Radno vrijeme vrgorske pošte
ponedjeljak , 28.07.2008.
Odlukom s vrha, vrgorska pošta već neko vrijeme radi samo jutarnju smjenu, a djelatnici iste svoje satnice odrađuju u poštanskim uredima na Makarskoj rivijeri. Takvom odlukom Hrvatskih pošta, Vrgorac je izgleda postao jedini Grad u Hrvatskoj gdje se pošta zaključava u podne. Sve se pravda ekonomskom računicom prema kojoj se popodnevna smjena ne isplati za Hrvatske pošte.
Međutim, da se nešto mora i može učiniti potvrđuje slučaj otoka Prvića. Na tom otoku postoje dva naselja: Prvić Luka sa 191 stanovnikom i Prvić Šepurine sa 262. U oba ta naselja nalazi se po jedna pošta. Tijekom prošlog Uskrsa, zbog godišnjih odmora, uprava Hrvatskih pošta donijela je odluku da će pošte raditi naizmjenično, budući da nema ekonomske računice. Narod se na to pobunio, potpisivao peticije, urgirao na lokalne vlasti i upravu Hrvatskih pošta koje su im obećale kako će obje pošte raditi nakon Uskrsa. Ne znam kako je priča završila, ali ovdje to nije ni bitno, jer sam ovim primjerom samo htio upozoriti na nekoliko stvari.
Prvo, na otoku od 450 stanovnika imaju dvije pošte i kad je jedna nakratko zatvorena narod se pobunio, potpisivao peticije, zvao medije i sl. kako bi se izborio za ono što misli da mu pripada. Zašto je tako nešto nemoguće u Vrgorcu? Kad će se u nas više razviti ta građanska svijest da se sami trebamo izboriti za neke stvari.
Drugo, ako je ekonomski opravdano na jednom otoku od 450 stanovnika imati čak dvije pošte, kako to nije ekonomski opravdano u Gradu Vrgorcu sa 7500 stanovnika? Nešto mi tu ne štima.
Zbog toga se nadam da će Hrvatske pošte vratiti i popodnevnu smjenu, na radost Vrgorčana. Tijekom devedesetih godina u nekim vrgorskim selima su građene pošte, ali je ubrzo postalo jasno da se radi o propalim projektima, pa će se neke sada pretvarati u mrtvačnice. Neodrživost tih pošta je logična, ali mi nije jasno kako se glavna pošta u Vrgorcu ne može održati, kada se održavaju slične u mnogim hrvatskim gradovima koji su i manji od Vrgorca.
komentiraj (6) * ispiši * #
Odnos prema životinjama u našem kraju
petak , 25.07.2008.
Zahvaljujući stoljetnoj nerazvijenosti našega kraja, u nas su do danas uspjeli opstati neki negativni relikti prošlosti. Jedan od takvih je mučenje i ubijanje životinja, i domaćih i divljih. Međutim, zahvaljujući globalizaciji kojoj ništa nije sveto, određenja negativna ponašanja prema životinjama možemo i njoj pripisati.
Jedan od najretardiranijih običaja je ubijanje sova ili kako se narodski kaže „kukviža“. Taj prastari običaj potječe još iz vremena kada se ta životinja poistovjećivala sa vješticama i morama koje su ljude navodno mučile po noći (u stilu duha Škilje iz Zagvozda). Zahvaljujući sovinu glasanju, koji je uistinu zanimljiv, priglupu narodu nije ostalo ništa nego da ih sve pobije. Za ta neka stara vremena to mogu shvatiti, ali za današnje razvijenije doba u kojem je ljudima znanje na dohvat ruke i mogu ga uzeti samo ako to požele, to mi je neshvatljivo. Najčešće sove padaju kao žrtve kada slete na žice za struju i kada ih se navečer lijepo vidi zahvaljujući mjesečini, a oružje je, naravno, zračna puška. Za vrijeme moga djetinjstva u selu sam više puta svjedočio tim barbarskim ubijanjima, pa i od strane meni najbližih ljudi, ali meni se to nikako nije činilo ispravnim, posebno stoga što sam svoje stavove o životinjama i prirodi iskristalizirao još u petom razredu osnovne (uvijek mi je bio draži živ cvrkutavi kos na grani nego operušan u tavi). Počesto rezultati takvih ubijanja sova budu njihova siročad koja luta po krovovima ne znajući zašto im odrasli ne donose hranu. I tako su te sove postale žrtve priglupih vjerovanja, iako su one vrlo korisne. Na prvom mjestu love razne štetočine poput glodavaca koje čine velike štete obiteljskim gospodarstvima, a posebno peradi koju preko noći dok ona ništa ne vidi, perušaju, a prenosnici su ušiju i buha.
