Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
14.12.2006., četvrtak
Put na sjever - Strašni Riječani u Močvari
|
Put prema Zagrebu je bio više manje miran. Jedino što je remetilo nekakvu rutinu bila je jaka potreba za pišanjem nekolicine ljudi. Šole nikako nije htio stati, pa sam ja zbog svoje nadprosječno razvijene empatije zamolio šoleta neka eto prije stane. On je stao na nekoj pumpi kod Ravne Gore. Bus nije imao CD player već samo kazetar, ali nitko od nazočnih muzičara i ostalih freakova u busu nije imao kasetu. Stoga smo bili prisiljeni kupiti neki komad muzike na pumpi . Međutim izbor je toliko bio limitiran, da smo u očajanju, između Severine, Gibonia, Colonie izabrali "najnoviji album Prljavog Kazališta". Katastrofa!!! Ali pivo i vino su ubili negodovanje i tako uz sprdnju prema Prljavom Kazalištu stigli smo u Zagreb. Zagreb je ostao isti, ravan, siv, maglovit i pun golog drveća. Čak niti nisam osjetio neku razliku između Rijeke i Zg-a, kao da sam sa Sušaka otišao svirati na Kantridu. To ti je autoput, uništava bit putovanja, odnosno odugovlačenje dolaska na cilj. Povadili smo stvari, ja sam maznuo litru Fešte u tetrapaku, što prvi put vidim, valjda sam i zato bio toliko oduševljen tim vinom. Stigli smo u Močvaru i počeli lagano pijuckati. Krešo Kovačićek (osoba na omotu Strašnih riječana) je izražavao svoje oduševljenje s Paris Hilton, uzdigavši je na pijedestal tako što ju je proglasio za osobu koja najviše provocira današnje politički korektno društvoi to radi jako elegantno. Ja sam mu odgovorio da je ona najblaže rečeno nova Maria Antoaneta, a najgrublje razmažena glupača te da ona uopće ne provocira svjesno itd...onda smo još pričali o tome, pa kad sam vidio da do nikakvog konsenzusa nećemo stići počeo sam mjenjati žice i družit se sa svojom djevojkom. Za vrijeme mijenjanja žica i druženja odvio se niz zajebantskih razgovora, imitiranja Ibrice Jusića i sličnih stvari koje ne zaslužuju detaljno pojašnjavanje. Onda su počeli pritisci raznih menađera i glasnogovornica nekih riječkih diskača o tome tko kada treba ići na tonsku. Jasno, nas (OŠ Sulud III) su tjerali prve, međutim ja sam to odbio što mi je u glavama tih ljudi priskrbili titulu glavnog negativca (da se sada ne nabacujem sa još nekakvim vulgarnijim izrazima). Ali su jebeno pritiskali pa smo morali napraviti tonsku bez basiste. Pa mi tako dođemo na tonsku, sviramo pet minuta, a oni nama gotova tonska. Mislim si čekaj malo, koji vam je kurac pa nismo ni zvuk namjestili. Kao da pričaš zidu, svaku minut urlaju "dosta, dosta". Koji kurac su nas uopće zvali na svirku? Tako smo obavili tonsku požureni, a basista je stigao petnaest minuta nakon što smo završili. Prvo što je rekao bilo je: "Idemo se napit!". So it was. Uz put sam malo pogledao Duleta i Bonacu, skandirao mu, pogledao sam par bendova što su svirali s nama i onda je red došao na nas. Najavio nas je riječki književni bard Velečasni Igor Večerina. Ma sve bi bilo OK, ali ispalo je kao da smo se natjecali tko će više zajebat svirku, što je onda izazivalo nekakvo naše divlje ponašanje na stejđu. Ma sve super, sad kad razmislim...sviđa mi se. Poslje nas su svirale puzzle (OPP) koje su poslovično odlično otprašile. Onda su nas - sve nazočne muzičare freakove i one koji se tako osječaju - uz prolivenu maneštru i tripice potrpali u bus. Probudio sam se u Rijeci u 4 ujutro. |
