Vrgorski svećenici - žrtve Drugog svjetskog rata
srijeda , 23.04.2008.
Drugi svjetski rat ostavio je strašne posljedice po Vrgorsku krajinu. Stradalo je gotovo sedamsto ljudi, zapaljena su cijela sela, gospodarstvo je uništeno. Iste takve teške posljedice rat je ostavio i po vrgorski kler. Nekoliko svećenika su ubili partizani, a nekoliko četnici i ustaše. Ispod dajem popis svećenika – žrtava rata. Svi su oni, ili rođeni u Vrgorskoj krajini, ili su svoj život izgubili tijekom župnikovanja u jednoj od vrgorskih župa:
DON IVAN ČONDIĆ rođen je 1886. u Svibu. Za svećenika je zaređen 1912. godine. Od 1918. obavlja funkciju župnika u Aržanu kod Imotskog, a nakon toga u Rašćanima. Ubili su ga četnici 29. kolovoza 1942. godine tijekom talijanske akcije čišćenja Biokova od partizana.
FRA KARLO ĆULUM rođen 1885. na otoku Silbi. Srednju školu završio je u Zadru. Godine 1904. obukao je franjevačku halju na Visovcu. 1905. upisuje filozofiju u Zaostrogu, a 1907. bogosloviju u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 1910. godine. Nakon studija prefekt je sjemeništa u Sinju. 1913. postaje župnik u Vrlici i tu ostaje do 1917. godine. 1918. postao je župnik Drašnica, do 1932. godine svećenik je u Plini, a nakon toga u Zavojanima. Tijekom rata surađivao je sa partizanima zbog čega su ga ustaše strijeljale 26. svibnja 1943. Pokopan je na zavojanskom groblju.
FRA (Ivan) JOSIP ERCEG rođen je 1923. godine u Vrgorcu gdje je od 1929. do 1934. polazio pučku školu. Nakon toga pohađa građansku školu, te zatim Franjevačku klasičnu gimnaziju U Sinju. 1940. godine stupio je u novicijat na Visovcu gdje je svoje ime Ivan promijenio u Josip. Jednostavne zavjete je položio 1943 nakon čega je upućen u Sinj, a zatim u Makarsku na studij. Nedugo nakon partizanskog osvajanja Makarske, početkom 1945. studij bogoslovije je prestao s radom. Svi su studenti mobilizirani u partizansku vojsku. Fra Josip poginuo je u blizini Trsta. Ne zna se kako je izgubio život, no neki smatraju da su ga ubili partizani.
FRA AUGUSTIN GLAVAŠ rođen je u Kozičkim Poljicima 1923. godine. U rodnom selu je završio pučku školu. 1935. odlazi u Sinj gdje upisuje Franjevačku klasičnu gimnaziju. 1941. na Visovcu oblači franjevačku halju. Jednostavne zavjete je položio 1942. godine, a iste godine upisuje sedmi razred gimnazije u Sinju. 1944. upisuje studij bogoslovije u Makarskoj. S ostalim studentima je mobiliziran 3. travnja 1945. godine u partizansku vojsku i upućen na frontu. Kao vojnik nalazio se u tvornici „Torpedo“ u Rijeci gdje je bilo smješteno dvjestotinjak zarobljenih Nijemaca koji su tu radili. Jednom franjevcu se fra Augustin tada žalio kako nije omiljen u svojoj jedinici jer ne sudjeluje u političkim satovima. Nedugo zatim su ga partizani strijeljali.
FRA LADISLAV IVANKOVIĆ rođen je u Bogomolji na Hvaru 1897. godine. Tu završava šest razreda osnovne škole. 1914. odlazi na novicijat na Visovac. U Zaostrogu 1915. studira filozofiju, a zatim 1917. bogosloviju u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 1921. godine. Iste godine je imenovan za župnog pomoćnika u Sinju, a 1922. ga Uprava franjevačke provincije šalje u Pariz na Faculte des Lettres. Tu ostaje tri godine, ali zbog bolesti napušta studij. U gimnaziji u Sinju zatim predaje grčki, nakon čega odlazi na mjesto župnika u Ogorje. Od 1928. godine je svećenik u Gradcu. 1935. godine postaje gvardijan samostana u Zaostrogu, a 1937. svećenik u Kozici. Krajem kolovoza 1942. Talijani poduzimaju velike akcije čišćenja Biokova od partizana. U tome im kao antikomunistička milicija pomažu četnici koji su bili zaduženi za područje Dragljana, Kozice i Rašćana. Odmah nakon prolaska Ravče, četnici su započeli sa paljenjem i ubijanjem duž ceste Ravča-Rašćane. Fra Ladislav Ivanković je zajedno sa seljanima ujutro 29. kolovoza ugledao dim iz smjera Zavojana. Misleći da se približava vojska NDH fra Ladislav je ostao u Kozici skupa sa seljanima. Ubrzo su u Kozicu došli četnici, uhvatili fra Ladislava i pogubili ga.
