Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
22.11.2006., srijeda
Paralelni svijetovi
|
«On sad sanja – rekao je Cvilibim – i što misliš o čemu sanja? Alica je rekla: «To nitko živ ne zna.» Ma nemoj! Sanja o tebi! – uskliknuo je Cvilibim i pobjedonosno pljesnuo dlanovima. – I što misliš, kad bi on sad prestao sanjati o tebi, gdje bi bila? Ovdje gdje sam i sad, jasno – rekla je Alica. A ne, ti ne – odvratio je prezirno Cvilibim. – Ne bi bila nigdje! Pa ti si samo nešto u njegovom snu! Kada bi se ovaj probudio – dodao je Cvilibim – ti bi nestala...fuć...ugasila ko svijeća!» Lewis Carroll, Što je Alica otkrila iza zrcala (1872.) «Deep inside the parallel universe it's getting harder and harder to tell what came first.» Red hot chili peppers, Parallel univers Neki od mojih najdražih filmova su Mulholland drive i Lost highway američkog redatelja Davida Lyncha.Čini mi se se dotiću teorije paralelnih svijetova. Naime, u navedenim filmovima junaci u prvom dijelu filma imaju jedno ime i jednu sudbinu, dok se u drugom dijelu filma ime i sudbina mijenja, ali junak zadržava svoje osnovne fizičke karakteristike. Primjerice u Lost higwayu je glavna glumica u prvom dijelu filma crvenokosa, a u drugom dijelu filma plavokosa i pred kraju filma kada joj pokažu fotografiju na kojoj su crvenokosa i plavuša zajedno i pitaju je koja je ona, ona pokazuje na obje. U Mulholland driveu postoji jedna priča u kojoj u prvom dijelu likovi predstavljaju jedne osobe, dok u drugom dijelu im se mijenjaju uloge u toj priči, a zajedno s imenima.Imamo i nekog stvora koji živi iza zalogajnice i na neki način kontrolira sve te paralelne svijetove. Film završava misteriozno i postoji mnoštvo teorija o značenju tog filma. Ja ne želim dati novu teoriju želim samo napisati na kakvo razmišljanja su me navela ta dva filma. Uzbuđen nakon filma nisam spavao više od 24 sata i kao što je običaj kod ljudi u takvim stanjima osječao sam se kao da sam otkrio sve tajne svih svemira. Moja misao i refleksija na film je bila sljedeća; naš svijet nije jedan. On je skup bezbroj paralelnih (mogućih) svijetova koji se međusobno prepliću. Ja postojim u više oblika. 1.Kao onaj koji percipira javu 2.Kao onaj koji sanja 3.Kao objekt koji je percipiran od drugoga 4.Kao objekt koji je sanjan od drugoga Sva ta četiri oblika su nezavisna jedna od drugih. Jedino što ih razlikuje da 1. i 2. posjeduju samosvijest, dok 3. i 4. ne. Neke ljude koje sretnem u javi zapravo spavaju i sanjaju moj život, dok prilikom spavanja moj san je zapravo neći tuđi život. Kada mene netko precipira iz perspektive prvog lica zapravo na percipira mene nego neki drugi objekt jer egzistira u paralelnom svijetu koji je aktualan svijet te osobe koja me percipira. Drugim riječima: svaka je samosvjest jedan paralelni svijet i oni se međusobno razlikuju po svojstvima objekta, po prošlosti, budučnosti i sadašnjosti. Primjerice; osoba X u svom životu viđa osobu Y, dok je za osobu Y život osobe X san, a java osobe Y je san osobe X . Likovi su isti, ali se njihove životne prića razlikuju, osoba Y je sasvim drugačija u svijetu osobe X nego što je u svome svijetu i nema nikakve šansa da osoba X sazna kakva je stvarnost (svijet) osobe Y i obratno. Zaključak, svaki čovjek je jedan paralelni svemir. Nešto što bi moglo ptkrijepiti moje razmišljanje je teorija suvremenog američkog filozofa Davida Lewisa o mogućim svijetovima. On svojom teorijom želi riješiti problem filozofije jezika o značenju riječi. Da pojasnim:ako se značenje rijeć nalazi u tome zato što riječ referira (odnosi se) na postojeći objekt,onda se postavlja pitanje u čemu je značenje onih rijeći koje referiraju na izmišljene objekte kao što su Austin Powers ili Frodo Baggins?Lewis odgovara da postoji beskonačno mnogo paralelnih svemira, među njima je i naš i jedina razlika između našeg svemira i drugih jest u tome što je naš svemir aktualan samo za nas, tako da u jednom od tih svemira postoji Austin Powers ili Frodo i ostali izmišljeni likovi pa onda te naše rijeći referiraju na bića iz tog paralelnog svijeta i tako one imaju značenje. Razlike između svijetova se kreću od svijeta u kojem imam crnu a ne smeđu kosu, pa sve do toga da postoji svemir koji je isti kao i moj aktualni samo je ne postojim ili da postoji svemir, kao što sam već naveo, u kojemu sam ja jedino realno egzistirajuće biće, a svi drugi su samo projekcija mojeg uma. Dakle moguće je da postoji svijet u kojemu se svi ti paralelni svijetovi preklapaju i u kojem prljevo biće iza zalogajnice kontrolira razilaženja i preklapanja svijetova kao u filmu Mulholland drive. Podršku Lewisovoj teoriji dje kvantna fizika. Budući da se na sub atomskoj razini čestice ne pomiću po pravilnosti nego slučajno, znaći da je naš svijet mogao biti drugačiji i ne samo to, već je moguće da u isto vrijeme postoje bezbroj različitih svijetova jer veza između mikro razine (sub atomskih čestica) i makro razine (svijeta kakvim ga percipiramo) nije određena. Nema pravila da jedna te ista mikro razina generira jednaku makro razinu, već je moguće da jedna te ista mikro razina generira dvije ili bezbroj različitih makro razina, čime dolazimo do bezroj realno egzistirajućih paralelnih svijetova. Primjerice, prema kvantnoj fizici, odnosno Heisebergovom principu nesigurnosti ne možemo u isto vrijeme znati brzinu i položaj čestice jer ako se odlučimo za izračunavanje položaja nećemo moći izračunati brzinu, ali ne zato što čestica ima brzinu a mi je ne možemo izračunati, već zato što smo mi našim izračunavanjem utjecali na ponašanje mikro razine budući da čestica uopće nema određenu poziciju i brzinu sve dok je mi ne odlučimo izračunati. Tako je moguć svijet u kome čestica ima brzinu, jer smo odlučili izračunati brzinu, dok je paralelni svijet onaj u kome čestica ima položaj jer smo odlučili izračunati položaj. Dakle, odgovor na dilemu RHCP-a s početka teksta, nema prvog, sve je istovremeno, usporedno i različito. |
