Rolando se prijazno nasmiješio:- Hola, que tal? Što ćete danas piti, senor? – Pina coladu,- odgovorio sam po navici, već ovisan o koktelu od bijelog ruma i kokosovog mlijeka. Plaža je bila skoro prazna, a Rolandov drveni šank, natkriven osušenim lišćem palmi, pospano je zijevao. Vrelo je kubansko sunce već od sedam ujutro nesmiljeno peklo, a ležaljka s mojim ručnikom namigivala iz praznih redova od bijele plastike. Pažljivo sam hodao, pocupkujući zbog vreline pijeska, dok su mi noge tonule u blještavobijeli puder, mekan kao najfiniji saharski pijesak. Jedino im se boja razlikovala, kao bjelanjak od žumanca. Hladni koktel fino je klizio niz grlo. Ali sam zato s gađenjem gledao u plastičnu čašu u ruci. Izgledala je kao ona u laboratorijima za tjelesne izlučevine. Na samu tu pomisao, odjednom mi je mliječnobijela tekućina koktela počela sličiti na uzorak sperme u klinici za neplodnost. Zrak je bio suptropski vlažan, težak za Europljane, a vrelina skoro nepodnošljiva. Ali, zato je pogled na plažu Varadera sve nadoknađivao - kilometri srebrnog pijeska uranjali su u zeleni smaragd vode, dok se udaljeni horizont prelijevao u nebo akvamarina.
Nedavna bračna kriza dala nam je ideju – hajdemo na daleko, egzotično putovanje! Probajmo tamo pokrpati bolesno tkivo, u toplom moru podgrijati mlake, prijateljske zagrljaje, oživjeti mrtvaca. Kuba je bila logičan izbor – tropi, Karibi, egzotika, salsa i prijateljska lica socijalizma ljudi, koji pedesetak godina vježbaju pronalaženje sreće u unutarnjem, a ne izvanjskom; u duši, a ne u kupovanju; u lagodnoj izvjesnosti Života, kličući na vjernost Fidelu i Revoluciji. Istina, odjeća je stara, automobili zamrznuti u pedesetim godinama prošlog stoljeća, ali hrane, pjesme i sunca im ne nedostaje. Sa zavišću sam o tome razmišljao pod natkrivenom ležaljkom. Kod kuće me čekalo 40 godina napornog rada i odricanja, da bih u penziji možda dostigao tek mrvicu ovoga par godina prije smrti. Život je čudan, a oči bolje vide, kad se odmakneš od vlastite male perspektive.
- Niti u ovom raju se ne volimo – konstatitrala je tužno moja žena, začudo, bez uobičajenog optužujućeg tona u glasu. Nisam se mogao ne složiti, pa sam šutio.
- Kuba nam je samo otvorila oči – nastavila je rezignirano. – Mislila sam, kad odemo dovoljno daleko od hladne klime koju ne trpiš, mojih podgrijanih variva, tvojih jadikovki na punicu, šugavo radno vrijeme, rat, rate i kredite, kad pobjegnemo na drugi kraj svijeta od svega - možda ćeš tada shvatiti, da nam i nije bilo tako loše.
Premetao sam ovu njezinu misao u mislima kao vrući krumpir. Imala je pravo: gdje god da odemo, naše smo probleme nosili sa sobom, a pojedinačna su nezadovoljstva iz daljine izgledala još konačnije, fatalnije.
Te je večeri u starom dijelu Havane i omiljenom baru Ernesta Hemingwaya gužva bila nesnosna. Sve je bilo prepuno turista, lovaca na uspomene, bračnih parova koji su na krivim mjestima tražili uzbuđenja. La Bodeguita del Medio je ispuštala vonj znoja i nostalgije, pomiješan sa zvucima salse. Masno su nam zaračunali pića, a krezuba starica u živopisnoj odjeći ponudila je poziranje za dolar. Ljubazno sam odbio. Želio sam pobjeći od vreve i turista, uskih, klaustrofobičnih ulica od kaldrme i oronulih fasada, koje su se cerile oljuštenim bojama žutog i plavog.
