I što nemoš imat isto.

Imao sam prijetelja. još jednog prije padre. Ime mu je bilo željko, zvali su ga zijo. Zijo je bio u tom mom rodnom,malom gradu stari frik. Bio je stariji od mene ,bio je sklon teškim porocima. Zijo je znao živit imao je duha i taj duh je znao nosit mene.
Znam sjećam se jednog ljetnog dana sam dangubio na trgu skupa sa mariom, pili smi gin ... kad eto ti ga, dolazi zijo sav uzjeban. Kaže nam - bemti bio sam u splitu po ... i znaš brate kad san prolazio preko pazara san vidio da prodaju brod u boci i odma san ga kupio!



Falilo mi, bilo mi priša, pa san iša na bus,požurio, da stignen doma i u žurbi mi pao brod ... i razbio se...zijo se rasplaka ko malo dijete dok je pružao dlanove a na njima komadići stakla koje je sačuvao ,i mala maketa broda jedrenjaka i kaže ,prozbori kroz suze, onako gorko, - a toliko sam želio brod u boci! Bilo nam je pomalo smiješno. A sve je bilo smiješno i zajebancija.
Nepunih godinu dana od toga zijo je umro. Otišao je moj prijatelj,ali ostao je duh! ;-)

Na drugom programu je bila emisija "skrivene glazbe" sjećam se još prije 15ak godina. I tada sam jednu stvar snimio na kazetu... tip je pustio album od sgc "medea". Zakačila mi se jedna za uho.



Subota je bila prošla. Krenuo sam do cekera,ali sam putem vidio jednog psa ,bez ogrlice, sličan kao moj edi. Pa sam stao i vratio se nazad do njega. Evo me tu dobro mi je popio sam čašu vina,crnog vina... iću posli doma leć u krevet,zapalit duvan i ajd pankeru u snove.

Moja muza je postala magla... moj duh je i dalje opstao.
Sada je moj duh posvuda.
Poljubi ,bloody ,zemlju i reci "hvala ti!"

Koliko čovik treba imat godina da umre i da se kaže umra je mlad? Jel se to odnosi na mlad duhom ili tijelom?
Nekako mi se čini da ja imam sve predispozicije da jednoga dana kada umrem,a umrit ću sigurno da umren fino u cvijetu mladosti i bogatog dječačkog poganog duha :-)

give me back my smoking pistol
i feel lost so far from home
give me back my smoking pistol
ive got problems of my own
i gave you wreaths of gold and silver
rest those laurels on your head
laid you out on sheets of linen
but rest assured that you're far from dead
lay down softly on the left side of my bed
speak softly, oh so softly as the moon light turns blood red
give me back my smoking pistol so I wont be all alone
give my back my smoking pistol
ive got problems of my own
home is where you find it, you hide it
i gave you diamonds, I gave you emeralds,
weighed you down with precious stones
put my finger on the trigger
took you down off of your throne
now I am so alone
lay down slowly on the right side of my bed
whisper softly, oh so softly
shots ring inside my head
i took you in my arms
the night was raining lead
kissed you gently, oh so gently
for the time we had was spent
give me back my smoking pistol
i feel lost so far from home
give me back my smoking pistol
so I don't feel all alone, so all alone
home is where we find it, hide it

najbolja pjesma je kada ti je pun kurac svega i želiš se riješit, i želiš promjenu i želiš drugačije jer znaš da možeš i osjećaš da znaš i još više, samo to što hoćeš da znaš je tamo negdje i ti to tamo negdje osjećaš baš tu u jednom trenutku kada na djelić sekunde ,na margini beskrajnog pogleda u život vidiš novo svitanje i srce ti kaže da je vrijeme da se probudiš iz mrtvog sna,mrtvih pogleda i umoran si od svih uspona i padova i odbacuješ svaku pomisao na sva protekla razočaranja i duboko udahneš i skupiš svu snagu,onu snagu koja je po rođenju u tebi i sav prkos i bunt i svu sreću i tugu i znaš da si iskren i razmišljaš srcem i pustiš da te nosi i moćna je spoznaja, tamo neka, što vreba u mraku, u zraku svud oko tebe...tu je negdje, nemoj gubit korak. Korak je ritam, ritam je srce, srce već odavno ne upravlja razumom i ne poznaje granice!
Razum je okultan,okrutan, srce je mistično.