FRA BONAVENTURA RADONIĆ rođen je 12. veljače 1888. u Kotezima. Franjevačku klasičnu gimnaziju polazio je u Sinju 1902. godine. Na Visovcu je obukao franjevačko odijelo 1908. godine. U Šibeniku je od 1909. do 1911. pohađao studij filozofije, a od 1911. studij bogoslovije u Makarskoj. Tu je zaređen 1914. godine. Od 1914. do 1916. bio je prefekt sjemeništa u Sinju, student na fakultetima u Innsbrucku i Fribourgu 1916.-1919., profesor na gimnaziji u Sinju 1919., učitelj novak u Zaostrogu i Visovcu 1920. godine, a 1923. opet je profesor u Sinju, te profesor Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj. Od početka rata 1941. isticao se svojim kritikama partizana i komunizma. Pred ulazak partizana u Makarsku bježi iz grada. Odlazi u Sarajevo, a potom u Zagreb. Iz Zagreba kreće sa civilima i vojskom NDH prema Austriji 6. svibnja 1945. Nakon što ih britanska vojska odbija primiti, kolone se vraćaju prema Sloveniji. Fra Bone utočište nalazi u samostanu u Mariboru. Tu su ga partizani pronašli i odveli u zatvor u Zagrebu. Devetog srpnja 1945. godine vojni sud grada Zagreba osuđuje fra Bonu na smrt strijeljanjem, gubitak političkih i građanskih prava i konfiskaciju imovine. Vojni sud je presudu obrazložio tvrdnjom kako je fra Bone: „…kao ustaša iz uvjerenja harangirao i napadao NOV, agitirao za okupatora, raspirivao vjersku i nacionalnu mržnju te održavao tijesne veze s najzloglasnijim ustašama u Makarskoj: Alačem, Tomićem i Pavićem.“ Fra Bone je potom strijeljan, a kad se to dogodilo, i gdje je fra Bone pokopan, nije poznato.
DON IVAN SUMIĆ rođen je 1909. godine u Podgori. Za svećenika je zaređen 1933. godine. Tijekom rata bio je župnik u Dusini. Partizani su ga uhvatili nakon zarobljavanja vojske NDH na Bleiburgu i kao fašističkog suradnika strijeljali u Zagrebu 9. srpnja 1945. godine.
komentiraj (23) * ispiši * #
Kako smo prosvjedovali u Zagrebu
ponedjeljak , 14.04.2008.
U subotu sam, sa još oko stotinjak zadarskih studenata, sudjelovao u velikim sindikalnim demonstracijama u Zagrebu koje je zbog sve većeg srozavanja standarda naših građana organiziralo pet sindikalnih središnjica. Odlazak zadarskih studenata u Zagreb organizirala je moja studentska udruga Aktivni student (AKSTU). Ovu smo akciju organizirali uz pomoć Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, odnosno njihova ogranka – Sindikata učenika i studenata. Po planu, iz Zadra je za Zagreb trebalo krenuti ukupno jedanaest autobusa; od toga sedam ih je bilo rezervirano za oko 350 radnika, a četiri za oko 200 studenata. Nakon što smo došli na kolodvor ubrzo smo uvidjeli da su studenti manje-više održali svoju riječ, ali su radnici dosta podbacili. Prema našim brojkama, u Zagreb je krenulo oko 150 studenata ili 75% planiranih, čime smo bili više nego zadovoljni, ali radnika nije bilo ni sto. Koji je bio razlog tome – u to neću ulaziti, ali u subotu ujutro nam se pojavio problem nakon što smo zaključili da će neki autobusi sa radnicima gotovo prazni krenuti u Zagreb. Zbog toga smo jedan manji dio studenata prebacili u radničke autobuse i oko 6.30 sati krenuli za Zagreb.
Četiri autobusa u kojima su bili studenti dobila su članove AKSTU-a kao voditelje puta, njih ukupno osam. Oni su nam tijekom putovanja objasnili planove i podijelili sindikalne kape i plastične pregače, te pedeset kuna namijenjenih za kupnju hrane.