To nas dovodi do druge i treće vrste nasilja prema životinjama. Naime, budući da se u nedostatku sova glodavci šire velikom brzinom, ljudi sežu prema brzom, ali ne i dobrom rješenju, bacaju otrove u okolice njihovih rupa. Ti otrovi ne truju samo miševe nego i sve ostale životinje s kojima tako bolesni glodavci dođu u susret. Na prvom mjestu tu su mačke, koje su zbog trovanja praktički izumrle u Kotezima, zbog čega je potrebno gotovo svake godine dovoditi nove primjerke sa strane.
Treća vrsta nasilja je prema zmijama. Iako je poznato da u Hrvatskoj postoje samo dvije otrovnice: riđovka i poskok, a u nas u Vrgorcu samo ova druga, ljudi bez imalo razmišljanja ubijaju sve što gmiže; bile to bezopasne bjelouške ili vrlo korisni gušteri bez nogu – sljepići, u nas poznati kao babori.
Zbog ubijanja mačaka širi se otrovna vrsta zmije – poskok, a zbog ubijanja babora i tzv. bezopasnih kravostrica nema tko ubijati štakore i smanjivati njihov broj na normalnu razinu. Prirodna ravnoteža je razvrgnuta.
Meni osobno najgnjusnije običaje vidio sam u naših lovaca. Nastranu njihovi barbarski običaji da uzgajaju fazane i jarebice koji u zarobljeništvu nemaju puno veze sa fazanima i jarebicama u prirodi (po pameti su sličniji bijelim kokošima tovilicama), i onda ih nemilosrdno pobiju pravdajući to činjenicom kako su oni te životinje platili, meni su osobno najgori postupci pojedinih lovaca koji svoje stare i onemoćale pse (ili jednostavno one koji su im dosadili) dovedu do kakve jame i u njih ispale nekoliko metaka u stilu kakvog one man streljačkog voda. A osim toga poznata je stvar da se višak psećeg ili mačjeg podmlatka lijepo ostavi negdje kraj puta, pa ako ih netko pokupi, dobro je, ako uginu od gladi, još bolje.
No iako su nabrojani slučajevi sami po sebi strašni, njih ipak možemo pripisati manjem dijelu našega stanovništva, od kojih većina ipak poštuje prirodu i životinje. Većini je to ostalo u memoriji od njihovih predaka koji su naprosto bili prisiljeni živjeti u skladu sa prirodom kako bi opstali. Nju su koristili, ali su joj i vraćali. Mi joj danas ne vraćamo ništa, osim smeća. Ovdje nam se nameće priča o gore spomenutoj globalizaciji. Živeći i studirajući u Zadru ovih nekoliko godina primjetio sam svakakva grozna ponašanja neke zadarske djece (vjerojatno cool i urbanih roditelja) i pravo psihopatsko mučenje životinja. Jednom sam prilikom vidio kako su uhvatili nekoliko gušterica i zavrćali im vratovima. Naprosto sam ostao zapanjen, pitajući se gdje su im roditelji. Bilo je iživljavanja nad golubovima, galebovima i svim ostalim što se kreće, a mladom nenaučenom umu je zanimljivo. To me podsjetilo opet na koje djetinjstvo kada su neki pojedinci imali glupe običaje da šutaju kornjače ili dave mačke. Ja to nisam nikad nisam shvaća kao dječu igru, već kao bolest. Šteta što to tako ne shvaća naše nakaradno društvo.
komentiraj (4) * ispiši * #
Arheološka iskapanja u Kotezima
utorak , 22.07.2008.
U sklopu ispitnih istraživanja na budućoj trasi autoceste Ravča-Ploče, skupina arheologa je tijekom srpnja istraživala lokalitet u Kotezima uz cestu Vrgorac-Kokorići. Na navedenom lokalitetu pronađeno je ukupno desetak sandučnih i pločastih stećaka, a na jednom su ucrtana dva stilizirana križa. Stećci potječu iz 14. stoljeća, kada su ovim krajevima naizmjenice vladali hrvatsko-ugarski i bosanski vladari, odnosno lokalni velikaši i plemići. Nađeno je ukupno šezdeset grobova u kojima su pokopani ljudi različitih dobnih skupina, od djece do starijih.
