Prije oko godinu i pol dana Josip Šarić se ušetao na sjednicu gradskog poglavarstva Grada Rijeke i s kalašnjikovim prijetio nezadovoljan što je zemljište koje je kupio prenamjenjeno u zeleni pojas. Nakon što je odslužio zatvorsku kaznu, lancima se privezao na zgradu poglavarstva. Grad je popustio pred njegovim zahtjevima i ponudio mu je pogodbu.
Samo tri dana nakon što je u Novom Listu izašao članak kojigovori da je Josip Šarić pristao na nagodbu sa gradom kojom svojih tri tisuće četvornih metara zemljišta u Tuhtanima mijenja za tisuću četvornih metara zemljišta građevinskog terena na Pulcu, gospodin Petar Pavlić je povodeći se za Šarićevom metodom, parkirao svoj golf ispred zgrade gradskog poglavarstva te zaprijetio da će eksplozijom plinske boce dignuti sebe i sve što mu se nađe na putu u zrak ako se ne udovolji njegovim zahtjevima.
Naime, Pavlić je smatrajući da je procjena štete požara što se dogodio 31. listopada u kojem je stradala njegova baraka na Rubešima od 15 tisuća kuna premala, stoga je nezadovoljan radom institucija prijetnjom na svoju ali i sigurnost ostalih građana po uzoru na Šarića otišao po svoju zadovoljštinu. Ipak, promašio je instituciju, jer poglavarstvo ne radi procjenu štete.
Iako je zamjenica gradonačelnika Romana Jerković odbacila bilo kakvu vezu između Šarića i Pavlića, ono što ih povezuje jest to što je Šarić pokazao da se nasilnim metodama, odnosno prijetnjom vatrenim oružjem na sjednici može izboriti sa svoje želje van sudskog postupka. Što nije nelogično, jer odvjetnici su skupi, a treba ih se platiti i u gubitku spora (aktualni primjer s odvjetnikom Marinovićem), a sudski procesi su skupi. Dakle i kod Šarića i kod Pavlića je uočljiv nedostatak povjerenja u sudstvo. Razlog tog nepovjerenja je loše funkcioniranje države zbog kojih se pojedinci umjesto obraćanja odvjetniku radije odlučuju za metode primjerenije Western filmovima, nego nekavom tipu zapadnjačke liberalne demokracije kojoj Hrvatska teži. Ali to samo pokazuje da je naše društveno uređenje identično onome američkom od prije dvjesto godina, pa čak i ukazuje da je kapitalizam sam po sebi loš jer stvara nejednakost među ljudima, budući da nekome tko ima oko deset tisuća kuna plaće nije teško voditi dugi sudski proces i plaćati odvjetnike, dok je onome koji nema novca ali nema ništa za izgubiti i smatra da je u pravu, lakše potegnuti kalašnjikov ili plinsku bocu.
Ipak, koliko god su to potezi očajnika ne može ih se podržati budući da takvi potezi direktno fizički mogu štetiti osobama koje nemaju veze sa problemima u kojima su se riječki desperadosi našli. Drugim riječima kako su i Šarić i Pavlić neposredno ugrožavali nevine ljude, odnosno njihov fizički integritet radi ostvarenja svojih ciljeva, može ih se nazvati teroristima, ali kako se ispostavilo da nisu nikoga htjeli ubiti već samo prijetnjom oružjem zastrašiti da bi javnost obratila pozornost na njihov slučaj može ih se nazvati mekim teroristima. I teroristi i meki teroristi smatraju da su u pravu i jedni su stigli do takvog stupnja očajanja da jedino rješenje svojih problema vide u nasilju. Samo što mekani, za razliku od hard core terorista ostaju samo na tome da zastraše svoje protivnike. Opravdan i ispravan način bi bio da su recimo transparentima željeli upoznati javnost sa svojim namjerama i nepravdom koja im je nanesena, jer time ne bi ugrožavali ničiji fizički integritet.
U svojoj kolumni u Novom Listu iz 9. studenog Branko Mijić zamjerio ghandijevskom odnosu gradonačelnika spram Šarića, odnosno popuštanju prema njegovim zahtjevima što je onda ponukalo Pavlića na sličan mekoteroristički čin, pa je zbog toga u navedenoj kolumni zatražio povećanje osiguranja ispred zgrade poglavarstva.
Ipak čini se da nije problem u manjku zaštitara, jer najlakše je ograničiti sve građanske slobode i uvesti policijsku državu pa će se smanjiti kriminal. Tome bi se na mikrorazini napravila situacija identična Bushevim gušenjem sloboda zbog straha od islamskog terorizma. Osim toga, kao što je rat u Iraku pokazao, sila silu rađa. Ghandijevski pristup gradonačelnika je u potpunosti u redu, ono što nije u redu je popuštanje pred zahtjevima koji se nameću prijetnjom primjene fizičke sile kao što se popustilo Šarićevim prijetnjama. Naime, Gahndi je bio miroljubiv, ali nije popuštao pred fizičkim nasiljem engleza, već se pridržavao svog mirnog puta sve dok nije ostvario svoj cilj, a takav pristup su trebali slijediti i Šarić i Pavlić. Da su gradonačelnikove metode u potpunosti bile ghandijevske nikada ne bi popustili pred nekim zahtjevima nametnutih preko cijevi automata. Ipak Mijić je najvjerojatnije u pravu kada kaže da se Šriću popustilo zbog populizma, odnosno podilaženju javnosti po uzoru na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, ali takvim činom se stvorio presedan i pokazalo da se prijetnjama nasiljem mogu ostvariti namjere.
Post je objavljen 20.11.2006. u 17:44 sati.