Oko 11 sati stigli smo u Zagreb, na Trg Francuske Republike, koji je odabran kao zborno mjesto svih autobusa koji su iz cijele Hrvatske krenuli u Zagreb. Samim dolaskom vidjeli smo veliki broj sindikalista, studenata i ostalih građana koje su njihovi redari malo pomalo redali za put prema Jelačićevu trgu. Sam prosvjed na Trgu organiziralo je pet sindikalnih središnjica, a svaka od njih dala je svojim članovima kape i pregače različite boje (crvena, plava, žuta…). Zadarski studenti su nosili crvenu boju (boja SSSH). Osim hrvatskih prosvjednika tu se moglo vidjeti nekoliko grupa mađarskih, slovenskih, bosanskohercegovačkih, crnogorskih, austrijskih i talijanskih sindikalista, a meni su osobno bili najzanimljiviji pripadnici poljskog sindikata Solidarnost koji su bili vrlo šareni i dosta bučni (bili su zaista solidarni). Svi su oni došli kao potpora hrvatskim sindikatima. Oko 11.30 sati velika je povorka krenula od Trga Francuske Republike prema Trgu bana Jelačića. Cijelim putem nas je pratila kiša, ali to nikome nije smetalo. Velika masa ljudi naoružana šarenim sindikalnim uniformama, zviždaljkama, bubnjevima, zastavama i transparentima kretala se prema Jelačićevu trgu budno praćena od policije. Oko podne povorka je stigla na trg, no tamo smo zatekli već polu-pun trg sindikalista i ostalih građana Zagreba. Malo poslije započeli su govori sindikalnih vođa koji su upozoravali za srozavanje standarda hrvatskog čovjeka, radnika, umirovljenika i studenta. Za takvo stanje su optužili vladajuće, ali i oporbu. Zadarski studenti se nisu raštrkali i manje-više smo bili homogena grupa, skupa sa članovima Sindikata Učenika i Studenata iz Zagreba. Sa nama su bili i članovi udruge mladih Z,V.U.K. Osjećaj da sudjelujete u nečemu ovako važnom i da se na trgu za vrijeme prosvjeda nalazilo oko 50 tisuća ljudi nikoga od nas nije ostavio ravnodušnim. Bilo je fenomenalno i nije mi uopće žao što sam gore išao i što smo ovo sve organizirali. Nakon prosvjeda imali smo slobodno do 15.30 sati, za kada je zakazan polazak sa Velesajma, gdje su nas čekali naši autobusi. Naravno neki su kasnili, pa smo krenuli tek u 16.00 sati. U Zadar smo stigli oko 20.30. sati. Uh, što je bilo dobro – zapravo ovo je bio jedan od onih povijesnih trenutaka za koje vam je žao ako ih propustite.
komentiraj (9) * ispiši * #
Promocija časopisa studenata povijesti
srijeda , 09.04.2008.
Sinoć je u Studentskom klubu Božo Lerotić u Zadru održana promocija prvog broja časopisa studenata povijesti Sveučilišta u Zadru – Rostra (lat. govornica). Iako je promocija časopisa trebala bili održana na Danima povijesti u ožujku, zbog tehničkih problema, sve je odgođeno za ovaj tjedan. U intimnoj atmosferi studentskog kluba, urednik časopisa, kolega Eduard Visković, kratko se obratio kolegama i opisao sve činjenice koje su dovele o izdavanja ovoga lista, te pozvao mlađe kolege za suradnju u drugom broju koji se planira izdati do kraja ove godine. Ovaj časopis je ponajviše rezultat mukotrpnog rada članova Kluba studenata povijesti koji su uz pomoć Studentskog zbora osigurali novac i pozvali sve studente povijesti na suradnju. Iako je ispočetka prikupljanje članaka išlo dosta sporo, budući da mlađi kolege nisu poslali gotovo nijedan tekst, dobrim odazivom studenata četvrte godine i apsolvenata povijesti prikupljen je dovoljan broj članaka. Rezultat svega toga je prvi broj časopisa Rostra. Časopis se sastoji od 90 stranica, a podijeljen je na tri dijela: nacionalna povijest, svjetska povijest, te recenzije, izvještaji i zanimljivosti. Zašto spominjem sve ovo na blogu? Među člancima u Rostri nalazi se i moj članak koji nosi naslov: Prilike u Vrgorskoj krajini u vrijeme osmanske uprave i neposredno nakon oslobođenja Vrgorca 1690. godine (str. 27-37.). Pomoću dostupne literature i izvora sam pregledno iznio najvažnije događaje povijesti našega kraja za vrijeme osmanske uprave koja je trajala dva stoljeća. Iako su moja dosadašnja istraživanja ovog povijesnog razdoblja rezultirala pronalaskom mnoštva različitih izvora iz vrgorske povijesti u osmanskom razdoblju, zbog ograničenosti prostora u listu, nisam sve uspio iznijeti u članku. Zbog toga planiram spomenutu povijesnu temu puno opširnije obraditi u svome diplomskom radu koji nosi sličan naslov. Ako tko bude zainteresiran za ovaj časopis moći će ga pronaći u Gradskoj knjižnici Vrgorac kojoj ću za koji dan poslati jedan primjerak. Za drugi broj časopisa, koji bi trebao biti tiskan do kraja godine, već sam predao članak koji se bavi vrgorskom najnovijom poviješću, ali o tome nekom drugom zgodom. Samo bih još htio dodati da u tekstu ima par gramatički grješki, ali ne zbog moje grješke, već zbog nesposobnosti lektora koji je pregledavao naše tekstove. Očito je uređivanje studentskih članaka za njega bio prevelik zalogaj.