Danas sam vidio vlastitim očima jednog od njih. Vidio sam to svojim očima, njihov znak,u njegovim očima di me prodorno gledaju i čekaju i vrebaju i tako pohlepno čekaju na mene da im dam ono čime se hrane.
Nevjerojatno,ali tako san ga glatko skinuo i nisam mu dao. ne dam! Nisam ni znao da ga skidam. Došlo je samo od sebe. ... samo od sebe :-)

Dolazi polako,ali sigurno... vrijeme, momenti, kada ja na ovom blogu počinjem razgolićivat dušu, do srži.
Radim suma sumarum svih dosadašnjih puteva nebi li krenuo na neki novi.
Ne, nisam izgubljen ,ja dobro,jako dobro poznajem svoj korak, svoju namjeru i znam šta me ispunjava. samo trebam ići dalje i dalje daleko kud me god srce vodi.
Ne, ovo nije bijeg ovo je jedna u nizu spoznaja koje sam na svojim ludim putevima saznao i mirno, još mirnije prihvatio.
Nema isprike
nema nevolje
nema kajanja
nema takve ljubavi , izgleda nema onakve kakvu sam je sebi predočio,dočarao. do sada.
Pitanja mi lebde u zraku dobro je bar ih vidim.

Doće odgovori. dok god držim strpljenje. potpuno daleko od zvijerske tuge.
Nečim sam čudnim ispunjen.

Kaže mi ženska da ga nebi smia vidit jer je blesav sto na sati još kada mene vidi poblesavit će još više.
A šta kad ja i on djelimo ludost!

Znaš ja sam još davno prije dok sam bio mali viđao ljude baš ovakve čudake kao što sam ja sada. Svaki od njih nosi svoju tužnu priču. Istrošena su pogleda,umorni ,ali nastavljaju dalje i kao neki čudni vjetar ih nosi a da sami to ne znaju. Samo tiho plove ,poput usamljenih brodova na mirnom moru života,negdi na pacifiku,sami , u sumrak.
Neznam jesan li ti kad reka da ode u zagrebu imam jednog prijatelja. Zove se Ivan,ja ga zovem padre. I to sa razlogom. To mi je zapravo jedan jedini prijatelj. A pod pojmom prijatelj smatram nekoga ko te neće nikad,ama baš nikad iznevjerit i sa kim si na istoj valnoj duljini, frekvenciji. Nije to poznanik,prika ili šta ja znam. To je čovik koji je proša i brda i doline i živia život punim plućima. Inteligentan je. Uostalom šta je drugo za pretpostavit za 57 godišnjeg konobara koji govori 2 jezika tečno i ima smisla za humor na vlastiti račun.
Malo me škicnulo. Jer mi je saopćio simptome, zdravstvene. Ima gadnu stvar, ima po svemu sudeći rak. E pa sad i edi je bolestan. Kada mi padre i edi odu ostat će mi cijeli svijet , i da naravno i ja ću bit jedan od onih brodova šta plove...
Trebao bi to sve nekako zabilježit, ovjekovčit . Da se ne zaboravi, da se zna da postoje na ovom svijetu 3 budale koje revno tragaju za smislom života. Tako tvrdoglavo i uporno jer su sva trojica dobro svjesni da su rađanje i umiranje jedna te ista stvar i da obadvije stvari ne postoje. Dakle smrt ne postoji kaže padre,jer nemoš ubit atom ili onu još manju molekulu koja ga ćini.
Umoran sam, malo. Pravo sam umoran ja neznam što me drži i neznam baš da imam više snage. Opet, ja mislim već drugi put pustio sam stvari da se odvijaju same od sebe i nastavljam, i nikad nisam stao sebi ponavljat svaki jebeni dan rečenice "sve će bit upravo onako kako treba bit,sve će se posložit najbolje jer nikako drugačije ne može nego dobro, nema straha,strah je iluzija koju stvaramo, koja služi da se njome hrane paraziti oko našeg tijela i srca ,općenito života. Nedamo im straha."