11.12.2006., ponedjeljak
Ekspedicija
|
OK, sutra 12. prosinca, odnosno danas (ovisi kada čitate) iz Rijeke kreću tri autobusa za Zagreb. Cilj te šarene ekspedicije muzičara, performera, modnih dizajnera, kuhara i prijatelja koji će napuniti posebno jedan bus da izvođači ne počnu patiti od nostalgije za rodnim gradom je klub Močvara. Tamo će se održati prezentacija kompilacije Strašni Riječani (na kojoj se nalaze sastavi Ivert, Downfall, One piece puzzle, Father i moj bend OŠ Sulud III). Vjerujem da će putovanje biti veselo, u maniri prave ekskurzije. Nastup će najvjerojatnije početi oko 20 sati. Možda je malo čudno što će svaki sastav za nastup imati oko 20 do 30 minuta...čini mi se prekratko. Ipak, zgarantirana zabava za sve nazočne. (Ovo je još jedan u nizu kratkih obavještajnih postova, obečajem da je posljednji i još nešto, obećajem reportažu za četvrtak uz izjave sudionika.) Posjetite www.myspace.com/ciklama |
08.12.2006., petak
Promocija
|
Na promociji knjige bilo je odlično. Publika je super prihvatila čitanja i razgovor. Na niti jedan trenutak nisam osjetio dosadu. Tome je doprinjelo i interpretacija Lalevića koji je od teksta napravio igrokaz. Totalno je podignuo filng. Prodalo se knjiga, bilo je potpisivanja. Još jedan plus i za udrugu Katapult. Nadam se da će idući tjedan knjige stići u Dallas music shop te da će se početi prodavati. Svima koji su mi zamjerili što ih nisam pozvao se ispričavam, uz zadršku, bio sam vas obavjestio tjedan ranije, post je bio na blogu, my space buletinu i dva ri rock sajta. Sad nemam previše vremena...više ovaj vikend. |
04.12.2006., ponedjeljak
Knjiga
|
Prekosutra, 6. prosinca 2006. izlazi moja prva knjiga "Cyber joint + Sex i nasilje". Knjigu objavljuje izdavač Zigo, a izlazi u ediciji Katapult koju vodi istoimena udruga mladih iz Rijeke. Promocije će se održati u srijedu 6. prosinca na brodu Arca Fiumana s početkom u 20 sati i svi koji su u blizini (a zanima ih he, he) slobodni su prisustvivati. Knjiga se sastoji od kratkog SF romana Cyber joint i zbirke priča Sex i nasilje. Neke od priča možete pročitati na blogu, a sada slijedi kratki sažetak knjige i jedno poglavlje. Vozeći se svakodnevno autobusnom linijom 32 od 1996. godine, odlazeći na probe svojih muzičkih grupa ili na predavanja, pred mojim očima su počele nicati sve veće i veće reklame danas poznatije kao jumbo plakati. U njihovom početku plakati su mi znali biti zanimljivi, a u nekim paranoičnijim danima u njima sam pronalazio skrivene poruke i predviđao budučnost, he, he , he. Ipak negdje oko 2000. godine ili 2001. došlo je do zasićenja, jer su se jumbo plakati tako rasporedili po mojoj svakodnevnoj cesti od Opatije do Rijeke da sam, prije nego što sam pogledao film «Brazil», zaključio da neće još mnogo vremena proći kada će uz cestu stajati veliki zid s nanizanim reklamama. Počela me živcirati činjenica što je svaki komadić mojeg života okružen reklamama, na cesti, na ulici, na faksu baš svugdje. I reklame zbilja jesu utjecale na budučnost, stvarale su od ljudi paranoična bića koji biraju proizvode kao što biraju strane u ratu, muziku koju slušaju, klubove za koje navijaju. Shvatio sam da je naš život u potpunosti