Stanje u Vrgorcu u ožujku 1944. prema izvješću jednog činovnika NDH

petak , 29.02.2008. Vrgorac nekoliko godina prije početka Drugog svjetskog rata

Listajući prijepise vojnih izvještaja iz Drugog svjetskog rata naišao sam na izvještaj upravitelja ispostave kotarske oblasti u Vrgorcu upućenog nadređenima u ustaškoj Župi Hum u Mostaru iz 14. ožujka 1944. godine. U njemu se upravitelj žali nadređenima na nemoguće uvjete rada u Vrgorcu, tj. u sredini gdje je većina stanovništva antifašistički orijentirana i gdje većina birokratskog aparata NDH surađuje sa partizanima. Upravitelj identificira probleme i predlaže rješenja. Slijedi cjeloviti izvještaj:



NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
ISPOSTAVA KOTARSKE OBLASTI - Vrgorac
Vrgorac, 14. ožujka 1944.

Predmet: vojni neposlušnici – poduzimanje mjera.

VELIKOJ ŽUPI HUM
Mostar

Savezno gornjem naređenju čast mi je izvijestiti, da je na području ove Kotarske ispostave nemoguće poduzeti ma kakvu ozbiljnu akciju o hvatanju vojnih neposlušnika i partizana sa ovim oružnicima, koji se nalaze na postaji u Vrgorcu.
Ova je Kotarska izpostava spisom taj. Broj 19/44. od 17. II. o. g. podniela izvještaj Gospodinu Velikom Županu, o radu oružnika u Vrgorcu, a specijalno njihova zapovjednika Petra Crnogorca.
Ovom prilikom napominjem, da osim pučanstva na ovome području, koji je sa 90% nastrojeno ili komunistički ili Anglosaski, odnosno Jugoslavenski-četnički, ništa bolje nije ni činovništvo, nego da pače još gore, pa tvrdim pod stiegom i stegovnom odgovornošću, da od službenika na ovom području izuzev 1-2 oružnika, nije nijedan odan sadašnjem režimu. Kod ovakvog stanja, nemoguće je službu obavljati. Bilo je slučajeva, da su neke osobe sa ovoga područja tražile političko uvjerenje za stupanje u državnu službu, pa i ako je uvjerenje izdato negativno, ipak je to osoba postavljena i to baš u svoje rodno mjesto Vrgorac, gdje će imati priliku za saradnju sa partizanima. Ima veliki dio službenika, koji imaju brata ili sestru ili netkog drugog u bližoj rodbini u partizanima, pa je jasno, da ovi iz šume, koji se nalaze u neposrednoj blizini Vrgorca, imaju i moraju imati uticaja na ove, koji su u službi, pa je i naivnom čovjeku jasno, da se brat brata, sestra sestre i otac djeteta, neće odreći, a pogotovo sada, kada je strana promičba na ovome području, putem partizana uspješno razvijena. Kao dokaz ovome prilažem između ostalih samo 3 pisma, koji su partizani iz neposredne blizine Vrgorca, uputili mnogim građanima u Vrgorcu.
Kad već stvari stoje ovako, ondah je jasno, kako ova Oblast može uspješno djelati, kada nema nikoga, sa kime bi se moglo raditi. Kod ovakvog stanja, zar se može dopustiti, da mi se bar dodjeli par pouzdanih oružnika, sa jednim dobrim, agilnim i energičnim zapovjednikom? Ranije su na ovome području bile dvije oružničke postaje, jedna u Vrgorcu, a druga u Kozici. Ponovna uspostava oružničke postaje u Kozici, od neophodne je potrebe, jer bi se bez sumnje ovo područje moglo temeljno očistiti od vojnih neposlušnika i manjih grupa partizana, koji se kriju po selima, a koji prave ogromne štete državi i pučanstvu. Na ove dvije postaje trebalo bi postaviti po 20 oružnika sa po bar jednom strojo-puškom, pa jamačno tvrdim, da na ovome području ne bi bilo partizana, obzirom, da je Njemačka vojska u susjednim mjestima, a koja se stavila uvjek na raspoloženje, kada se od njih zatraži asistencija. Uspostavom oružničke postaje u Kozici i izmjenom i pojačanjem oružničke postaje u Vrgorcu, od ogromne je važnosti za narod i državu, jer se ova manja grupa bandita vješto krije od Njemaca, pa na taj način iz dana u dan, postavljaju mine po putevima, vrše teror nad pučanstvom, koje bi ih se drage volje otreslo, ubacuju otrovnu partizansku klicu u susjedna sela Hercegovine i t.d. i t.d.
Ukoliko se zapovjednik oružničke postaje u Vrgorcu, narednik Petar Crnogorac, ne smjeni sa položaja zapovjednika, i nepojača oružničtvo, ondah je i moj dalji položaj Upravitelj Izpostave nekoristan, pa se ovom prilikom stavljam na raspoloženje Gospodinu Velikom Županu, s molbom, da Gospodin Veliki Župan odredi neku drugu osobu, koja će me na ovome položaju zamijeniti, a ja sam spreman primiti se svakog drugog određenog posla.

ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!
Upravitelj izpostave kotarske oblasti:
P. Jerković, v. r.

Intelektualci, gdje ste?

utorak , 26.02.2008.

Jučer je u tribini Slobodne Dalmacije profesor Boris Buklijaš iz Splita objavio tekst pod naslovom „Zavojane u nepravdu zavijeno“ u kojem je negodovao zbog činjenice što je čvorište autoceste Zagreb-Dubrovnik nazvano Ravča, a ne Zavojane, budući da se čvor autoceste nalazi na području Zavojana. Potpuno se slažem sa njegovim tekstom i argumentacijom koju je iznio, ali u pisanju ovog teksta me nije inspiriralo čvorište u Zavojanima, već jedna vrlo interesantna rečenica koju je gospodin Buklijaš izrekao. Naime, istakao je kako je grupa intelektualaca podrijetlom iz ovog kraja pokrenula inicijativu da se naziv čvorišta Ravča promijeni u Zavojane. To me navelo na razmišljanje o vrgorskim intelektualcima, tko su ti ljudi, koliko ih ima i što rade? Po nekoj mojoj logici vrgorski intelektualac bi trebao biti osoba širokih pogleda koja promišlja i piše o svome kraju i na taj način daje doprinos kulturi svoga zavičaja.
Kad malo pogledamo današnje stanje u vrgorskoj intelektualnoj sceni, ono nije baš sjajno. Slabo se piše i objavljuje, te održavaju predavanja. Kad govorimo o pisanju i izdavanju, tijekom bivšeg režima pisano je samo o NOB-u u pojedinim zbornicima, i premda tu ima puno zanimljivih radova, po mome mišljenju iseljavanje pučanstva krajine u tome razdoblju, pratilo je, izgleda, zamiranje bilo kakve intelektualne scene u Vrgorcu. Nakon devedesetih nešto se ipak promijenilo. U zadnjih nekoliko godina knjige su objavili: Ante Franić, Jure Divić, Ivan Pervan, Milivoj Franić, te Marko Buklijaš i Marko Bajto. Tu ima svega, od književnosti do povijesti i sve su te knjige izvrstan početak i temelj za buduće pokušaje. Spomenuti pisci i knjige, iako za svaku pohvalu, ipak nastaju stihijski i u svome radu nisu povezani.
U ovih par godina mnogo sam istraživao vrgorsku povijest i dosad stvorio vlastiti arhiv u kojemu ima stvarno puno dokumenata, knjiga i arhivske građe o našem kraju. Ali tek nakon što sam sve to skupio, shvatio sam kako sam u svome istraživanju još uvijek na početku i da zapravo malo znam. Na primjer, za diplomski rad na Sveučilištu sam uzeo temu o osmanskoj vlasti u Vrgorskoj krajini. Tu sam temu htio i profesor mi je izašao u susret. Iako sam temu tek nedavno počeo podrobnije proučavati, već sam saznao čitav niz vrlo interesantnih i široj javnosti potpuno nepoznatih povijesnih činjenica. Sve to samo za sebe govori koliko su svi silni vrgorski intelektualci istraživali našu povijest tijekom zadnjih desetljeća.
Znam da ima više pojedinaca koji nešto rade, i bilo bi vrlo interesantno pokrenuti nekakvo udruženje vrgorskih intelektualaca, voljnih da pišu i rade u korist Vrgorca, njegove kulture i povijesti. Npr. u Omišu postoji Društvo Poljičana koje izdaje knjige iz povijesti Poljica i ponovno tiska neke stare knjige o tome kraju. U Zadru postoji Matica Zadrana koja radi iste stvari za Zadar. Mislim da tako nešto ne bi trebalo biti teško primijeniti u našoj sredinu. Vjerujem da bi ljudi pisali, raspravljali i stvarali, a ako ćemo o ponovnom tiskanju nekih starih knjiga, i tu bih imao više prijedloga. Kada bi se pokrenula npr. Matica Vrgorčana, ona bi povezala intelektualce iz Vrgorca i vrgorske dijaspore i omogućila svakome tko ima volju da štogod napiše i objavi. Time bi se svakako stvorila stvarateljska klima u našem Gradu. Takvu bi inicijativu financijski pratila i gradska vlast i vjerujem da sa te strane ne bi trebalo biti problema. Ima li ikakve šanse da se ovakva ideja ostvari?

Elektrifikacija, asfaltizacija

petak , 22.02.2008.