20.11.2006., ponedjeljak
Meki terorizam
|
Prije oko godinu i pol dana Josip Šarić se ušetao na sjednicu gradskog poglavarstva Grada Rijeke i s kalašnjikovim prijetio nezadovoljan što je zemljište koje je kupio prenamjenjeno u zeleni pojas. Nakon što je odslužio zatvorsku kaznu, lancima se privezao na zgradu poglavarstva. Grad je popustio pred njegovim zahtjevima i ponudio mu je pogodbu. Samo tri dana nakon što je u Novom Listu izašao članak kojigovori da je Josip Šarić pristao na nagodbu sa gradom kojom svojih tri tisuće četvornih metara zemljišta u Tuhtanima mijenja za tisuću četvornih metara zemljišta građevinskog terena na Pulcu, gospodin Petar Pavlić je povodeći se za Šarićevom metodom, parkirao svoj golf ispred zgrade gradskog poglavarstva te zaprijetio da će eksplozijom plinske boce dignuti sebe i sve što mu se nađe na putu u zrak ako se ne udovolji njegovim zahtjevima. Naime, Pavlić je smatrajući da je procjena štete požara što se dogodio 31. listopada u kojem je stradala njegova baraka na Rubešima od 15 tisuća kuna premala, stoga je nezadovoljan radom institucija prijetnjom na svoju ali i sigurnost ostalih građana po uzoru na Šarića otišao po svoju zadovoljštinu. Ipak, promašio je instituciju, jer poglavarstvo ne radi procjenu štete. Iako je zamjenica gradonačelnika Romana Jerković odbacila bilo kakvu vezu između Šarića i Pavlića, ono što ih povezuje jest to što je Šarić pokazao da se nasilnim metodama, odnosno prijetnjom vatrenim oružjem na sjednici može izboriti sa svoje želje van sudskog postupka. Što nije nelogično, jer odvjetnici su skupi, a treba ih se platiti i u gubitku spora (aktualni primjer s odvjetnikom Marinovićem), a sudski procesi su skupi. Dakle i kod Šarića i kod Pavlića je uočljiv nedostatak povjerenja u sudstvo. Razlog tog nepovjerenja je loše funkcioniranje države zbog kojih se pojedinci umjesto obraćanja odvjetniku radije odlučuju za metode primjerenije Western filmovima, nego nekavom tipu zapadnjačke liberalne demokracije kojoj Hrvatska teži. Ali to samo pokazuje da je naše društveno uređenje identično onome američkom od prije dvjesto godina, pa čak i ukazuje da je kapitalizam sam po sebi loš jer stvara nejednakost među ljudima, budući da nekome tko ima oko deset tisuća kuna plaće nije teško voditi dugi sudski proces i plaćati odvjetnike, dok je onome koji nema novca ali nema ništa za izgubiti i smatra da je u pravu, lakše potegnuti kalašnjikov ili plinsku bocu. Ipak, koliko god su to potezi očajnika ne može ih se podržati budući da takvi potezi direktno fizički mogu štetiti osobama koje nemaju veze sa problemima u kojima su se riječki desperadosi našli. Drugim riječima kako su i Šarić i Pavlić neposredno ugrožavali nevine ljude, odnosno njihov fizički integritet radi ostvarenja svojih ciljeva, može ih se nazvati teroristima, ali kako se ispostavilo da nisu nikoga htjeli ubiti već samo prijetnjom oružjem zastrašiti da bi javnost obratila pozornost na njihov slučaj može ih se nazvati mekim teroristima. I teroristi i meki teroristi smatraju da su u pravu i jedni su stigli do takvog stupnja očajanja da jedino rješenje svojih problema vide u nasilju. Samo što mekani, za razliku od hard core terorista ostaju samo na tome da zastraše svoje protivnike. Opravdan i ispravan način bi bio da su recimo transparentima željeli upoznati javnost sa svojim namjerama i nepravdom koja im je nanesena, jer time ne bi ugrožavali ničiji fizički integritet. U svojoj kolumni u Novom Listu iz 9. studenog Branko Mijić zamjerio ghandijevskom odnosu gradonačelnika spram Šarića, odnosno popuštanju prema njegovim zahtjevima što je onda ponukalo Pavlića na sličan mekoteroristički čin, pa je zbog toga u navedenoj kolumni zatražio povećanje osiguranja ispred zgrade poglavarstva. Ipak čini se da nije problem u manjku zaštitara, jer najlakše je ograničiti sve građanske slobode i uvesti policijsku državu pa će se smanjiti kriminal. Tome bi se na mikrorazini napravila situacija identična Bushevim gušenjem sloboda zbog straha od islamskog terorizma. Osim toga, kao što je rat u Iraku pokazao, sila silu rađa. Ghandijevski pristup gradonačelnika je u potpunosti u redu, ono što nije u redu je popuštanje pred zahtjevima koji se nameću prijetnjom primjene fizičke sile kao što se popustilo Šarićevim prijetnjama. Naime, Gahndi je bio miroljubiv, ali nije popuštao pred fizičkim nasiljem engleza, već se pridržavao svog mirnog puta sve dok nije ostvario svoj cilj, a takav pristup su trebali slijediti i Šarić i Pavlić. Da su gradonačelnikove metode u potpunosti bile ghandijevske nikada ne bi popustili pred nekim zahtjevima nametnutih preko cijevi automata. Ipak Mijić je najvjerojatnije u pravu kada kaže da se Šriću popustilo zbog populizma, odnosno podilaženju javnosti po uzoru na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, ali takvim činom se stvorio presedan i pokazalo da se prijetnjama nasiljem mogu ostvariti namjere. |
