Vrgorska krajina

Starost Vrgorca

ponedjeljak , 26.05.2008.

Vrgorac je vrlo star grad, u tome nema spora, ali koliko zapravo iznosi njegova starost? To me pitanje kopka već neko vrijeme. Prema dostupnim izvorima Vrgorac je prvi put spomenut 1419. godine kada je njegove vladare Jurjeviće posjetio dubrovački poslanik Šimun Bunić. Jasno je da je Vrgorac morao postojati i mnogo ranije. Još u vrijeme stare Neretvanske kneževine postala je župa Rasticarum (Rastoka) koju je u svome djelu De Administrando Imperio (O upravljanju Carstvom) spomenuo bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet i koju neki vežu za polje Rastok. Ta je teorija moguća, ali jednadžba Rastok=Vrgorac nije umjesna i nema podlogu u povijesnim i arheološkim izvorima. Tijekom 18. i 19. stoljeća neki su putopisci i povjesničari naglašavali kako je Vrgorac imao puno slavniju i stariju povijest nego što se to dotad mislilo. Neki su njegov postanak datirali još u razdoblje rimske vlasti početkom nove ere. I zaista, neki fragmentarni i slučajni nalazi iz toga razdoblja tjeraju nas na preispitivanje dosadašnjih dosega povijesne znanosti koja je starost Vrgorca ograničila na kasni srednji vijek. To nam omogućuju slučajni arheološki nalazi iz Vrgorca pronađeni u 19. i 20. stoljeću. Naime, na lokalitetu Martinčev strug pronađena su tri antička natpisa koja nam unose nešto više svjetla u davna povijesna razdoblja o kojima pisani izvori šute. Na njima se spominju osobe Kajo Sulpicijo i Marko Anej, možda prvi stanovnici našega kraja. Tri ulomka pronađena kod Martinčevih kuća naprosto ne mogu biti slučajna. To me navodi na zaključak da je nekakvo naselje postojalo u tom području u vrijeme rimske vlasti tijekom drugog stoljeća poslije Krista. Ako bi detaljnijim arheološkim nalazima bilo potvrđeno postojanje takvog naselja, svakako bi bila stvorena mogućnost za postavljanje teorije o kontinuitetu naseljenosti na području samog Vrgorca još u vrijeme rimske vlasti (uz ogradu da bi takvo naselje teško mogli zvati nazivom Vrgorac ili nekim sličnim imenom), pa i prije. Problem leži u razdobljima ranog i razvijenog srednjeg vijeka o kojima povijesni izvori za područje Vrgorca ne govore ništa. Prema tome povijesna znanost je zasad po ovome pitanju dosegla svoj maksimum (naravno spekulacije i teorije su uvijek moguće, ali teško provjerljive), i čini se da bi nam neke nove informacije mogla dati samo arheologija, zbog čega se nadam da će jednoga dana ljudi od struke smatrati shodnim da istraže područje Martinčevih kuća, ali i druga područja u samom gradu.

Koliko nisko možemo pasti?

utorak , 20.05.2008.

