Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
01.11.2008., subota
Neki od najboljih ovogodišnjih albuma
|
Opeth - Wathershed. Opeth su nastali 1990. godine u Stockholmu – Švedska. Izdali su devet albuma. Možemo reći da su miljenici metal publike, a ovaj album to svakako potvrđuje. Naime, od kada je izašao 30. svibnja ove godine, Wathershed dočekuju samo hvalospjevi metal kritike. Album otvara melankolično melodična pjesma Coil odsvirana na dvanaest žičanoj akustičnoj gitari . Coil je ujedno najkraća pjesma na albumu, traje 3 i nešto minuta. Na njoj imamo duet s pjevačicom Natalie Lorichs, inače djevojkom bubnjara Opetha. Onako lijepa pjesma za uvod, da bi nas nakon togha prestrašilo something completely different sa svojim doom rifovoma i death glasom – pjesma Heir Apparent. Ja bih osobno izdvojio treću pjesmu Lotus Eater. Prvo sam izbor imena za pjesmu bazira se na mitu iz Odiseje, kada Odisej and kompa dođu na otok blizi Sjeverne Afrike i tamo sretnu čudne ljude koji ništa ne rade jer im je super od žderanja Lotosa, pa se eto zato zovu Lotphagi ili na engleskom Lotus Eaters ili na hrvatskom konzumenti. Onda se dio Odisejeve kompe navuče na Lotose i odbije se vratiti doma na Itaku, a on jedva se spasi s tog ovisničkog, “boli me ono za svašta stvar” otoka. Sad dosta edukacije, malo o pjesmi. Dakle u pjesmi se spojilo nespojivo, death metal, malo Toola, malo heavya, klasična gitara i dosta psihodelije, odnosno simfo rocka u stilu Emerson Lake and Palmera, tako da na momente stvar podsjeća na neki psiho bend iz sedamdesetih. No ima tu malo pop momenata poput pjesme Burden, ali nju može spasiti činjenica, da ipak više naginje King Krimsonima i pjesmi Epitaph, nego, šta ja znam Paul Youngu, zapravo miljama je daleko od njega, a pjesma završava dobrim trikom tako da gitarista svira svoju dionicu na akustari, dok mu netko sa strane raštimava gitaru. Da utjecaj King Krimsona se zbilja proteže preko cijele ploče. Onda imamo opake Floydovske harme na pjesmi Porcelain Heart. Da metal psihodelija. Nakon nje slijedi pjesma Hesian Peel koja je ujedno pjesma s najdužim trajanjem na albumu, nekih 11 minuta. Uglavnom album je prepun izmjena akustično – električno, tako da je preporučljiv za sve koji se ne zadovoljavaju bilo harmonijskim ili dinamičkim minimalizmom. A album zatvara pjesma puna mračnih I prekrasnih melodija – Hex Omega. Ocjena, pet plus. Porcelain Heart Moj omiljeni bend Nebula je ovo ljeto izdao EP Heavy Psyche. Iako im je prošli album Appolo bio potpunosti rock usmjerenja sa bržim i kračim pjesmama, na Heavy Psycheu se vraćaju ponovno psiho rocku, sa sporijim i atmosferičnim pjesmama, no uz neizostavni wah – wah i flanger. EP sadržava sedam stvari, pa bi mogao proći i kao album, no vjerojatno to nije tako odlučeno jer je Eddie Glass, gitarista i pjevač Nebule, promijenio cijelu ritam sekciju, pa će biti da se sada postepenu uvježbavaju. Kao što rekoh, ako je suditi po EP-u, iako se po jutru dan ne poznaje, idući album bi mogao biti teška psiha, kao ovaj EP. Zanimljiva je i geneza imena Heavy Psyche. Naime, Nebula je svirala na nakom koncertu skupa s Iggy Popom, koji je fan benda pa je poslje nastupa svratio do njih izjavivši da sviraju Heavy Psych music što ga podsjeća na stare dane Stoogesa kada je na tripu zabijao glavu u zvučnike. Album otvara Hendixovska pjesma The Dagger iliti bodež. Onako zamislit Foxy Lady odsviranu u molu s Black Sabbatovskom forom E-Ais – Sympthom of the Universe. Oni koji kuže kuže, a onima koji ne samo ovo