hvata me neka neobjašnjiva nostalgija u zadnje vrijeme
nostalgija na vrijeme koje još nije ni došlo
koja sam ja budala...
nema mira za mene, čini se...
za 2 tjedna mome školskom obrazovanju dolazi kraj
ne znam kako ću to podnijeti
sva ta lica
osobnosti na koje sam navikao
i zavolio
svakog na neki nacin
njemu svojstven
2 tjedna...
poslijednja oluja
2 tjedna se čini tako malo
o obzirom na vrijeme provedeno s vama
zadnje šansa za oproste, pomirenja i rastanke
poslijednji pogledi
i beznačajne male riječi
kojima ćemo pokušati ublažiti bol
ispuniti rupu u duši
prazninu u srcima
neuspješno...
poslijednji veliki prasak prije kraja
i onda zatišje
najvece dotad
zadnje brige mog djetinjstva
i najbolja vremena
bit ce uredno spremljene u kovčeg
i odložena u najdublji kutak
mojeg malog uma
neke druge brige ce ih zamijeniti
druga lica
možda bolja
možda lošija
...ali sigurno
nikad više ista.
Sjetite me se prijatelji
kad vam život stisne omču oko vrata
kad vam tuge ovog pokvarenog svijeta
postanu prevelike
kad vas snovi namirima preplave
znajte da ću ja uvijek biti tu
znajte da ima barem jedna osoba...
koja vas nikad neće napustiti
i zaboraviti...
"Srce stade kao dijete da se otima,
trazili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište."
Post je objavljen 15.05.2007. u 21:59 sati.