sve je jedno, sve je isto , u svakom jutru kaže nam neko...

kada sto majmuna ,sto godina jede sa prljavim rukama,i kada nakon sto godina jedan od njih opere ruke pa makar slučajno, već sutra,ako ne odmah i ostalih 99 majmuna će počet prat ruke...taj jedan majmun se obično naziva "uzoriti majmun"

puklo ga je auto i odjuria je u soku daleko u mrak u noc. trazio sam ga 5/6 sati po dubravi i nigdi ga nije bilo. neka logika mi je govorila da je jadan lega negdi i da se zavuka u strahu i da miruje...
pred zoru dobim poruku da se vratio kod padre, on je prijatelj kod kojeg cesto odlazim.
Edi je sada sa mnom , ziv i bolestan i tesko hoda ,hoda kao stari medvjed. Nosio sam ga po ulici kod veterinara i bas eto danas stao mi jedan auto i iz njega izade neka zena i kaze mi da nas odbaci do veterinarske, pristao sam i kad san izisa zenska mi uvali novcanicu u djep i kaze da je to za lijecenje...kazen joj da ne treba a ona inzistira! da ti mozak stane. edi nema lomova,samo rane koje ce zarast. edi se odmara sada. vec sutra bi treba bit bolje. ja volim edija ,edi mi je puno sto imam. kad se sjetin da san ga tia dat ca, obuzme me osjecaj kao da zabijam noz u vlastito srce.
u moje srce u moju pumpu!

ne postoji kraj, nema konačnosti, nema riječi za put buntovnika!

Danas,od njih , odgovor,treći put ,a samo sam im postavio jedno pitanje. Izgleda da je to moje pitanje, i način kako je sročeno i neka tajnovitost koja je bila u njemu i sve to pokrenulo lavinu znatiželje. Lavinu, pravo iz vatre koju sam zapalio sa takvim pristupom. Uzjeba san ih! :-) nek se misle malo.
Ko san i šta san nije bitno , ja san izgleda za njih glas napaćenog naroda koji zna istinu i strpljivo šuti jer ako drekne oni bi mogli dobit po nosu (čitaj po džepu).

e heeeej paraziti opreznije malo!

Zagreb danas popodne, idem do padreta. Nosim pivo i duvan za njega. Ja neću pit pivo meni se jebački pije kava popit ču je kod njega u onako suncem prolivenoj sobi i igrat se sa dimom cigarete jedne od posljednjih zaliha crvenog lm-a na koje sam naletia jučer.
Kod njega je edi. Edi ne more bit ode di san ja pa je kod njega u gajbi. Edi nije padretov tip psa i skoro pa da ga ne podnosi,a edi ga voli i ja iz toga radim komediju jer nekako mi slatko to. Padre voli što i ja volim ,ali edi mu ne leži he he he i sad ga mora čuvat. Čak ga je izveo vani bez vodilice. Ej bez vodilice su bili vani i edi ga je pratio u stopu nevjerojatno je kako psi osjećaju i kako su privrženi nama,nama divljim zvjerima.

Kako god ja sam doša do njegove kuće i taman da ću uć u dvorište kad čujem iz kuće malo dalje ,na suprotnoj strani ceste , čujem krik žene, i znatiželja, za divno čudo, natiralo me da stanem i skužin koji je vrag tamo... stojim i gledam i za nekih 2-3 minute dojuri auto i iz njega izlete dva tipa i pojure u kuću. Ženski glas se dere toliko jako da se čulo u cijeloj ulici. Očaj, paranoja, depresija, manično je vrištala "tata tata moj!" Oblaci su baš toga dana na nebu bili tako bistri i nekeko živi i bili su raštrkani po nebu dok je puhao neki nedefinirani vjetar koji je bio čas topao a čas leden. Pojurio sam kroz malo dvorište do padre, edi se razjeba i skaka oko mene dok sam stavlja vodu sebi za kavu i stari je otvoria pivo.