što sam napisao zvuči svemirski (čitaj nepoznato). Onda ide još mračnija, ali i sporija Pulse. Tu imamo osim gitara krcatih psihodeličnim efektima i vokal preko chorusa. Total Spacey. Kad čujem tu pjesmu čudim se kako Nebula nisu poznatiji bend, a da da je tako ne bi imali retardirane figure kao Whitney, Britney, Madona, Beyonce, Ricky Martin, Michael Bolton, Tony Centinski, još stavi njih dvoje u duet, pa ti vidi. Sva sreća što još uopće ima super muzike. Nakon sporije Pulse, ponovno se malo ubrzava za doom rockericu Aphrodite. Tu riff neodoljivo podsjeća na riff pjesme Black Sabbatha Sweet Leaf, no može se oprostiti, jer je Sweet Leaf za stoner rock ono što je za krščane fraza “U početku bijaše riječ”. Onda nam slijedi pomalo indijski pomalo indijanski instrumental Dream Submarine. Znate već malo egzotičnih melodija, eho u pozadini i letim, odlijepim, sve za što je psihodelija stvorena. Pjesma In the Depth's je kao miješanje Beatlesa s Sabbathima I Hendrixom. Nakon toga idemo na drugu stranu, odnosno još dublje u psiho rock. Pjesma The Other side je tamna poput lošeg tripa, što ne znači da je pjesma loša. Upravo suprotno, tamne harme, eho, Doors Slide gitara i nagla promjena dinamike – brrr... Na kraju imao zanimljivu, zapravo više zajebantsku pjesmu, jednostavno nazvan outro. To the Center Melodic death bend Amon Amarth, ili planina usuda ili mount doom......OK, ima novi album Twighlight of the Thunder god, to bi bio Thor. I dobro je. Lijepi heavy riffovi uz death glas i zarazni refreni. A vidjeh i spot, Vikinzi se mačuju s krščanima i pogodite tko pobjeđuje. Uglavnom, malo fantasy mjuze uvijek dobro dode, I like it! Album je u Švedskoj izašao 17. listopada 2008. Osim toga na albumu im gostuju članovi Apocaliptice, Entombeda i Children of Bodoma. Takoder u njihovoj matičnoj Švedskoj, album je prilikom izlaska zauzeo vrlo dobro 11 mjesto nacionalne top liste, a u SAD-u se probio u prvih 50 na Billboardu. Vrijedi izdvojiti pjesmu Twighlight of the Thunder god koja ima sve, odlične melodije, brutalnost I eksplozivnu solažu koju je odsvirao gost Roope Latvala iz sastava Children of Bodom. Tu je I pržilica Varyags of Miklaagaro. Onako najžešća stvar na albumu je Guardians of Asgard, jer pjesma o čuvarima sjedišta bogova može biti jedino, jel, žestoka. Kao I svi veliki albumi, što Twighlight of the Thundergod zasigurno je, navedeni album ima I vrhunski karaj. Zapravo završne dvije prjesme Live for the Kill, s gostima iz Apocalyptice I Embrace the Endless Ocean (naime osim što su ratnici Vikinzi su bili jedni od najboljih pomoraca ikad I prvi su otkrili ameriku) su pravi epski grand finale koji zaokružuje savršeno provedenih 43 minute I 34 sekunde trajanja ovog albuma. Odlično. Testament su snimili odličan thrash metal album nazvan The Formation of damnation, što slikovito opisuje činjenicu da je album snimljen u originalnoj postavi benda, minus bubnjar koji se odlučio voditi obiteljsku tvrtku, odnosno tatin dućan. No vratimo se na ostale članove proklete postave. Ne znaš tko je bolji muzičar. Paul Bostaph koji kolje duple kase ili povratnik iz jazz voda Alex Skolnick. Čini mi se da je upravo povratak Skolnicka, koji je napustio bend još početkom devedesetih nakon dosta dobrog albuma ritual ponovno usmjerio svjetla reflektora na bend. Album zvuči kao da nije bilo prekida, osim elemenata death metal pjevanja u par stvari, a takav stil pjevač Chuck Billy je usvojio za vrijeme Skolnickova odsustva. Svakako vrijedi izdvojiti drugu stvar na albumu More