Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
28.10.2006., subota
Film
|
Era Satanina čeljadeta je započela Prepuna Erosa i Thanatosa Jebem i ubijam Kroz vječnost Strastvena priroda stvaranja Ulazi u smrtno tijelo Kali jugin Razuzdani ples mrtvaca Da bi se spoznalo «kako je biti konačno» Čim se probudio, stjenice su ga počele gristi. Polupuna boca litre bijelog vina «Ribar» isparavala se pokraj kreveta. Deke su smrdjele, nije ih prao već godinama. Glavno da griju. Iako ga je cijelo tijelo svrbjelo, nije mogao ustati iz kreveta. Boljela ga je glava. – Hmmmm, aaa. – previja se po krevetu. Okreće se na leđa i otvara oči. Neminovnost pojava svjesnog iskustva ponovno ga nije razveselila. Vidio je raspadajuću žbuku sa stropa i zidova. Dva je puta već sređivao zidove, obložio strop sredstvom protiv vlage, ali nije pomoglo. Ovaj bungalov je pokraj mora, velika je vlaga, a njemu se više ne da jebati s tim. Materijalno ga ne zanima. Ne otkada je postao čarobnjak. – Božji iscjelitelj. – mumlja u sebi i uzima gutljaj iz polupune boce. Gadan okus. Ishlapljelo vino mu grči lice, ali unatoč gađenju uzima novi gut. – Već je bolje – ustaje iz kreveta i ide u WC. – Dobro jutro. – diže poklopac školjke i počinje pišati. Iz školjke proviruje riblja glava. – Sviđa ti se, ribice, ha? – zalijevana starčevom mokraćom, riba se sve više koprca. To je divovski riječni som, koji po svim prirodnim zakonima nije mogao stati u tu WC školjku. Ali ipak je stao. WC školjka je riblji dom. Svojim ponašanjem još nije dala do znanja čarobnjaku da joj se dom ne sviđa. A i čarobnjak je dobar prema njoj, kupa je mokraćom i hrani je praznim zelenim bocama. – Doručak, ribice, doručak. – lijevom rukom češe ćelavo tjeme okruženo raščupanom sijedom kosom, dok drugom drži bocu vina i pijucka. Krene prema smeđem, raspadajućem ormaru. Vrata ormara škripe dok ih otvara. Ormar je krcat bocama. Uzima bocu kojoj govori: – Ilija Ljubičić, na tebi je red. Vraća se u WC i saginje se nad školjku. – Ribo ribice, evo ga Ilija za doručak– baca joj bocu. Riba guta bocu i brčka se po WC školjci. – Vidi kako ti se ljuske presijavaju. - čarobnjak mršavim prstima gladi ribu i misli: – Hm, prokleti nokti, nikako da narastu. Samo puknu prije vremena. Moram imati duge nokte. - Nakon što je riba progutala bocu, na drugom kraju grada Ilija Ljubičić umire od infarkta. – On, će meni stari luđače. – mrmlja čarobnjak dok čuči kraj smrdljive školjke i gladi ribu. – Prazna zelena boca, to je ljudska bit. – Popije do kraja vino «Ribar», također u zelenoj boci. – Matko Petrović. – baca bocu ribi. Riba ždere bocu, Matko umire. Čarobnjak smatra da se život svakog čovjeka nalazi u praznoj zelenoj boci. On je jedina osoba na svijetu, koja može vidjeti koja je čija boca. On skuplja boce, odnosno ljudske živote u svom prašnjavom ormaru, koji po svim prirodnim zakonima ne bi mogao sadržavati toliko boca. Ako se čarobnjaku netko zamjeri, on bocom tog čovjeka nahrani divovsku ribu i taj čovjek umire. Barem tako vjeruje i za tim čarobnjakovim vjerovanjem se povodi ova priča....barem zasad. Na plaži, kraj čarobnjakova bungalova, snimaju film o životu borca protiv sotonističke zavjere. Film je pun specijalnih efekata, kaskadera i sisatih plavuša. Poslan sam na snimanje filma da bih napravio reportažu za novine. Intervjuirati ću čarobnjaka, budući da se scenarij filma temelji na njegovoj kratkoj priči. U redakciji su mi ispričali da je čarobnjak običan luđak. Pošto se režiser filma fura na Davida Lyncha, činilo mu se fornim snimiti film temeljen na luđakovoj priči. Gledam set, neka divovska metalna konstrukcija isprepletena nečim što liči na paukovu mrežu. Glavni junak spašava zgodnu djevojku od divovskog čudovišta. Čudovište je neki hibrid između pauka i pijetla. – U pičku materinu! – tko je izmislio tako smiješno čudovište. Uopće ne djeluje impresivno, možda će nakon montaže ličiti na nešto. Čarobnjakov bungalov se nalazi na kraju pješčane plaže. Pokucam na vrata. Otvaraju mi tri kurve: – Tražiš čarobnjaka ili nas želiš jebat? – pita stara, izborana, mršava kurva – Ni da mi platiš. Da, tražim čarobnjaka. - Kurva se namršti i odgovori: – Reći ću ti gdje živi samo ako mi dozvoliš da ti popušim kurac. – Dobro ajde kad već navaljuješ, al' mi moraš platiti. – Kol'ko? – Deset milja kuna. – Hmmm...skup si mi, ali na evo ti. – Tako mi je kurva popušila i nije bilo loše. Progutavši spermu, konačno mi je rekla gdje živi čarobnjak: – On ti živi u susjednom bungalovu. Odlazim do susjednog bungalova. Vrata su otvorena. Vidim luđaka kako čuči nad WC školjkom. – Jel' vam dobro? – Super, zašto? – čarobnjak ustaje – Mislio sam da povraćate. – A to, ne. Pričam s ribom. – pogledam u WC školjku i prepadnem se. Fak, to je najveća riba koju sam ikada vidio. – Kako ovakva riba može stati u WC školjku? – To ti znaš Marine. Ti si je tu stavio. Ona samo živi po tvojim zakonima. – Ne razumijem. – Kad si budala. – čarobnjak pali cigaretu i hladno me gleda. – 'Si došao zbog intervjua? – pita – Da, da, jesam. – zbunjeno odgovoram – Onda počnimo. – Kažite mi nešto o svojoj prošlosti. – Ja sam bio tajni agent sekte sotonista. Sekta je bila siva eminencija vlasti. Oni su bili ti koji povlače konce...pull the strings...kužiš?! – Ne. Čarobnjak nastavlja: – Bio sam zadužen da te pratim i nagovaram da pišeš priče. – Mene? – smijem se u čuđenju – Pa vidim da ste mi znali ime. – Jasno, Marine Tomiću, bio sam zadužen za tebe. Cilj je bio da sekta, osim što je trebala znati što radiš, trebala je znati što misliš. Zato sam te nagovarao na pisanje. A kada znaju što misliš imaju te, kao kukca u paukovoj mreži. Gledam ga i ništa mi nije jasno. Zajebava me, stari konj. – Dobro pustimo to po strani. Ajmo razgovarati o filmu. Vi ste napisali priču? – Pa film je o tebi. Istinita priča o tvojem životu. – širom otvara oči. Izbezumljeno me gleda. – Hm....moj život nije uopće bio toliko uzbudljiv. Ja sam novinar, a ne borac protiv zla. – Ti jesi borac protiv zla. I ti si zao, ali se boriš protiv toga. Pratio sam te. Ja znam više o tebi, nego što ti znaš sam o sebi. Razloge zašto se ne