Švercer cigara s markicom Ministarstva financija, sa žigovima i certifikatima koji su potvrđivali originalni sadržaj drvenih kutija, nudio je cigare u pola cijene, dok su mu oči sumnjičavo prelijetale okolinu, u strahu od policije. – Senor, jeftino nudim Cohiba, Montecristo, Romeo y Julieta – unio mi se u lice. Zubi su mu bili savršeni, ali ne i zadah, od kojeg sam ustuknuo. Cohiba cigare su najpoznatije, ali ja ne pušim, pa sam uzeo samo jednu kutiju za prijatelje. – Romeo y Julieta, por favor – rekao sam pružajući novčanicu od dvadeset dolara. – Te su vam aromatizirane – upozorio me švercer, nestajući u jednoj od pokrajnjih uličica. Romantične i aromatizirane, pravi izbor, pomislio sam zajedljivo.
U staroj je Havani najlakše izbjeći da stanete u konjsku balegu, da se povezete jednom od brojnih turističkih kočija. Topot potkovanih kopita na kaldrmi iz Kolumbovog doba lako zavara, pa utonete u sanjarenje i u mislima pobjegnete od propalog braka, propale firme, klaustrofobične države. Tek nesnosna sparina i roj muha vrate vas natrag u ovu pukotinu među svjetovima i vremenskim dimenzijama. Guantanamera, guajira guantanamera, pjevucka kočijaš na prednjem sjedalu o nekoj seljančici, sad pokojnoj, dok njezini zemljaci hodočaste u Bahia de Cochinos, u nas pogrešno prevedeno kao Zaljev svinja, sirotinjsku verziju Varadera za Kubance. Nema tu puno turista, vidi se zašto: voda je prljava, a morsko je dno s travom i algama. Ništa osim malene plaže i ruševnog hotela ne odaje dramu ubačenih američkih 1300 diverzanata, koje je obučila CIA i poslala 1961. u sigurnu smrt. Naivni je Kennedy povjerovao tlapnjama špijuna, da Kuba očajno priželjkuje svrgavanje Castra. Treba samo poslati šačicu emigranata s Floride, koje će narod dočekati s cvijećem u rukama, baš kao Castra dok je svrgavao diktatora Batistu u pedesetima.
Slovenac iz naše turističke grupe, mali poduzetnik iz Maribora, veli mi povjerljivo: - Da su barem uspjeli, sad bi ovdje bila prekrasna betonska plaža i luksuzni hoteli! Ne mogu vjerovati ušima – dokle sve ljudska glupost seže. A opet, privatni poduzetnik sigurno u pustoši ovog zaljeva vidi lovu kako se obrće u gradnji turističkih smještaja.
Moja žena nezadovoljno uzdiše. Radije bi se izležavala uz luksuzne hotelske bazene. – I ovdje je prljavo - kaže, dok se lokalni četvoronožni domorodac mota oko naše košare s hranom. Džukac je sigurno pun buha, a ja ih zamišljam kao mariachi bend koji svira La cucaracha, la cucaracha u olinjalom krznu kubanskog mješanca, odu o žoharima i Panchu Villi iz bratske, Meksičke revolucije.
Da nema stroge kubanske carine, možda bih se kući mogao vratiti bez žene i bez puno suvišnih pitanja ‘gdje vam je supruga, senor?’ Možda bi prljavi pijesak i muljevito dno ovog zaljeva bili pravo mjesto da se riješim bračnih problema. Bezazlena maštanja, kao ovo, često mi izmame osmijeh na lice.