Vrgorac je sa drugim gradovima dosta slabo povezan autobusnim i drugim linijama pa možemo slobodno konstatirati kako je Vrgorac slijepo crijevo Zabiokovlja. Uz ukidanje više vrgorskih gradskih institucija, slaba povezanost sa drugim gradovima je druga veća prepreka u razvoju Grada. I kad pomislim da ne možemo pasti niže od ovog, najnovija odluka Prometa Makarska o ukidanju nekih ruta uslijed poskupljenja benzina me navela na revidiranje toga stava.
Naime, jutarnja ruta Vrgorac-Split u 5 sati je ukinuta i od jučer vrgorski putnici koji polaze iz Vrgorca u 5 sati moraju presjedati u Makarskoj u 6 sati u autobus koji ide preko Splita u Zagreb. Drugo, ruta iz Splita za Vrgorac u 10.15 je također ukinuta i odsad autobus ide u deset sati u Makarsku odakle vrgorski putnici opet moraju presjedati.
Najnovija odluka uprave Prometa Makarska iznenadila je i vozače, tako da je jučer ujutro Prometov vozač iz Vrgorca na brzinu brifirao vozača koji nas je vozio u Split o čemu se radi i obavijestio ga je da mora svratiti i u Bašku Vodu po putnike.
Zahvaljujući toj najnovijoj promjeni, Prometov autobus jutros u Split nije došao u 7.15 sati kako je to uobičajeno, već točno u 7.51 sat.
Kako sam naglasio u jednom od prošlih tekstova na temu autobusnih karata, ja shvaćam da autobusne tvrtke djeluju prema ekonomskoj računici, ali me stvarno čudi kako tijela lokalne samouprave ne čine ništa (ili možda čine, ali očito nedovoljno) da ublaže ove drastične rezove koji se tiču ukidanja institucija i sve lošije povezanosti sa drugim gradovima, a koje sve više utječu na normalan život i rad Vrgorčana. Jedna promjena ne znači puno, ali jedna po jedna malo pomalo doprinosi općem umrtvljenju općeg, društvenog i gospodarskog života Vrgorca.
I na kraju da rezimiramo: gubimo sud, gradski kolodvor već odavno ne koristi ničemu, pošta radi do podne, izgubili smo ured za gospodarstvo i ured za obranu, autobusne linije se revidiraju i ukidaju, pa se postavlja logično pitanje – koliko nisko možemo pasti!?

Fešta u čast vrgoračkoj jagodi

subota , 17.05.2008.

Vrgorska (Vrgoračka) jagoda najpoznatija je hrvatska jagoda. To je više nego dovoljan razlog da joj Vrgorčani prirede slavlje. Kao i lani, i ove godine održana je fešta u čast jagodi i to na vrgorskoj pijaci. Dijelilo i prodavalo se vrgorsko vino, kolači, jagode i proizvodi od jagoda. Jagode je donio Lujo Mihaljević, a bilo je i brdskih kokorićkih jagoda. Kolače je priredila Snježana Radonić, a vrgorsko vino dijelila je Ina Markotić.
Večeras se na Jagojadi tako okupilo oko tristotinjak Vrgorčana. Zabavljali su nas vrgorski grdelini Đulio i Vedran, a poslije njih jako dobri momci iz garaže na čelu sa Slobodanom Vujicom. Kao i na Biklijadi, dobri su bili Dusinjari i Dusinjarke glavni u plesu i kolu. Proslavi su doprinijeli i inženjeri sa autoceste koji su donijeli frape od jagode i dijelili okupljenima. Baš je bilo lijepo, prava narodska fešta.

Novi vrgorski spomenici?

ponedjeljak , 12.05.2008.

Vrgorska Gradska vlast nedavno je na svojoj internetskoj stranici raspisala natječaj za izradu spomenika hrvatskim braniteljima koji bi trebao biti smješten na nekorištenom terenu ispred ureda Turističke zajednice u Vrgorcu. Malo sam razmišljao o tome kako bi taj spomenik trebao izgledati. Kako sam protiv nekih megalomanskih projekata, kao i apstraktnih rješenja koji su u nekim drugim mjestima bili primijenjeni i nisu mi se baš dopali, osobno smatram da bi spomenik braniteljima mogao biti jednostavan pravokutni spomenik od crnog mramora kojem bi na vrhu bili uklesani grbovi RH i Grada Vrgorca, a ispod bi zlatnim slovima bio ispisan tekst tipa: ovaj spomenik hrvatskim braniteljima domovinskog rata dižu zahvalni građani Vrgorca ili tako nešto. Uz izgled spomenika ništa nije nevažnije rješenje uređenja prostora oko spomenika, npr. da prostor bude uređen bijelim kamenom i okolo posađenim cvijećem, ni slučajno da prostor oko spomenika ostane onakav kakav je sad.
Isto tako bi htio dodati kako se zalažem za ideju da se na Paklini postavi spomenik rudarima, posebno onima koji su dolje poginuli tijekom stoljeća rada ovoga rudnika. Rudnik na Paklini imao je važan utjecaj na povijest Vrgorske krajine i smatram da bi zbog toga morali odati počast onima koji su u njemu teško radili, a neki i poginuli.
A u nekoj budućnosti možda bi trebalo razmišljati da se negdje u centru grada, na vidnu mjestu, postavi spomenik svim Vrgorčanima koji su tijekom prošlosti poginuli za rodnu grudu i domovinu. Slične spomenike viđao sam u nekim hrvatskim gradovima i čini mi se da to fali u Vrgorcu.
Tijekom nedavnog posjeta Požegi, vidio sam vrlo lijep spomenik podignut u čast fra Luki Ibrišimoviću, osloboditelju Požeške kotline od Turaka. Zašto bi bilo nemoguće sličan spomenik podignuti u Vrgorcu, ali našem osloboditelju od Turaka – Radi Miletiću.
No ovo su samo moja razmišljanja. Mene zanima što misle građani Vrgorca i čitatelji ovoga bloga. Koje bi rješenje za braniteljski spomenik, ali i ostale, bilo najoptimalnije za naš grad? Ukratko napišite i obrazložite svoja razmišljanja. Nadam se da će ih onaj tko bude izrađivao spomenik/e imati na umu.

