Sanjao sam umobolnicu. Svi su bili blistavog osmjeha ,ozarena lica buljili sjajnim očima što jedni u druge , što šarali po prostoriji po zraku , kroz prozor,a neki u mene dok sam se kretao među njima. Rijetko kada čujem glazbu u snovima osim ovaj put. Orgulje, prodorne orgulje, morbidna sonata, snažna i intenzivna je sasvim prikladno dočarala ambient i ispunjavala prostor dubokim i sablasnim tonovima. Vražja! Sivi hodnici i pod išaran crno-bijelim kvadratićima. Željezni ruzinavi kreveti,sa vezicama i tragovima osušene krvi, tako tamnom, gotovo crnom. Kako je bilo veselo i zloćesto.
Dole na kraju hodnika,u velikoj prostoriji, u sredini je stajalo ...mmm. stol baš i ne više je ličio na grobnicu koja već dugo služi kao oltar. Nije to bilo srce ,ali nešto mi je divljački pulsiralo negdje ,valjda u grudima i toklo i vodilo pravo do njega...Znam da sam legao i sjećam se da sam se probudio. ... :-)

Šit uvik se prekine kad je najbolje! Jebenti snove i ko ih izmisli! Taman finale i ja glupan se probudim. A baš je bilo lipo! Neopisivo! A bašđ prikladno taj dan san počeo slušat post-punk! ha ha ha!