than Meets the Eye, koja neodoljivo podsjeća na Testament s kraja osamdesetih, odnosno iz najboljih dana albuma Practice what you preach. Tu je ubojita The Formation of damnation I prava spidara The Persecuted Wont Forget. Inače, album je izašao u travnju ove godine pod etiketom Nuclear Blast recordsa. Novi album Metallice “Death magnetic”se može mjeriti s njihovim najboljim ostvarenjima – Master of puppets, And justice for a all I Kill em all. Death magnetic ipak nije bolji od Ride the lightninga, jer je to nedostižno, budući držim Ride the lightning najboljim albumom uopće. Međutim Death magnetic je svakako bolji od Black albuma, te jasno od Loada, Reloada I otkačenog St.Angera. Nije poanta samo u tome da se bend vratio Thrash metal, jer su neki elementi takve mjuze uvijek bili prisutni, već u epskim pjesama koje prelaze trajanje od 7 I pol minuta, s pregršt rifova, promjene dinamike I tempa, a sve vam to tako brzo prođe. Drugim riječima zabavno and poučno! Također ovaj album označava povratak solaža koje zvuče kao čudovište između Hendrxa I Satriania, a Hetfield je prekinuo s jodlanjem još na prošlom albumu. Inače album je producirao Rick Rubin nešto što su se fanovi Metallice I Slayera potajno nadali dugo vremena I u potpunosti je opravdao očekivanja, iako se za njega tvrdi da ulaže za svoje maksimalne rezultate minimalan boravak u studiju. Naime, upravo se bivšem producentu Metallice Bob Rocku, koji je radio sa sweet i glam metalcima Bon Joviem i Motley Crueom spočitavalo da je odgovoran za smekšavanje zvuka benda. Stoga se Rick Rubin pokazao kao spasitelj i napravio još jednom remek djelo rocka. Nakon albuma Electric grupe The Cult, Blood, Sex, Sugar, Magic, Red Hot chilly Peppersa, Reign in Blood Slayera, Ric Rubin je obogatio Rock and Roll svijet albumom Metallice “Death Magnetic”. Motorhead su jedan od rijetkih bendova koji ima jednako nabrijane fanove u punk I metal vodama. E pa, novi album Motorheada “Motorizer” će sigurno biti omiljeniji među punkerskim obožavateljima, nego među metalcima. Naime, Lemmyev bass je distorziraniji nego ikad, a pjesme su kratke I brze. Ipak na početku vrijedi napomenuti kako mi album ipak nije toliko dobar kao prethodni Kiss of Death, prvenstveno zbog nedostatka nekakvih karakterističnih rifova, jer se cijeli Motirizer uglavnom bazira na brzini, a ne na zakučastosti gitarističkog riffa. Također nedostaje laganica poput “God was never on yor side” s prošlog albuma. Stoga, kao takav, album će se sigurno svidjeti total speed freakovima i imat će materijala za razbijati glavu opsjednuti promilima. Rastur počinje odmah s Rock on, koji je rađen na foru pjesme Ace of Spades, odnosno ima slični intro na basu. Tu se Lemmy istaknuo ponovno svojom jedinstvenom poezijom, stihom “Rock out with your cock out, and impress your lady friends!”. Esencijalno! Drugi miljenik Motorhead fanova bit će sigurno pjesma Runaround man, za koju mogu reći da je najbolja pjesma na albumu. Ima izopačenu pentatonsku ljestvicu, Lemmyjevo režanje I referencu na going to Brasil s 1916. I čemu više. Inače Motorhead su dio ovog albuma snimili u studiju bivšeg bubnjara Nirvane I sadašnjeg frontmena Foo Fightersa Davea Grohla. To je nastavak njihove suradnje koja je započela Grohlovim solo albumom Probot, gdje je uz Lemmya ugostio druge legende Heavy metala, poput Cronosa iz Venoma ili King Diamonda. No, upravo je pjesma s Lemmyem “Shake your blood” postala oficijalni singl albuma Probot, što govori o njegovom statusu. Shake your blood - live |