U hotelu sobarice lijepe sigurnosne trake preko staklenih vrata balkona. – Dolazi uragan Charley, senor – govore ljubazno, dok užurbano raznose boce s vodom za slučaj da nestane struje i vode. Tu sam noć proveo na balkonu, zagledan u gustu, nečujnu zavjesu od kiše, dok su bezglasne munje parale potpuno crno nebo nad Varaderom. Palme su se svijale pod naletima vjetra, ali sve je izgledalo nekako nestvarno, bez gromova, tutnjave ili hučanja vode. Nisam se prestajao čuditi, uspoređujući sjećanja iz oluja na Jadranu sa ovim tobožnjim uraganom. Kiša i vlaga u zraku obavijale su me kao debeli, mokri plašt, a bljeskovi na nebu imali su ritam mog srca, pomiješan sa svjetlima disko bara.
Žena mi se za trenutak pridružila na balkonu i stisnula uz mene. Bilo je to najbliže, što smo se zatekli u proteklih 15 dana.
-Ne boj se, vidiš da niti uragani na Kubi nisu nešto gadno, kao oni kapitalistički u Americi, na primjer – nasmijao sam se, hrabreći je i grleći slobodnom rukom. U drugoj sam držao mojito od ruma i svježe zgnječenih listova mente. Nisam je uvjerio. Vratila se u hladnu, klimatiziranu sobu. Imala je pogled pomirenosti sa sudbinom, kao kad fatalistički očekujete da se Murphyjevi zakoni obruše na vas svom silinom. – Ovo nam nije trebalo – mrmljala je sebi u bradu, dok je u položaju fetusa zgrčena ležala na krevetu i kroz staklo promatrala oluju. Bio sam joj okrenut leđima, upijao sam kapljice vlage i bljeskove uragana, kao ogromne kamere.
Te sam je noći zadnji put vidio u životu. Osoblje hotela sutradan je pozvalo policiju, kad sam prijavio njezin nestanak. Nitko je nije vidio da odlazi iz sobe, kao niti ja. Policija me danima ispitivala, ne vjerujući da sam noć proveo na balkonu, diveći se crnim bojama neba i hučanju uragana. Čak su me ubjeđivali, pokazujući mi novinske članke i službene statistike, da je uragan uglavnom zaobišao Kubu, tek malenim dijelom dotičući Havanu. Desetak srušenih stabala palmi, par odnešenih krovova na straćarama obližnjeg naselja i puno razbacanih kanti i smeća po ulicama – bio je to kubanski epilog uragana Charley. U cijeloj zemlji nitko drugi nije prijavio nestanak. Policija je vjerovala, da sam je negdje ubio i zakopao. Ali nisam, kunem se. Apsolutno mi je neshvatljiv njezin nestanak.
Jedno jedino objašnjenje ponudio sam sebi i ostalima – te noći se otvorio prolaz u neki paralelni univerzum, svemir u kojem nema nesretnih brakova i nesretnih ljubavi. Moja je žena sigurno svojevoljno odabrala i zakoračila u taj bolji, veseliji život. Svijet, u kojem ljudi ne bježe jedni od drugih na kraj svijeta. U kojem su parovi zagrljeni, bez obzira spavaju li u potleušicama ili luksuznim hotelima. Taj uragan prebacio ju je možda na drugi kraj svijeta, u neko drugo vrijeme. A možda je ovdje i sada. Nevidljiva nesviklom, ljudskom oku gleda nas kroz koprenu od kapljica vlage, izgovara nečujne pozdrave i poručuje da ne brinemo.
Moj prijatelj Pierrot Barra sa obližnjeg Haitija grli me na aerodromu Port-au-Princea. Dok se igra plastičnom lutkicom otrgnute glave, njegove me oči ispitivački promatraju. Na odlasku kaže:
- Prijatelju, jesi li siguran da za ovaj rasplet s tvojom ženom nije zaslužan obični bokor, vrač? Ponekad se duhovi sa smrtnicima poigraju na najčudnovatiji način. Uzmi na primjer sebe – ovaj tvoj uljepšani, turistički putopis od sna obična je fantazija. Nije tvoja žena nestala, već je upravo obrnuto. Ti si u ovog priči čovjek kojeg više nema.
|