sjećaš tog dijela svog života ne znam. Znam jedino da sam se, otkada si izabrao zaborav, ja u potpunosti poistovjetio s pričom koju sada pišeš. Postao sam čarobnjak, izgubio sve kontakte sa sektom i počeo živjeti u ovoj vlažnoj rupi. E, da si me vidio prije, sve deluks klasa, a sada ovo sranje. To si ti kriv, Marine, ti i tvoja priča. – Znate što, intervju je završen. – odlazim iz njegova bungalova. Pun mi ga je kurac. Valjda svakome koga sretne počne pričati da je priča o njemu. Sigurno je tu foru prodao i ovome nadrealističkom režiseru, pa se lik popalio i odlučio snimiti film o takozvanom svome životu. - Da, sve se to dogodilo tebi, samo se ti ne sjećaš. Ali ja se sjećam, jer sam te pratio i vjeruj mi, tako se dogodilo. - Sigurno. Da, sigurno bi mi rekao - To ti je sekta sotonista izbrisala sjećanje. – Koja dilema, ili čarobnjak laže ili je na djelu sotonistička zavjera. Snimanje filma zbilja okuplja mnoštvo luđaka. U blizini jedan debeli proćelavi junky urla o kraju svijeta: – Sakrijte se ljudi. Sotonisti dolaze, pobijedili su. Pretvoriti će nas u prazne zelene boce i dati divovskoj ribi da nas pojede. Svi ćemo umrijeti, svijeta neće biti....Pobijedili su… Govori sve one fraze ludih propovjednika. Jedino originalno mu je ono s praznim zelenim bocama. – Jebote, koji luđak– komentiram i prepoznajem ga. Sjećam ga se, dok sam bio klinac, on je bio perspektivni boksač. Međutim, navukao se na heroin i propao je. Sada ima apokaliptične vizije. Fak, potrebna nam je nova Biblija za novu apokalipsu. Režiser uživa. Stoji sa strane i smije se. Ima snobovski osmijeh zdrave osobe dok promatra luđake. Popravlja svoju hitlerjugend frizuru i okreće se prema meni. – Kako si Marine? Vidi snimam film o tebi. Ništa mi nije jasno. Prilazim mu. Smije mi se. – Ti se sviđa film aaa? – Šta o meni? Onaj stari mi je rekao da je priča o meni, ali mislio sam da to svima kaže. – Što, to da je priča o tebi? – Ne, već da svakome koga sretne kaže: «To je priča o tvome životu.» Režiser vrti glavom i govori: – Neće ići, jer to je priča o tebi. Ja pratim tvoj život, a stari čarobnjak ga je najbolje uobličio, pa sam izabrao njegovu priču kao predložak za svoj scenarij. – Paaa...dobro onda, što sam ja to napravio da se može o tome snimiti nadrealistički akcijski horor? Odjednom nestaje osmijeh s režiserova lica: – Šta se ne sjećaš? – Ne. – Ničega? – bulji u mene. – Ničega. – odgovaram i onda mi sve postaje jasno. – Dakle ipak je u pitanju zavjera? – pitam režisera – Da. – razočarano odgovara i nastavlja – A znaš što to znači? – Da su sotonisti pobijedili jer su mi izbrisali sjećanje? – Upravo tako. Dolazi kraj svijeta, dolazi Sotona, Antikrist. Došli su s neba. Spržena bića. Cerili su se cijelo vrijeme. Šipka kojom sam mlatio po njima bila je preduga tako da ih nikako nisam mogao pogoditi. Odlučio sam si pronaći kraću, jer ipak ovo je set za snimanje filma s mnoštvom metalnih šipki od raznih kulisa. Oni su se približavali, onako gadni i sprženi. Konačno sam dohvatio jednu čvrstu šipku dugačku metar i pol. Počeo sam ih mlatiti. Kako su se samo raspadali od udaraca. Komadi iznutrica letjeli su na sve strane. Sve je bilo ljigavo kao u nekom B horor filmu. – Još samo moram spasiti glavnu junakinju plave kose koja stalno vrišti. – pomislih, onda uz smijeh shvatim da sam poubijao sva nebeska bića. Zadovoljan tom spoznajom zapalio sam cigaretu i kraj mene se stvori plavuša koja mi uvali jezik u usta. – 'Se konačno sjećaš? – rekao je stari čarobnjak koji se odjednom materijalizirao iza mojih leđa. – Da, idemo snimiti film. – Tako se počelo događati ono što sam na početku priče vidio. – Nema linearnog vremena. Vrijeme ovisi o događajima. Iako neki događaji kronološki mogu biti udaljeni, prava njihova veza je svrhovita. Oni događaji koji čine jedan smisleni krug su neposredno povezani, tako da ono što se kauzalitetom pričinjava da je bilo poslije je zapravo bilo prije. – objašnjava glavni glumac u filmu. Gledam i mislim si kako glumac uopće ne liči na mene. Previše je savršen, totalno je proporcionalan, za razliku od mene. Ali to je film, moraš im u kvadratni okvir kino platna ili TV-a staviti idealne proporcije inače gubiš perspektivu. Kao umjetnička slika, važna je kompozicija. Inspirirano jednim snom i romanom Ernesta Sabata «O junacima i grobovima» |
22.10.2006., nedjelja
Crowley vs. Kant
|
Aliester Crowley, crni mag, smoproglašena zvijer 666 povezan je sa rock muzikom tako što se njegovo lice nalazi na omotu albuma grupe The Beatles «Sgt. Peppers lonely heart club band» što je onda otvorilo spekulacije o vezi između navedene grupe i okultizma (išlo se čak do toga da se govorilo da je John Lennon prodao dušu vragu za uspjeh Beatlesa, tezu koju je potkrjepljivala jedna ranija Lennonova izjava da su Beatlesi popularniji od Isusa Krista). Osim Beatlesa Crowleya se dotiće i Ozzy Osbourne koji ima pjesmu Mr.Crowley u kojoj optužuje Crowleya da je izdao najveće okultističke tajne samo da bi sebe proslavio. Između ostalog Crowley je imao izreku «čini što želiš» koju je primjenjivao u životu na taj način da bi odbacivao ljude kad bi ih iskoristio za svoje svrhe.Drugim riječima, zbog te izreke Crowley je imao odnos prema čovjeku kao prema sredstvu, a ne kao svrhi (cilju). Suprotno od Crowleya stoji slavni njemački filozof Immanuel Kant (22. 4. 1724.-12. 2. 