komentiraj (5) * ispiši * #
Egzotične bune
utorak , 08.04.2008.
Jučer su učenici jedne riječke gimnazije prosvjedovali ispred svoje škole jer im je Uprava škole zabranila izlaske iz zgrade za vrijeme odmora i zaključala vrata. Taj zanimljivi učenički bunt prenijele su sve, ama baš sve televizije i njihovi dnevnici i vijesti. Takvi „egzotični“ učenički buntovi su uvijek popraćeni i njima se uvijek daje mnogo više medijskog prostora nego što ga oni objektivno zaslužuju. Slična je stvar bila i sa bunom vukovarskih učenika koji su zahtijevali pojeftinjenje autobusnih karata. Kada su mediji izvještavali o tome slučaju, nisu zaboravili naglasiti kako su Hrvati i Srbi zajednički krenuli u te bune (valjda kako bi naglasili postojanje čvrstog suživota i pokazali kako smo mi demokratsko i slobodoljubljivo društvo). E sad, kako je u Hrvatskoj kritika neprijateljska djelatnost, što sam već više puta naglasio, postavlja se pitanje kako to da ti učenički buntovi dobivaju toliko medijskog prostora? Ma u svemu tome je očito da se prikazuju one bune koji ama baš nikako ne djeluju protiv naših vlastodržaca i drugih moćnika kojima je interes da narod bude miran, da radnici šute, da se studenti ne bune i da je čitavo društvo letargično i da na koncu oni mogu na svima nama zarađivati. Sporadično spominjanje tzv. učeničkih revolucija čiji maksimalni zahtjevi ne prelaze otključana vrata škole ili nešto novije autobuse koji ih voze u škole, plasiraju se u medije samo zato kako bi se hrvatskoj, ali i međunarodnoj javnosti, pokazalo kako smo mi demokratsko društvo, u kojem je kritika sustava pohvalna i štoviše poželjna. Slično je sa prosvjedima za Tibet, tuljane u Kanadi ili kitove u Japanu, kojima smo često svjedoci. Ti i takvi prosvjedi ne štete položaju moćnika i oni su medijski popraćeni, ali za svaki slučaj, zlu ne trebalo, takve se građanske skupove prikazuje kao egzotične, a time i kao neozbiljne i glupe, nešto čime se bave liberali, komunjare i pederi, a takvom se antikampanjom vrlo vješto osigura nesudjelovanje „pravih Hrvata i katolika“ (tj. tihe konzervativne većine koja se gnuša i na samo spominjanje tih grupa) u takvim i sličnim akcijama.
Sporadične bune protiv NATO-a, a na kraju krajeva i slabo medijski popraćene (od medija na državnoj razini) demonstracije zadarskih studenata – pokrenute zbog ozbiljnih stvari – istinski pokazuju kakvo je naše društvo u stvarnosti.
Da su se spomenuti učenici pobunili protiv sustava obrazovanja, loše opskrbljenih škola, pojedinih loših ravnatelja i profesora, doministara, ministra, općenito korumpirane vlasti… prvo, u medijima bi dobili puno manje vremena nego što su ga dobili sad, a drugo, ako bi i dospjeli u medije, odgovorni bi ih brzo pokopali okarakteriziravši ih kao neradnike ili kao buntovnike (u ovome slučaju u negativnom smislu te riječi). Bilo koji građanin i mladi čovjek poput mene koji i samo pomisli kritizirati sustav, mora znati da je na strani istog tog sustava sva moguća logistika, državni novac i većina medija (posebno oni koji si vole laskati da su neovisni) i da je njegov usamljeni krik utišan i prije nego što je išta zaustio. To je nažalost siva stvarnost našega društva.
komentiraj (0) * ispiši * #