Nakon završetka iskapana plan je da se navedeni lokalitet pretvori u Arheološki park. Kotežani takav projekt veoma podržavaju, što se učituje u svakodnevnim njihovima posjetima nalazištu.
U okolici ovoga nalazišta nalazi se crkvica sv. Ante, koja potječe još iz osmanskog vremena, zatim, prapovijesna gomila na obližnjim padinama Radovića, a nedaleko odavde se spušta prastara "magistrala" preko Rilića koja već stoljećima povezuje Primorje i Zagoru, tj. Zaostrog i Vrgorac. Te činjenice nas navode na zaključak kako kontinuitet življenja u Kotezima postoji od najstarijih vremena.
komentiraj (0) * ispiši * #
Zgrbljena leđa radnog naroda
ponedjeljak , 14.07.2008.
Što se autocesta više primiče Vrgorcu, to češće na našem području primjećujemo sve veći broj radnika koji izgrađuju naš dio trase autoceste. Svaki dan predvečer ti radnici završavaju svoj posao i autobusi ih prevoze na večeru.
Kad jedan takav autobus prolazi kroz Vrgorac, mene obuzme neki osjećaj nelagode, kakav me često obuzme kad je nešto što vidim protivno mojim pogledima na život i svijet. Ti su autobusi, najmanje trideset do četrdeset godina stari; u njima sjede radnici prljavi od glave do pete, potpuno crni od sunca, u ofucanoj i iznošenoj odjeći, umorni od rada, spavaju na sjedalima ne mogavši dočekati dolazak do svojih odmorišta.
Kad ih čovjek tako pogleda, onda stekne pravi dojam koliko zapravo košta izgradnja te autoceste. Daleko je to od onoga što vidite na televiziji gdje se osobe poput Jure Radića hvale uspješnim vođenjem svojih građevinskih tvrtki, a svakojake kvazi-novine objavljuje stranice i stranice reportaža o uspješnosti takvih menadžera i njihove jet-set djece i unuka. Daleko je to i od članaka o milijunskim udjelima ministrice okoliša u tim i takvim građevinskim tvrtkama.
Na čijoj grbači svi ti paraziti grade svoje uspjehe? Na grbači loše zaštićenih i nikad dovoljno plaćenih radnika. Na njima leže svi uspjesi njihovih pretplaćenih šefova.
Kad zbog nekakvih političkih potreba dr. Ivo zapovijedi da se ubrzaju rokovi izgradnje pojedine trase, neće zbog toga neki direktorčić više raditi. Raditi će radnik. Njemu će se povećati norma i neće ga se pritom pitati što on o tome misli.
Međutim, istog tog radnika neće uhvatiti objektiv kamere kad se budu svečano rezale vrpce i održavali politički mitinzi. Tada će novinari loviti njegove šefove i političare dok paradiraju sa žutim građevinskim kacigama, kako se često radi i na otvaranjima svakakvih pogona ili za vrijeme puštanja u promet novih brodova iz brodogradilišta.
Radnik sve to skromno prati sa strane, manje razmišljajući o samopromociji, a više kako će sa dobivenom plaćom pokriti troškove svoje obitelji koji su se nagomilali, a uslijed poskupljenja postaju sve viši. Taj i takav radnik potpuno se razlikuje od onih manekena koji obučeni u radničke uniforme statiraju sa političarima u svakakvim predizbornim tv-spotovima.
Pravi radnik u stvarnosti teško i kratko živi. Stotine njih mogu potvrditi kako poslije cijelog dana teškog rada ponekad i do 23 sata čekaju večeru. Slabo se drži i do njihove zdravstvene zaštite. Evo prošlo je gotovo godinu dana od smrti bosanskog radnika na izgradnji autoceste kod Kozice. Istu tu trasu će ubrzo, pod rotirajućim svijetlima, obići političari i svečano pustiti u promet. Hoće li oni od silne hvale za uspjehe svoje garniture stići spomenuti ime toga jadnika koji je gore izgubio glavu, tko zna zbog čega? Pa naravno da neće. I mi dajemo tim dobro podmazanim spodobama da nas vode.
E moj hrvatski narode, jadan i glup ti li si…
komentiraj (23) * ispiši * #
"Stilske vježbe" u Vrgorcu
subota , 12.07.2008.
