ponedjeljak, 28.04.2008.
Guardian Of Tommorrow
Stavio je svoju smeđu jeftinu kapu na glavu,
zakopčao svoju plavu izblijedjelu duksu,
par puta udahnuo i krenuo. Koraci su se
polagano ubrzavali. Prošao je pokraj stare
kuće. Davno ju je njegov djed izgradio.
Nije joj znao izvornu svrhu. Pomislio je da
ga je trebao upitati dok je još mogao. Sad je
služila kao spremište starih stvari i alata.
Hrpa beskorisnih predmeta. Kimnuo je glavom,
lagano, kada je prolazio pokraj psa koji ga
je pratio nezainteresirano svojim crnim očima.
Blago njemu,pomislio je, bez brige i pameti
promatra ljude sa svojim problemima. Da može,
vjerovatno bih se smijao ljudima i njihovoj
takozvanoj inteligenciji koja u svemu nalazi
kvar. Medo se zove... On ga nije tako nazvao,
ime je došlo s njim. Prošao je crvena željezna
vrata koja vode u voćnjak. Bila su otvorena,
kao uvijek. Gledao je, dok je prolazio, voćke.
Raštrkane oko njega, kao da su
nikle same od sebe. Trava je narasla odkad je
prošli put bio ovdje. Osjetio je vlagu na nogama
i vodu u starim tenisicama, dok je u laganom
trku odmicao sve dalje od kuće. Kada je prošao
kroz druge vratnice, koje označavaju kraj voćnjaka
i početak divljeg polja, osjetio je čudnu
hladnoću u sebi. Pluća su ga počela peći dok
je gazio po mokroj travi. Pripisao je to naslagama
katrana u njima i nedostatku fizičke aktivnosti.
Sunce je bilo krvavo i na odlasku, a nebo
puno starih prašnjavih oblaka. Boja zraka
se promijenila u zagušljivu crvenu smjesu i prekrila
ravnicu koja se protezala svuda oko njega.
Trčao je po starom traktorskom putu. Samo dvije
tanke linije utabane trave koje sjeku polja
i djele njegovo od tuđeg. Hladnoća ga je sve više
obavijala dok je krvavo sunce puževim korakom
lagano nestajalo iza obzora. Pokušao je otjerati
strah iz sebe i nastaviti. Napokon je došao do
odredišta. Zavoj gdje dvije tanke linije
zavijaju udesno pokraj kanala i dalje u divljinu.
Preskočio je preko par velikih rupa ispunjenih
mekanom zemljom i blatnom vodom. Korak mu je usporio
i onda stao potpuno. Srce mu je pumpalo
vrelu krv u žile i arterije i pokušavao je
doći do daha. Mozak mu je stao...napokon - pomislio
je. To je bio njegov cilj. Seratonin će napraviti
ostalo... Bijes,sumnja,tuga nestat će...samo
bol, slatka bol koja koja sve drugo čini nevažnim
i zanemarivim. Osjetio je kako mu hladnoća
napušta udove. Svijet oko njega je pulsirao i
gubio se u magli. Bio je sretan tih par minuta.
Sve će biti u redu... Nakratko je zaboravio demone
koji ga čekaju u mraku. Čekaju pravi trenutak za napad.
Čekaju da se okrene i zaputi istim putem natrag prema
kući.
- 00:24 -
poke my liver (3) - poke my spleen - uništi svemir
petak, 25.04.2008.
Let them all go
what do you do
when you're 19
but you feel old
your eyes are different
you can see the sadness in them
when you look upon a mirror
on your bathroom wall
when you're afraid
that you're waisting...
your life, your heart
every minute, every second
of this precious life...
afraid that your purpose
lies hidden beneath your
neurosis, addictions, flaws and your fears
eluding you, evading,
disappearing out of your reach
when you have the means to your end
but are throwing them away
for a brief moment of cheap thrills and excitement
distracted by the empty shine
your meaning slips from your moist and envious hand
there's gotta be something bigger than this
i never believed in destiny, and i always thought,
that there is no big plan, no divine providence, no Destiny
only choice and consequence, cause and effect
the great cosmic circle of "what comes around goes around" crap
and even though...
i was thought to love, not hate
to accept and not judge
to listen and understand
help others...
to be a good person
in the end
i realized that
love turns to hate in a heartbeat
people don't change, they just get worse.
if you're a good person, after a while
they take it for granted and resent you when you slip...
and you can't really help ANYONE!
not with the real important stuff anyway...
it's a bit of a disappointment
that the last 19 f'king years of observing the world
leads to this grim conclusion...
wouldn't you say?
no song today... just the mental excrements above
list update
#11 completed in 3 months
if anyone cares...
night
- 00:23 -
poke my liver (1) - poke my spleen - uništi svemir
ponedjeljak, 07.04.2008.
My nipples explode with delight!
There once was a man from Peru,
who dreamed he was eating his shoe.
He awoke in the night,
In a terrible fright,
To find out it was perfectly true...
- 02:42 -
poke my liver (4) - poke my spleen - uništi svemir