12.11.2006., nedjelja
Instant nirvana
|
Lebdio je u svom svemirskom brodu. Nakon što ga je njegova piratska ekipa spasila iz planeta zatvora osječao je olakšanje. Nije više bilo rada u dubokim rudnicima prepunim radioaktivnog zračenja. Sjetio se one gadne izrasline na trbuhu koja je nastala kao posljedica te nezdrave klime. «Živjela tehnika.» njegove misli su se odnosile na automatskog doktora koji mu je organizam pročistio od radijacije. Mnogi njegovi sudruzi na planetu zatvoru nisu bili te sreće. Umirali su u agoniji sa dvije glave, prepuni rana i dodatnih zakržljalih udova. Gadna slika. Sav se naježio kada se sjetio te situacije. A tek stalno čuvanje leđa od polusvjesnih mutanata koji su se prilagodili atmosferi planeta. Sjetio se bjega iz zatvora kada su ga mutanti ganjali po staklenoj planini. Divljli mnogoglavi trometraši sa nazubljenim kopljima krvavih očnjaka po svaku cijenu su htjeli pojesti Rostova, gusarskog kapetana i trojicu njegovih drugova i drugarica Lepog Mikija, Janju i Mantasa. Skrili su im se u jednoj pećini. Donekle su bili sigurni, bar preko noći. Ipak , vjerovao je da će preživjeti jer su se približili mjestu sastanka sa svemirkim brodom. «Još samo dva kilometra.» mislio je i jačao svoju volju. Uvijek je sebe držao za pobjednika, zato ga je pogodilo to što su ga uhvatili i spičili u zatvor. Čistio je prastaru sačmaricu koju je oteo čuvaru rudnika. Imao je samo dva metka na deset zlih mutanata. Lepi Miki se tresao od straha, dok ga je Mantas tješio. Janja je bila bijesna na njih dvoje: «Kako možete cviliti dok su nam one beštije za petama.» izdere se na njih tako da joj je svaka žila na mršavom tijelu iskočila. Rostov je pogledom na Janju pokušao odmaknuti bed misli i odmoriti se od monotonog ćišćenja puške. «Janja, dođi do mene, pusti ih nek se tješe:» «Jebi se ti Rostove, ista si pičkica kao i oni.» «Ja?» nije se nadao takvoj reakciji Janje «Da ti budalo. Uostalom daj mi tu pušku jer u rukama vas troje kukavica ona ničemu ne služi.» Janja mu otme pušku «Čekaj nije očišćena.» zadere se Rostov, a Janja zbunjeno pogne glavu tako da se od njene duge plave kose uopće nije mogla vidjeti. Rostov uzme nazad pušku od Jjanje: «Koja si ti ludača! I daj sveži si tu kosu, samo ti smeta pri bijegu. Totalno mi nije jasno zašto se u onom šugavom zatvoru muškarci moraju šišati na čelavo, a žene moraju puštati kosu...Kakva glupost.» sjedne Rostov do vatre i nastavi čistiti pušku, a Janja počne urlati na njega: «Ma o čemu ti idijote! O kosi, a pogledaj ovaj rep što mi raste!» pokaže na izraslinu dugačku pol metra iznad svog dupeta. «Mislim da je to baš seksi, pogotovo u odnosu na Mantasovo tridesetprsno stopalo.» Janja pogleda Mantasa i nakon tri godine što je na ovom zatvorskom planetu umre od smijeha. Kako Mantas na to svoje stopalo nije mogao staviti nikakav komad obuće svo mu je bilo krvavo i gnojno. «Aaaaa...stvarno,vidi to...aaa.» Rostov se isto počeo smijati «A tek ova majušna druga glava što Mikiju raste s ramena!» «Je ludnica Rostove! Mala kopija njegove glave, samo što ta glavica ima jedno oko. Mali kiklop, ahaha!» Lepi Miki i Mantas su se od srama povukli dalje od vatre u spilji. Rostov prestane čistiti pušku i zagrli Janju. «Vidi što sam ukrao čuvarima.» Vadi srebrni kristal iz svog poderanog kombinezona, koji je nkada bio sive boje, a sad je prekriven flourescentnim mrljama, flekama koje radioaktivna prašina ovog planeta ostavlja. Janja razgorači oči i progovori: «Instant Nirvana....Ne mogu vjerovati...Daj mi.» «Ahhh...polako, polako.» uzme jedan kamen sa poda i razlomi kristal. Uzme nekoliko komadića i da ih Janji. Druge sam proguta. Nekoliko trenutaka poslije počelo je. Rostov i Janja su se nalazili u apsolutu. Svaka radnja koju su učinili u životu imala je svoj smisao. Bila im je jasna cijela arhitektura svemira, jer su bili jedno s Bogom. Droga Instant nirvana je bila prvi znanstveni dokaz postojanja Boga. Više za nirvanu nije bilo potrebno pročišćavati si karmu kroz razne reinkarnacije. Znanstvenici zaposleni od strane piratske privremene autonomne zone su proizveli tu drogu. Fora je u tome što nsu je izmislili čisto iz svoje zabave. Jedini problem kod instant nirvane bio je taj što bi bivanje u apsolutu trajalo oko pola sata. Tako, nakon što su Lepi i Mantas pola sata gledali ukočena tijela Janje i Rostova s osmjehom na licu, mogli su vidjeti kako se uz grčenje njih dvoje bude. «Ah, sranje...Nikada se neću naviči na ovo.» promumlja Rostov. Janja počne vrištati. Naime, nus pojave instant nirvane su bile velika tuga za gubitkom osječaja savršenstva i blaženstva, stoga bi ljudi postajali ili sve depresivniji ili sve agresivniji, jer im je sve išlo na živce. Normalni život im je bio beznačajan budući da su spoznali apsolut. Janja je bila konzument instant nirvane s dugim stažom. Bila je jedna od