1804.Konigsberg). On tvrdi da je dužnost svakog čovjeka odnositi se prema drugom ljudskom biću kao prema svrsi (cilju), a ne kao prema sredstvu. Kant je inače zastupnik etike dužnosti koja kaže da je naša dužnost da se ponašamo po određenim pravilima, jer jedino tako postajemo slobodni i u potpunosti se ostvarujemo kao ljudsko biće budući da samo ponašanjem u skladu s tim pravilima ne ulazimo u proturječja.On je smislio takvu etiku da bi logički dokazao krščansko pravilo «Ne čini drugome ono što ne biš želio da drugi čini tebi» između ostalog jer je pripadao krščanskoj zajednici pijetista. Svoje etičko pravilo je prozvao kategoričkim imperativom čija prva odrednica glasi «Radi tako kao da bi maksima tvoga djelovanja s pomoću tvoje volje trebala općim prirodnim zakonom» odnosno da ono što činim bude prihvatljivo za sve. Tako nastaje skup pravila koji vrijedi za sve pripadnike ljudske rase, to su ne ubij, ne laži i ostali oblici ponašanja koja ako bi netko primjenjivao prema meni bi mi nanosila fizičku štetu i kao što kaže druga odrenica kategoričkog imperativa već navedno pravilo da se trebamo odnositi prema drugom čovjeku kao prema svrsi (cilju) , a ne kao prema sredstvu, kada bi mi netko lagao bio bih iskorišten kao sredstvo za postizanje nečijeg cilja. Primjerice ako lažem osobi da bih ostvario materijalnu dobit koristim se osobom kao sredstvom za svoj cilj a to je materijalna dobit i po Kantu je takvo ponašanje nedopustivo jer kršim oba dva načela kategoričkog imperativa to su: a) lažem i time kršim univerzalna pravila kojih se svi ljudi trebaju pridržavati, jer maksima mog djelovanja nije prihvatljiva za sve ljude (konkretno, nije prihvatljiva onima kojima lažem) b) odnosim se prema osobi kao prema sredstvu, a ne kao prema cilju Inače Kant se ne spominje tako često u rock muzici kao Crowley jer na prvi pogled Crowleyevo pravilo je privlačnije, pogotovo za hedonista kavih je u načelu većina rockera. Primjerice , baš me briga napit ću se, izrigat, porazbijat, lagat, istuć, izjebat i briga me za posljedice materijalnu štetu, emotivnu štetu na drugim ljudima jer sam napravio ono što sam želio. Međutim upravo iz razloga što se slijeđenjem Crowleyevog pravila ljudima nanosi zlo takvo ponašanje se karakterizira kao loše, dok bi ponašanje u skladu s Kantovim pravilom bilo okarakterizirano kao dobro. Ipak, Kant nije uzeo u obzir da postoje ljudi koji će prvi lagati da se njima ne bi lagalo, koji će prvi ubiti da se njih ne bi ubilo. Time se narušava univerzalnost Kantovog pravila jer ako ja ubijem ne povlaći logički da ću biti ubijen.Drugim riječima, spriječit ću ono što ne želim da drugi čini meni time što ću ja to prvi učiniti njemu, a upravo ljudi koji se drže kantovske etike su savršene žrtve takve ljude i ti ljudi mogu činiti što god žele, a da im se to ne odbije u glavu, pod uvjetom da to učine prvi. Budući da čine što žele oni bi spadali pod Crowleyevce. Tako je Crowley u svojim obredima koristio ljude koji bi kasnije, nakon što bi bili iskorišteni za Crowleyeve magijske i seksualne svrhe poludili ili umrli misterioznom smrću. Dakle, Crowleyevci se hrane Kantovcima! Kakve su implikacije Crowleyevske etike na suvremeni svijet? Određeni proučavatelji Crowleyevog života smatraju da se danas u svijetu ljudi pridržavaju Crowleyeve etike. Naime, Crowley je u «Knjizi zakona» (koju mu je prema legendi početkom travnja 1904. diktirao demon Ajvaz) iznio tvrdnju da od te godine na svijetu započinje vladavina boga Horusa, boga zanosa i nasilja, boga vatre i groma, po egipatskoj mitologiji Horus je sin Ozirisa i Izide. Prema Crowleyu za vrijeme vladavine eona Horusa kod ljudi će se razviti individualnost i želja za samoostvarivanjem i to se ostvaruje tako što čovjek treba «činiti što želi» Prema Crowleyevim kritičarima vladavina Horusa će biti takva da će za ponašanje ljudi u 20. i 21. stoljeću vrlina biti pohlepan, biti ambiciozan do te mjere da se smatra slabošću ako se brine da će zbog te ambicioznosti nastradati ljudi koji će biti iskorišteni kao sredstvo da se stigne na vrh, jer dolazak na vrh je samoostvarivanje. Osim toga, teško da se može činiti sve što se želi, a da se ne povrijedi drugu osobu ili da se odnosi prema drugoj osobi kao prema sredstvu. Socijalni darvinizam koji kaže da je bogatstvo korporacija opravdano budući da su one naprosto evolutivno uspješnije nije ništa drugo nego jedan od oblika Crowleyeve etike korištenja drugih ljudi kao sredstva. Kada bi svi ljudi na svijetu koristili jedni druge kao sredstva, nestalo bi povjerenja među ljudima što bi u konačnici rezultiralo izumiranjem ljudske rase, jer evolutivni uspjeh ne počiva samo na iskorištavanju drugih već i na suradnji s drugima, a bez povjerenja nema suradnje. Međutim, «kolko ljudi tolko čudi» i ne može se očekivati da će se cijeli svijet ponašati po jednom pravilu i uvijek će biti onih koji će se odnositi prema drugoj osobi kao prema cilju a ne kao prema sredstvu i ti ljudi će osigurati opstanak ljudske rase. Ali budući da su takvi ljudi lake mete za Crowleyevce, morat će prihvatiti svoju žrtvu kao uvjet opstanka ljudske rase. S druge strane, možda zbilja trebamo odbaciti sva pravila i činiti što želimo pa, tko preživi pričat će! (objavljeno na ri-rock.com) |
20.10.2006., petak
Ganja and beyond
|
Na ovogodišnjem festivalu nove umjetnosti FONA 06, riječki performer Krešo Mustač je namjeravao održati performans Pušenje u sklopu kojeg je trebao na javnom mjestu pušitit marihuanu. On je za svoj performans zatražio dozvolu od policije, čak je zatražio marihuanu od policije. Cilj njegovog performansa je bilo upozorrenje na količinu droge na ulicama. Međutim, policija nije prepoznala njegovu namjeru, nije mu dala dozvolu, već je podigla prekršajnu prijavu protiv njega i tiskare u kojoj jetiskan letak za performan. Problem sa prekršajnom prijavom otvara dva pitanja: 1. Što to znači promicati drogu? 2. Da li je marijuana droga? Počnimo s odgovorom na drugo pitanje. Djelovanje marihuane je blaga tako da mnogi ovisnici o teškim drogama uopće ne smatraju marihuanu drogom. Osim toga kroz povijest je konzumiranje marihuane bilo društveno prihvatljivo. Prvo zabilježeno konzumiranje marihuane seže u još u neolit. Spominje se u perzijskoj svetoj knjizi (zend – avesta) i u indijskoj svtoj knjizi (Atharva –Veda). Smartra se da biljka potiče sa Himalaja. Koristila se u ritualne svrhe (šamani, Dionizjev kult). Pretpostavka je da je da je delfijska proročica Pitija svoja pretkazanja objavljivala pod utjecajem Marihuane. Svakako su najpznatiji “stoneri” sekta Asasina odnosno Hasasina. Naime, Marco Polo opisuje kako je Hasan ibn-al-Sabbah, osnivač sekte Asasini iz 11. stoljeća, koristio hašiš da bi poticao na umorstva svoje fanatične sljedbenike. Najprije bi ih doveo u svoju utvrdu, tamo ih razvalio sa hašišem i zgodnim djevojkama, te im stvorio sliku raja. Zatim