srijeda, 30.05.2007.
exodus...not really
i to je proslo...
otprilike isto onako kako sam i predvidio
raspalo se staro drustvo
jedina spona koja nas je sve povezivala
sad je raskinuta
svi smo baceni u jednu potpuno novu arenu
opasnu, nepredvidljivu, i nama nepoznatu
faks...obilaženje biroa...posao...vojska...hibernacija...nije bitno
svi smo u manje vise istim govnima...
na neki nacin je tuzno...
no kada taj pocetni osjecaj napuštenosti...otuđenosti i nostalgije, prođe...
otvaraju nam se nova vrata...
pocinje jedna potpuno nova pustolovina... novi main quest :)
pocinje ŽIVOT...
napokon...!
ovaj post posvećujem dvojici svojih najbliskijih prijatelja koji su jučer i prekjučer otputovali
svaki na svoju stranu...
daleko od ovog smrdljivog Siska
prvi u daleku zemlju zvanu Sinj...
poznatu po nekoj čudnoj igri s metalnim predmetima, kopljima
i domaćim životinjama koju ja osobno, nikad nisam shvaćao
...moj prokleti provincijski mentalitet, al dobro sad
tamo će provesti slijedećih 6 mjeseci svog života
radeći najbeskorisnije radnje u svom životu
i vjerovatno najnapornije ( fizički )
pa...sretno mu bilo...
drugi je optutovao malo juznije
Šibenik...
bauštelija
vrijeme...neodređeno ( until he gets sick of the sun and manual labor... not long )
ova je za njih...
gdje god sada bili
sto god radili...
- 22:58 -
poke my liver (8) - poke my spleen - uništi svemir
utorak, 15.05.2007.
time to say goodbye
hvata me neka neobjašnjiva nostalgija u zadnje vrijeme
nostalgija na vrijeme koje još nije ni došlo
koja sam ja budala...
nema mira za mene, čini se...
za 2 tjedna mome školskom obrazovanju dolazi kraj
ne znam kako ću to podnijeti
sva ta lica
osobnosti na koje sam navikao
i zavolio
svakog na neki nacin
njemu svojstven
2 tjedna...
poslijednja oluja
2 tjedna se čini tako malo
o obzirom na vrijeme provedeno s vama
zadnje šansa za oproste, pomirenja i rastanke
poslijednji pogledi
i beznačajne male riječi
kojima ćemo pokušati ublažiti bol
ispuniti rupu u duši
prazninu u srcima
neuspješno...
poslijednji veliki prasak prije kraja
i onda zatišje
najvece dotad
zadnje brige mog djetinjstva
i najbolja vremena
bit ce uredno spremljene u kovčeg
i odložena u najdublji kutak
mojeg malog uma
neke druge brige ce ih zamijeniti
druga lica
možda bolja
možda lošija
...ali sigurno
nikad više ista.
Sjetite me se prijatelji
kad vam život stisne omču oko vrata
kad vam tuge ovog pokvarenog svijeta
postanu prevelike
kad vas snovi namirima preplave
znajte da ću ja uvijek biti tu
znajte da ima barem jedna osoba...
koja vas nikad neće napustiti
i zaboraviti...
"Srce stade kao dijete da se otima,
trazili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište."
- 21:59 -
poke my liver (4) - poke my spleen - uništi svemir
nedjelja, 06.05.2007.
i don't wanna wake up!
san koji je naglo prekinut alarmom prije 10 minuta.
...slijedim nekoga...imam crnu torbu na leđima...dolazim do prozora i tamo nalazim stube koje vode do dna.
pod pretpostavkom da je čovjek kojeg lovim otišao tim putem, i sam se počinjem spuštati tim stubama. no
na putu prema dolje drvene stube poprimaju nakakav izobličen, isprekidan oblik. Sada me velika neobjašnjiva praznina u stubama dijeli od poda. dolaze tri žene... govore nešto čudno ( imalo je smisla u snu ) i odlaze. Znam da će se vratiti po mene... objašnjavaju mi kako da siđem i odlaze. Spuštam se na tlo i počinjem bježati u suprotnom smjeru. Sada sam na nenakvim dokovima...hodam po rubu betonske ograde. Odjednom bježim kroz Sisak. Gravitacija se pojačava. Noge postaju užasno teške. Imam osjećaj da trčim kroz gusto tijesto. I što se jače trudim to postajem sporiji. Okrećem glavu i vidim one tri žene u daljini kako hodaju u mom smjeru. Sada slijedi praznina u snu koje se ne sjećam... Odjednom sam u nekakvoj igrici... avanturi pretpostavljam... nekakva pustinja.. grad u pustinji... ja i bratić hodamo kroz nenakav trg... trebamo maknuti nekakav tenk ili ga uništiti...ne sjećam se... hodamo kroz ulice... dolazimo do ulaza iza kojeg se nalazi tenk... ja mu odvraćam pozornost i otimamo tenk. bratić nastavlja na slijedeću misiju sa tenkom... neki treći tip kojeg znam ( izgledao je poznato ) preleti na stolici pokraj mene. Stolica ima propeler kojih 20 metara u zraku. Odjednom sam u nekoj sobi. U stilu kompjuterskih avantura pretražujem sobu s nekim lebdećim povećalom i rukom. Sada slijedi dio sna kojeg se ne sjećam. Sada sam u svojoj kući koja je puna mojih rođaka, tetaka, nećakinja... i jedna cura iz osnovne škole... nešto pričam s njom na balkonu... opet praznina... ima nekakve veze s torbom koju sam imao na početku sna... sada se pojavila indentična torba ali s drugim sadržajem...one žene s početka se ponovo pojavljuju... onda nekakav nepovezni razgovor s bratićem... tražim ga da me povede na slijedeću avanturu... on odbija zbog nekog razloga... opet crnilo... ulazim u ogromnu i veoma skupo uređenu sobu. Ogroman krevet se nalazi na sredini sobe. U ruci držim šalicu s vodom. Popio sam pola i sada sam gledao gdje da prospem ostatak vode. Nekakav batler me omete pri tome, svojim pojavljivanjem na ulazu u sobu. Šalica nestaje. Pogled mi odleti u smjeru velikog televizora koje se odjednom pojavio u sobi. Počinje spot kojeg nikad nisam vidio.Zavaljujem se u masivni krevet. Pozadina u spotu je nekakva pustinja/dolina. Pojavlluje se neki tip koji liči na faraona... Počinje ova pjesma:
20 sekundi nakon početka spota alarm me trga iz najčudnijeg san kojeg sam ikad imao.
Cijeli san je trajao pola sata. Toliko sam imao vremena za ubit oko. Imam osjećaj da je trajao danima.
Čudno...
- 09:34 -
poke my liver (4) - poke my spleen - uništi svemir
