Urbani primitivizam na djelu

srijeda , 30.01.2008.

Neki dan na Dnevniku slušam Zorana Šprajca kako izvještava o tome da je "...bura poharala Dalmaciju i Dalmatinsku Zagoru"(!!!), a nedavno je u na Sveučilištu u Zadru bila promocija knjige Slobodana Prosperova Novaka "101 Dalmatinac i poneki Vlaj". Pitam se da li svi ti naši intelektualci i novinari znaju kako je i Dalmatinska Zagora dio Dalmacije (valjda ima neke logike da se zove Dalmatinska; da je dio Slavonije, onda bi se valjda zvala Slavonska), pa je ne triba posebno odvajati. Ako se spominje Zagora, onda jedino što se uz to može dodati su Primorje i Otoci. Mislim da je svima to jasno, ali eto opet se stalno koriste krivi termini. Neki to rade namjerno, kako bi odijelili "kulturno" i "renesansno" Dalmatinsko Primorje od "čobanske" i "balkanske" Dalmatinske Zagore. Nažalost često dolazim u priliku vidjeti kako neki "veliki" Zadrani, Splićani i ostali "veliki" Primorci čine tu žalosnu podjelu na Dalmatince i Vlaje (Zadrani to čine za svoje Ravne Kotare), kako bi eto istakli svoj veliki građanski status na uštrb patrijahalnih i glupih seljaka u Zagori. Naravno, daleko je od kulture kad nekoga etiketiraš da je niži od tebe samo zato što je drugačiji, i to je zapravo čisti urbani primitivizam, kako ga volim nazvati. Kako bi se Dalmatinske Zagorane još više ponizilo, onda se njihov kraj nazove Dalmatinsko zaleđe, kao da je Zagora Dalmaciji iza leđa (no o tome sam već pisao, pa neću ponovno). Neki dan na prosvjedu za Cvjetni Trg u Zagrebu, poneki su građani Zagreba (čiji prosvjed podržavam, da me se ne bi krivo shvatilo) govorili Milanu Bandića da se vrati odakle je došao. On očito nije dovoljno veliki Zagrebčanin za neke. To je za mene također urbani primitivizam. Nije se dovoljno roditi u Splitu, Zadru i sl. i automatski postati građanin. Kako sam uvijek razlikovao pojam seljaka od pojma seljačine, tako radim razliku između građanina i urbanog primitivca.
Slobodan Prosperov Novak u naslovu svoje knjige opet spominje Dalmatince i Vlaje. On je to vjerovatno učinio satirički, ali na taj način će se u javnosti opet stvoriti kriv dojam kako se radi o dvjema različitim stvarima, posebno u ostalom dijelu Hrvatske koji neće moći shvatiti pravu razliku.
Kad će više prestati taj antagonizam iz Primorja prema Zagori? Kad ćemo postati dovoljno dobri Dalmatinci?

Vrgorčanima ne treba kino?

ponedjeljak , 21.01.2008.

Zamislite ovu hipotetsku situaciju. Momak zamijeti djevojku i nakon dužeg (ili kraćeg) razmišljanja skupi hrabrost da joj pristupi i upita je hoće li s njime poći u kino pogledati nekakav film. Ništa posebno, rekli bi mnogi, ali takva je hipotetska situacija potpuno nezamisliva u našem Vrgorcu. Zašto? Naravno, ne zato što nema momaka koji bi pitali, ili cura što bi pristajale, već zato što Vrgorac već niz godina nema svoje kino. Praktički sve generacije koje su odrastale u Vrgorcu od proglašenja nezavisnosti ne znaju za vrgorsko kino. Kao dijete sjećam se dvije prilike kada sam posjetio, za mene tad, tu magičnu prostoriju. Kao koteško seosko dijete svoje sam rano djetinjstvo provodio sa prijateljima i rođacima uglavnom u granicama svoga sela, pa sam, nakon što sam prvi put ušao u kino, ostao zapanjen njegovom veličinom, to je za mene bilo posebno iskustvo, premda naše staro kino nije bilo ništa posebno i drugačije od mnogih drugih u Hrvatskoj. Ta su mi sjećanja danas u magli, ali sjećam se da sam prvi put ušao u kino kako bi od Djeda Mraza dobio darove. Imao sam 4-5 godina, i jedino čega se sjećam bila je velika vreća puna igračaka i vreva koja prati takve događaje, a očituje se u namjerama djece da vreću punu igračaka raskidaju i izvade igračke na licu mjesta, u kinu, i zabranama njihovih roditelja da samo pomisle tako nešto učiniti. Drugom prilikom sam u kinu bio tijekom nekakve predstave. Ne sjećam se dobro toga posjeta osim da se radilo o nekakvoj predstavi gdje su glumila neka djeca.
No tada se sve promijenilo. Netko se pametan sjetio da treba srušiti naše jedino kino i sagraditi novi sud i poštu. Bio sam dijete, ali se dobro sjećam kako su odrasli u mome okruženju više puta sa sjetom pričali o tome kinu. Tada mi nije bilo jasno, a nije danas, zašto bi netko rušio kino da bi gradio sud i poštu. Zar nije bilo neke druge pozicije u Vrgorcu gdje bi se te zgrade trebale graditi, a bez da se ruši kino. No valjda oni koji su odlučivali nisu htjeli biti ništa slabiji u donošenju loših odluka od svojih komunističkih prethodnika, pa su u skladu sa takvom praksom i donijeli odluku da se ruši kino. Možda Vrgorčani tu nisu imali pravo odluke, ali kako god bilo, kino je srušeno.
Od tada je prošlo dosta godina, i Vrgorčani do danas nikako da dobiju kino, niti u javnosti vidim bilo kakvu inicijativu da se isto izgradi. Tako mlade generacije, prije nego što izađu iz Vrgorca, nemaju priliku poći u kino i pogledati kakav film. To je stvarno šteta, i zbog takvog slijeda događaja, svi smo mi zakinuti da jedan bitan dio kulture i odrastanja.
Hoćemo li ikad dobiti novo kino, i da li ga mi uopće želimo?