im je obećao kako će, ako izvrše misiju koji im zada (atentat na političke protivnike), uvijek moći tako uživati, čak i kada umru. Hašiš je Asasinima služio da bi „osjetili Raj“, za koji su se onda fanatično borili. Filolozi ni danas nisu sigurni da li francuska riječ assassin (ubojica) ima podrijetlo od riječi hašiš ili od imena Hasan. Prvi poznati zapis o kanbisu potječe zapravo iz 2740. godine pr. Kr., a nalazio se u herbaru kineskog cara Chen Nunga. Preporučuje ga protiv malarije, reumatskih bolova, odsutnosti duha i „ženskih problema“ (menstrualnih bolova). U Indiji, Marihuana se preporuča za poticanje duha, spuštanje temperature, spavanje, protiv dizenterije, za stimulaciju apetita, poboljšavanje probave, ublažavanje bolova i spolno prenosivih bolesti. U Africi su Marihuanu koristili protiv dizenterije, malarije i drugih vrsta vrućice. Međutim, na Zapadu se kanabis nije priznao kao lijek sve do sredine devetnaestog stoljeća. Od 1840. do 1900. godine, u zapadnoj medicinskoj literaturi objavljeno je više od stotinu rasprava koje ga preporučuju za različite bolesti i tegobe. Čak bi se moglo reći da su liječnici prije jednog stoljeća znali više o kanabisu nego današnji. Prvi zapadni liječnik koji se zauzimao za ljekovite moći konoplje bio je W.B.O´Shaughnessy , u izvještaju objavljenom 1839. godine napisao je da je otkrio kako je tinktura konoplje (otopina kanabisa u alkoholu koja se uzima oralno) učinkovit analgetik . Ujedno je bio impresioniran njezinim svojstvom opuštanja mišića i nazvao ju je antikonvulzivnim sredstvom najveće vrijednosti. Pred kraj stoljeća, osušeni vrhovi konoplje u Europi postaju priznati lijek, kojega su smatrali djelotvornim u suzbijanju gore navedenih oboljenja, isto tako i neuralgija, menstrualnih bolova a upotrebljavali su ga i kao sredstvo za smirenje. Danas se smatra da je marijuana korisna za lječenje multiple skleroze, artritisa kao i neuroloških poremečaja poput Alzhajmerove bolesti. Istražuju se i antikancerogena svojstva marihuana. Mnoge nedavno izadnih studija ukazuju na mogučnost da konzumacija marihuane zaustavlja razmnožavanje kancerogenih stanica.www.vutra.org Umjetnost I trava Od 1844. godine, u Parizu postoji Klub Hašišovaca kojeg je osnovao pjesnik Théophile Gautier (1811.-1872.), on je zagovarao doktrinu l´art pour l´art (umjetnost radi umjetnosti).. On 1843. godine objavljuje svoja iskustva s hašišom. Isto tako, o kanabisu je pisao i Charles Baudelaire , autor zbirke pjesama „Cvjetove Zla“ i u svojemu proznom djelu „Umjetni rajevi“ (Les paradis artificles). L’art pour l’artizam je prekretnica u umjetnosti iz razloga što se tada umjetnost oslobađa svoje praktične, sakralne ili narudžbene vrijednosti te postaje sama sebi svrha. Budući da je marihuana imala svoje prste u emancipaciji umjetnosti ne može se u potpunosti smatrati kao negativna stvar. Književnici beat pokreta Jack Keruack, William Burroughs i Allen Ginsberg također su konzumirali marihuanu. Što reći za mnog rock i jazz glazbenike poput TheBaetelsa, Miles Davisa, The Doorsa, Rolling Stonesa, Black Sabbatha… koji mnoge svoje antologijske albume ne bi mogli stvoriti bez utjecaja mrihuane. Zbog povezanosti s književnošću beat generacije, rock I jazz muzikom, umjetničkim pravcima koji su značajno utjecale na razvoj današnjeg društva, može se s pravom tvrditi da je marihuana jedan od temelja svijeta kakvog poznajemo. Posebno valja izdvojiti reggae muziku, koja je zbog rastafarijanske religije što se veže uz nju neodvojiva od trave. Da se odgovori na postavljena pitanja: Iz svega navedenog slijedi da se marihuana ne može smatrati drogom već korisnim lijekom, koji u sito vrijeme potiće kreativnost i koja je, na nesreću njezinih protivnika u znatnoj mjeri odredila društvo druge polovice dvadesetog stoljeća. Stoga je besmisleno marihuana proglašavati opakom drogom i ljude koji nose majce s listom trave optuživati za promoviranje droga. Bolje bi bilo ugledati se na primjer Nizozemske, odnosno grada Amsterdama gdje je legalno konzumiranje marihuana. Ipak Nizozemci po svim svojim zakonima prednjače u odnosu na cijeli svijet. Razlog tome je osim moralnog licemjeraja također i činjenica da vladajuće klase više zarađuju tako što ih narko karteli potkupljuju i dobivaju ogromne svote neoporezovanog novca direktno u svoj džep, nego što bi zarađivali da je trava legalna I podložna porezima i standardizaciji kao primjerice duhan ili alkohol. Osim toga legalizacijom marihuana smanjio bi se kriminal, kao što se smanjio kriminal u SAD-u nakon što je ukinuta prohibicija. Nestalo bi mnogo butalnih kriminalaca koji sada harače svijetom. Ipak I protivnici legalizacije trave imaju svoje argumente koji se ne mogu odbaciti. Naime, pušenje marihuana loše utječe na koncentraciju što onda učenicima I studentima otežava učenje, te su istraživanja u SAD-u pokazala da učenici koji konzumiraju marihuana teže završavaju srednju školu. Ipak, možda nije problem u travi, već u osobama koje konzumiraju travu. Naime, budući da je trava ilegalna, veća je mogučnost da je konzumiraju učenici sa sklonošću ka devijantom ponašanju, koji I bez obzira na pušenje trave teže završavaju školu. Pušenje marihuana za četiri puta povečava opasnost od infarkta. Tome je razlog činjenica što marihuana povećava krvni tlak I ubrzava rad srca. Pušenje trave utječe prema SAD istraživanjima povečava šansu za dobivanje raka grla ili pluča jer dim marihuana sadržava 50 do 70 posto više kancerogenih hidrokarbona nego duhanski dim. Ono što protivnici marihuana najčešće vole isticati kao glavni argument je tvrdnja da je pušenje trave prvi korak ka ovisnosti o težim drogama. Ipak tu valja biti oprezan, jer niti je ta tvrdnja dokazana, niti isključivo marihuana vodi do heroina. Razni opijati koji se legalno mogu kupiti na kioscima poput cigareta I alkoholnih pića, koji su time još dostupniji djeci, mogu svojim opijatskim svojstvima odvesti osobu na put ka ovisnosti. Ali ovisnost o teškim drogama je izbor osobe, a ne program kojeg ona dobije kada prvi put kuša neki opijat. Osoba koja posjeduje samopoštovanje I sigurnost će koristiti opijate za užitak, a ne kao sredstvo koje joj omogućava preživljavanje, dok će osba niskog samopoštvoanja I nesigurna u sebe pasti kao žrtva ovisnosti. Stoga bi za travu, kao I za vatru mogli iskoristiti sljedeću poslovicu: “Trava je dobra sluškinja, ali zla gospodarica!”, a osobame koje su postali ovisnici već su imale predispoziciju zbog svoje psihološke nestabilnosti. |