Večeras je u polivalentoj dvorani u zgradi Gradske uprave vrgorska publika uživala u bezvremenskoj predstavi "Stilske vježbe" koje izvode glumci Pero Kvrgić i Lela Margitić. Oko stotinjak Vrgorčana uživalo je u fenomenalnoj izvedbi dvoje velikih hrvatskih glumaca koja je trajala oko sat vremena. Predstavu "Stilske vježbe" spomenuti glumci izvode još od 1968. godine i ove je godine predstava proslavila četrdeset godina izvođenja i ušla u Guinessovu knjigu rekorda. Radnja predstave je na prvi pogled banalna i vrti se oko jedne svakodnevne crtice u zagrebačkom tramvaju broj 11. Tu svakodevnu zgodu glumci prepričavaju desetke puta ali svaki put u drugačijem stilu. Bilo je stvarno gušt prisustvovati jednoj takvoj kulturnoj poslastici koja se ne bez razloga izvodi već četiri desetljeća.
"....U toj se jedanaestici osim uobičajenog vonja osjećao i miris kanonika, miris poriluka, miris jaja, miris golubova, sjekira, miris groba, zločina, češnjaka, prdaca, zadaha, ključ čarapa i onih bez čarapa, čučavaca i pisoara, ciklama i studenata. Osim toga osjećao se i blagi zadah dugoga mladenačkog vrata, izvjesno isparavanje pričvršćene uzice, jedan opori vonj zlovolje i tromi smrad zatvorenosti koji je bio toliko karakterističan da sam ga prepoznao i dva sata poslije, kad sam prolazio pored glavne pošte..."
komentiraj (0) * ispiši * #
Sabor o vrgorskom sudu
srijeda , 09.07.2008.
Maloprije sam okrenuo drugi program Hrvatske televizije i kratko pratio sjednicu Sabora. I baš sam dobro pogodio jer je tijekom rasprave o amandmanima par minuta bilo riječi o sudu u Vrgorcu i njegovu ukidanju. Naime, vrgorski gradonačelnik i saborski zastupnik HDZ-a Boris Matković predložio je jedan amandman u vezi vrgorskoga suda i zatim ga povukao. Naime Vlada je prihvatila da u Vrgorcu ostane infrastruktura poput gruntovnice i da se uvedu uredovni dani kada će suci dolaziti u Vrgorac i održavati rasprave. To je, prema predstavniku ministarstva Pravosuđa, uvedeno zbog konfiguracije terena, kako građani udaljenijih dijelova Grada Vrgorca ne bi morali predugo putovati. Nakon tog obrazloženja, uslijedio je amandman zastupnika Arsena Bauka iz SDP-a. On je rekao kako mu je žao što je Matković kao gradonačelnik Vrgorca zbog prejake stranačke stege povukao taj amandman, i da će bar on reći par riječi u korist vrgorskih građana, ako neće gradonačelnik. Bauk je rekao kako je zgrada vrgorskog suda izgrađena prije desetak godina i ako se vrgorski sud već mora ukinuti, da bi bilo dobro da ga se pripoji Makarskoj, kojoj Vrgorac više gravitira i da je to želja Vrgorčana. I tako je Vrgorac doživio svoje dvije minute u Saboru, bar za politička prepucavanja. Što vi mislite o svemu ovome?
komentiraj (11) * ispiši * #
Mehanizacija na Paklini
subota , 05.07.2008.
Što se više bliži završetku gradnja trase autoceste Šestanovac - Ravča (Zavojane), to se sve više građevinske mehanizacije prebacuje na teren oko Pakline gdje su na dijelu trase na Radoviću bageri već počeli raščišćavati teren. Momci to revno rade, ali prema mojim informacijama, izgradnja vijadukta Kotezi, koji će biti dug 1440 metara, trajati će bar dvije godine. U tome međurazdoblju radnici i mehanizacija će biti smješteni na Paklini.
E zbog toga ja na vrijeme apeliram (da se ne bi poslije pričalo da nitko nije ništa rekao) na odgovorne na izgradnji da se potrude da sva ta silna mehanizacija ne ošteti ili sruši građevine oko rudnika ili pokoji rudnički revir. Iako to danas izgleda ruševno, Paklina je ipak vrgorski spomenik, ponajprije radnicima rudarima, a rudnik je radio sa povremenim prekidima još od vremena Turaka, zbog čega se nadam da se u budućnosti biti obnovljen i turistički iskorišten i valoriziran. Tome sigurno neće pomoći ako se koja kuća razvali ili ulaz u rudnik uruši. Budući da volim otići do Pakline, sigurno ću glasno upozoriti ako se tako nešto dogodi.
komentiraj (2) * ispiši * #