onih koji su poslje djelovanja živčani i razdražljivi. Ovo joj je bila prva Instant nirvana od kada je bila u zatvoru. Kada je vidjela Lepog i Mantasa toliko su joj se zgadili da je uzela sačmaricu i stresla im zadnja dva metka ravno u glavu. «Bum...Pljas» komadići lubanje svuda po zidovima spilje. Rostov je bio skvrčen u kutu i mumljao: «Janjo šta si napravila, sada nikada nečemo pobjeći, to nam je bila zadnja municija.» «Ajde Rostove šta si tako depresivan, ideš mi na živce. Kada bi imala još jedan metak i tebi bi ga ispalila u glavu. Zato šuti jer ću te prebiti.» izdere se na njega. Njezino gumenasto lice poprivilo je gotovo demonski izraz. Rostov je pogleda i kaže: «Još moram tebe, luđakinju, voditi.» onako bezvoljan nekako dođe do Janje koja je stezala sačmaricu u rukama. Da je imala još metaka vjerojatno bi i upucala Rostova, ali eto...Umjesto toga Rostov je zavali šakom u glavu, na što se Janja sruši na pod i ostane bez svijesti. Rostova je u toj postnirvaničnoj depresiji Janja svojom nervozom toliko izbedirala da je odlučio pobjeći s planete bez nje. Ipak Janja mu sviđala, a on nije jebao već tri godine koliko je na ovom planetu zatvoru. Naime, svi zatvorenici su dobivali blokatore spolovila kako ne bi dolazilo do masovnih silovanja. Osim toga ovim načinom je vlast željela smanjiti stopu kriminala time što bi se potencijalni kriminalci prestrašili zatvora jer neće imati seksa tjekom odsluživanja kazne, ali dogodilo se suprotno. Svi oni koji su izbjegavali zatvor zbog straha da ne budu silovani, sada su bez straha vršili zločine. Mislili su «Pa malo nejebice neće štetiti». Ipak oni koji su poslani na planete rudnike uglavnom ne bi odslužili svoju kazne jer bi svi u roku od desetak godina poumirali od radioaktivnog trovanja. Na planete rudnike su slani samo oni koji su dobili preko petnaest godina zatvora. Rostov je bio traženi svemirski pirat, te je dobio zbog svih ukupnih zločina koji su uključivali razbojstva, ubojstva, uništavanje imovine četrdeset godina zatvora. Ipak kao veliki pirat bio je utjecajan i nije želio si dozvoliti smrt u zatvoru. Godine iskustva su ga podučile kako treba potplatiti čuvare. Preko njih je počeo kontaktirati sa svojim podređenima i organizirati si bijeg. Lepi i Mantas su bili stari članovi njegove posade, ali su zbog svog osmogodišnjeg boravka u zatvoru totalno propali. Bili su sjene nekadašnjih snagatora. Janja je pak bila totalni ovisnik o instant nirvani koja je zbog svojih hiper nervoznih stanja nakon konzumacije droge ubila svog dečka. Dobila je dvadesetpet godina. Rostovu je bila zgodna i pozvao ju je na bijeg da bi je mogao pojebati na svom svemirskom brodu nakon što im maknu blokatore spolovila. «Ali jebeš ti seks kada je ova opićena sto na sat.»misli Rostov izlazeći iz spilje zaputivši se prema mjestu sastanka sa svemirskim brodom. «Ta bi me ubila nakon neke instant nirvane. To mi nije potrebno. Ja jesam veseljak, ali kul, miran. Možda bi se s nirvane trebao prebaciti na ganju?» Tako razmišljajući o Janji, nirvani i ganji, stigao je do svog svemirskog broda koji je svojim srebrnim svjetlima obasjavao suhi kamenu dolinu okruženu staklenim planinama. Ovaj rudnik planeta bio je gotovo bez vegetacije. Žitelji mutanti su uglavnom preživljavali jedući odbjegle zatvroenike i sami sebe. Međutim Rostov im je s lakočom pobjegao. Bježao je on i opasnijim stvorenjima nego što su ovi groteskni stvorovi s deset glava i dvadeste ruku. Jebeno su ružni, ali nespretni. «Ološ.» zaključi Rostov. Kraj svemirskog broda čekao ga je njegov pomočnik Roberto. «Si živ Rostove!» krene Roberto prema njemu i zagrli ga. Sve je škripalo od kože Robertova svemirska odjela. On je bio jedan od novije generacije gothic pirata. Rostov nije kužio njihovu ljubav prema koži i disonatnoj muzici, ali Roberto je bio pouzdan. Držao je mnogo do prijateljstva. Ostaci njegove patrijarhalne obitelji što vuće korjene još iz Sicilije. «Vodi me odavdje što prije. Tu se vrzmaju neki mutanti s ubojitim namjerama.» uzbuđeno mu Rostov odgovori «OK Rostove idemo.» Uđu u svemirski brod. «Ej prije nego što krenemo, si donio onaj uređaj što sam ti spomenuo?» Roberto se nasije tako da mu se brazgotina na obrazu rasirila. «Ah, seks deblokator, samo 9.99 kredita, uz to dobijete i besplatnu torbicu koju možete...» «Ma daj prestani zajebavati!» ljutito mu odbrusi Rostov «Nego kaži jesi ili nisi nabavio i ako jesi odmah mi daj ....Stroj mislim.» «He, he, da, da,, na evo.» pruži mu Roberto seks deblokator, zapali cigaretu, zaveže si smeđu kosu u rep, sjedne u kokpit i pokrene brod. Rostov stavi predmet o obliku metalne lopte prekrivene sivim žičicama na kurac. Nakon deset sekundi ponovno je počeo osječeti da mu se diže. «Čovječe, tri godine mi se nije dizao kurac!» veselo vrišti, a Roberto mu odgovori; «Super, nego tu vidim neke mutante kako ganjaju neku ženku.» «Šta!?» Rostov uzbuđeno krene prema kokpituj zakopčavajući si hlaće, koje je obukao umjesto poderanog kombinezona zaprljanog radioaktivnim mrljama. «Vidi.» pokazuje mu Roberto sliku na monitoru. «Pa to je Janja, ona cura o kojoj sam ti pričao.» «Da je spasimo?» pita Roberto «Ne, tko je jebe ubila je Manatasa i Lepog. Ona ti je navučena na instant nirvanu, pa je jedna od onih