Kampanja "zgazimo vlastite korijene"

Naša mlada demokracija od početka svoga postojanja muku muči sa dvije grupe problema; kriminalom, korupcijom i srozavanjem međuljudskih odnosa uzrokovanih sveprisutnom krizom morala, te velikim problemom stalnog smanjivanja brojčanosti naše nacije uslijed slabog nataliteta. Ta dva problema na prvi pogled nemaju baš puno dodirnih točaka, ali im zajedničko podrijetlo možemo naći u jednom sramotnom procesu koji u nas traje već dugo, a za koje je hrvatsko društvo samo krivo, i za što ne možemo kriviti nikoga drugoga osim same sebe.
Hrvatski narodnosni korpus u prošlosti, ali i danas, imao je svoja demografska žarišta u prostranim područjima Dinarida; Dalmatinske Zagore, Bosne i Hercegovine i Like. Većina hrvatskih građana imala je tijekom svoje obiteljske povijesti pretke sa ovih prostora i to su bez dileme naši korijeni.
Otkad je naše demokracije (ali i prije u vrijeme komunizma), hrvatsko društvo čini sve, ama baš sve, da popljuje, marginalizira i zapusti te krajeve. Danas je sve što je urbano in, a sve što je ruralno out. Ljudi su danas za Judine škude spremni popljuvati svoje korijene, i nitko više nije rođen u Drnišu, Obrovcu ili Vrgorcu, već su svi Splićani, Zadrani ili Zagrepčani.
Takvo postupanje prema žarištima hrvatske nacije i države vraća nam se kao bumerang. Zbog tog licemjerja i uskogrudnosti, te lošeg odnosa prema dinarskim krajevima gubimo svoj moralni integritet, nacionalni identitet i brojčanu kompaktnost. Zapušteni dinarski prostori više nisu demografska žarišta hrvatskog naroda, jer tamo živjeti nije in, i to će imati velike posljedice po cijeli narodnosni korpus u budućnosti.
Ja sam zadnji koji će plakati za „dobrim starim vremenima“ jer znam da su ta stara vremena bila puna siromaštva, iskušenja, odricanja i smrti. Stvarnost Zagore, Like ili Hercegovine nije u prošlosti bila ni bajkovita ni romantična, već teška, tvrda i ponekad neizdrživa. Međutim, poštivanjem toga kraja, njegove povijesti i naroda, zapravo poštujem sebe osobno.
U našem društvu je postala moda što bjednije se odnositi prema Zagori ili Hercegovini. Iskovani su razni pogrdni nazivi (vlajiland, zaleđe) ili uzrečice (ništa dobro otkad su se opanci spustili na more) kojima je jedini cilj pogaziti nekog drugog i sebe pokazati kulturnjakom ili građaninom. Ti i takvi građani u velikim hrvatskim gradovima apeliraju na došljake iz ruralnih krajeva da poštuju kulturu na koju naiđu. Tako ispada da je za sve loše u nekome gradu kriv došljak iz ruralnih hrvatskih krajeva. Takvom sramotnom kampanjom gazimo osnove svoga identiteta. Zbog čega meni netko mora apelirati kako ću se ja ponašati u većem gradu, samo zato što živim u ruralnom području Hrvatske? Odakle ta premisa da je netko iz urbanijih krajeva pametniji i kulturniji od nekog iz ruralnih?
Svjestan sam da je u razvijenijim hrvatskim gradovima puno više obrazovanih i kulturnih ljudi, a također znam da Zagora i Lika nisu same izabrale intelektualno mrtvilo i kulturnu zapuštenost. Oni su im drsko nametnuti.
U ovakvu kampanju djelomično se uključila i kulturno-intelektualna elita. Za nas Hrvate je kultura i nacionalna baština međimurska ili istarska glazba ili dalmatinska klapa, ali su zato ganga, rera i ojkavica relikti primitivnih i mračnih vremena koja želimo što prije zaboraviti. Zvuci klape nas čine Europljanima, a zvuci rere balkancima, a mi naravno ne želimo biti balkanci.
I na kraju, dokaz sa sve rečeno ne treba daleko tražiti. Dovoljno je danas zaputiti se područjima Zagore i Like. Pusta sela, zarasli suhozidi i opće mrtvilo tih krajeva nijemi su svjedoci naše moralne i kulturne srozanosti.