Stavio je svoju smeđu jeftinu kapu na glavu,
zakopčao svoju plavu izblijedjelu duksu,
par puta udahnuo i krenuo. Koraci su se
polagano ubrzavali. Prošao je pokraj stare
kuće. Davno ju je njegov djed izgradio.
Nije joj znao izvornu svrhu. Pomislio je da
ga je trebao upitati dok je još mogao. Sad je
služila kao spremište starih stvari i alata.
Hrpa beskorisnih predmeta. Kimnuo je glavom,
lagano, kada je prolazio pokraj psa koji ga
je pratio nezainteresirano svojim crnim očima.
Blago njemu,pomislio je, bez brige i pameti
promatra ljude sa svojim problemima. Da može,
vjerovatno bih se smijao ljudima i njihovoj
takozvanoj inteligenciji koja u svemu nalazi
kvar. Medo se zove... On ga nije tako nazvao,
ime je došlo s njim. Prošao je crvena željezna
vrata koja vode u voćnjak. Bila su otvorena,
kao uvijek. Gledao je, dok je prolazio, voćke.
Raštrkane oko njega, kao da su
nikle same od sebe. Trava je narasla odkad je
prošli put bio ovdje. Osjetio je vlagu na nogama
i vodu u starim tenisicama, dok je u laganom
trku odmicao sve dalje od kuće. Kada je prošao
kroz druge vratnice, koje označavaju kraj voćnjaka
i početak divljeg polja, osjetio je čudnu
hladnoću u sebi. Pluća su ga počela peći dok
je gazio po mokroj travi. Pripisao je to naslagama
katrana u njima i nedostatku fizičke aktivnosti.
Sunce je bilo krvavo i na odlasku, a nebo
puno starih prašnjavih oblaka. Boja zraka
se promijenila u zagušljivu crvenu smjesu i prekrila
ravnicu koja se protezala svuda oko njega.
Trčao je po starom traktorskom putu. Samo dvije
tanke linije utabane trave koje sjeku polja
i djele njegovo od tuđeg. Hladnoća ga je sve više
obavijala dok je krvavo sunce puževim korakom
lagano nestajalo iza obzora. Pokušao je otjerati
strah iz sebe i nastaviti. Napokon je došao do
odredišta. Zavoj gdje dvije tanke linije
zavijaju udesno pokraj kanala i dalje u divljinu.
Preskočio je preko par velikih rupa ispunjenih
mekanom zemljom i blatnom vodom. Korak mu je usporio
i onda stao potpuno. Srce mu je pumpalo
vrelu krv u žile i arterije i pokušavao je
doći do daha. Mozak mu je stao...napokon - pomislio
je. To je bio njegov cilj. Seratonin će napraviti
ostalo... Bijes,sumnja,tuga nestat će...samo
bol, slatka bol koja koja sve drugo čini nevažnim
i zanemarivim. Osjetio je kako mu hladnoća
napušta udove. Svijet oko njega je pulsirao i
gubio se u magli. Bio je sretan tih par minuta.
Sve će biti u redu... Nakratko je zaboravio demone
koji ga čekaju u mraku. Čekaju pravi trenutak za napad.
Čekaju da se okrene i zaputi istim putem natrag prema
kući.
Post je objavljen 28.04.2008. u 00:24 sati.