13.10.2006., petak
Nebula
|
Nebula su jedan od najuzbudljivijih modernih rock bendova. Njihova muzika je kombinacija rifova Black Sabbatha sa virtuoznim solažama u stilu Jimmi Hendrixa. Vješto preklapanje distorzije i wah-waha, hard rocka , psihodelije i punka. Takvu muziku prate tekstovi inspirirani svemirskim putovanjima, raketama i ostalim eksplozivnim napravama. Doslovno svaka stvar izaziva eksploziju. Bend je nastao 1997. godine u Los Angelesu kada gitarista Eddie Glass i bubnjar ruben Romano napuštaju jedan od prvih stoner rock bendova Fu manchu. Priključuje im se basista Mark Abshire. 1998. godine izdaju svoj prvi nosać zvuka EP Let it Burn. Svakako najbolja stvar na EP-u je Vulcan Bomber koja zvukovno vjerno odražava svoje ime. Snažni gitarski riffovi i vriskovi vokala uz nagle promjene dinamike, doslovno zvukom dočaravaju udar bombe u vulkan. Uz to na ep-u se nalazi instrumental Raga in the Bloodshot Piramid na kojemu je glavni intrument indijski citar, što ukazuje na udaljavanje benda od žanra stoner rocka, bolje reći dodatno obogačivanje žanra sa još više elemenata psihodelije i space rocka. Nakon Let it Burn snimaju EP Sun Creatures i prvi album To the Center koji je izdan za diskografsku kuću Sub-Pop. Album producira Jack Endino koji je radio sa Nirvanom i Soundgardenom. Na To the Center još više razvijaju kombinaciju psihodelije, stonera, hard rocka i protopunka sedamdesetih što se najbolje može čuti u pjesmi Freedom. Pjesma traje sedam minuta i sastoji se od prijelaza sa psihodeličnih akustičnih djelova na nabrijane distorzirane djelove, sve u pozadini pračeno solažama na wah-wahu i indijskom citaru. Također se na albumu nalazi obrada pjesme I Need Somebody sa albuma Raw Power grupe Iggy and the Stooges čime jasno pokazuju tko su im uzori. Idući album Charged također izdaju za kultnu diskografsku kuću Sub Pop gdje ostaju vjerni svojem dotadašnjem stilu. Album Charged i album To th Center se smatraju najboljim ostvarenjima grupe. Nakon toga sviraju na turnejama zajedno sa bendovima Corosion of Comformity, Zeke, Nashvile Pussy i izdaju split album sa bendom Lowrider. 2003. godine izdaju album Atomic Ritual, gdje je zvuk i dalje pomješan s psihodelijom, ali ipak prevladava žešća atmosfera. Konačno, krajem ožujka ove godine izdaju album Apollo. Na albumu prevladavaju kraće pjesme bržeg ritma. Tražeći informacije po netu naletio sam na forum stonerrock.com , gdje su fanovi podjeljeni oko albuma. Neki mu zamjeraju da je previše punk rock, a premalo psihodeličan, dok drugi odgovaraju «Zašto toliko mrzite rock and roll». Da, Apollo je pravi rock album, ali ne poput novijih poza bendova kao što su Jet ili Hives koji samo kopiraju stare garažne bendove i ne ulažu previše truda u svirku. Album Apollo je odsviran u najboljoj maniri Jimi Hendrixa križan sa punk energijom. Istina i na ovoma albumu ne nedostaje psihodelije i indijskog citara, ali su ti djelovi skračeni. Osobno, najbolja stvar je završna Opiate float/Orbit i Eagle has landed. Psihodelični punk rock, kombinacija koja se može teško zamisliti, ali bend Nebula ovim albumom potvrđuje mogučnost postojanja te kombinacije. Ne samo mogučnost postojanja, već i da takva muzika super zvuči. Budući da najvjerojatnije službeni cd ove grupe neće biti u hrvatskoj distribuciji predlažem svakome koga zanima ovaj bend da si skine njihove empetrice pomoću nekog p2p programa ili da posjeti njihovu službenu web stranicu http://nebulamusic.com/index.php gdje može downloadati par stvari. (objavljeno na ri-rock.com) |
07.10.2006., subota
Surovo buđenje
|
Probudio sam se mamuran. Vjerojatno je bila gadna pijanka. Gledao sam oko sebe i pokušavao naći neke poznate objekte, kutove...ali nisam uspjevao. Nisam znao gdje se nalazim. Oko mene je spavala gomila ljudi. Svi su spavali po podu na starim vrečama za spavanje izgriženim od moljaca. Smrdilo je, ali je bilo toplo. Počelo mi se pišati. Morao sam nači WC. Malo dalje od mene je bio neki tip. Gledao sam ga s leđa pa je izgledalo kao da mu dim cigarete izlazi sa svih strana glave. Kao da mu je glava puna rupica koje puštaju dim. Bio je jedini budan pa sam ga išao pitati gdje je WC. On mi je izgrebanom rukom bez malog prsta pokazao smjer WCa. Kad sam vidio njegovu ruku počelo mi se povračati uz to što mi se i piša. Bio sam totalno sjeban. Toliko sam bio sjeban da mi je glavna stvar bila doći u WC popišati se i izrigati, zato sam u potpunosti zaboravio na bizarnost situacije, da zapravo ne znam gdje se nalazim. Jasno, WC je jebeno smrdio. Smeđe zelena školjka, komadi govna, smrad od pišake koji je samo olakšao moje povračanje. Nešto crno je izalzilo iz mene. Gadno mi je bilo. Nikada u životu nisam imao gore riganje. Suze su mi navirale na oči. Dok sam rigao sve mi se jače pišalo, pa sam morao na kratko zaustaviti riganje. Digao sam se otkopčao hlače i počeo pišati. Ali dok sam pišao ponovno mi se počelo rigati pa sam povračao i pišao u isto vrijeme. Sav sam se usrao. Moja odječa je bila izrigana i popišana. «Jebi ga.» pomislio sam, a to je bila i jedina moguća reakcija na ovakvo «surovo buđenje», kako je to zvala jedna moja frendica, za koju više ne znam je li živa i jesam li je ja uopće vidio u stvarnom životu ili sam svoj dosadašnji život odsanjao, jer, nakon obavljenog pišanja i riganja ponovno sam počeo razmišljati o svojoj čudnoj situaciji. «Kako to da sam se probudio na ovom mjestu. Jučer sam zaspao kući, nisam cugao, sad sam konačno bio siguran. Kad sam se probudio još mi nije sve bilo jasno, ali sada se sječam, vratio sam se s probe trijezan i cura je trebala doć do mene, međutim morala je...nešto je morala. Zašto sam mamuran. Tko su ovi ljudi?» dok sam tako mislio došao sam do tipa koji me je usmjerio prema WC. Imao je zalizanu crnu kosu, ali kosa nije bila zalizana s nekim gelom, već je bila masna od ne pranja. Ipak bio je svježa obrijan, znači nije neka totalna socijala. Bio je visok i mršav. Nosio je sako od samta, ja sam isto imao takav. Traperice su mu bile izlizane i ble su toliko duge da je iz njih virio samo vrh već razgaženih kaubojskih čizama. Na crnoj majci mu je pisalo «Rodeo» crvenim slovima. «...hm...ovaj...