Kako smo prosvjedovali u Zagrebu

U subotu sam, sa još oko stotinjak zadarskih studenata, sudjelovao u velikim sindikalnim demonstracijama u Zagrebu koje je zbog sve većeg srozavanja standarda naših građana organiziralo pet sindikalnih središnjica. Odlazak zadarskih studenata u Zagreb organizirala je moja studentska udruga Aktivni student (AKSTU). Ovu smo akciju organizirali uz pomoć Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, odnosno njihova ogranka – Sindikata učenika i studenata. Po planu, iz Zadra je za Zagreb trebalo krenuti ukupno jedanaest autobusa; od toga sedam ih je bilo rezervirano za oko 350 radnika, a četiri za oko 200 studenata. Nakon što smo došli na kolodvor ubrzo smo uvidjeli da su studenti manje-više održali svoju riječ, ali su radnici dosta podbacili. Prema našim brojkama, u Zagreb je krenulo oko 150 studenata ili 75% planiranih, čime smo bili više nego zadovoljni, ali radnika nije bilo ni sto. Koji je bio razlog tome – u to neću ulaziti, ali u subotu ujutro nam se pojavio problem nakon što smo zaključili da će neki autobusi sa radnicima gotovo prazni krenuti u Zagreb. Zbog toga smo jedan manji dio studenata prebacili u radničke autobuse i oko 6.30 sati krenuli za Zagreb.
Četiri autobusa u kojima su bili studenti dobila su članove AKSTU-a kao voditelje puta, njih ukupno osam. Oni su nam tijekom putovanja objasnili planove i podijelili sindikalne kape i plastične pregače, te pedeset kuna namijenjenih za kupnju hrane.
Oko 11 sati stigli smo u Zagreb, na Trg Francuske Republike, koji je odabran kao zborno mjesto svih autobusa koji su iz cijele Hrvatske krenuli u Zagreb. Samim dolaskom vidjeli smo veliki broj sindikalista, studenata i ostalih građana koje su njihovi redari malo pomalo redali za put prema Jelačićevu trgu. Sam prosvjed na Trgu organiziralo je pet sindikalnih središnjica, a svaka od njih dala je svojim članovima kape i pregače različite boje (crvena, plava, žuta…). Zadarski studenti su nosili crvenu boju (boja SSSH). Osim hrvatskih prosvjednika tu se moglo vidjeti nekoliko grupa mađarskih, slovenskih, bosanskohercegovačkih, crnogorskih, austrijskih i talijanskih sindikalista, a meni su osobno bili najzanimljiviji pripadnici poljskog sindikata Solidarnost koji su bili vrlo šareni i dosta bučni (bili su zaista solidarni). Svi su oni došli kao potpora hrvatskim sindikatima. Oko 11.30 sati velika je povorka krenula od Trga Francuske Republike prema Trgu bana Jelačića. Cijelim putem nas je pratila kiša, ali to nikome nije smetalo. Velika masa ljudi naoružana šarenim sindikalnim uniformama, zviždaljkama, bubnjevima, zastavama i transparentima kretala se prema Jelačićevu trgu budno praćena od policije. Oko podne povorka je stigla na trg, no tamo smo zatekli već polu-pun trg sindikalista i ostalih građana Zagreba. Malo poslije započeli su govori sindikalnih vođa koji su upozoravali za srozavanje standarda hrvatskog čovjeka, radnika, umirovljenika i studenta. Za takvo stanje su optužili vladajuće, ali i oporbu. Zadarski studenti se nisu raštrkali i manje-više smo bili homogena grupa, skupa sa članovima Sindikata Učenika i Studenata iz Zagreba. Sa nama su bili i članovi udruge mladih Z,V.U.K. Osjećaj da sudjelujete u nečemu ovako važnom i da se na trgu za vrijeme prosvjeda nalazilo oko 50 tisuća ljudi nikoga od nas nije ostavio ravnodušnim. Bilo je fenomenalno i nije mi uopće žao što sam gore išao i što smo ovo sve organizirali. Nakon prosvjeda imali smo slobodno do 15.30 sati, za kada je zakazan polazak sa Velesajma, gdje su nas čekali naši autobusi. Naravno neki su kasnili, pa smo krenuli tek u 16.00 sati. U Zadar smo stigli oko 20.30. sati. Uh, što je bilo dobro – zapravo ovo je bio jedan od onih povijesnih trenutaka za koje vam je žao ako ih propustite.