Nakon sat i kusur krenem prošetat edija, naravno bez uzice i prođem kraj kuće iz koje je bila vrištala agonija kad iman šta vidit i saznat, tip se objesio. Edi, divlji i veseo je stao pišat baš ispred ulaznih vrata te kuće, na malom travnjaku. Ajme meni edi dolazi konju jedan i dobro da ga niko nije vidia. Nas dva smo produžili dalje ,gore prema sjeveru, sve do livade di je glupan ukrao lopticu drugom psu i bacio je u lokvu vode u koju se bacio da bi zatim poveo 3-4 psa u ludu igru ... edi je toliko veseo i razigram da svaki put kada se nađe sa njih par pasa uvijek ama baš uvijek on povede jurnjavu i svi idu za njim. Zar je to moguće !?!

Inače primjetio sam još i prije kako su ljudi okrutni prema životinjama. Kada ja vodim edija i naleti neko sa svojin pson, taj neko povlaći svoga psa jer bi ovaj ediju i edi bi njemu. Ej, psi bi se samo malo ponjušili tj upoznali i aj dalje. Ljudi to ne razume ne daju ,gunđaju, sterilni su, ajme meni oblače psima kaputiće, eeeej pse nastoje pretvorit u ljude da ti mozak stane.. Ljudi su jebena gamad đubrad koji braneći im njihovu slobodu nisu svjesni koliko maltretiraju svoje pse koje imaju samo radi nekog vlastitog imiđa i stila sigurno ne zato što ih vole.
U godinu dana šta ja iman edija kad god ga vodin i kad god bi u susret naletia neko drugi sa psom ,taj neko drugi bi povlačia psa da se taj ne jebuckaje sa edijem. Rijetko kada neko prozbori nešto u stilu "ajde ajde ponjušite se malo i doviđenja..." Ljudi su đubrad , edi je moj najlipši demon!

Sanjao sam umobolnicu. Svi su bili blistavog osmjeha ,ozarena lica buljili sjajnim očima što jedni u druge , što šarali po prostoriji po zraku , kroz prozor,a neki u mene dok sam se kretao među njima. Rijetko kada čujem glazbu u snovima osim ovaj put. Orgulje, prodorne orgulje, morbidna sonata, snažna i intenzivna je sasvim prikladno dočarala ambient i ispunjavala prostor dubokim i sablasnim tonovima. Vražja! Sivi hodnici i pod išaran crno-bijelim kvadratićima. Željezni ruzinavi kreveti,sa vezicama i tragovima osušene krvi, tako tamnom, gotovo crnom. Kako je bilo veselo i zloćesto.
Dole na kraju hodnika,u velikoj prostoriji, u sredini je stajalo ...mmm. stol baš i ne više je ličio na grobnicu koja već dugo služi kao oltar. Nije to bilo srce ,ali nešto mi je divljački pulsiralo negdje ,valjda u grudima i toklo i vodilo pravo do njega...Znam da sam legao i sjećam se da sam se probudio. ... :-)

Šit uvik se prekine kad je najbolje! Jebenti snove i ko ih izmisli! Taman finale i ja glupan se probudim. A baš je bilo lipo! Neopisivo! A bašđ prikladno taj dan san počeo slušat post-punk! ha ha ha!

Ja i edi smo vjerojatno našli svoj mir. treba se stvar odvijat polako i sigurno. Nova jazbina naravno, u tijeku su pregovori. Trebalo bi to sve uskladit ...

