih zanimljivih tumačenja, poput onih da je Nietzsche bio prvi punker, odnosno, ako bi smo u filozofiji imali žanrove identične onima u muzici Nietzsche bi potpao pod punk. To je navedeno iz razloga, kako kaže jedan od sudionika dokumentarca (već spomenuti Will Self – heh Vlastita Volja, hehe), što je Nietzsche svim svojim suvremenicima svojom filozofijom zapravo pokazao srednji prst. Promijenio je cijeli pogled na svijet, ali ne na suptilan i školski način poput Kanta, več oštrim riječima u njegovim djelima. Pa se i sa svojim "S one strane dobra i zla" među prvima zapitao o istini te dualnosti i o autoritetima koji nameću tu dualnost. Smrču boga dao je ljudima po prvi put potpunu individualnu slobodu i oslobodio moral ovisnosti o postojanju boga, odnosno, tvrdnju da bez božanske mrkve i batine ne bismo niti bili dobri prikazao neistinitom. Pogotovo ako uzmemo njegovu definiciju dobra danu u Antikristu: "Što je dobro? - Sve što jača moć, volju za moć, samu moć u čovjeku. Što je loše? - Sve što potječe od slabosti. Što je sreća? - Osjećaj da moć raste, da se savladava prepreka." A bog je, jasno, umro zbog samilosti prema ljudima. U takav punkerski pristup sigurno spada i njegova kritika krščanstva, što je također neka vrsta punkerske pobune protiv autoriteta. A tu je Nietzsche možda i veći punker nego neki punk muzičari iz 20 stoljeća koji su se pobunili iz čisto krščanskih poriva, resantimana prema boljima (bilo bolji muzičari ili pjesnici ili su zavidili onome što nisu imali, a željeli su, pa su to proglasili lošim, a kad su zaradili lovu postali su isti kao oni protiv kojih su se pobunili). Nietzsche je to prezirao je je to vodilo u odbacivanje svega što je dobro na svijetu, a pogotovo užitaka. Zato u današnje vrijeme je Nietzsche , čini mi se, popularniji kod heavy metalaca, koji su prigrlili individualizam i hedonizam, a dodatno to pospješuje Nietzscheovo samoproglašenje Antikristom, što je svakako iznimno popularno među metalcima. Ali i ne zaboravima da je izvorni punker, ludi nihilist Johnny Rotten to isto iskoristio u pjesmi Anarchy in UK..... Ma glavno je da Nitzscheova misao živi, ako ne toliko u akademskoj filozofiji, ondra bar u rock kulturi, koja je po svojoj kritici društva i kvaliteti svakako vrijednija nego plitka, rijaliti selebreti trič trač, sport zdravi život mainstream kultura. A čini mi se da sve više ima više utjecaja na društvo nego akademska filozofija koja se sve više zatvara u svoju nišu i postaje sama sebi dostatna, bez želje za mijenjanjem svijeta, već ga samo opisuje u skladu s izabranom pozicijom i teretom predrasuda koje takva pozicija sa sobom donosi. No to je bilo malo više off topic i moja razmišljanja o aktualnom stanju na muzičkoj sceni, filozofiji, a vi pogledajte ovih šest youtube snimka BBC-eve emisije o Nietzscheu, pa prosudite sami. |
.....just like Ulysses on the open sea On an odyssey of self-discovery Dead can Dance – Ullyses – album The Serpents Egg Odisej je prkosio bogovima, ubio Posejdonova sina kiklopa Polifema, stoga je kažnjen da luta i doživi toliko jada dok ne shvati da se nije sa bogovima zajebavati. Odiseja, ep koji opisuje patnje pomoraca i njihovu, recimo, čežnju za kućom. Samospoznaja u Odiseji, koju zaziva Dead can dance u njihovoj pjesmi Ulysses, bi prema tome bila da je bogovima namijenjen život heroja, a ljudima mirni, dosadni život, što će prema onome što je Platon napisao u svom djelu Država Odisej izabrati nakon smrti. Ipak i tu je Odisej napravio svoje lukavstvo i ipak pobjedio bogove. Naime, to što je izdržao sve patnje i iskušenja koja su mu namijenili bogovi, odnosno cijeli proces kazne koji je preživio na tako herojski način, od njega su stvorili heroja, mitsku osobu, arhetip.Time je Odisej postao veći uzor ljudima nego sam Zeus i tako doprinjeo prvom padu bogova. Pretpostavit ću tezu da samospoznajom mi zapravo pobijeđujemo bogove. Zato je i cilj