uvjetovan korporacijama i da se one bore za našu dušu (ovo duša nemojte doslovno shvatiti) poput demona iz zaraćenih frakcija. Zabrinut takvim «crnim mislima» jedinu utjehu mi je pružalo spavanje, odnosno snovi u koje reklame za razne proizvode još nisu ušle. I onda mi je sinulo; «Konačno ropstvo i pobjeda korporacija bi bila kada bi nam mogle u snove ubacivati reklame za svoje proizvode». Tada bi definitivno bili podčinjeni. Tako je nastala početna ideja iz koje su se razvili «proizvođači snova». Tu ideju sam u početku iskoristio u pjesmi koju sam trebao ukomponirati u komad muzike sa svojom grupom. Pjesma je išla ovako : Komercijalizacija snova Kada budu naučili Kontrolirati nam snove Naplaćivat će nam Spavanje Ako nemaš para Nećeš sanjat' 100 dolara super san 50 dolara samo san 20 dolara noćna mora nemaš dolara, niti mora nemaš para, nemaš snova Ideja za drogu Cyber joint, riječ božja, tj. moja autorova, koja je pokrenula pisanje je najvjerojatnije inspirirana Romanom Goli Ručak, odnosno nadriliječnikom u Interzoneu koji kombinacijom različitih droga stvara uvjetovane reflekse kod pacjenata i doslovno kontrolira svaki njihov pokret. Droga kao sredstvo manipulacije. To je bio Cyber joint u svom početku. Međutim roman nikako nije anti-droga, prije će biti pro-droga, jer, iako su sve grupe ljudi u romanu loše, dileri su mi najdraži zbog svoje otvorenosti prema hedonizmu. Cyber joint je poslužio da se prikažu više i niže sfere postojanja, da se proba objasniti koncept Boga i nedohvatljivost spoznaje istoga zbog različitih ontoloških kriterija u svakom svijetu gdje nešto egistira. Stoga sam uveo demone koje obavljaju funkciju veze između Boga (mene autora i likova primjerice Venoma, dok je Cyber joint jedina veza koju Cyber joint borg može imati sa svojim dilerom, koji je njegov Bog, a bez droge ne bi bilo veze i umrli bi), što sam, priznajem, maznuo od Platona iz njegova spisa Gozba. Još nešto maznuto od Platona! Dakle, vrhunska spoznaja se ne može razumom shvatiti već osjetiti. Mislim da će čitanjem ovog romana čitaoc osjetiti Boga i apsolut. Taj Bog je isključivo individualan, varira od pojedinca i njegovog doživljaja djela. Može se reći da je svaki pojedinac Bog, ali ne želim čitatelju ništa nametati, neka sam osjeti. Nadalje, ovaj roman namjerno ima divlju i nepredvidljivu formu. Već od svojih prvih pokušaja pisanja poigravao sam se sa ubacivanjem samog autora, odnosno mene osobe od krvi i mesa kao normalnog lika i kako ta moja svemogučnost i sveznanje onoga što će se dogoditi u romanu utjeće na njegovu formu. Utjeće tako što se likovi bune i žele transcendirati svoj svijet papira ili bitova na kompjuteru, što onda nužno dovodi do razaranja klasične forme romana. Osim toga u to vrijeme sam dosta slušao Jon Spencer Blues Explosion pa sam sa svojim djelom htio napraviti romanu isto što je Spencer napravio s Rock and rollom: razoriti mu staromodnu formu, ali zadržati sadržaj, odnosno bit. Bit, to je najvažnije. Nisam želio previše dijaloga, nepotrebnih opisa i ostalih digresija upravo zato da ne izgubim bit, svoju kritiku konzumerističkog društva, pitanje apsoluta, različitih dimenzija postojanja, slobode volje - što je još jedan razlog zašto je forma razorena. Dok su fusnote bile uzrokovane nizom seminara