Dogodila se pizdarija, Neznam dat ću joj vremena za razmišljanje. A to je valjda kad se kaže za ono, pokušat ću mislit na druge stvari kroz jedan period,par dana,tjedana...pa ću vidit oće li se panker vratit u moju glavu i srce i obrnuto je jel (i ona jopet ga aktivirao.Sve u svemu nakon 4 dana tišine ...u njemu porukt stane!

Na kraju da li bi bilo isto
gteje da nema veliki manipulator predator tu svoje prste? Čak sam i na to pomislio. I Zbog toga san htio promijenit šifru na fbooku... pa sjeba jer san bio pjan i glupast pa zaboravio koja je pa bla bla bla ...

dovoljno!

Danas je taj dan kad je zlatno nebo iznad grada .... pjevao je darko rundek.
Meni je dan danas tako čudan i neobično poletan i nekako sam miran i sretan unatoč nekoj pizdariji koju proživljavam. Lipo je to. Volim stvarat, volim gradit kad znam da mogu i kad hoću.

Boli glava! Sinoć sam popio pivo,a prije toga čašu crnog vina jer sam jeo gljive...danas ću se najvjerovatnije napit jer sam pozvan na rođendan. Jo.. slavi rođendan i kada san dobia poziv,htio san odma odbit ali ne mogu iz pristojnosti. Koji će mi kurac jebene pevaljke , to nije moja klapa, to je jebena klapa iz udruge, to nije za mene, pa ajde iz pristojnosti ću se napit danas. Jebeno mi se neda pit ! pit ću priko kukca!!
Ne odgovaram za svoje postupke,fakju!

što te je to zagrizlo za grlo
ili si umorna od svih lažnih nadanja kojima si jurila
tokom izgubljenih godina ili ipak
od svih praznih snova kojima si se prepuštala i plovila
pa se sad pomalo bojiš prepustit se meni
onome koji pozna, koji dobro zna tvoju prirodu i nevolju
i prodire kroz tvoju blistavu ljepotu.

a stvar je jednostavna!

Uploaded with ImageShack.us

Zvono na vratima ...otvorim kad stari tip koji je predsjednik kućnog savjeta i sa njim tip u nekoj radnoj robi obučen kao električar ,tehničar....
- oprostite trebali bismo pogledat TV instalacije u vašem stanu.
- Neman tv,ne gledan tv, tv me ne zanima, doviđenja.
- Ma dajte samo sused da pogledamo instalacije, već 3 tjedna vas tražimo,kucamo,zvonimo,ali vas nema nikad doma.
- Samo naprid,oprostite na neredu ništa mi se neda ovih dana,ja san ipak muško.
- ... ... ... o pa tu je kvar,samo malo, sused hvala i doviđenja.

Danas san sazna razlog strke u zgradi.
Nije radila kabelska tv. A zašto? Zato što san ja kopa i raskupusario utičnicu za tv i ostavio je razjebanu i zbog mene cijeli haustor ,svih osam katova nije imalo tv 3 tjedna.

Bemti kako ja to volim!

Neko mi sjeba fejsbuk

Treba proć vrijeme. Ali kako će proć vrijeme dovoljno dugo da se ubije ono što ubija vrijeme ??
ne vjeruj nikome! slijedi svoje srce!
Šta god treba i kako god treba jer nešto se događa i što manje razmišljam o tome to, ono uporno postavlja stvari upravo onako kako bi trebalo bit. Ja sam poletan unatoč svemu i vedar da vedriji nemogu bit.
Ja odbijam svaki autoritet i pravila, takav sam po rođenju ,tvrdoglav i buntovan.Jedino što mi može sudit je čovjek,ali za to me zaboli jer nisan nikad kleknia niti ću!
Polet mi čuči u srcu,noćni vjetar joj miluje kosu ,a mjesečina je obasjava pa sakriva svoju pravu boju. Ja stvarno neznam kako neki ljudi mogu sebi dozvolit tugu kad je izbor uvijek ispred svake nevolje.