straogrčke kulture bio Spoznaj samog sebe – što je pisalo na svetištu na Delfima. Jesu li sami bogovi (ili svečenstvo) zapravo tim isticanjem samospoznaje od nas tražili da ih nadmašimo i tako ih oslobodimo njihova mentorstva i podučavanja ili je, kao što sam već naveo, Odisej svojim lukavstvom božju kaznu okrenuo u svoju korist. Drugim riječima, bogovi ni sami nisu bili svjesni posljedica svoje kazne. Oni su mislili da će većom patnjom Odisej više poštovati miran život, dok nisu računali kako je samo preživljavanje te kazne vrlina i herojsko djelo koje nesavršenog čovjeka uzdiže iznad savršenih bogova. Dakle, Odisejeva djela su važna, ne božija moralna poruka. Pa što je sve to Odiseja odvračalo od njegova cilja, tzv. Samospoznaje – povratka na Itaku, napominjem da iskušenja ne navodim kronološki, samo ih nabrajam: Tu su Lotofagi, koji samo jedu lotos i to im pričinjava svo zadovoljstvo. Ovo bi mogli interpretirati kao iskušenje konformizma. Naime, oni su uvjereni da im je odlično, međutim sve što rade jest leže I jedu lotos, nema stjecanja novih znanja, vještina, nikakvog razvoja. No, Odiseju se nude tri iskušenja sa ženama Kirka, Kalipsa i Nausikaja, kada je zapravu Odiseju odlično i zapravo nema više razloga za ostvarenjem svog cilja, kada je kod te tri žene dobio sve ono što može tražiti od nekog kvalitetnog života. Vjerojatno bi 70% današnje populacije odustalo od povratka i prepustilo se (kao vjerojatno i ondašnje, pa i više), no ako je cijelo Odisejevo putovanje metafora za samospoznaju, recimo da bi ovo također bili trenutci varke. Pogrešne interpretacije našeg životnog cilja. Nisi se ostvario samo onda kada uživaš. Malo slično s lotofagima, ali na višem nivou. Ipak ima aktivnosti, no I dalje to n ije to.U Odisejevom slučaju to ne bi bilo to, jer tada ostavši kod tih žena ne bi uspio pobijediti bogove, jer se nitko ne bi sjećao njegovih djela niti bi ih sve obavio. Stoga Odisej nastavlja. Pa imamo famoznog Polifema zbog kojeg je Odisej uletio u nevolje. Njega bi protumačio recimo neku glupu sirovu silu. Nešto ogromno, što djeluje neranjivo, ali korištenjem mozga može se pronači točka u kojoj je to biće smrtno ranjivo, što je Odisej uspio. Imamo Scilu i Haribdu, nešto što se pričinjava bezizlaznom situacijom, jer sa svih strana nas očekuje opasnost. Da bi preživjeli biramo manje zlo, Odisej žrtvuje prolazi kraj Scile i time ostaje bez posade, kako ne bi izginuli svi u vrtlogu, odnosno divovskim ustima Haribde što vrebaju ispod površine. Sirenje su primjer snage karaktera. Slatka iskušenja, koja su na prvi pogled privlačna, ali zapravo nam donose smrt. Pa silazak u Had, suočavanje sa vlastitim strahovima, sam sa sobom, vlastitom podsvješću. I kada se suočio sam sa sobom, Odisej bi recimo tako postao izbalansirana osoba spremna izbaviti svoju obitelj iz nevolja. Ali imamo I Eolovu vreču s vjetrovima koje je spremio kako Odiseja ne bi odvraćali od puta na Itaku, kojeg su Odisejevi pohlepni suputnici otvorili i tako ih odbacili od Itake kada se već vidjela na horizontu. Dakle tu imamo iskušenje očajavanja. Naime, često znamo biti nadomak cilja, pa nas nešto, najčešće drugi ljudi (kao u slučaju Odiseja) ili nepovoljne okolnosti odmaknu od cilja. Hoćemo li onda očajavati ili stisnuti zube i pokušati ponovno doći do cilja. Odisej je i to prebrodio, stisnuo zube i doša do cilja. Vraća se na Itaku, ubija prosce i počinje živjeti normalan život, ali nakon što je već stvorio mit o sebi. Njegova samospoznaja nije bio nejgov kraj – cilj (povratak na Itaku), već put kojim je do njega došao i djela koja je tim putem obavio. I tu je vrijednost mita. Jer kada smo suočeni sa svakodnevnim tragedijama, pomalo gubimo iz vida djela ljudi, a više tugujemo zbog činjenice što te ljude više nikada nećemo susresti. No njihova djela imaju tu mitsku komponentu u sebi i s vremenom sve više zamjenjuju emocije. Mit se počinje razvijati iz vrijednosti