Vrgorska "elita"
ponedjeljak , 30.06.2008.Što je to vrgorska elita? Odgovor na to pitanje nije lagan ni jednoznačan, ali svi dobro znamo da ona u Vrgorcu već dugo postoji. Tu i takvu (kvazi)elitu ne označava imovinski status, i ona se ne izdvaja od ostalih u materijalnom smislu. Isto tako, ta elita nije sigurno postala elita ni po nekom velikom znanju i naobrazbi kojom bi se izdvajala od ostalih. Međutim nešto njene pripadnike ipak izdiže iznad ostalih i po nečemu su ipak posebni.
A ono što te ljude čini drugačijim od ostalih je nepotizam, podobnost i pravovremena pripadnost „pobjedničkoj“ strani. Svi oni svu svoju „prisutnost“ u vrgorskom javnom životu ne mogu zahvaliti svojoj pameti i vlastitom radu, već činjenici što su nekad bili politički bliski nekome tko je drmao krajinom ili to radi danas, ili su jednostavno toj osobi u rodu ili plemenu. Na hipoteci nečijeg političkog i inog položaja, desetljećima žive njegova djeca, a bogami i unuci, i ništa se u ovome gradu ne može dogoditi bez njihova sudjelovanja i petljanja koje često završi katastrofalno za sve, osim za njih.
Navedena gospoda dakako imaju jak ego, i to onaj najgori primitivni, koji kombiniran sa bahatošću, odbija od njih svakoga s kime dođu u dodir. Što je još zanimljivo, neki koji su dobrano koristili svoje položaje u bivšem sustavu i glumili gospodu seljacima, misle da to mogu raditi i danas. Što je najžalosnije oni to i uspijevaju, budući da je narod neobrazovan i da mu kritički fali samopoštovanja. Ma što neki pojedinac radio i ma kako uspješno mu išlo, on će ostati nezapažen ako nema bar prešutnu podršku grupe o kojoj je ovdje riječ.
Mene bi osobno boljela briga za tu dekadentu grupu kada ona ne bi imala značajan utjecaj na vanjski izgled Vrgorca, a kako Vrgorac izgleda izvan svojih granica, to ne treba ni govoriti - tuga pokojne žalosti. Zbog nekih takvih pojedinaca u vrgorskim se selima ponekad javlja animozitet prema Vrgorcu, tj. bolje reći prema njegovim „viđenijim pojedincima“ koji su u Vrgorcu netko i nešto, a u širim okvirima su, objektivno gledajući, nitko i ništa. Niti su u vrhu po pameti, niti po novcu, jednostavno su tu, a da nitko ne zna kako i zašto, ili zna, ali nema hrabrosti to reći.
I tako Vrgorac životari godinama, desetljećima, uvijek ista ekipa sve radi i njoj je ovakav Vrgorac dobar jer od njegove bijede i neobrazovanosti žive, a mladi i obrazovani ljudi nikako ne dobivaju priliku, a kako ne žele potratiti svoj život baveći se budalama koje su visoko iznad njih po položaju, a mnogo niže po pameti, oni lagano odlaze i ne vraćaju se.
Međutim, nije sve beznadno za pojedince koji nemaju ni obiteljske ni političke veze, a imaju pamet i volju za radom. Ako su dovoljno jake ličnosti koje ne mare za budale oko njih i istovremeno rade ono u čemu su najbolji, rezultati se moraju pojaviti kad-tad. Ipak će povijest na kraju pokazati koliko je tko vrijedio.
komentiraj (15) * ispiši * #
Vrgoračke novine - No.1
utorak , 24.06.2008.Kao što vas je Đoko već obavijestio, u subotu će biti promoviran prvi broj Vrgoračkih novina. Radi se o mjesečniku koji će se baviti isključivo Vrgorskom krajinom. Projekt je to skupine vrgorskih entuzijasta i slobodnomislećih ljudi među kojima se nalazi i vaš urednik.
Ova novina je presedan u vrgorskoj povijesti. Dosad nije bilo sličnih projekata u Vrgorcu, a ako se održe, vjerujem da će Vrgoračke novine dati važan doprinos kulturnom i intelektualnom razvoju Vrgorca, bolje reći, spašavanju onoga što se spasiti da. Financijska konstrukcija manje-više je zatvorena sponzorstvom vrgorskih tvrtki, a hoće li se Vrgoračke novine održati ovisi najviše o vrgorskom građanstvu koji će te novine kupovati. Cijena neće biti prevelika i biti će dostupne svima koji to žele, pa čak i našoj dijaspori u Zagrebu i Splitu.