na faksu i onim što se kaže «pun mi je kurac navođenja i citiranja», pa sam u svom romanu izmišljao knjige i autore, čak uvodio neke svoje ranije priče kao dio povijesti koja se zbilja odigrala. Fuckin fun, to su bile fusnote! Jasno bilo je par istinitih poput onih Leibnizovih, Burroughsovih i Kerouacovih, to je bilo odavanje počasti, prvenstveno Leibnizu koji je rekao najpametniju stvar na svijetu: «Svaki dio materije može biti shvaćen kao vrt pun biljaka i kao ribnjak pun riba . Ali svaka grančica biljke , svaki ud životinje , svaka kapljica njihovih sokova još je jedan takav vrt ili jedan takav ribnjak.» (Gottfried Wilhelm Leibniz , izabrani filozofski spisi , Monadologija ,Naprijed , 1980. Zagreb , str 272) Važan element knjige je i Heavy metal i rock and roll muzika bez koje ovaj svijet ne bi bio najbolji mogući svijet. Na kraju, roman je prožet humorom iz razloga što su se likovi borili za slobodu volje pa su činili svakakve pizdarije, gluposti, nedosljednosti i bizarnosti samo da se oslobode, što kod čitatelja može izazvati potrebu za smijehom. Zbirka priča Seks&nasilje (potraga za smislom života) je uzrokovana mojim čuđenjem nad činjenicom da su ljudi ludi za seksom i nasiljem, stvaranjem i razaranjem. Zašto nas to toliko zanima? Da bi si sam odgovorio na to pitanje odlučio sam pisati priče u koje će sadržavati scene eksplicitnog seksa i nasilja. Jesam li dobio odgovor? Jesam. Već na polovici pisanja prve priče odbacio sam ono što bi navjerojatnije svaki znanstvenik iznio kao odgovor na gore postavljeno pitanje. Odbacio sam da je želja za produžetkom vrste odgovor. Odbacio sam tvrdnju da nas seks uzbuđuje zato što radimo nešto što je korisno za vrstu, a to je stvaranje malih beba, a da se plašimo nasilja i smrti jer nas to onemogućava u činjenju dobra, odnosno u pravljenju beba, odnosno u produžetku vrste. Moj odgovor je sljedeći: seks i nasilje nas uzbuđuje iz razloga što su to situacije kada smo najviše svjesni samih sebe jer ili osječamo vrhunsku ugodu ili vrhunski strah, te se pitamo na koga se to odnosi, odnosi se na nas, ja osječam apsolutnu ugodu, ja osječam apsolutnu bol. Tada u tim trenucima spoznajemo svoje ja i postajemo svjesni svoje svrhe na ovom svijetu. Svačija svrha je različita, ali dolazak do samopspoznaje je sličan-seks i nasilje, vrhunac ljudske spoznaje. Netko shvaća da je propalica, drugi da živi savršen život,treći da je rođen za više stvari i različite varijacije na temu. Moj odgovor je SAMOSPOZNAJA! Glava šest: Idealizam & beyond Ja Ayawax, sjedim na tronu u ogromnoj kamenoj dvorani obasjanoj bakljama. Baklje su dva i pol metra duge metalne šipke. Ruzinave su, ali tako mi se sviđa. Stoje na putu prema tronu. Sedamnaest stepenica vodi do njega. Dosta naporno za bogalje, držim. I je. Također impresivno za male ljude, malograđane, kmetove i robove. Tron je prekriven leopardovom kožom zato što jedan moj prijatelj često priča o leopardima, tigrovima, lavovima i o tome kako bi rado nosio njihova krzna dok sjedi na nekoj vrsti trona. Kada sam zamislio tron, prva slika mi je bila»tron prekriven leopardovim krznom». Svod je visok 50 metara . Moja palača je građena kao velika kršćanska katedrala, samo bez onih glupih i ružnih slika o Ješuinom životu i o onim židovskim prorocima. Ja