nečijih radnji. Što su ta djela vrijednija za određenu skupinu ljudi mit će biti ljepši i poučniji. Stoga u zadnje vrijeme sve češće racionaliziranje ponašanja i života nekih mitskih osoba nikako ne doprinosi ljudskoj rasi. Jer se fokus stavlja na uzroke nekih radnji, a na posljedice radnji. Kao da je važno je li netko nešto napravio zato što je imao vće pogodnosti ili pak je bio frustriran što nema pogodnosti pa je zapeo i napravio. Važno je da je nešto napravljeno, a sama činjenica da ima onih koji su rođeni u blagostanju i onih koji nisu, a da nisu ništa napravili ukazuje da to nije osnovni uvjet za djelovanje. To nam može biti jedino korisno za težnju što većoj ravnopravnosti među ljudima, ali težnja ravnopravnosti nesmije biti utilitaristička, npr. tada će ljudi biti korisniji društvu, već mora biti opće načelo pravde da su svi ljudi slobodni. Temeljna istina. Mitske osobe su one koje čija nam djela ukazuju na nove načine razvoja, nit vodilja. Posvećeno Robiju Pauliću I Duški Perić, osobama čija će vrijedna djela biti upamćena. Ullyses |
Ne mogu vjerovati što se događa....tuga, ludilo...grozno...pozdrav jednom od najboljih ljudi koje sam znao, RobijuPauliću. RI-ROCK.COM |
Opeth - Wathershed. Opeth su nastali 1990. godine u Stockholmu – Švedska. Izdali su devet albuma. Možemo reći da su miljenici metal publike, a ovaj album to svakako potvrđuje. Naime, od kada je izašao 30. svibnja ove godine, Wathershed dočekuju samo hvalospjevi metal kritike. Album otvara melankolično melodična pjesma Coil odsvirana na dvanaest žičanoj akustičnoj gitari . Coil je ujedno najkraća pjesma na albumu, traje 3 i nešto minuta. Na njoj imamo duet s pjevačicom Natalie Lorichs, inače djevojkom bubnjara Opetha. Onako lijepa pjesma za uvod, da bi nas nakon togha prestrašilo something completely different sa svojim doom rifovoma i death glasom – pjesma Heir Apparent. Ja bih osobno izdvojio treću pjesmu Lotus Eater. Prvo sam izbor imena za pjesmu bazira se na mitu iz Odiseje, kada Odisej and kompa dođu na otok blizi Sjeverne Afrike i tamo sretnu čudne ljude koji ništa ne rade jer im je super od žderanja Lotosa, pa se eto zato zovu Lotphagi ili na engleskom Lotus Eaters ili na hrvatskom konzumenti. Onda se dio Odisejeve kompe navuče na Lotose i odbije se vratiti doma na Itaku, a on jedva se spasi s tog ovisničkog, “boli me ono za svašta stvar” otoka. Sad dosta edukacije, malo o pjesmi. Dakle u pjesmi se spojilo nespojivo, death metal, malo Toola, malo heavya, klasična gitara i dosta psihodelije, odnosno simfo rocka u stilu Emerson Lake and Palmera, tako da na momente stvar podsjeća na neki psiho bend iz sedamdesetih. No ima tu malo pop momenata poput pjesme Burden, ali nju može spasiti činjenica, da ipak više naginje King Krimsonima i pjesmi Epitaph, nego, šta ja znam Paul Youngu, zapravo miljama je daleko od njega, a pjesma završava dobrim trikom tako da gitarista svira svoju dionicu na akustari, dok mu netko sa strane raštimava gitaru. Da utjecaj King Krimsona se zbilja proteže preko cijele ploče. Onda imamo opake Floydovske harme na pjesmi Porcelain Heart. Da metal psihodelija. Nakon nje slijedi pjesma Hesian Peel koja je ujedno pjesma s najdužim trajanjem na albumu, nekih 11 minuta. Uglavnom album je prepun izmjena akustično – električno, tako da je preporučljiv za sve koji se ne zadovoljavaju bilo harmonijskim ili dinamičkim minimalizmom. A album zatvara pjesma puna mračnih I prekrasnih melodija – Hex Omega. Ocjena, pet plus. Porcelain Heart Moj omiljeni bend Nebula je ovo ljeto izdao EP Heavy Psyche. Iako im je prošli album Appolo bio potpunosti rock usmjerenja sa bržim i kračim pjesmama, na Heavy Psycheu se vraćaju ponovno psiho rocku, sa sporijim i atmosferičnim pjesmama, no uz neizostavni wah – wah i flanger. EP sadržava sedam stvari, pa bi mogao proći i kao album, no vjerojatno to nije tako odlučeno jer je Eddie Glass, gitarista i