Kada se počelo govoriti o novini, pokretači su također imali na umu činjenicu kako bi Vrgoračke novine mogle i trebale postati jezgra buduće vrgorske kulturno-intelektualne scene, koja je trenutno svedena na ostatke ostataka, stvaranjem pozitivne radne atmosfere, i vjerujem da će biti mjesta za sve koji misle da svojim pisanjem mogu doprinijeti široj zajednici. Zasad se sve radi volonterski, ali ako novina bude prihvaćena, biti će u budućnosti mogućnosti za ostvarivanje mnogih naših ideja.
U novini će biti svega: od praćenja svakodnevnih i periodičnih događaja u Vrgorskoj krajini, politike, kolumni, sporta, putopisnih članaka o selima, povijesti Vrgorske krajine, zanimljivosti, crtica iz svakodnevnog života građana i mnogo drugih stvari. Ekipa radi danonoćno da projekt uspije, a na vama je da te novine kupite, pročitate i obaspete nas pohvalama, prijedlozima i kritikama. Prva prilika za to je već u subotu u Tinovoj kuli. Svi ste pozvani.
komentiraj (2) * ispiši * #
Okrunjene glave u posjetu Vrgorcu
srijeda , 18.06.2008.
Nakon tjedan dana i nekoliko neuspješnih i poluuspješnih pokušaja pojedinih čitatelja, dužan sam vam dati malo širi odgovor na postavljeno pitanje o broju okrunjenih glava koje su posjetile Vrgorac. Odgovor na pitanje iznosi – tri. Troje je vladara, koji su u jednom dijelu naše povijesti vladali i našom krajinom, posjetilo Vrgorac.
Prvi je Vrgorac posjetio austrijski car Franjo I. 1818. godine (na slici). Francuska vlast u Dalmaciji praktički je prestala postojati 1813. godine, a zamijenila ju je austrijska, pa je car pet godina poslije krenuo u posjet svojim novim posjedima. Tijekom putovanja Franjo I. je vodio dnevnik u kojem je malo prostora posvećeno i Vrgorcu. Podaci zapisani u dnevniku donose nam kratke vrlo zanimljive podatke o Vrgorcu toga vremena. Franjo I. je ukratko opisao Vrgorac, a sudjelovao je i na svetoj misi u vrgorskoj crkvi (bivšoj džamiji).
Drugi monarh koji je posjetio Vrgorac bio je austrougarski car Franjo Josip I. 1875. godine. Posjet Vrgorcu izvršen je u sklopu careva putovanja diljem Dalmacije, a posebno dalmatinsko-hercegovačke granice. To je razdoblje pojačanih tenzija između kršćanske raje i osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Carev posjet bio je političke naravi u cilju poluslužbene podrške kršćanskim nastojanima u BiH. U Vrgorcu se čak sastao sa hercegovačkim franjevcima kojima je obećao da će biti bolje. Nedugo nakon careva odlaska izbio je hercegovačko-bosanski ustanak. Tri godine poslije (1878.) Austrougarska je izvršila okupaciju Bosne i Hercegovine.
Naposljetku, Vrgorac je 1936. godine posjetila jugoslavenska kraljica Marija Karađorđević, udovica, u Marseillesu tri godine prije ubijenog, kralja Aleksandra Karađorđevića. U Vrgorac je došla u društvu svoje majke, rumunjske kraljice, navodno na prijedlog vrgorskog župnika fra Ivana Tomasovića, inače njenog dvorskog prijatelja.
Marijinu majku nisam uključio u ovu listu, budući da ona kao rumunjska kraljica nije imala nikakve veze sa Vrgorcem, nije ju potrebno ovdje uvrštavati.
komentiraj (1) * ispiši * #
Povijesna pitalica
utorak , 10.06.2008.Dragi čitatelji bloga, budući da sam na ispitnim rokovima ne stignem napisati nešto pametno i intelektualno, pa dok ispiti ne prođu, evo vam malo materijala za razmišljanje i razbibrigu. Postavit ću jedno pitanje iz vrgorske povijesti, a vi pokušajte pogoditi odgovor. Za igru nema neke nagrade, osim zadovoljstva da ste pogodili, a eto ako uspijete častim pićem u srpnju u Vrgorcu.
Slijedi pitanje:
KOLIKO JE OKRUNJENIH GLAVA (KRALJEVA, CAREVA) POSJETILO VRGORAC U NJEGOVOJ POVIJESTI I KOJI SU TO?