šta ja radim ovdje.» zapitao sam tipa, a on me pogledao blijedo plavim očima nasmijao se i rekao: «Širiš dobru vijest». «Dobru vijest?» razgoračim oči. «Opet te tvoje usrane amnezije. Već sam sto puta rekao onom Beletu da te vodi u bolnicu ili kod nekkk...» muca i nastavlja «...kkog psihijatra.» nervozno se hvata za glavu i nastavlja: «Ali ne! On misli da to još više doprinosi tvom, kako je ono nazvao...mmm...mističnom statusu.» Nakon što je izmucao mistični status posprdno se nasmije. Al' OK, barem sada znam da bolujem od epilepsije. Odjednom mi se sve počelo vračati. Cijeli život, što radim. Tko sam, što sam, gdje sam. Svo pravo sječanje mi se vratilo. Shvatio sam da je sječanje na curu i probu bilo lažno sječanje. Možda samo san ili neka astralka od nekog zlog maga. Nisam imao niti curu niti muzičku grupu. Nisam čak ni znao svirat. «Uijek isssto.»odbrusi zalizani «A poslje ćeš se opet navečer srušiti i opet će ti trebati ujutro pet minuta da se sjetiš tko si. Jebem ttti, zzašto je meni dao zadatak da te čuvam.» «Zato jer si seljačina koja se ne ustručava tresnuti nekoga tko posumnja u moju ulogu. Ti si bič božiji, he, he, he.»malo sam mu vratio zajebanciju «Ti uništavaš sumnju, ti si jebena dogma.» «Ddda, ddogmo jjedna. Samo da se čuješ-ti si ovo ti si ono....» «Pa kad jesi.» sada sam već bio potpuno svjestan svoje uloge i mog odnosa sa zalizanim mucavcem, odnosno Ivicom. Imao je podcjenjivački odnos prema meni. On je cijeli život proveo na ulicama kao džepar i prosjak. Često je dobivao batine kao klinac, što je ostavilo traga u njegovom mucanju, ali zbog tih batina je očvrsnuo i postao neka vrsta čuvara, tjelohranitelja našeg bizarnog društva lopova, prosjaka i nakaza. Mene nije previše cjenio jer ja nisam proveo život na ulici. Ja sam bio student psihologije kod Dr.Belea. Dr. Bele je došao u sukob sa cijelim fakultetom, dao otkaz i pokrenuo aktivističku grupu. Mene je doveo u grupu zbog mojih svakodnevnih epileptičnih napada. Još mi ni danas nije jasno zašto sam prihvatio njegovu ponudu, budući da sam živo ugodno. Bit će da mi je bilo preugodno. Sve u svemu, poanta naše aktivističke grupe je uništenje društvenog uređenja tako što ćemo zagorčavati život prosječnim građanima, ali ne putem bombaša samoubojica, već krađom, dilanjem i nakaznim prosjacima. Uglavnom, sprovodimo teror sitnim kriminalom. Moja uloga je bila uloga nakaznog prosjaka. Moja nakaznost je bila epilepsija. Glumio sam Isusa koji se ponovno vratio na zemlju i počinje voditi konačnu borbu protiv zla, samo što je ili jesam, jel', malo kratak s lovom budući da su službene krščanske crkve «izgubile vjeru i služe sotoni» (moja omiljena fraza kada se uživim u ulogu). Drugim riječima, službene crkve ne vjeruju da sam ja Isus Krist i nemam resurse za propovjedanje, pa onda molim «ljude dobre volje» (još jedna omiljena fraza) da mi daju novac. Samo je čudno zašto te donacije ne tražimo od bogataša, već pare tražimo od samo taloga društva. «Objavljujemo istinu» i «Ukazujemo se» ispred sabirnih logora gdje su skupljeni oni koje državni genetičari smatraju da su genetski nerazvijeni. Ponekad mi se čini da su genetičari u pravu, jer ti iz sabirnih logora uopće ne sumnjaju da sam Isus i ne vide očitu prevaru. Moje stigme na rukama su najobičniji rezovi nožem. Je da boli. «Kako sam pristao?» mislio sam dok je Ivica vadio nož. Crni skakavac. «Ajd' pruži ruke!» * * * * * * * * Došli smo do sabirnog logora. Uglavnom su svi sabirni logori bile drvene stračare čije rupe su se krpale sa kartonima i odbačenim metalnim komadima od automobila. U ovome logoru još nismo bili, znaći danas neću držati propovjed već će biti upoznavanje. Ivica će najaviti drugi dolazak Krista. Reći će: «Dobri ljudi» ili «ljudi dobre volje» ovisno koji neuron mu se upali «Vi dobro znate da je ovaj svijet zao. Muče vas i stavljaju u ove sabirne logore gdje dobivate tek ono osnovno za život. A vi želite bolje i ljepše jer ste vi takvi dobri i ljepi, sve dok vam društvo nije oduzelo ljepotu i onemogučilo vam da prakticirate dobrotu. Ali došao je dan, dobri ljudi, da vam Bog dobro vrati dobrim i ljiepo lijepim. Po drugi put u svjetskoj povijesti šalje vam....Isusa Krista!» Jednim čvrstim trzajem skine kapuljaču lanene haljine sa mene i prvo što sam vidio su bila zapanjena ružna ljudska lica. Da bilo je tu hrpe ljudi sa genetskim manama koji su svoje tjelesne nedostatke kompenzirali jakom vjerom u boga i žviot u raju poslije smrti. Dr. Bele je također pazio da moj izgled uvijek bude približno sličan stereotipnom prikazivanju Isusa-duga kosa, mršav, brada, lanena haljina. Glupo, ali je uvijek palio...siguran sam upalit će i danas. Postalo mi je slabo od gledanja tih spodobi, ali kako nakon jutarnjeg povračanja nisam više šta imao za povratiti tako mi se gađenje samo izrazilo na grimasi. Da ljudi ne bi protumačili da se oni meni gade ispružio sam ruke i pokazao im svoje dlanove i onda su znali to je gađenje od boli koja je prouzročena meni i gađenje od nepravde nanesene njima. Odmah sam bio prihvačen kao božji sin. «Dobri ljudi, donosim vam dobru vijest!» dobro, dobro...hm, ponavljam se. Ali oni to i onako ne shvaćaju. «Bit će te spašeni i svi vaši grijesi bit će oprošteni. Koliko vam je sada loše , toliko će vam biti dobro poslije smrti.» da...sigurno «Zato odbacite sve materijalno, učinite si život gorim nego što je i bit će vam bolje!» Jasno, jedino ovi genetski specijalci mogu popušiti ovako glupu foru. «Dođite k meni.» nastavljam jeftinim teatralnim tonom «Dat ću vam kraljevstvo nebesko!» podignem ruke i pokažem im svoje krvave dlanove. Pred mjesec dana rane na rukama su mi se zagnojile. Sreća što