sam palaču dao oslikati Gigerovim stilom. Sivo crno tamnozeleni poluorganizmi polu mašine. Lom svjetlosti kroz vitraje optičkom varkom pruža bićima pokrete. Plaze po zidovima ti mehanički salamanderi. Sviđa mi se. Ja sam izopačen avatar. Dao sam pogubiti Tristoosamdeset dvoje ljudi. Izabrao sam ih nasumce. I sada nakon pogubljenja razmišljam o idealizmu. «Bit stvari je da bude opažena.»izgovaram «Stvari postoje jedino ako su opažene. Isto kao i stvari u romanima, pričama, filmovima. Naime, u tim navedenim formama stvar postoji samo kada čitatelj ili gledatelj čita o predmetu, odnosno opaža ga. Drugo, predmet postoji samo kada autor piše o njemu ili režiser prikazu jer je predmet u danom kadru. Međutim taj prestanak postojanja nikako ne narušava kauzalni lanac događaja. Naime, iako stvar, npr. neki čovjek, ne egzistira tri stranice ili petnaest minuta filma to ne znači da se na stranici u kojoj se ponovno vraća u postojanje neće pojaviti sa nekim novim vjerovanjem koje je nastalo događajem koji nije napisan ili prikazan. Sve jedno toj osobi događaj izgleda stvaran, iako ga nije opazila. «Burroughs is in Tangiers I don't think he'll come back it's sinister. Are you being sinister or is this some form of practical joke? I'm trying to come to the point. I refuse to give up my obsession.» Glas prošlosti i četvrtog svemira huči palačom. «Pokušavam doći do biti onoga što želim reći. Odbijam se odreći svoje idealističke opsesije. Da nastavim. Novo nastalo vjerovanje čiji proces nije prikazan utjeće na budući razvoj događaja, npr. u ovoj prići nisam prikazao kako su otkrili da je Tesa Brzi špijunka Dreammaker inc.-a,međutim, to ne prikazivanje događaja i ne egzistiranje događaja nije utjecalo na to da se otkrivanje špijunske uloge Tese Brzi ne dogodi. Bez obzira što stvari ne egzistiraju nezavisno od mog opažanja, ne znači da je onda svijet obično ljepljenje nepovezanih sličica, ne znači da je svijet kaotičan. Svijet nije kaotičan Copy – Paste. Svijet ima pravilnost koju ja osiguravam. Jastvo koje traje u vremenu već je prije svog nastanka dobilo naštimanu sliku koju će opažati za vrijeme svoga života. Okrenem li nekom predmetu leđa, taj predmet prestaje egzistirati. Kada se ponovno okrenem, eto, predmet ponovno egzistira, iz razloga što je sve unaprjed naštimano. Entiteti etc. su naštimani na kauzalni niz događaja. Kauzalni niz događaja egzistira nezavisno od entiteta, bića, stvari i pojava koje čine taj kauzalni niz.Jer jastvo stalno trpi kauzalni niz događaja, budući da samog sebe stalno opažam (osim kada sam u nesvjesti), tako da opažam sve promjene koje nosi kauzalni niz događaja na moje jastvo, dok entitete etc.opažam samo povremeno i dok ih ne opažam oni ne postoje. Budući da dok kauzalni niz događaja opažam, a da istovremeno ne opažam entitete etc. koji ga čine, kauzalni niz događaja je nezavisan od entiteta etc. koji ga čine.» Naslonim lakat na koljeno i šakom poduprem bradu « Ayawax..» hipnotičkim glasovima devet svečenika počnu izgovarati ime mog avatara. Stvorio sam klasu svečenika da bi imao ljudske žrtve idealizmu. «Žrtva idealizmu se može poistovjetiti sa brisanjem gumice» podižem bradu sa šake « Brišem dio teksta ili crteža da ne bi taj dio teksta ili crtež više nikada bio opažen. Time uništavam, ali ne stvar koju sam izbrisao, već svoj opažaj. Više nikada neću imati jedan određeni opažaj.