Imate tjedan dana za odgovor koji ćete naravno upisati u komentare ovoga posta.
Sretno!
komentiraj (10) * ispiši * #
Kampanja "zgazimo vlastite korijene"
utorak , 03.06.2008.Naša mlada demokracija od početka svoga postojanja muku muči sa dvije grupe problema; kriminalom, korupcijom i srozavanjem međuljudskih odnosa uzrokovanih sveprisutnom krizom morala, te velikim problemom stalnog smanjivanja brojčanosti naše nacije uslijed slabog nataliteta. Ta dva problema na prvi pogled nemaju baš puno dodirnih točaka, ali im zajedničko podrijetlo možemo naći u jednom sramotnom procesu koji u nas traje već dugo, a za koje je hrvatsko društvo samo krivo, i za što ne možemo kriviti nikoga drugoga osim same sebe.
Hrvatski narodnosni korpus u prošlosti, ali i danas, imao je svoja demografska žarišta u prostranim područjima Dinarida; Dalmatinske Zagore, Bosne i Hercegovine i Like. Većina hrvatskih građana imala je tijekom svoje obiteljske povijesti pretke sa ovih prostora i to su bez dileme naši korijeni.
Otkad je naše demokracije (ali i prije u vrijeme komunizma), hrvatsko društvo čini sve, ama baš sve, da popljuje, marginalizira i zapusti te krajeve. Danas je sve što je urbano in, a sve što je ruralno out. Ljudi su danas za Judine škude spremni popljuvati svoje korijene, i nitko više nije rođen u Drnišu, Obrovcu ili Vrgorcu, već su svi Splićani, Zadrani ili Zagrepčani.
Takvo postupanje prema žarištima hrvatske nacije i države vraća nam se kao bumerang. Zbog tog licemjerja i uskogrudnosti, te lošeg odnosa prema dinarskim krajevima gubimo svoj moralni integritet, nacionalni identitet i brojčanu kompaktnost. Zapušteni dinarski prostori više nisu demografska žarišta hrvatskog naroda, jer tamo živjeti nije in, i to će imati velike posljedice po cijeli narodnosni korpus u budućnosti.
Ja sam zadnji koji će plakati za „dobrim starim vremenima“ jer znam da su ta stara vremena bila puna siromaštva, iskušenja, odricanja i smrti. Stvarnost Zagore, Like ili Hercegovine nije u prošlosti bila ni bajkovita ni romantična, već teška, tvrda i ponekad neizdrživa. Međutim, poštivanjem toga kraja, njegove povijesti i naroda, zapravo poštujem sebe osobno.
U našem društvu je postala moda što bjednije se odnositi prema Zagori ili Hercegovini. Iskovani su razni pogrdni nazivi (vlajiland, zaleđe) ili uzrečice (ništa dobro otkad su se opanci spustili na more) kojima je jedini cilj pogaziti nekog drugog i sebe pokazati kulturnjakom ili građaninom. Ti i takvi građani u velikim hrvatskim gradovima apeliraju na došljake iz ruralnih krajeva da poštuju kulturu na koju naiđu. Tako ispada da je za sve loše u nekome gradu kriv došljak iz ruralnih hrvatskih krajeva. Takvom sramotnom kampanjom gazimo osnove svoga identiteta. Zbog čega meni netko mora apelirati kako ću se ja ponašati u većem gradu, samo zato što živim u ruralnom području Hrvatske? Odakle ta premisa da je netko iz urbanijih krajeva pametniji i kulturniji od nekog iz ruralnih?
Svjestan sam da je u razvijenijim hrvatskim gradovima puno više obrazovanih i kulturnih ljudi, a također znam da Zagora i Lika nisu same izabrale intelektualno mrtvilo i kulturnu zapuštenost. Oni su im drsko nametnuti.
U ovakvu kampanju djelomično se uključila i kulturno-intelektualna elita. Za nas Hrvate je kultura i nacionalna baština međimurska ili istarska glazba ili dalmatinska klapa, ali su zato ganga, rera i ojkavica relikti primitivnih i mračnih vremena koja želimo što prije zaboraviti. Zvuci klape nas čine Europljanima, a zvuci rere balkancima, a mi naravno ne želimo biti balkanci.
I na kraju, dokaz sa sve rečeno ne treba daleko tražiti. Dovoljno je danas zaputiti se područjima Zagore i Like. Pusta sela, zarasli suhozidi i opće mrtvilo tih krajeva nijemi su svjedoci naše moralne i kulturne srozanosti.
komentiraj (9) * ispiši * #