koje popizde nakon tretmana. Nije prilagodljiva, uostalom izgubit ćemo dosta goriva. Možda ćemo ispasti gadovi, ali gadovi preživljavaju.» «Ali dobrice jebu.» Roberto otpuhne dim , izvuče laserski pištolj. Zapuca prema Rostovljevom srcu i preciznim pogotkom ga ubije. Iz seks blokatora izvuće čip sa Rostovljevom memorijom i ugradi je sebi u glavu. Važno je napomenuti da to nije bio običan seks blokator kakav se može kupiti u svakom velikom trgovačkom cetru, već je u sebi imao nano robote koji bi se prošetali ljudskim živčanim sustavom pokupili sve informacije i pohranili ih na memori čip koji bi se onda izvukao i mogao ugraditi u moždanu matičnu ploču. Nju su pirati tako obožavali. Svaki bogatiji pirat je bio cyborg, jer su si oni morali ugrađivati razne strojne umetke koji su im povećavali sposobnosti da bi se lakše oduprli vojnicima pangalaktičkog carstva. «Šta si me baš morao upucati» obrati mu se Rostovljev glas čim je stavio čip u glavu. «Ma ovako smo efikasniji. Osim toga tijelo ti je već bili dosta otrovano radijacijom i ona instant nirvana te je previše pokukavičila.» Tako se levitirajući sječao događaja koje njegovo tijelo nije doživjelo, ali njegov um je. «Umetci su zakon.» tiho promumlja. Tada ga trgne nečija ruka koja ga pomiluje po glavi. Bila je to Janja. Nakon što je upucao Rostova i stavio pohranio njegova sječanja i osobnost u svoju matičnu ploču, precizno navođenim lasernim zrakama istopio je šestoricu gadnih mutanta što su ganjali Janju i spasio je odvratne smrti, proždiranja od šezdeset glava i rastrganja od stodvadeset ruku. Ona ga je sada gledala dok je lebdio u kabini za odmor. Jedva je preživio tri godine bez nje. Obožavao ju je onako, vitku i ludu. Ubojitu. Sada je stajala pred njim spremna za seks. «Ajde , ajde Roberto jebi me, tri godine nisam dobila ništa, šta čekaš?» zavodljivo mu zapovijedi Janja, a on je nije mogao odbiti onako jebozovnu. «Dobro je biti dobar.» pomisli i isključi Rostovljev memori čip. «Nije zaslužio taj užitak.» kaže Janji. «Da!!!» Janja raširi noge i počne vrištati čim je osjetila njegov kurac. |
05.11.2006., nedjelja
Nacionalizam i navijanje
|
Kada su u Livornu prilikom prijateljske utakmice između nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske hrvatski navijači tijelima napravili svastiku, glavna tema je postala rasizam na stadionima. Njaglasniji je bio predsjednik HNS-a Vlatko Marković koji je izjavio da su svastiku napravili plaćenici koji ne žele da Hrvatska dobije organizaciju europskog prvenstva u nogometu. Naime, UEFA se svim silama bori iskorjeniti rasizam sa stadiona, stoga je ta svastika bila minus Hrvatskoj. Prvi problem je što se vodeći čovjek domačeg nogometa naljutio na rasistički ispad isključivo zbog utilitarnih razloga, a ne zato što smatra da je rasizam loš sam po sebi. Naime on je često u svojim intervjuima hvalio rasistički ustaški režim, saveznika Hitlerove Njemačke. Tako je u interviewu u Slobodnoj Dalmaciji 11. lipnja 2006. izjavio da više podržava ustašku vojsku NDH, odnosno «našu vojsku» nego partizansku i to naziva «stranom na kojoj treba biti». Stoga je nelogično da je odjednom bio začuđen ponašanjem navijača i njihovim veličanjem nacizma, jer je on svojim izjavama djelomice doprinjeo njihovom uvjerenju da su neki ljudi zbog boje kože ili druge nacije manje vrijedna bića. Marković je također ostao poznat po izjavi da Bog postoji zato što je Dinamo osvoji prvenstvo, a ne Rijeka, aludirajući time na uvriježenu predrasudu po ostatku Hrvatske da je Rijeka «crveni grad». Time je pokazao što misli o toleranciji prema drugim nacijama koja je u Rijeci veća nego u ostatku Hrvatske. Valjda zato prozivaju Rijeku crvenim gradom. Stoga je jedno od objašnjenja zašto su baš navijaći Armade napravili tijelima svastiku, to da su oni željeli pokazati ostatku Hrvatske da su veći nacisti od svih drugih navijača, kao što novi katolik želi pokazati da je veći vjerink od pape. Ipak, upravo je nacionalizam, a ne rasizam gorući problem domaćih stadiona. Jar iako ser sa tribina znaju čuti majmunski hukovi upućeni nekolicini tamnoputih igrača, veći je problem kod uvreda koje srpski nogometaši, poput vratara NK Rijeke dobivaju. On je za vrijeme svog dolaska u Rijeku bio loše dočekan od strane Armade, te su se mogli vidjeti grafiti po gradu koji su mu poručili neka odlazi, ali ne zbog svojih vratarskih nesposobnosti ili sposonbnosti, već zbog krive nacionalne pripadnosti. Iako su se napadi na njega smirili, pitanje je koliko je njemu ugodno uz ime navijčke skupine njegovog kluba vidjeti i stilizirano slovo U koje simbolizira najgoru nacionalnu mržnju. Zašto navijaće privlači ustaška, odnosno nacistička ideologija? Prvi odgovor koji se nameće jest činjenica da se od dolaska HDZ-a na vlast promijenilo ućenje povijesti, te se u udžbenicima nije prikazivao ustaški režim kao zločinački, već kao vjekovna težnja hrvatskog naroda, kako je to jednom prilikom rekao povjesničar, bivši general JNA, osnivač FK Partizan i prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. Činjenica da su nacisti saveznici NDH prezirali slavene, se kamuflirala teorijama da Hrvatsi nisu Slaveni već Goti. Međutim Hrvati nisu usamljeni u takvom učenju, slično se učilo u Srbiji. Ipak, ako