« Stražarice obučene u gumenu odjeću guma puškama počnu brisati dio po dio tijela svečenika. Prizor je smiješan. Komade tijela zamjenjuje pozadina koja nije mogla egzistirati dok se nije počelo sa brisanjem tijela. «Guma, guma, guma, to je sve što vam dajem Ja !» viknuo sam na svečenike, a oni su uzvratili» Ayawax» dok su bili brisani. Upalio sam stroj za stvaranje gromova, naredio orguljašu neka svira. Zapalio sam cigaretu i nastavio s kontemplacijom o idealizmu. « Ali više vam ne želim otkrivati svoje misli. Mogu vam pričati o tome kako se Qweko ošišao na čelavo i otišao meditirati na svete planine planeta Fulog. Ili kako je Venom izgubio jastvo i leži u krevetu na infuziji. Sve to niste opazili, a eto dogodilo se. Tesa Brzi ima velike sise, crvenu kosu, debele usne i dobro se jebe. Sve te atribute Tese Brzi niste opazili, a ipak ona je takva. Ono što opazite u budučnosti određuje stvari kakve su bile u prošlosti i kakve su kad ih ne opažate. Vi gledate kako osoba skreće iza ugla. Nestaje vam s vidika. Ja tu osobu sačekam iza ugla i stavim joj vjerovanje u glavu da je pojela odličan hamburger. Vi sutra opazite tu vama dragu osobu, pričate s njom i ona vam kaže da je pojela odličan hamburger. Vi mislite da se taj događaj, da je ta osoba otišla u fast fud i pojela hamburger, zbio nezavisno od vašeg opažanja.Ali taj događaj se nije zbio. Zbilo se samo to da ste vi opazili, čuli preko svojih osjetila za zvuk vjerovanje te osobe. Kada je to vjerovanje izgovoreno, ono je počelo realno postojati iz razloga što je djelovalo na vaše jastvo. Prije toga nije postojalo. Vi onda idete u fast fud gdje je vama draga osoba pojela odličan hamburger, naručite hamburger, pojedete ga i kažete,» Hm, da, da nije loš!» ili» Bljak, ako je to odlično !?» ili»Pa to je super!» ili»Jeo sam i bolje, ali sam jeo i gore.», a da osoba koja vas je uputila na taj fast fud nikada nije niti pojela njihov hamburger. Možda nikada niti ne jede, ali vi je vidite u dobroj formi. Kako to ? Zato jer stvarate vjerovanja o svijetu na temelju svojih opažaja i uspoređujući svoje opažaje sa načinom kako vi sami živite. Pitate se» Zašto ta osoba ima atletski izgled ?» pa razmišljate» Kada vježbam i dobro jedem mišići mi se jačaju i imam atletski izgled. Ta osoba koju vidim sigurno ima atletski izgled upravo iz razloga što dobro jede i vježba, budući da ja tako dobivam atletski izgled.»Ali nema zato, već iz razloga što sam ja stvorio taj vaš opažaj. Čak što više, ta osoba nije osoba nego opažaj, a vi niste osoba nego skup slova na papiru ( ili na ekranu kompjutera ili ako se čita na glas niz izgovorenih zvukova ). Vi ste moj opažaj. Kome onda pišem ? Svojim opažajima! ... .. pišem i pišem, a rekao sam dosta s idejama. Ali to su samo slova. A slova postoje samo ako su opažena.» Gledam Ayawaxa s leđa. Moj avatar je opažen skup slova, koji maltretira druge skupove slova, koji trebaju biti opaženi da bi postojali. Ayawax gleda rakete na nebu, nebo je narančasto zbog mlazova vatre ... cijela panorama je skup slova koji treba biti opažen da bi postojao. Ayawax piše kredom grafit na crnom kamenom zidu» Odcjepio sam se od zora (opažaja).» Laže. »najmudrija stvar ikad napisana» nastavlja pisati» je: « 65 Stvoritelj prirode mogao je provesti tu božansku i beskonačnu, čudesnu vještinu, jer svaka čestica materije ne samo da je dijeljiva u beskonačnost, kao što su to već stari spoznali, nego je doista svaki dio bez kraja podijeljen na dijelove, od kojih svaki ima vlastito kretanje: inače bi bilo nemoguće da svaki dio materije može izraziti svemir. 