Bele ima prijateljicu dematologinju koja mi je izlječila infekciju. Nadam se da mi se rane neće opet inficirati. Specijalci uvjereni da su moje rane prave stigme počeli su muljati: «Isus....Isus se vratio.» Počeli su mi se približavati. Ko' smrdljiva i blatna rijeka. Sad ću ih još morat dodirivati, jer sada slijedi izlaganje uvjeta za ulazak u kraljevstvo nebesko. Ivica se popne na stolić koji je stalno nosio sa sobom na ova «naša ukazanja» i počne galamiti: «Ako želite ući u kraljevstvo nebesko, kraljevstvo božije nakon smrti Isus vas mora dodirnuti, a da bi vas dodirnuo morate biti čisti. Neće dodirnuti onoga tko ima novac.» Normalno da neću, jer Ivica uvijek pretraži sve te jadnike prije što dođu do mene. Još jedan razlog više zašto se ova prevara može podvaliti samo ovim specijalcima. «Stavite sav vaš novac u ovu kutiju.» čudno, za vrijeme predstave Ivica bi uvijek prestao mucati. Uživljavanje u ulogu čini čuda...baš sam čudotvorac..he, he. Kutija za novac je bila zapravo stari drveni kovčeg. Mislim da mi je Ivica jednom rekao da je njegov djed u tom kovčegu nosio pribor za čišćenje cipela. Njegov djed je došao iz Petrinje u Rijeku bez prebijene pare i umro je s kockarskim dugovima. Bolje reći «zbog» kockarskih dugova. Ljudi su dolazili jedan za drugim što nije sprječavalo Ivicu da ih detaljno pretraži. Oni su bili toliko željni da ih dodirnem da su dozvoljavali Ivici da im uzme sav novac. Uopće, rijetko se događalo da bi Ivica prilikom pretraživanja nekome našao skriven novac. Toliko su mi vjerovali, a mi smo im uzimali onu siću od novca koju im je vlast davala kao socijalnu pomoć da bi i najjadniji ipak bili dio društvenog robno novčanog tržišta. Ništa ne smije biti besplatno u našem društvu, govorila je vlast. Zato su oni koji su imali socijalnu pomoć živjeli u logorima, a ne u vlastitim stanovima, a to su bili svi nedorasli genetskom standardu normalne osobe, standardu kojeg je propisala vlast. Njima je bilo zabranjeno raditi, ali ne i kupovati, zato su dobivali socijalnu pomoć. Samo sve što su mogli kupiti je bila hrana i neka iznošena odjeća i obuća. Opet se javlja pitanje zašto ja ovo uopće radim? Onda sam ih počeo dodirivati – sve njihove bradavice, grbe, čireve, prazne očne duplje...Pomalo cinično bi im govorio: «Koliko ste ružni sada toliko će te biti lijepi nakon smrti.» Ali oni nisu kužili cinizam, oni nisu kužili ni kurca! Samo su se blesavo smijali, prilazili mi i mumljali: «Isus.» Zato je taj trik mogao proći samo kod njih. Idiotski trik za varanje idiota. I ja sam se osječao kao idiot. Ovo ponižavanje ljudi mi počinje ići na živce. Morat ću porazgovarati s Beleom. * * * Poslje naše predstave otišli smo nešto pojesti. Uglavnom smo jeli kod Ivičinog poznanika Hadžića u njegovoj čevabdžinici «U Hadže» na Zametu. Ono «U» prije Hadže je bilo stilizirano, po Hadžićevom pričanju imalo je veze sa nekakvom «Handžar divizijom» u Bosni kojoj je pripadao njegov pra pradjed. Iako je prošlo već dosta vremena od dana «Handžar divizije» i stiliziranih «U» ljudi i dalje drže različite simbole. Što su siromašniji to su okruženiji s više simbola. Uz «U» imaju križ, uz križ slike majke božije, a uz slike majke božije imaju slike svetaca. Ponekad mi uopće nije žao što plajčkamo te budale. Npr. Ivica i ja smo Hadžića vrtili na malom prstu: «Sve za boga čovjeka» govorio bi Hadžić. On je također bio jedan od onih koji su popušili foru s Isusom, što implicira besplatne ručkove i večere u njegovoj čevabdžinici. Sve bi bilo jebeno odlično da nije bilo jedne stvari; Dr. Bele je inzistirao na mojoj pothranjenosti, tako da mi je Ivica zabranio jesti meso. Došli bi u jebenu čevabdžinicu, a ja bih morao jesti pomes frites s ajvarom!? «Jebi ga naredbbe.» promucao bi Ivica. «Osim toga...uuuživam gledati te ... kkkako se mmučiš.» blesavo se smijao i stavljao čevap zamrljan ajvarom u usta. Ipak, ponekad bih utažio svoju želju za mesom tako što bi od svog dijela novca kupio negdje neku pljskavicu. Jasno, morao bi prvo biti bez Ivice, koji me je često pratio. U zadnje vrijeme sve češće. «Jeli Ivice, šta me tako često pratiš?» pitao sam ga dok sam točao krumpire u ajvar. «Naredbe.» žvakao je svoje meso i cerio se. Uživao je u ovome. «Naredbe, naredbe! Koji je kurac tom Beleu. Ponaša se prema meni kao da sam rob. A da nema mene ne bi se ta njegova pobuna protiv društva uopće mogla događati.» glad i nemogućnost da pojedem nešto mesa činila me je još živčanijim. «Mmmmene boli kkkurac. Kkako on kaže...ja tako rradim.» brada mu se sjajila od masti. «Dobro, vidim da te nije briga. A baš sam te htio pitati čudiš li se što samo pljačkamo siromahe?» «Onni nisu siromassi....oni ssu budale!» Uopće nisam očekivao takav odgovor od njega. Sasvim me je iznenadio. Što ako je Bele samo tajni agent vlasti koja potajno uništava one najsiromašnije tako nevidljivo. Umjesto da ih ubije dinamitom ili plinskim tuševima Bele ih ubija njihovom vlastitom glupošću. Uzme im sav novac od socijale tako da ovi poumiru od gladi i hladnoće. Nitko neće posumnjati. Oni su ionako budale. Tko im je kriv što daju novac nekom Isusu. Ne sviđa mi se to. Moram otići porazgovarati s Beleom. Sječam se kad mi je Bele prvi put počeo pričati o svojem ne slaganju s društvom. Sjedili smo u kafiću u luci. Tada se neki galeb zapićio u more i uhvatio ribu, što je potaknulo Belea na govor: « Imao sam običaj tumačiti ptičiji let. Još od djetinjstva obožavao sam u Iljijadi i drugim grčkim mitovima čitati o proricanju budučnosti iz ptičjeg leta. Galeb se obrušuje na ribu, vrana progoni goluba, znam da silnici vladaju i da će vladati i bez da to isčitam iz ptičjeg leta, ali da uz svakodnevni život i događaje, «praznovjerni», okultni svijet-proricanje budučnosti iz ptičjeg leta to isto potvrđuje, to je ono što fascinira. Zar silnici vladaju svim mogućim dimenzijama i svemirima ili je takvo viđenje samo posljedica našeg antropocentrizma? Naš ograničeni um, ograničena mašta koja ne može izvan ljudskih pojmova i logike ništa zahvatiti i shvatiti, te ljudske pojmove i logiku precrtava na sve dimenzije, na svaku mogučnost.....» pogne se