je obrazovanje tako odlučujuće za modeliranje mlade osobe, kako to da su navijači postali nacionalisti krajem osamdesteih kada su u školama učili o bratstvu i jedinstvu i antifašističkoj narodno oslobodilačkoj borbi? Možda je problem u samoj biti navijanja. Navijačka skupina je kao pleme, privlači ih pripadnost klubu i jednom kraju, što je veoma slično teoriji krvi i tla nacizma i fašizma. Kao što fašisti preziru svakoga tko je druge rase ili nacije, tako navijači preziru svakoga tkop navija za drugi klub, barem za vrijeme utakmice. Stoga su navijačima privlačnije ideologije koje se temelje na masi i plemenu, nego ideologije koje se temelje na individualizmu. Jer ako smo svi kao jedan nitko nam ništa ne može u slučaju nekog sukoba jer će svi stati u pomoć, dok ako svtko misli svojom glavom ne mogu se sasvim pouzdati da će mi pomoći u slučaju sukoba. Kako riješiti taj problem? Najvažnije od svega jest da sportski komentatori, novinari, igrači i direktori klubova prestanu govoriti o super atmosferi i navijanju dok se sa svih strana čuju i vide transparenti sa rasističkim ili nacionalističkim porukama. Često se takvo vrijeđajuće navijanje tolerira od strane klubova samo da bi se povečao broj gledatelja, čime se povečava profit. Onda kada sa takvim tolerantnim odnosom prema nacionalističkom i rasističkom navijanju naši klubovi zaigraju u predkvalifikacijama za europske kupove, dolazi do skandala jer europa ne tolerira takvo navijanje. Tek onda licemjeri iz HNS reagiraju i čude se od kuda su došli ti divljaci ili govore to nisu pravi navijači. Ne, to jesu pravi navijači koje su oni sami odgojili. Jasno ima navijača koji ne misle kao ti koji crtaju kukaste križeve, ustaško U ili vrijeđaju na rasnoj i nacionalnoj osnovi, ali zašto su upravo nacionalistički navijači najglasniji? Zašto se nakon pobjeda reprezentacije pušta muzika Thompsona, izvođača koji je poznat po svojim simpatijama prema NDH, samim time i nacionalizmu i rasizmu? |
01.11.2006., srijeda
Malleus maleficarum ili o «uzvišenosti» skolastike
|
Eto kako je bila noć vještica i dosta se pisalo o vješticama tako sam i ja odlučio staviti post vezan uz tu temu. Inače ovaj post je, poput još nekih na blogu, već bio objavljen prije godinu dana na ri-roc.com. To je bio moj prvi članak za taj web sajt, pa evo ga u cijelosti. U nedjeljnom broju Novog Lista 14.kolovoza 2005. u osvrtu Zlatka Crnčeca pod nazivom «Rock?Eto vraga skok na skok» se iznosi teza da se crkvenjaci bolje ostave napada na rock muzičare konkretno Marilyn Mansona, jer je rock muzika banalna u odnosu na filozofiju Tome Akvinskog. Jasno rock muzika nije filozofski sistem ili neki znanstveni rad, ali posjeduje određenu umjetničku vrijednost (pogotovo grupa Blck Sabbath, koju autor članka podcjenjuje, a zaboravlja ili ne zna da je ta grupa izvršila ogroman utjecaj na zvuk rocka, poglasnivši ga i pristup skladanja u rocku kombinacijom blues pentatonike sa klasikom , naglim promjenama tempa i dinamike tako ne tipičnim za rock muziku tog vremena). Ali ne želim sada raspravljati o muzičkoj vrijednosti Black Sabbatha i Marilyn Mansona, već bi se osvrnuo na utjecaj filozofije Tome Akvinskog i filozofskog pravca skolastike, koju autor članka toliko hvali. Skolastika: to je filozofsko učenje koje se razvija u europi u 9. stoljeću i traje sve do 15. stoljeća. Razvila se na Aristotelovoj filozofiji koju su europljani ponovno susreli preko kontakta s arapima. Toma Akvinski je pokušao Aristotelovu filozofiju povezati sa krščanskim dogmama, na taj način što je za razliku od Aristotela koji kaže da čovjek može i treba ostvariti blaženstvo u ovom zemaljskom životu, Toma govori da čovjek dostiže blaženstvo tek nakon smrti u krščanskom bogu.Dakle najbolje je trpiti udarce, ničemu ne težiti osim krščanskim vrlinama i nadati se što bržoj smrti da se što prije spojima s bogom. Zbog dominacije takve filozofije koja oduzima vjeru u ovozemaljski život skoro je cijela europa poumirala od epidemija kuge u srednjem vijeku, ogroman broj žena je bio spaljen na lomači pod sumnjom da su vještice, a dobar dio medicine je bio osuđivan kao bavljenje magijom. Skolastičari i Toma Akvinski su najviše osuđivali bavljenje magijom, jer magija odvlači od boga time i od blaženstva. Toma Akvinski u svom djelu «Suma protiv pogana» iznosi deduktivne argumente kako demoni dobivaju tijelo, kako opće s ljudima, kako prepoznati heretika, zašto su heretici u krivu.... Zanimljivo je da je Toma Akvinski prvi predložio da se heretici imaju kazniti smrću, zato jer ako svjetovni sud osuđuje krivotvoritelje novca na smrtnu kaznu,onda bi trebalo osuditi i heretike na smrtnu kaznu iz razloga što je hereza mnogo teži zločin nego krivotvorenje novca.Pa predlaže sljedeće rješenje;crkva prvo heretika izopčuje iz crkve,zatim ga predaje svjetovnoj vlasti koji će heretika osuditi na smrtnu kaznu,te je sprovesti nad njim.Takav proces kažnjavanja će biti ključan za ogroman broj žrtava inkvizicije,jer će takav način prgona narediti papa Inocent VIII.u buli “žarko željeći” koja će odriješiti ruke inkvizitorima . Te tomine ideje kasnije će krajem 15. stoljeća preuzeti dva inkvizitora Henrik Institoris i Jakob Sprenger. Pod utjecajem Tomine «Sume protiv pogana» i