"Treba mi vremena da razmislim..." je čista glupost ! To je sranje! To ti je isto kao da neko kaže "čekaj neko vrijeme, samo da sam sebe uspijem uvjerit u nešto ,suprotno od realnosti..." npr..

za zadnji pokušaj spavanja prije ludosti ...

Zagreb, mlada zora, jedan park. Učinilo mi se da smo ja i edi jedina dva psa ,ali ne on je uperio pogled u nešto u daljini,kroz maglu i tiho reži. Pustio bi ja njega,ali me strah jebiga nije samo ova afera oko trovanja pasa nego divljak će ko zna šta poist.
Počinje buka grada,smetlari odnose smeće... za trenutak sam otputovao kroz sjećanje na jedno jutro u makarskoj ,kada sam spavao kod prike i to jutro je navratio prijatelj panker šeki koji je tada radio kao smetlar. Bilo je oko 5 ujutro kada je uletio u stan i stavio mi hladnu pivu na čelo i tako me probudio iz pijanog sna :-)
Koće ga znat šta je danas s njim. Vidio sam neke slike na facebooku. Oženia se ima dicu,ali i dalje je blesav kao ja.
A ko zna šta ga je puklo. Pa ako se gadno zaljubio nemora se ženit. Možda je ova ostala trudna,ali ni to nije razlog.
Jebenti ja takve društvene norme..ma neka šekija vesela i debela.


Uploaded with ImageShack.us

Sinoć sam pukim slučajem na netu naletio na neke slike.... slučajno... ko zna, možda ću jednoga dana tome imat priliku reć da sam imao period života kada vrijeme nije postojalo,samo nedefinirani nemirni ritam u grotlu jako lošeg pakla di sam bio potpuno hipnotiziran i di san samo puzao po crveno-bijeloj vreloj zemlji ,kroz gusti crni dim ,davio se i kašljao tražeći još i svaki put na trenutak,još prije još jednom ,kao da bi vidio da je na kraju tog gustog crnog dima,dubok bezvremenski ponor. Nakon što je proša određeni period,ja san uhvatio neki ritam skoro na koljenima dovukao se do ruba ponora ,pogledao sam prema dubini i nešto me obuzelo i podiglo gore uspravno na noge.

Ponekad bacim pogled u nazad, u gusti crni dim koji još uvijek suklja iz onog bezvremenskog pakla. Ja volim drugačiji!

Inače, od rana se ne umire! ;-)

And also the trees su bend svojom glazbom sugeriraju na nešto što dolazi iz mističnih, zagonetnih stvari u malom gradu, ruševinama i vječnim ljubavima iz povijesti, na poslijetku u svijetu oko nas. Ja bi reka od stvari koje nam se ponekad ukažu i koje ponekad osjetimo kada razmišljamo srcem baš u onim trenucima neke melankolije koja nam tada poklanja ispunjenje u grudima i osmjeh na licu koje se tada ozari od ravnodušnosti...i neke spoznaje naravno.

Nema žalit za promašenim jer sve što nam se nudi i što smo proživjeli su samo fragmenti,koje skupljamo dok slažemo mozaik ludosti.
opa, ne seri pankeru!

dakle ekipa :-) and also the trees, the cure , david lynch, noć, napuštena cesta,mjesečina i kuća pored rijeke. U kući i oko nje je samo još jedan dio,fragment ideja kako dalje. he he he

Gadno sam sjeban gadno sam sjeban. Pokušavan shvatit zašto. Moj prvi svakodnevni ritual, okus, mješavina dobre cigarete i kave u grlu mi je na trenutak dao sjećanja i bacio me kroz moja jutra u zadnjih 20ak godina. ej sve sam ih za jedan trenutak vidio. Vidio sam i kameni zid obrastao bršljanom i osjetio friško ljetno jutro i miris mediterana i osjetio blago topli kamen ispod guzice .
Zadnjih dana mi se magli i vrti. Odbijam sebi priznat da se polako ali sigurno krećem prema kolapsu. A zašto? Zato što ne vjerujem u nevolju i zato što me više nije briga i zato što živim koliko živim i zato što smatram da sam dovoljno vidio i znam da mi neki odgovori mogu doći samo ako ne postavljam previše pitanja.
Zato se već duže vrijeme bacam u svijet osjetila, u svijet neke strasti. Probuđen sam, pobuđen nekom spoznajom i skroz obludio nad svijetom oko moje glave.