Zadar-Vrgorac: Između čekića i nakovnja

utorak , 15.01.2008.

Sinoć sam gledao Latinicu na temu života u Zagrebu. U emisiji se dosta raspravljalo o mogućnostima koje pruža Zagreb, i onima koja pružaju neki drugi veći ili manji gradovi i mjesta, te o manama jednih i drugih. Kako se sve više bližim kraju svoga studija time se eksponencijalno povećava moje razmišljanje o tome što meni (ili bilo kome drugom sličnih interesa i sposobnosti), kao budućem diplomantu društveno-humanistički studija, pruža Zadar, a koje Vrgorac. Ta dva grada je gotovo nemoguće usporediti u bilo kojim relevantnim aspektima važnima za život jednoga čovjeka. Vjerojatno im je jedina sličnost da se oba grada nalaze u Dalmaciji i ništa više.
Grad Zadar sa svojom veličinom i sa oko 90 tisuća stanovnika (sa okolicom) po samoj definiciji pruža više od Vrgorca koji ima sedam tisuća stanovnika. Kulturno gledano Zadar omogućuje svojim građanima posjećivanje mnoštva muzeja, kazališta, kina, raznih predstava, predavanja, koncerata, radionica, knjižnica, bogatog arhiva, radionica, slušaonica i sl. Što se tiče sporta tu su mnogi sportski klubovi koji omogućuju bavljenje raznovrsnim sportovima (nogomet, košarka, odbojka, vaterpolo, rukomet, atletika, plivanje, veslanje, borilačke vještine). Zadrani imaju mnogo veće mogućnosti za izlaske (disco-klubovi, louge-barovi, pubovi, kafići, konobe, kina, kazališta, kulturne institucije…). Za obitelji su tu mnogi vrtići, škole i sveučilište, bazeni, igraonice i još mnoštvo toga. Mane većeg grada su svakako užurbanost života i stres. Zadar jednom riječju pruža sve što je jednom intelektualcu, koji drži do sebe, potrebno za život i profesionalni razvoj. Što od svega toga pruža Vrgorac? Pa malo i gotovo ništa. Život u Vrgorcu je mnogo mirniji s puno manje stresa, grad po mjeri za odgajanje djece (bar u aspektu njihove sigurnosti i slobode za igru), mjesto čiste prirode i zraka i kako tako zdravije hrane, i to je otprilike to. Vrgorac je prema tome kvalitetniji po pitanju ispunjenja osnovnih ljudskih tjelesnih potreba od Zadra, ali za sve one koji žele više od toga, Vrgorac zapravo ne pruža ništa. Npr. kulturna scena u Vrgorcu ne postoji. Predstave i predavanja bilo koje vrste su vrlo rijetki, nema koncerata, slušaonica, radionica i sl; ne izlaze nikakve novine. Intelektualno-građanski sloj u Vrgorcu gotovo i ne postoji i u Gradu je broj ljudi koji se mogu smatrati dijelom takvog sloja vrlo tanak, a i oni koji bi se mogli smatrati takvima ne djeluju zajednički, i na njih ne djeluje nikakva kohezivna sila koja ih tjera na zajedničko druženje, promišljanje i rad na dobrobit grada. Stanje u sportu je nešto bolje, ali tek prošlih par godina, premda i tu ima mnogo prostora za napredovanje, budući da se još uvijek sve svodi na nogomet i eventualno rukomet. Što se tiče izlazaka, Vrgorac pruža kafiće i to je otprilike to. Nikakva alternativa tome ne postoji. Ma o čemu mi pričamo, u Vrgorcu nemam gdje isprintati tanku knjižicu sa fakultet, o čemu više da razmišljam.
Jedna stvar je slična Vrgorcu i Zadru, na kraju krajeva i cijeloj Hrvatskoj, a to je dosta jaki primitivizam koji se javlja u mnogim aspektima društva. No za razliku od Vrgorca gdje je taj primitivizam preplavio sve dijelove društva, u Zadru se uvijek može naći kritična grupa ljudi naprednijih razmišljanja tako da uvijek postoji neka ravnoteža.
I na kraju kad malo vagam između Vrgorca koji pruža malo i ništa i Zadra koji pruža gotovo sve, koga izabrati? Činjenica da je Vrgorac suočen sa teškom depopulacijom, jasno pokazuje koga su izabrali brojni Vrgorčani nakon završenih fakulteta. Izabrati neki drugi grad, a ne Vrgorac je naravno lakši put. Onaj tko se vrati u Vrgorac, ako se imalo ističe od okoline, od prvog dana u Vrgorcu je suočen sa nevjerojatnom dozom primitivizma koja ga okružuje na svakom koraku. I usprkos svemu tome, kako zasad stvari stoje, ja ću ipak odabrati teži i trnovitiji put jer se namjeravam vratiti u Vrgorac, naravno ako tim povratkom uspijem zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe, ali nikad ne reci nikad. Kako će to sve biti, još ćemo vidjeti.