Mučan posjet Vukovaru

petak , 09.05.2008.

Studenti četvrte godine geografije su i ove godine posjetili jedan od hrvatskih krajeva u sklopu svoje terenske nastave. Ove godine obišli smo Kordun, Banovinu, Slavoniju, Baranju i Srijem. Bilo je jako dobro, kao i svake godine. Od svih gradova lijepe i ravne Slavonije i Srijema koje smo posjetili najveći trag ostavio je na nas Vukovar - Grad Heroj. Ovaj zadnji dodatak njegovu imenu nitko ne može posve shvatiti dok tamo ne dođe. Tragovi rata su na svakom koraku, ali je primjetna i obnova u ratu srušenih objekata. No objekti će se brzo obnoviti, ali kad su u pitanju međunacionalni odnosi situacija je mnogo složenija. Grad je još uvijek razdijeljen na naše i njihove kafiće, školske razrede, vrtiće i sl. i sve to ide nekako presporo. Posjetili smo vukovarsku bolnicu. Dolazak u tu zgradu prvi put nas je stvarno suočio sa tužnom najnovijom poviješću grada Vukovara. U obnovi bolnice donji hodnici i atomsko sklonište su minimalno promijenjeni i sve je ostavljeno onako kako je to cijela Hrvatska gledala na televiziji krajem 1991. nakon pada grada, osim što su prave ljude zamijenile lutke. Mračne i jezive prostorije bez prozora, ruševni strop od pada "krmača" na bolnicu, jezivi glas glumca koji iščitava imena poginulih branitelja ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim. Prema informacijama našeg vodiča, na bolnicu je dnevno padalo oko 70-80 granata i nikoga očito nije zanimao veliki crveni križ koji se nalazio na krovu te zgrade. Nakon izlaska iz bolnice među nama je vladala tišina - bilo smo potpuno zaprepašteni onim što smo vidjeli, imali smo osjećaj da se u zidove toga skloništa uvukla sva patnja i bol ranjenika koji su dolje proveli četiri mjeseca, u krvi, znoju, buki granata, smrti. DA SE NIKAD NE ZABORAVI - to smo svi izgovarali. Ovo mjesto treba biti podsjetnik na najbolje i najgore što rat iz nekog čovjeka može izvući.
Nakon bolnice posjetili smo još jedno potresno mjesto, a to je Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata koje se nalazi nekoliko kilometara od centra grada. Tu su pokopani hrvatski branitelji poginuli u borbi za Vukovar ili oni koji su umrli naknadno od posljedica ranjavanja, mučenja i branitelji koji su umrli poslije rata. Groblje je prelijepo uređeno u čast hrvatskim braniteljima. Odlučeno je da svaki grob mora biti isti, a jedino se minimalno izdvajaju dva, onaj generala Blage Zadre, zapovjednika obrane grada kojega je mjesec dana prije pada pokosio mitraljez sa tenka i onaj Marka Babića, legendarnog zapovjednika Trpinjske ceste koji je nakon Zadrine smrti preuzeo zapovjedništvo nad gradom. Umro je lani. U spomen na 938 žrtava Vukovara postavljeno je isto toliko bijelih križeva, svaki u milimetar isti. U spomen knjigu groblja upisao sam jednu rečenicu: HVALA VAM HRABRI HRVATSKI VITEZOVI, U IME VRGORSKE KRAJINE!!! Nisam se samo želio potpisati, osjetio sam potrebu da dodam još jednu rečenicu.
Najpotresniji je bio posjet Ovčari. Prije rata to je bila je farma u sklopu VUPIK-a i u njen je skladišni dio doveden veliki broj vukovarskih ranjenika i branitelja iz bolnice. 200 ljudi je ubijeno, a 61 nestao (vjerovatno također ubijeni i pokopani u masovnu bolnicu koja dosad nije otkrivena). U nedavnom uređenju spomen područja Ovčara na zidove skladišta su postavljene slike ubijenih i nestalih branitelja i ranjenika, a crveni laser stalno ispisuje njihova imena. Na rubnim dijelovima poda postavljeno je staklo ispod kojega su postavljeni osobni dokumenti poginulih koji su pronađeni tijekom eshumacije i koje su članovi obitelji donijeli naknadno. U tom skladištu, originalna su ostala velika ulazna metalna vrata koja su simbolično zaglavljena - da se nikad više ne zatvore.
Iako je ovaj posjet Vukovaru bio za mnoge od nas bio mučan i bolan, drago mi je što smo gore išli. Na jednom mjestu smo mogli vidjeti koliko nisko neka osoba može spasti da ubije dijete od šest mjeseci ili baku od 104 godine, kakva li je to zvijer koju malo dijete ili bakica ugrožava!? Ali također smo na istom tom mjestu bili svjedoci nadljudske hrabrosti i odricanja koja su pretrpjeli Vukovarci u svojoj Golgoti. DA SE NIKAD NE ZABORAVI!!!

