srijeda, 04.02.2009.

uzaludno se nadam

Je li moguće izgubiti vjeru u život? Izgubiti nadu da će se sve popraviti i krenuti na bolje? Kažu da se s vremenom stvari poboljšaju. Da treba biti strpljiv. Ali ja nemam vremena. Imam samo ovaj trenutak. I trenutke koji slijede. Svaki je gori od prethodnog.

Ponekad mi se čini da sjekira nesreće visi nad mojim postojanjem. Sjekira,koja se poput Sizifa i njegovog kamena, polako približava mojoj glavi ali nikad ne padne na nju. Zašto? Drugi ljudi se zamaraju takvim sitnicama u životu, sitnicama koje su zanemarive. Takvi se deklariraju nesretnima na ruganje ljudima koji su zapravo nesretni, a deklariraju se sretnima.

Čemu sad svo ovo pisanje? Život je težak. Meni je težak. Oduvijek. Od malih nogu. Kao što kaže jedan stih nije život posuo sa ružama sva moja sjećanja. Ne pretjerujem. Nimalo. Objektivna sam osoba. Mnogi nikad ne pitaju zašto sam ovakva kakva jesam. Jednostavno kažu "Ma to je još jedna curica odjevena u crno". Većina ih se ni ne zamara time. Ali ja nisam curica. Psihički sam mnogo starija od svojih vršnjaka i nevršnjaka. Prezrela sam za svoje godine, odvijek sam i bila. Prebrzo sam morala odrasti. Prerano sam bila bačena među vukove. Voljela bih da se mogu osjećati bolje u odjeći vedrih boja negoli u crnoj odjeći. Stvarno bih voljela. Ali ne mogu. Nije mi dozvoljeno. Taman kad se oporavim od jednog udarca slijedi drugi, jači. I tako kroz cijelu godinu. Punih 20 godina. A rane ostaju. Ne zacijeljuju potpuno. Možda jednom i budu, ali tada će biti prekasno jer ću propustiti cijeli život.

...Sama protiv svih na kraju vremena...