Gradonačelnik Matković postao saborski zastupnik

petak , 11.01.2008. Gradonačelnik Vrgorca Boris Matković

Vrgorski gradonačelnik Borislav Matković postao je saborski zastupnik Hrvatske demokratske zajednice u šestom sazivu Hrvatskog sabora koji je danas prisegnuo. Sad već bivši gradonačelnik Matković bio je na proteklim parlamentarnim izborima 14. na listi HDZ-a za X. izbornu jedinicu, ali je nakon preslagivanja mjesta izabranih zastupnika i njihova premještanja na druge položaje u vladi, red došao i na njega za Sabor. Kako se sada čini, Matković će ostati na mjestu gradonačelnika Vrgorca, suprotno najavama da će ga zamijeniti jedan od dogradonačelnika.
Čestitam zastupniku Matkoviću na izboru u Hrvatski Sabor, i nadam se da će slijedeće četiri godine u Hrvatskom saboru iskoristiti za svesrdni rad na korist Vrgorca i Vrgorske krajine. Još jednom čestitam.

Vrgorska dijaspora često posjećuje vrgorac.blog.hr

utorak , 08.01.2008.

Nakon što sam ovome blogu dodao lokator posjetitelja, na karti sam primjetio da je blog posjećen iz mnogih zemalja svijeta. Naravno, osim posjeta iz cijele Hrvatske, najviše je tu posjeta iz mnogih europskih zemalja (uglavnom srednje i djelomično zapadne i jugoistične Europe), ali i Sjeverne Amerike (Kanada, SAD), Australije i Novog Zelanda.
Naravno, jasno je da blog najviše posjećuju vrgorski iseljenici koji su se rasuli po svijetu. Zbog toga bi mi bilo drago da se naši zemljaci iz dijaspore jave na ovaj blog komentarom (ili na mail), da malo opišu gdje su, koje prezime nose i kako su dospjeli njihovi preci (ili oni sami) u zemlju u kojoj trenutno žive. Pozdrav zemljacima koji žive u dijaspori.

Malo-pomalo se uređuju Gradina i Avala

srijeda , 02.01.2008.

Već nekoliko godina uređuju se vrgorska Gradina i Avala te okoliš oko obiju kula. Koliko mi je poznato, većinu obnove financiraju Grad Vrgorac i Ministarstvo kulture RH.
Iako su te dvije građevine simbol Vrgorca i Vrgorske krajine, te dominiraju gradom, od odlaska zadnjeg vojnika iz Gradine, nakon napoleonskih ratova 1813. godine, kule nisu uređivane i potpuno su propale. Propadale su tijekom većeg dijela 19. i 20. stoljeća. Dno dna dosegle su tijekom bivšeg režima kada su Gradina i Avala potpuno zarasle u draču. Proteklih nekoliko godina uređivane su obje kule (kao i neke druge turske kule u Vrgorcu). Gornji dio Avale, koji se urušio, je ponovno nadograđen, premda ne previše slično originalu (vidi arhivu bloga), a rekonstruiran je i stari bunar kod Avale, te uređene prostorije Gradine, posebno dvije koje se nalaze kod ulaza. Avali su dodane metalne stube i postavljena drvena vrata. Ispred bunara je postavljen jedan drveni stolić, a vjerojatno će ih biti još. Danas se Gradina i Avala sve više iskazuju u pravome svjetlu kao simboli Vrgorca. Naravno ima još mnogo posla oko uređenja okoliša ovih dviju kula (kao i ostalih u Vrgorcu), kao i prostorija u njima. Isto tako se nadam da će se krovovi na kućicama u Gradini, koje su danas pokrivene crvenim crijepovima, biti u budućnosti pokrivene kamenom ili drvetom, da budu što sličnije originalu. U hladovini okolnog šumarka prostire se pravo kraljevstvo ptica, i vjerujem da ću budućnosti područje oko kula biti mjesto okupljanja i druženja Vrgorčana i njihovih obitelji tj. da će Gradina, Avala i druge turske kule u Vrgorcu zaživjeti sa gradom i njegovima građanima.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>