pjevač Nebule, promijenio cijelu ritam sekciju, pa će biti da se sada postepenu uvježbavaju. Kao što rekoh, ako je suditi po EP-u, iako se po jutru dan ne poznaje, idući album bi mogao biti teška psiha, kao ovaj EP. Zanimljiva je i geneza imena Heavy Psyche. Naime, Nebula je svirala na nakom koncertu skupa s Iggy Popom, koji je fan benda pa je poslje nastupa svratio do njih izjavivši da sviraju Heavy Psych music što ga podsjeća na stare dane Stoogesa kada je na tripu zabijao glavu u zvučnike. Album otvara Hendixovska pjesma The Dagger iliti bodež. Onako zamislit Foxy Lady odsviranu u molu s Black Sabbatovskom forom E-Ais – Sympthom of the Universe. Oni koji kuže kuže, a onima koji ne samo ovo što sam napisao zvuči svemirski (čitaj nepoznato). Onda ide još mračnija, ali i sporija Pulse. Tu imamo osim gitara krcatih psihodeličnim efektima i vokal preko chorusa. Total Spacey. Kad čujem tu pjesmu čudim se kako Nebula nisu poznatiji bend, a da da je tako ne bi imali retardirane figure kao Whitney, Britney, Madona, Beyonce, Ricky Martin, Michael Bolton, Tony Centinski, još stavi njih dvoje u duet, pa ti vidi. Sva sreća što još uopće ima super muzike. Nakon sporije Pulse, ponovno se malo ubrzava za doom rockericu Aphrodite. Tu riff neodoljivo podsjeća na riff pjesme Black Sabbatha Sweet Leaf, no može se oprostiti, jer je Sweet Leaf za stoner rock ono što je za krščane fraza “U početku bijaše riječ”. Onda nam slijedi pomalo indijski pomalo indijanski instrumental Dream Submarine. Znate već malo egzotičnih melodija, eho u pozadini i letim, odlijepim, sve za što je psihodelija stvorena. Pjesma In the Depth's je kao miješanje Beatlesa s Sabbathima I Hendrixom. Nakon toga idemo na drugu stranu, odnosno još dublje u psiho rock. Pjesma The Other side je tamna poput lošeg tripa, što ne znači da je pjesma loša. Upravo suprotno, tamne harme, eho, Doors Slide gitara i nagla promjena dinamike – brrr... Na kraju imao zanimljivu, zapravo više zajebantsku pjesmu, jednostavno nazvan outro. To the Center Melodic death bend Amon Amarth, ili planina usuda ili mount doom......OK, ima novi album Twighlight of the Thunder god, to bi bio Thor. I dobro je. Lijepi heavy riffovi uz death glas i zarazni refreni. A vidjeh i spot, Vikinzi se mačuju s krščanima i pogodite tko pobjeđuje. Uglavnom, malo fantasy mjuze uvijek dobro dode, I like it! Album je u Švedskoj izašao 17. listopada 2008. Osim toga na albumu im gostuju članovi Apocaliptice, Entombeda i Children of Bodoma. Takoder u njihovoj matičnoj Švedskoj, album je prilikom izlaska zauzeo vrlo dobro 11 mjesto nacionalne top liste, a u SAD-u se probio u prvih 50 na Billboardu. Vrijedi izdvojiti pjesmu Twighlight of the Thunder god koja ima sve, odlične melodije, brutalnost I eksplozivnu solažu koju je odsvirao gost Roope Latvala iz sastava Children of Bodom. Tu je I pržilica Varyags of Miklaagaro. Onako najžešća stvar na albumu je Guardians of Asgard, jer pjesma o čuvarima sjedišta bogova može biti jedino, jel, žestoka. Kao I svi veliki albumi, što Twighlight of the Thundergod zasigurno je, navedeni album ima I vrhunski karaj. Zapravo završne dvije prjesme Live for the Kill, s gostima iz Apocalyptice I Embrace the Endless Ocean (naime osim što su ratnici Vikinzi su bili jedni od najboljih pomoraca ikad I prvi su otkrili ameriku) su pravi epski grand finale koji zaokružuje savršeno provedenih 43 minute I 34 sekunde trajanja ovog albuma. Odlično. Testament su snimili odličan thrash metal album nazvan The Formation of damnation, što slikovito opisuje činjenicu da je album snimljen u originalnoj postavi benda, minus bubnjar koji se odlučio voditi obiteljsku tvrtku, odnosno tatin dućan. No vratimo se na ostale članove proklete postave. Ne znaš tko je bolji muzičar. Paul Bostaph koji kolje duple kase ili povratnik iz jazz voda Alex Skolnick. Čini mi se da je upravo povratak Skolnicka, koji je napustio bend još