66 Odtle se vidi da i u najmanjem djeliću materije postoji jedan svijet stvorenja, živih bića, životinja, entelehija i duša. 67Svaki dio materije može biti shvaćen kao vrt pun biljaka i kao ribnjak pun riba. ali svaka grančica biljke, svaki ud životinje, svaka kapljica njihovih sokova još je jedan takav vrt ili jedan takav ribnjak» Ayawax prekriven paučinom piše i dalje svoje omiljene citate: «Naked Lunch is a blueprint, a How – To Book... Black insect lust open in to vast, other planet landscapes... Abstract concepts, bare as algebra, narrow down to a black turd or a pair of aging cajones... How- To extend levels of experience by opening the door at the end of a long hall... Doors that only open in Silence... .» ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... .. |
02.12.2006., subota
Meki terorizam II
|
1. prosinca 2006. je u Riječkom klubu Palach poznati slovenski kantautor & aktivist, bivši član grupe Buldožer Marko Brecelj održao svoj koncert i filmsku prezentaciju svojih performansa pod nazivom Meki Terorizam. Istina, te njegove provokativne filmove sam već vido nekoliko puta, međutim akcije su toliko duhovite i politički angažirane da ih uvijek rado ponovno pogledam. Prije Brecelja kao gost je nastupio Franci Blašković koji je uz pomoč Josipa Marišića na gitari predstavio svoju novu "poemu" "Jebeš knjigu, jebeš jelo pravi kunst je nago telo". Supar zajebancija na aktualni trend zdravog života i TV emisija namjenjene izmišljenim estradnim zvcijezdama i slično. OK, Franci je bio dobar, ali ipak glavni je bio Brecelj. U svom muzičkom nastupu odsvirao je pjesme koje svira već kojih petnaestak godina. Uspio sam prepoznati neke pjesme koje je svirao još 1993. godine kada sam prvi put sa svojim bendom Ventil inc. natupio u njegovom klubu MKC u Kopru. Brecelj je zahtjevao da se publika prilikom aplauza kontrolira te da mu plješće svega jedanput. Publika se više manje uspjevala kontrolirati do pjesme "Idemo kod Ljube, Ljube trovača" kada je u potpunosti izgubila kontolu te je Brecelj uz njegovo ogromno negodovanje morao preživjeti salvu aplauza. Nakon završene svirke krenulo je s projekcijom filmova. Naime, njegovi performansi spadaju pod akcije, kako ih je sam nazvao, mekog terorizma. Evo kako to on radi. Prvo je sa svojom ekipom punkera, metalaca i ostalih anarhista organizirao bombardiranje USA ambasade i slovenske vladi u Ljubljani, istina papirnatim avionima i balonima na zrak. Naime, došli su pred zgradu ambasade na koje su bacali papirnate avione, dok su nogama gazili balone koji bi eksplodirali čime se oponašala eksplozija bombi. Time se izvelo simbolično bombardiranje kojim su pokazali što misle o agresivnoj USA i nato politici. Važno je napomenuti da je većina tih performansa bila održana 2001.godine uoči ulaska Slovenije u NATO, čemu se Brecelj kao tadašnji viječnik u gradu Kopru protivio. Uglavnom, na simboličnoj razini su se