ostalih skolastičkih filozofa oni će napisati knigu koja je neka vrasta «Mein Kampfa» tog doba, knjiga se zove «Malleus Maleficarum»(malj protiv vještica). Na vrhuncu svoje popularnosti knjiga je bila po broju tiskanja(dakle po popularnosti)na drugom mjestu, odmah iza biblije. Potakla je progon vještica,a s druge strane progon vještica je potaknuo komercijalnost knjige. Pod njenim utjecajem čarobnjaštvo i sve legende o vješticama postaju znanstvene istine,a progon postaje sve žešći i kulminira u 17.stoljeću,jer knjiga nije bila obična beletristika,već je služila inkvizitorima kao neka vrsta udžbenika. Malleus maleficarum je pisan,tada popularnim skolastičkim stilom,odn.na početku poglavlja se postavlja pitanje,zatim se prikazuju dvije suprostavljene teze,da bi se na kraju dao vlastiti zaključak.Budući da je napisana pred sam kraj skolastičkog razdoblja u filozofiji, tu knjigu možemo nazvati labuđim pjevom skolastike. Knjiga je podjeljena u tri dijela. Prvi dio obrađuje temu koje opče karakteristike moraju biti zadovoljene da bi došlo do čaranja.Demonska moć se objašnjava time što su demoni pali anđeli koji zbog toga što su anđeoskog podrijetla posjeduju moći koje su iznad ljudskih.Ljudi mogu dobiti demonske moći jedino ako svoje duše predaju demonu,a demonu se najčešće predaju,po tvrdnji dvojice dominikanaca,žene. Tako se u prvom djelu iznosi teza,koja će povečati progon žena,da su žene podložnije bavljenju magijom nego muškarci.Iako se autori ograđuju od toga da sa subjektivne pozicije muškarca oni žele govoriti protiv suprotnog spola,odn.da preziru ženski spol,oni upravo to čine.Oni tvrde da je žena po svojoj prirodi zla,iz razloga što je prekomjerna,pa tako kada je obuzme zlo žena je u stanju učiniti najgore moguče zamislive stvari te se pozivaju na autoritet starog zavjeta,odn na opće poznatu priču o Adamu,Evi,zmiji i jabuci.odn.Žena(Eva)je bila zavedena od đavla(zmije)neposredno,dok je đavao zaveo muškarca(Adama)posredno preko žene(Eve),time se, slavnom skolastičkom argumentacijom zaključuje da je žena majka grijeha. Ili recimo pozivaju se na pučka vjerovanja da su žene lakovjerne. Tako im je lako zamjeniti vjeru u krista s vjerom u đavla,što ih onda čini podložnijim đavlu.Zatim da sugestija zlih duhova lakše utječe na žene zbog ženske tekuče kompleksije(da li se pritom autori pozivaju na Hipokratovu teoriju flegmatika i sangvinika,odn.unutrašnjim ljudskim fluidnim balansom?),te još kažu da žene imaju sklizak jezik,dakle brz,pa onda svojim prijateljicama ne mogu zatajiti ono što znaju o čaranju,pa bi valjda slijedilo da se radi toga čaranje više širi među ženama. Te na posljetku da se ne bi zaboravilo navesti,autori tvrde da su žene više sklonije putenim strastima,a kako je na sabatima često spolno opčenje sa inkubima i sukubima (skolastičko shvačanje demonskog utjelovljenja,sukub je demon koji je poprimio oblik žene,a inkub je demon koji je poprimio oblik muškarca,njihova svrha jest da putem tjelesnih strasti odvuču osobu od krščanstva) i ostalo raznoliko orgijanje to žene više privlači,tako da demon ne prisiljava žene na seks,već one same dolaze njemu,recipročno sa rastom njihove tjelesne pohote(drugim riječima što više žena prakticira seks,to je bliža demonu).Osim toga žena je koristan đavlov alat za sakupljanje duša,jer niti jedan muškarac se nije nikada toliko htio svidjeti bogu koliko se žena želi svidjeti muškarcu.Tako žena za đavla skuplja duše.A one žene koje ne podlježu takvome pravilu(da su lakovjerne,nezasitne,pohotne)npr.djevica marija(koju sekta čarobnjaka naziva debela žena) su iznimka koja potvrđuje pravilo ili bi se dalo objasniti time što je takvom ženom nekako,tko zna kako zavladalo dobro te je ona,kako je žena po prirodi neumjerena u svemu,postala neumjereno dobra. Sada bi mnogi prigovorili kada se demon sam može pretvoriti u ženu(sukub)žašto mu je potrebno posredništvo vještica za takvu djelatnost?Pa autori iznose veoma zdravorazumski argument koji glasi,da đavao na kraju uzme i dušu vještice,dakle uvjek na dobitku. Drugi dio knjige se bavi konkretnim djelima vještica.Uglavnom se izvješća temelje na iskazima dobivenima od izmrcvarenih žena.Što donose ti iskazi?Prvo opisuju način prodaje duše odn. sklapanja ugovora s đavlom koji može biti javan na sabatu ili privatan kada đavao sam nudi pomoč osobi koja je tada u gadnim egzistencijalnim ili emocionalnim neprilikama. Inače su članovi sekte prilikom dolaska novog člana demona oslovljavali imenom mali magistar,da novi član dobije samo malo mišljenje o magistru(demonu)da se ne bi uplašio,dakle,članovi su se regrutirali i uz pomoć male prevare.Moglo bi se reći da nisu na početku nit bili svjesni što ih čeka.Po iskazima vještica upravo je to bio razlog zašto demona nazivaju malim magistrom,đavao se voli prikrivati. One koji ne vjeruju u sve te navedene činjenice,Sprenger i Institoris nazivaju hereticima,time i takve osobe postaju potencijalne žrtve inkvizicije. Treći dio Malleusa maleficaruma je praktični dio.To je najozloglašeniji dio knjige.On donosi metode kojih se moraju pridržavati inkvizitori,suci i krvnici prilikom ispitivanja i suđenja osumnjičenice.Točno propisuje kakve metode torture treba primjenjivati,kako prepoznati vješticu,kakve