na stolu i pogleda me ravno u oči, prigušenim glasom kaže: «....precrtava na svaki oblik postojanja. Zato se i ne može dati konačni odgovor na pitanje što je svijest. To pitanje prelazi granice naše mašte. Pod naše,mislim naše kao ljudske rase. Iako smo neposredno upoznati sa sviješću, svijest je presložena, ili prejednostavna, za naše pojmove i logiku. Naši pojmovi i logika su poput iskrivljenog zrcala. Predstavljaju nam iskrivljenu stvarnost. Zato se ne smiju precrtavati naši pojmovi na nešto nepoznato, jer ćemo dobiti iskrivljenu sliku. Što znaći galeb je ulovio ribu....hm podsvjest...platim ti sladoled.» «Možda bolje da mi platite još jednu pivu.» odvratio sam. On se nasmijao i naručio još pivi. Da bio sam fasciniran, cijela naša percepcija i svo naše tumačenje svijeta je iskrivljena. Sada, kad razmišljam o tom razgovoru, još više sam uvjeren. Ali ipak, ja živim u svijetu ljudi, a ne u svijetu ptica ili bića iz viših dimenzija. Što me se treba ticati koji zakoni vladaju ostalim dimenzijima, među ostalim bićima. Ti zakoni ne utječu na moj život, dok zakoni koji vladaju ljudskim svijetom utjeću na moj život i oni mi trebaju biti važni i njih se trebam pridržavati, ako želim preživjeti. Jer upravo mi ubijamo one siromahe uvjeravajući ih da je ovaj svijet samo iskrivljena slika raja. Stoga da bi dobili raj trebaju se odreći ovog svijeta i zakona koji upravljaju ovim svijetom. Zato i umiru, odustaju od rada, od borbe, od druženja, od svega zemaljskog. A zapravo ne dobivaju raj. Dobivaju ozebline, grčeve od gladi u želucu i umiru sporom i bolnom smrću. |
03.10.2006., utorak
Velvet Underground i mazohizam
|
Grupa Velvet Underground djelovala je od 1965. do 1973. godine u New Yorku. Djelovali su oko tvornice pop art umjetnika Andy Warhola koji im je bio menager, producent i autor omota albuma, dok ga 1967. nisu otpustili. Bili su jedan od najutjecajnijih rock bendova, iako nisu bili komercialno uspješni. Glavni članovi sastava su bili avangardni umjetnik John Cale i pjesnik Lou Reed. Upoznaju se tako što Cale, rođenjem iz Walesa, dolazi u SAD studirati klasičnu muziku. Reed je radio u studiju i pisao pjesme za nepoznate pop izvođače. Namjera im je bila spojiti rock i pop sa avangardom. Ime Velvet Underground uzimaju po istoimenoj knjizi o mazohizmu Michaela Leigha. Naime, dok su šetali ulicom, naišli su na tu knjigu kako leži na podu, a budući da je Reed pisao pjesme fascinirane tamnijim stranama života, poput droge i seksualnih perverzija ime im je savršeno poslužilo. Osim toga već je bio napisao pjesmu«Venus in Furs» koja svakako spada pod «opus» seksualnih perverzija, odnosno mazohizma. Pjesma se nalazi na njihovom prvom albumu «The Velvet Underground & Nico» koji se smatra jednim od najutjecajnijih albuma u povijesti rock muzike. Brian Eno je za taj album rekao «samo je tisuću ljudi kupilo taj album, ali svi koji su kupili taj album su napravili svoj bend».No vratimo se pjesmi Venus in Furs (Venera u krznu). Caleova hipnotička viola dodaje perverznu dimenziju pjesmi koja je ispirirana istoimenim romanom pisca Leopolda von Sacher Masocha. Roman «Venera u krznu» nastaje krajem 19. stoljeća. Bavi se odnosom između muškarca koji zahtjeva od svoje zaručnice da se prema njemu odnosi kao prema robu, budući da je on nadčulnik, osoba koja je fascinirana smrću i patnjom. Za razliku od njega, žena uživa u životu i sebe poima kao paganku, jer dok krščani žive svoj život dužnosti i obavezama, ona kao prava paganka odbija bilo kakvu vrstu obaveza te se ponaša u skladu s trenutkom. Sacher Masoch je bio školovani filozof i sukob glavnog muškog lika romana Severina i glavne junjakinje Wande je sukob između dvaju poimanja etika Kantove etike dužnosti i Epikurejske hedonističke etike (izbjegavanja boli) ili pak Nietzscheanske etike trenutka (Carpe Diem). U knjizi «Venera u krznu» gubi etika dužnosti, dok pobjeđuje etika zadovoljstva i trenutka. Etika dužnosti je ismijana kroz dobrovoljno robovanje muškog lika ženskom, do te mjere da je bio prinuđen umjesto životinje upregnut u plug. Jer, budući da je svoj život stavio na milost i nemilost paganskoj osobi, nije smio očekivati da ta osoba neće preći granice nemilosti i ismijati ga, zato što obečanje i dužnost ne igra nikakvo značenje paganinu koji se povodi za neposrednim zadovoljstvom, a ne dužnošću. No konačnim poniženjem, glavni muški lik je konačno shvatio sve pogubnosti etike dužnosti i jasno, postao gospodar, a ne rob ženama. Etika dužnosti se poistovječuje sa njemačkim odnosno krščanskim sjevernjačkim mentalitetom, dok se hedonistička etika poistovječuje sa južnjačkim odnosno antičkim paganskim mentalitetom. Kao pobjednici i gospodari izlaze pagani koji posjeduju veću volju za moć i time pisac iznosi svoj stav da su prirodni ljudski odnosi zapravo odnos gospodara i roba. Tko posjeduje jaču volju za moć postaje gospodar i time slobodan i opravdan zagospodariti onim slabijim, a slabiji će ostati u robovskom položaju sve dok mu se taj položaj ne zgadi i kada mu konačno poniženje ne stvori jaku volju da se oslobodi od gospodara i sam zavlada nad nekim slabijim. To pomalo okrutno viđenje ljudskih odnosa po mom mišljenju nije odmak od filozofije njemačkog idealizma, nego upravo potvrda, ali ne potvrda etike Kanta već drugog filozofa njemačkog idealizma Hegela. Hegel tvrdi da se čovjek ostvaruje kao pojedinac tek kada zavlada nad druom osobom odnosno drugim samosvjesnim bićem. Ali bez obzira na piščev filozofski promašaj, estetski je knjiga vrijedna i odlično prikazuje pad u sve veći ropski odnos, te je zabavna kada opisuje mazohistične situacije. Inaće Sacher Masoch je u knjigu unio dosta autobiografskih elementa. On je dosta eksprimentirao sa mazohizmom, nosio je odjela sluge i postavljao se u robovski odnos prema ženi. Zbilja je potpisao robovski ugovor sa svojom ženom, za koga se tvrdi da je bio još okrutniji nego onaj u knjizi.Uostalom termin mezohizam je smislio psihijatar Krafft-Ebing upravo po piščevom prezimenu Masoch, a pak Sacher torta je nastala po piščevom receptu i ,jasno, prvom djelu njegova prezimena Sacher. |
