.....just like Ulysses on the open sea
On an odyssey of self-discovery
Dead can Dance – Ullyses – album The Serpents Egg
Odisej je prkosio bogovima, ubio Posejdonova sina kiklopa Polifema, stoga je kažnjen da luta i doživi toliko jada dok ne shvati da se nije sa bogovima zajebavati.
Odiseja, ep koji opisuje patnje pomoraca i njihovu, recimo, čežnju za kućom.
Samospoznaja u Odiseji, koju zaziva Dead can dance u njihovoj pjesmi Ulysses, bi prema tome bila da je bogovima namijenjen život heroja, a ljudima mirni, dosadni život, što će prema onome što je Platon napisao u svom djelu Država Odisej izabrati nakon smrti.
Ipak i tu je Odisej napravio svoje lukavstvo i ipak pobjedio bogove.
Naime, to što je izdržao sve patnje i iskušenja koja su mu namijenili bogovi, odnosno cijeli proces kazne koji je preživio na tako herojski način, od njega su stvorili heroja, mitsku osobu, arhetip.Time je Odisej postao veći uzor ljudima nego sam Zeus i tako doprinjeo prvom padu bogova.
Pretpostavit ću tezu da samospoznajom mi zapravo pobijeđujemo bogove.
Zato je i cilj straogrčke kulture bio Spoznaj samog sebe – što je pisalo na svetištu na Delfima.
Jesu li sami bogovi (ili svečenstvo) zapravo tim isticanjem samospoznaje od nas tražili da ih nadmašimo i tako ih oslobodimo njihova mentorstva i podučavanja ili je, kao što sam već naveo, Odisej svojim lukavstvom božju kaznu okrenuo u svoju korist.
Drugim riječima, bogovi ni sami nisu bili svjesni posljedica svoje kazne. Oni su mislili da će većom patnjom Odisej više poštovati miran život, dok nisu računali kako je samo preživljavanje te kazne vrlina i herojsko djelo koje nesavršenog čovjeka uzdiže iznad savršenih bogova.
Dakle, Odisejeva djela su važna, ne božija moralna poruka.
Pa što je sve to Odiseja odvračalo od njegova cilja, tzv. Samospoznaje – povratka na Itaku, napominjem da iskušenja ne navodim kronološki, samo ih nabrajam:
Tu su Lotofagi, koji samo jedu lotos i to im pričinjava svo zadovoljstvo. Ovo bi mogli interpretirati kao iskušenje konformizma. Naime, oni su uvjereni da im je odlično, međutim sve što rade jest leže I jedu lotos, nema stjecanja novih znanja, vještina, nikakvog razvoja.
No, Odiseju se nude tri iskušenja sa ženama Kirka, Kalipsa i Nausikaja, kada je zapravu Odiseju odlično i zapravo nema više razloga za ostvarenjem svog cilja, kada je kod te tri žene dobio sve ono što može tražiti od nekog kvalitetnog života.
Vjerojatno bi 70% današnje populacije odustalo od povratka i prepustilo se (kao vjerojatno i ondašnje, pa i više), no ako je cijelo Odisejevo putovanje metafora za samospoznaju, recimo da bi ovo također bili trenutci varke. Pogrešne interpretacije našeg životnog cilja. Nisi se ostvario samo onda kada uživaš. Malo slično s lotofagima, ali na višem nivou. Ipak ima aktivnosti, no I dalje to n ije to.U Odisejevom slučaju to ne bi bilo to, jer tada ostavši kod tih žena ne bi uspio pobijediti bogove, jer se nitko ne bi sjećao njegovih djela niti bi ih sve obavio.
Stoga Odisej nastavlja.
Pa imamo famoznog Polifema zbog kojeg je Odisej uletio u nevolje. Njega bi protumačio recimo neku glupu sirovu silu. Nešto ogromno, što djeluje neranjivo, ali korištenjem mozga može se pronači točka u kojoj je to biće smrtno ranjivo, što je Odisej uspio.
Imamo Scilu i Haribdu, nešto što se pričinjava bezizlaznom situacijom, jer sa svih strana nas očekuje opasnost. Da bi preživjeli biramo manje zlo, Odisej žrtvuje prolazi kraj Scile i time ostaje bez posade, kako ne bi izginuli svi u vrtlogu, odnosno divovskim ustima Haribde što vrebaju ispod površine.
Sirenje su primjer snage karaktera. Slatka iskušenja, koja su na prvi pogled privlačna, ali zapravo nam donose smrt.
Pa silazak u Had, suočavanje sa vlastitim strahovima, sam sa sobom, vlastitom podsvješću.
I kada se suočio sam sa sobom, Odisej bi recimo tako postao izbalansirana osoba spremna izbaviti svoju obitelj iz nevolja.
Ali imamo I Eolovu vreču s vjetrovima koje je spremio kako Odiseja ne bi odvraćali od puta na Itaku, kojeg su Odisejevi pohlepni suputnici otvorili i tako ih odbacili od Itake kada se već vidjela na horizontu.
Dakle tu imamo iskušenje očajavanja. Naime, često znamo biti nadomak cilja, pa nas nešto, najčešće drugi ljudi (kao u slučaju Odiseja) ili nepovoljne okolnosti odmaknu od cilja. Hoćemo li onda očajavati ili stisnuti zube i pokušati ponovno doći do cilja. Odisej je i to prebrodio, stisnuo zube i doša do cilja.
Vraća se na Itaku, ubija prosce i počinje živjeti normalan život, ali nakon što je već stvorio mit o sebi. Njegova samospoznaja nije bio nejgov kraj – cilj (povratak na Itaku), već put kojim je do njega došao i djela koja je tim putem obavio.
I tu je vrijednost mita.
Jer kada smo suočeni sa svakodnevnim tragedijama, pomalo gubimo iz vida djela ljudi, a više tugujemo zbog činjenice što te ljude više nikada nećemo susresti.
No njihova djela imaju tu mitsku komponentu u sebi i s vremenom sve više zamjenjuju emocije.
Mit se počinje razvijati iz vrijednosti nečijih radnji. Što su ta djela vrijednija za određenu skupinu ljudi mit će biti ljepši i poučniji.
Stoga u zadnje vrijeme sve češće racionaliziranje ponašanja i života nekih mitskih osoba nikako ne doprinosi ljudskoj rasi. Jer se fokus stavlja na uzroke nekih radnji, a na posljedice radnji.
Kao da je važno je li netko nešto napravio zato što je imao vće pogodnosti ili pak je bio frustriran što nema pogodnosti pa je zapeo i napravio.
Važno je da je nešto napravljeno, a sama činjenica da ima onih koji su rođeni u blagostanju i onih koji nisu, a da nisu ništa napravili ukazuje da to nije osnovni uvjet za djelovanje. To nam može biti jedino korisno za težnju što većoj ravnopravnosti među ljudima, ali težnja ravnopravnosti nesmije biti utilitaristička, npr. tada će ljudi biti korisniji društvu, već mora biti opće načelo pravde da su svi ljudi slobodni. Temeljna istina.
Mitske osobe su one koje čija nam djela ukazuju na nove načine razvoja, nit vodilja.
Posvećeno Robiju Pauliću I Duški Perić, osobama čija će vrijedna djela biti upamćena.
Ullyses
Post je objavljen 08.11.2008. u 21:00 sati.