Nije dobro ne osjećan se dobro. Pio sam i u jebenom mamurkuku sam. Preznojavan se i slab sam. Neću pit barem par dana. . Sad san iša po duvan i kavu san skuva. nes kofi stavia san 3 žlicetine u malu šoljicu...aaaahhh kako drma. pravo osjećan kako me vlastito tjelo kažnjava,a mene baš briga za to.

Zagreb, zora, jedan park u zagrebu... ja sam jutros jedini pas u njemu. Malo san prošeta jer to volim da razbistrim glavu. Kod mene je stvar takva da meni ne treba puno vremena za razmišljanje. Svaka stvar je očita sama po sebi. Svijet je crno bijel, svi nose maske, pa čemu onda razbijat glavu (ludu) bolje je potražit odgovor negdi van glave.
Nešto ili netko šalje mom tijelu signale ,a ono meni već 2-3 mjeseca kuca impulse u mozak. Govori mi,poručuje mi promijeni se, imaš sranje viška koje je teret za tvoje tijelo. Spustilo mi se na leđa i na ramenima mi čuči kao demon.
Demon koji čeka ,samo vreba na neki strah bilo iz mene ili nekoga drugog on ga pije i ja mu nedan nek krepa.

Ne razmišljam glavom.
Uvjerio sam se da je snaga srca toliko jaka da može razbit apsolutno sve barijere. Toliko je moćno da ni smrt ne postoji. Divlja pumpa! Mistična!

steže me oko srca
fak!

Sve prije ili posli dođe na naplatu. Samo, hm ...čime platit ako ništa nemaš i ako smrt ne postoji jer je atom vječan. A i duh isto! Strahom dragi moji, strahom se jedino plaća. Ne, to nije duša jer je sloboda zapisana,urezana u genima,dio kemije koja nas spaja. Budući da ja nemam straha, odjebite!
SInoć sam opet igrao igru i san je bio jak i intenzivan i dubok i mračan (mračan,tako bar kažu) Koliko god je bila duga i tamna noć,magla ,gusta i sivkasta me je milovala po cijelom tijelu i u snu osjetio da sam se sav naježio,trnci. Pred zoru sam se preznojio. Pratio sam noć i čini mi se da je to bio polusan. Zapravo ,budan sam sanjao ,pratio sam svitanje i još uvik gledam njihove figure kako se igraju po sobi. U sobi koja je već polako obasjana zlatnim zrakama sunca što se odbijaju o stakla na drugim zgradama. Sad je već poznata dimenzija. Samo nema baš poleta!

tik-tak tik-tak tik-tak ...

Svaka paranoja,strah, sve što ti dolazi sa pitanjem "šta ako,šta ako?" Vuče svoje porijeklo u glavi. Svaka nevolja je u glavi. Stoji u glavi točno na putu prema opstanku. Ko je jebe! Poleti iznad toga pankeru!

Panker zna da je strast vječna rijeka šta izvire iz srca.

Zna da je ta rijeka ona prava što te nosi kroz život. Mada na obali rijeke čuče oni. Ja ih gledam dok prolazim pored njih i zato šta ih znam imam blagi smješak na ustima i snagu polet u grudima.

Jako je podsvijesno,jako je i obuzima te nesvjesno (ne seri!)
Hrana za duhove i demone. Koliko im dajem, toliko mi oni dopuštaju da se igram sa njima. Da gledam njihov ples i njihove bezvremenske igre. Dok god držim distancu od njih, mogu imat njihovu igru u svojoj ruci. I sam određivat pravila!

Ajoj! Ona mi tako nedostaje!!!