osvetili NATO-u njegovim vlastitim sredstvima. Zatim je usljedio prikaz otimanja SAD vojnika. Dakle, kada USA nosać aviona stigne u posjet nekome gradu određeni dio vojnika vrši humanitarni rad tako što pomažu u čišćenju ili izgradnji prostorija raznih udruga. Tako su USA vojnici stigli u prostorije Breceljeva kluba MKC. Tamo ih je on dočekao sa natpisom na vratima "Thank you". Onda im je održao govor gdje im je objasnio da su oteti od strane njegove mekoterorističe organizacije, te da mogu ostati ili otići ako žele, ispod natpisa "Thank you" dodao je "but", okrenuo vrata i na njima napisao "We refuse your help", na što su vojnici ostali zbunjeni. E tu se prekida taj film i ne zna se kako su dalje vojnici komentirali tu akciju. U svakom slučaju treba imati hrabrosti izveti takav performans. Vrhunac večeri je svakako film gdje se prikazuje onesposobljavanje zvona na koparskoj crkvi. Opet sa svojom ekipom anarhista Brecelj se popeo do zvona čije su čekiće počeli oblagati tkaninom. Međutim usred oblaganja zvona su počela zvoniti. Na filmu se vidi kako svi pokrivaju uši. Vjerojatno im nije bilo najugodnije...sve u svemu, nakon što su zvona odradila svoje Brecelj i ekipa su natavili s započetim. U potpunosti su obložili čekiće tkaninom, a kada su zvona pozvala na misu ništa se nije čulo. Osobno jedan od najzabavnijih performansa koje sam vidio. Time je Brecelj upozori na klerofašizam kojeg u Sloveniji zagovara njihov nadbiskup Rode. Kada bi barem u Hrvatskoj bilo sličnih performansa. Činimi se da HR umjetnici imaju određen strah od crkve ili im performansi nisu ekspilicitno kritički prema crkvi, već prikriveno.Tko zna, možda ih i ima, ali nisu toliko efektni. Jasno Brecelj je nakon ovoga završio na televiziji, gdje je još jednim štosom poručio Rodeu neka ode u Vatikan. Za kraj je ostavio svoj najluđi poduhvat, kada je na svečanoj proslavi Koparskog sveučilišta, ušetvaši se među kravataše i sređene gospođe sa svojim kineskim šeširom i balonima, nakon što je jedna operna pjevačica otpjevala Gaudeamus Igitur učiniviši situaciju još grotesknijom, sa štukalnicom (cijev u koju se stavi kuglica od papira ili vate te se puhanjem izbaci) kuglicom od vate pogodio slovenskog premijera Rupela u čelo. Rupel je na kratko ostao zbunjen, ali je nastavio čitati svoj govor. Na jednoj od prošlih prezentacija mekog terorizma Brecelj se smijao kako se premijer pravio kao da ne zna tko ga je pogodio, iako je jedino on tj. Brecalj bio čudno obučen (znaći bez kravate) sa balonima i kineskim šeširom. Ukratko, Brecelj je Rupelovo ponašanje okarekterizirao kao kukavičluk. Sve u svemu jebena zajebancija. Opet ću ponoviti da je Brecelj tada bio vijećnik u gradu Kopru, stoga baš me zanima bil li neki vijećnik nekog hrvatskog grada bio u stanju napraviti sličnu stvar Sanaderu? Dakle, ovo je moj drugi tekst koji se dodiruje mekog terorizma. Za razliku od onog o kojemu sam pisao u prvom tekstu, ovaj Breceljev ne ugrožava fizički itegritet nevinih osoba, ne koristi se prijetnjama smrtonosnim oružjem već oružje prikazuje simbolično poput papirnatih aviona i balona, a ipak uspjeva njima ostvariti neke svoje ciljeve ili upozoriti javnost na nepravde u društvu koje čine institucije poput NATO saveza ili korporacije u službi liberalnog kapitalizam. |