početkom devedesetih nakon dosta dobrog albuma ritual ponovno usmjerio svjetla reflektora na bend. Album zvuči kao da nije bilo prekida, osim elemenata death metal pjevanja u par stvari, a takav stil pjevač Chuck Billy je usvojio za vrijeme Skolnickova odsustva. Svakako vrijedi izdvojiti drugu stvar na albumu More than Meets the Eye, koja neodoljivo podsjeća na Testament s kraja osamdesetih, odnosno iz najboljih dana albuma Practice what you preach. Tu je ubojita The Formation of damnation I prava spidara The Persecuted Wont Forget. Inače, album je izašao u travnju ove godine pod etiketom Nuclear Blast recordsa. Novi album Metallice “Death magnetic”se može mjeriti s njihovim najboljim ostvarenjima – Master of puppets, And justice for a all I Kill em all. Death magnetic ipak nije bolji od Ride the lightninga, jer je to nedostižno, budući držim Ride the lightning najboljim albumom uopće. Međutim Death magnetic je svakako bolji od Black albuma, te jasno od Loada, Reloada I otkačenog St.Angera. Nije poanta samo u tome da se bend vratio Thrash metal, jer su neki elementi takve mjuze uvijek bili prisutni, već u epskim pjesama koje prelaze trajanje od 7 I pol minuta, s pregršt rifova, promjene dinamike I tempa, a sve vam to tako brzo prođe. Drugim riječima zabavno and poučno! Također ovaj album označava povratak solaža koje zvuče kao čudovište između Hendrxa I Satriania, a Hetfield je prekinuo s jodlanjem još na prošlom albumu. Inače album je producirao Rick Rubin nešto što su se fanovi Metallice I Slayera potajno nadali dugo vremena I u potpunosti je opravdao očekivanja, iako se za njega tvrdi da ulaže za svoje maksimalne rezultate minimalan boravak u studiju. Naime, upravo se bivšem producentu Metallice Bob Rocku, koji je radio sa sweet i glam metalcima Bon Joviem i Motley Crueom spočitavalo da je odgovoran za smekšavanje zvuka benda. Stoga se Rick Rubin pokazao kao spasitelj i napravio još jednom remek djelo rocka. Nakon albuma Electric grupe The Cult, Blood, Sex, Sugar, Magic, Red Hot chilly Peppersa, Reign in Blood Slayera, Ric Rubin je obogatio Rock and Roll svijet albumom Metallice “Death Magnetic”. Motorhead su jedan od rijetkih bendova koji ima jednako nabrijane fanove u punk I metal vodama. E pa, novi album Motorheada “Motorizer” će sigurno biti omiljeniji među punkerskim obožavateljima, nego među metalcima. Naime, Lemmyev bass je distorziraniji nego ikad, a pjesme su kratke I brze. Ipak na početku vrijedi napomenuti kako mi album ipak nije toliko dobar kao prethodni Kiss of Death, prvenstveno zbog nedostatka nekakvih karakterističnih rifova, jer se cijeli Motirizer uglavnom bazira na brzini, a ne na zakučastosti gitarističkog riffa. Također nedostaje laganica poput “God was never on yor side” s prošlog albuma. Stoga, kao takav, album će se sigurno svidjeti total speed freakovima i imat će materijala za razbijati glavu opsjednuti promilima. Rastur počinje odmah s Rock on, koji je rađen na foru pjesme Ace of Spades, odnosno ima slični intro na basu. Tu se Lemmy istaknuo ponovno svojom jedinstvenom poezijom, stihom “Rock out with your cock out, and impress your lady friends!”. Esencijalno! Drugi miljenik Motorhead fanova bit će sigurno pjesma Runaround man, za koju mogu reći da je najbolja pjesma na albumu. Ima izopačenu pentatonsku ljestvicu, Lemmyjevo režanje I referencu na going to Brasil s 1916. I čemu više. Inače Motorhead su dio ovog albuma snimili u studiju bivšeg bubnjara Nirvane I sadašnjeg frontmena Foo Fightersa Davea Grohla. To je nastavak njihove suradnje koja je započela Grohlovim solo albumom Probot, gdje je uz Lemmya ugostio druge legende Heavy metala, poput Cronosa iz Venoma ili King Diamonda. No, upravo je pjesma s Lemmyem “Shake your blood” postala oficijalni singl albuma Probot, što govori o njegovom statusu. Shake your blood - live |
< | studeni, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |