Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
15.11.2008., subota
Nietzscheovo ludilo
|
U BBC-evoj emisiji Human all too Human, jedan od gostiju govori da Nietzscheovo ludilo nije posljedica njegove bolesti (prepostavlja se da je Nietzsche bolovao od sifilisa, iako nikad točno nije utvrđeno), već Da je Nietzscheovo ludilo posljedica njegova genija i njegova učenja. Naime, taj gost, romanopisac Will Self, tvrdi da je Nietzsche došao do takvog nadljudskog nivoa, da si je počeo postavljati pitanja zbog kojih je poludio. Drugim riječima, iako si je postavio pitanja koja većina nikada nebi, njegov mozak je i dalje bio suviše ljudski da bi podnio sve implikacije i moguće odgovora na ta pitanja, te je naprosto pukao. Jeli moguće da mi sami sebe tom nekom potragom za znanjem dovedemo do pravog pravcatog ludila? Um koji sam sebi postavlja pitanja koja ga uništavaju, poput zmije koja sama sebi grize rep. Poput vječnosti. Možda to i nije ludilo, moda je baš to ono Blakeovsko vječno što se krije iza ovog konačnog i iskvarenog svijeta, samo se onima koji još žive u konačnosti osobe koje su probile u vječnost čine ludima. Dobro, možda ne baš svi luđaci, ali oni tipa Nietzschea, ako prihvatimo tezu da ga je sam um i njegova genijalnost odvela u ludilo, OK, to bi možda bilo tako. Svakako je to objašnjenje koje potpunije obuhvaća njegov život, jer se veže konkretno na njegovu misao, a ne na neke njegove sitne životne poroke. Primjerice, lagano srozavanje Nietzscheove misli tezom, da je cijelo Nietzscheovo prevrednovanje vrijednosti samo posljedica noći provedene s prostitutkom za vrijeme školovanja, nakon čega je od sifilisa sve više gubio tjelesne funkcije, pa je u pokušaju da ih kompenzira kreirao cijelu svoju misao o samonadilaženju, prevrednovanju vrijednosti. I navedena BBC-eva serija je prepuna takvih pojednostavljenja, kada se za neku složenu misao pokušavaju naći neki uzroci u životnim traumama ili se Nietzscheovo djelo na silu želi preslikati na njegov život. Primjerice da je on u metaforama prikazao viđenje sebe kao neshvaćenog. Svakako ima nekih sitnih autobiografskih elemenata koji se mogu povezati s njegovim djelom, ali svesti cijelu misao, od koje je možda i poludio, samo na biografski traumatične elemente je prejednostavno, prejeftino i neistinito. A pogotovo podsjeća na naknadnu pamet, jer kada znamo njegovo djelo i njegov život, onda za bilo koji životni događa možemo reći da je uzrokovao neku misao. Onako, kako paše našoj teoriji, a to baš, jeli, nije istinito. Možda je najnategnutiji primjer se Nietzsche pobunio protiv krščanstva zbog toga, što je njegov otac, pastor, pravi krščanin, umirao u mukama dok je Friedrich još bio dijete. Eh, kada bi to bilo istinito koliko Nietzschea bi hodalo ovim svijetom. Od tolike količine genijalaca sigurno bismo već trebali zavladati cijelim svemirom, a njihova pitanja ne bi ih odvela u ludilo, jer bi to bila pitanja koje se ljudi svakodnevno pitaju i sigurno bi već bilo udžbenika sa spremnim odgovorima i sve ostalo što ide uz prevladavajuću paradigmu. Međutim, kako nismo zavladali svemirom, tako uzrok Nietzsheovog antikrščanstva nije u njegovoj djetinjoj traumi, već je plod njegove misli. Tko zna, možda urođenog genija, ili prema onome što je pisao u Rođenju tragedije, možda se prajedno manifestiralo u njegovom preljudskom tijelu te ga izludilo, tko zna. Siguran sam u samo jedno, da nikakva revolucionarna misao poput Nietzscheove ne može biti isključivo ili većinom uzrokovana nekom dječjom traumom. No tu se nađe i nekih zanimljivih tumačenja, poput onih da je Nietzsche bio prvi punker, odnosno, ako bi smo u filozofiji imali žanrove identične onima u muzici Nietzsche bi potpao pod punk. To je navedeno iz razloga, kako kaže jedan od sudionika dokumentarca (već spomenuti Will Self – heh Vlastita Volja, hehe), što je Nietzsche svim svojim suvremenicima svojom filozofijom zapravo pokazao srednji prst. Promijenio je cijeli pogled na svijet, ali ne na suptilan i školski način poput Kanta, več oštrim riječima u njegovim djelima. Pa se i sa svojim "S one strane dobra i zla" među prvima zapitao o istini te dualnosti i o autoritetima koji nameću tu dualnost. Smrču boga dao je ljudima po prvi put potpunu individualnu slobodu i oslobodio moral ovisnosti o postojanju boga, odnosno, tvrdnju da bez božanske mrkve i batine ne bismo niti bili dobri prikazao neistinitom. Pogotovo ako uzmemo njegovu definiciju dobra danu u Antikristu: "Što je dobro? - Sve što jača moć, volju za moć, samu moć u čovjeku. Što je loše? - Sve što potječe od slabosti. Što je sreća? - Osjećaj da moć raste, da se savladava prepreka." A bog je, jasno, umro zbog samilosti prema ljudima. U takav punkerski pristup sigurno spada i njegova kritika krščanstva, što je također neka vrsta punkerske pobune protiv autoriteta. A tu je Nietzsche možda i veći punker nego neki punk muzičari iz 20 stoljeća koji su se pobunili iz čisto krščanskih poriva, resantimana prema boljima (bilo bolji muzičari ili pjesnici ili su zavidili onome što nisu imali, a željeli su, pa su to proglasili lošim, a kad su zaradili lovu postali su isti kao oni protiv kojih su se pobunili). Nietzsche je to prezirao je je to vodilo u odbacivanje svega što je dobro na svijetu, a pogotovo užitaka. Zato u današnje vrijeme je Nietzsche , čini mi se, popularniji kod heavy metalaca, koji su prigrlili individualizam i hedonizam, a dodatno to pospješuje Nietzscheovo samoproglašenje Antikristom, što je svakako iznimno popularno među metalcima. Ali i ne zaboravima da je izvorni punker, ludi nihilist Johnny Rotten to isto iskoristio u pjesmi Anarchy in UK..... Ma glavno je da Nitzscheova misao živi, ako ne toliko u akademskoj filozofiji, ondra bar u rock kulturi, koja je po svojoj kritici društva i kvaliteti svakako vrijednija nego plitka, rijaliti selebreti trič trač, sport zdravi život mainstream kultura. A čini mi se da sve više ima više utjecaja na društvo nego akademska filozofija koja se sve više zatvara u svoju nišu i postaje sama sebi dostatna, bez želje za mijenjanjem svijeta, već ga samo opisuje u skladu s izabranom pozicijom i teretom predrasuda koje takva pozicija sa sobom donosi. No to je bilo malo više off topic i moja razmišljanja o aktualnom stanju na muzičkoj sceni, filozofiji, a vi pogledajte ovih šest youtube snimka BBC-eve emisije o Nietzscheu, pa prosudite sami. |