Nekoliko povijesnih crtica o župnoj crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu

petak , 02.05.2008.

Vrgorska župna crkva posvećena je Navještenju Blažene Djevice Marije. Crkva je smještena na mjestu na kojem je više stoljeća postojala stara crkva, koja je nastala prenamjenom džamije nakon oslobođenja Vrgorca od Turaka 1690. godine. Glasovanjem većine župljana Vrgorca stara crkva je 1913. godine srušena i na njoj je sagrađena današnja crkva. Izgrađena je od klesanog kamena, a projektirao ju je arhitekt Ćiril Metod Iveković, koji je po cijeloj Dalmaciji projektirao više crkvi. Crkva je trobrodna, sa glavnim brodom i dva sporedna i apsidama. U lijevom brodu nalazi se grob fra Ivana Rozića, a u desnom brodu grob Rade Miletića, serdara Vrgorske krajine. Crkva je privedena službi 25. prosinca 1921. godine.
Tlocrtni gabariti crkve iznose 17 x 33 metra. Radove je u velikom djelu organiziralo župno Crkovinarstvo na čelu sa tadašnjim vrgorskim župnikom Jakovom Bartulovićem.
U predvorju crkve nalazi se lijeve strane mramorna ploča sa natpisom:

BOGU U SLAVU, NA ČAST NAVJEŠTENJA MARIJINA OVU CRKVU NA MJESTU STAROKRŠĆANSKE CRKVE, KASNIJE DŽAMIJE, UZ POMOĆ ŽUPLJANA VRGORČANA I VANJSKIH DOBROČINITELJA, POČE GRADITI G. G. 1913. I POKRIJE NA BADNJI DAN G. 1921. O FRA JAKOV BARTULOVIĆ.
PONUTRICU I OKOLIŠ UREDI O. FRA IVAN TOMAŠEVIĆ.
IZA POTRESA G. 1962. CRKVU OBNOVI I ZVONIK DOVRŠI DR.FRA IVAN GLIBOTIĆ.
CRKVU POSVETI 20.X.1935. BISKUP DR. KV.KL. BONEFAČIĆ.

O gradnji ove župne crkve postoji opsežna, još neistražena arhivska građa, sa mnoštvom različitih dokumenata, o planiranju i fizičkoj izgradnji crkve u razdoblju od 1912. do 1918. godine. Iako je crkva otvorena za župljane 1921. godine, spisi u arhivskoj građi pokrivaju samo razdoblje do rujna 1918., nedugo prije kapitulacije Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu. Građu sam kopirao u nadi da ću je jednoga dana opsežnije obraditi.