trikove će koristiti vještica da bi dokazala svoju nevinost i kako se od takvih trikova treba obraniti.Npr.vješticu možemo prepoznati po đavoljem pečatu(lat.Stigma diabolicum)to je uglavnom neka bradavica,madež ili nekakva fleka,trajna rana kojom đavao žigoše osobu nakon što je spolno opčila sa njim i nakon što mu je takva osoba podala(prodala)dušu. Kako prepoznati pravi đavolji pečat? Krvnik bi proboo iglom (gore opisani)znak,pa ako ne bi potekla krv onda je to bio pravi đavolji pečat.Također se prakticiralo brijanje svih dlaka sa optuženikova tijela da bi se našao đavolji pečat ili da optuženi kojim slučajem među dlakama sakrio kakvu čaroliju pomoću koje bi podnio torturu.Takve metode preporučuju Sprenger i Institoris,jer kažu da đavolji pečat čini osobu otpornom na torturu,tako da takva osoba neće priznati grijeh jer neće osjetiti bol.Međutim nepriznavanje grijeha bi osobi malo pomoglo jer osumnjičena osoba je uglavnom bivala spaljena priznavši ili ne.Čak su inkvizitori činili trik,valjda da bi dobili što bizarnije informacije o djelovanju sekte čarobnjaka.Trik se sastojao u tome da bi oni osumnjičenoj osobi rekli da će joj biti oprošteno ako prizna grijehe i vrati se Kristu.Tada,ako bi osoba povjerovala u obečanje,priznala bi grijehe i na mjestu bi bila spaljena,a inkvizitori bi imalo novo svjedočanstvo koje bi potvrđivalo njihove teze.No ako osoba ne bi odmah priznala,prvo se je podvrgavala blažem obliku torture,citiram dio iz trećeg dijela malleusa maleficaruma:”Dok se sprave postavljaju,neka sudac sam ili pomoću drugih dobrih ljudi i revnih vjernika potiče onoga,koji treba da bude ispitan na mukama,da otvoreno prizna istinu.Ako on ne će da prizna,sudac ga izručuje krvniku i njegovim pomočnicima,da ga privežu na uže ili da osjeti druge sprave.Kod toga neka (krvnik i njegovi pomoćnici)odmah poslušaju,ali ne veselo nego preplašeno.Zatim ga na molbu nekih treba opet osloboditi,povući na stranu i pokušati ponovo potaknuti(da prizna),kod čega ga treba poučiti,da ne će biti predan smrti(ako prizna)...Ako okrivljenik nije htio priznati istinu niti na prijetnje niti na takva obečanja,posao se dalje sastoji u tome,da krvnik i njegovi pomoćnoci izvrše uzrečenu presudu i okrivljenicu podvrgnu ispitivanju na mukama i to na uobičajeni način,a ne na neki novi ili birani način,lakše ili teže,već prema tome kako to zahtjeva zločin delikventkinje...Ako onaj koji je ispitan na mukama na umjereni način,nije htio priznati istinu,posao se dalje sastoji u tome da se pred okrivljenika postave druge vrste mučila,pa mu se kaže da će ih morati izdržati,ako ne prizna istinu.Ako ga se niti na ovaj način ne može zastrašiti ili dovesti do priznanja,izreći će se u okrivljenikovoj prisutnosti osuda na nastavak ispitivanja na mukama ,za drugi i treći dan,ali ne na ponavljanje,jer se mučenje ne smije ponavljati,ako nisu pridošli novi osnovi sumnje.” Prva bizarna pojedinost je ona kada krvnici moraju preplašeno optuženika privezati na mučila.Sprenger i Institoris,kako se iz citata da zaključiti,osim fizički shvatili su da se na optuženika treba djelovati i psihički.Osim prestrašenosti krvnika druga psihološka totrtura se da isčitati kada neke osobe mole da se optuženik,tek privezan na mučilima sa njih skine,kada se na optuženika ponovno obečavanjem života djeluje da prizna istinu.Istina,to je treća bizarnost koja se da izvući iz ovoga citata.Nekako se čini da je sama optužba za osobu značila krivnju.Oko 99% osoba optuženih za herezu je pripadalo potlačenim klasama tadašnjeg društva,iako se u buli “žarko želeći”navodi da su pred inkvizicijom svi jednaki bez obzira na povlaštenost,da se zaključiti da možda cilj ove inkvizicije i nije bio toliko teološki koliko praktični,odn.da se uklone sve nepoželjne klasne i etničke(romi , židovi i žene uglavnom)devijacije u društvu. Uglavnom, vidi se kako je skolastička filozofija i teologija iznad banalnosti.Skolastička tradicija je utjecala na masovno ubijanje žena samo zato što se logičkom analizom biblijskih mitova i narodnog praznovjerja da zaključiti da je žena sklonija grijehu nego muškarac. Eto, toliko o uzvišenosti skolastike. Dakle, Institoris i Sprenger nisu pioniri takvog načina progona.Toma Akvinski je bio prvi koji je predložio smrtnu kaznu za svaku herezu,a osim toga i podjela na sukube i inkube je plod skolastičke filozofije.Što nam to govori?To nam govori da ne možemo isključivo inkvizitore i pape tog vremena kriviti za toliki broj žrtava koje je izazvalo djelo Malleus maleficarum i ostala djela protiv vještica koja su sljedila modu koju je započeo malleus maleficarum,već moramo pronaći početni uzrok tog progona.A početni uzrok jest Toma Akvinski i cijela skolastička filozofija i krščanska teologija, koja je tada bila neprijeporna znanstvena istina, kao što je danas teorija relativnosti..Oni su da bi potkrijepili neke svoje filozofske postavke(to da anđeli i demoni kao viša bića nemaju unutršnjih organa i untrašnjih izlučevina)izmislili su cijelu demonologiju inkuba i sukuba, a inkvizitori su samo djelovali po uputstvima znanstveno dokazanih tvrdnji da demoni postoje i da su žene zle. Izvor za tekst je knjiga : Vjekoslav Bayer,Ugovor s đavlom,državno izdavačko poduzeće hrvatske,Zagreb,1953 |