Ovih dana postavljaju se stupovi rasvjete duž ceste Vrgorac – Kotezi. Hm, što napisati na ovu temu, a da to već nisam napisao i da bude smisleno i logično te lišeno emocija? U Gradu koji stremi prema tome da više ne bude Grad, u Gradu koji gubi ključne gradske institucije, i gdje je ruralizacija sljedeći neželjeni korak, postavljanje rasvjetnih stupova na cesti do Koteza je samo još jedan primjer nelogičnog ulaganja. U Kotezima živi dvjestotinjak ljudi, i budući da su Kotezi dovoljno blizu Vrgorca da se za čas dođe u grad, i dovoljno daleko da je to potrebno obaviti automobilom, stvarno mi nije jasno za koga se ta rasvjeta postavlja, jer pješački promet nije baš gust na toj ruti. Otkad živim u Vrgorcu, svega sam desetak puta išao pješice iz Koteza u Vrgorac, i to najčešće ljeti kasno navečer. Stoga, kao osoba „sa terena“ poznajem situaciju. Kakva je isplativost postavljanja rasvjete do Koteza i kako će to pomoći Vrgorčanima i Kotežanima? Možda ne znaju sami naći put pa su im potrebni deseci rasvjetnih stupova da ih vode. Ovaj projekt traži gomilu novca, a da ne govorim koliko će biti potrošeno novca na struju tijekom idućih godina, a zašto, izgleda samo zato da bi smetalo sovama, šišmišima i drugim noćnim stvorenjima da mirno love svoje plijen. Drugog pozitivnog ili negativnog utjecaja neće biti. I ako je ikako moguće, volio bih da se ne postave one ekološke lampe koje svijetle u pod i štede energiju, nego one što troše energiju šakom i kapom i osvjetljavaju bespotrebno prostor pedeset metara oko sebe. Neki kažu da se to radi jer će Kotezi jednoga dana biti predgrađe Vrgorca i da će se spojiti sa centrom, ali u trenutku kada je naš kraj zahvatila teška depopulacija glupo je razmišljati o takvoj nekoj dalekoj budućnosti. Ovaj projekt nije jedini ovako blesav i nelogičan. Posljednjih godina asfaltirani su kilometri i kilometri makadamskih cesta po krajini. Zahvaljujući tome, danas su pusta sela u kojima nitko ne živi već pedeset godina korak bliže civilizaciji, a što tamo nema nikoga, nema veze, dok istovremeno ceste u selima gdje ima ljudi nisu ponovno asfaltirane (cesta do Koteza je najbolji primjer). Sve ovo pokazuje kako u Vrgorcu ne postoji nikakva vizija budućeg razvoja Grada, jer bi prema mome mišljenju umjesto u nelogične infrastrukturne projekte trebalo ulagati u ljude, jer nema razvoja i budućnosti bez ljudi, i nema Vrgorske krajine bez Vrgorčana. Umjesto da u ovome ključnom trenutku vrgorske povijesti, kada sami odlučujemo da li želimo od Vrgorca izgraditi Grad u pravom smislu te riječi, ili ga pretvoriti u običnu selendru, mi ulažemo u ljude, mi skrećemo novac u rasvjetu na prostoru na kojem nema nikoga i ničega, te iznad ceste koja već petnaest godina vapi za novim asfaltom. Mi osvjetljavamo put ježevima i lisicama, a mlado stanovništvo nam se pred našim očima iseljava iz grada. Umjesto da podižemo stupove rasvjete gdje oni nisu potrebni, taj bi novac bilo bolje uložiti u učeničke i studentske stipendije, mlade parove i njihovu djecu, stanove, kulturu i sl., jer je sadašnja razina davanja u tome smjeru mizerna. Mi ulažemo u bespotrebnu rasvjetu, a pred nosom nam se urušava stara gradska jezgra. Gubimo institucije, dok nas odgovorno uvjeravaju, da sve ono što nas čini Gradom, u Vrgorcu će ostati trajno. Izgubili smo sud, pošta ne radi puno radno vrijeme, nemamo muzeja, kulturno-umjetničkih društava, novina, nevladinih udruga, razni uredi poput gospodarskog i ureda za obranu su iseljeni iz Vrgorca… i što mi u takvoj situaciji radimo? Mi asfaltiramo i elektrificiramo svom silom i to na mjestima gdje je to vrlo malo ili nimalo potrebno. I u bivšem režimu su se busali u prsa sa parolama o industrijalizaciji i elektrifikaciji, dok su im se cijela sela iseljavala, a izgleda da se takve greške rade i danas. Mene zanima koliko mi trebamo izgubiti institucija da bi službeno postali selendra ili kako se to službeno kaže – mjesto? A jednog dana kad to postanemo, znate što ćemo mi činiti – nastaviti asfaltirati i elektrificirati!

Pjesma bez naslova

ponedjeljak , 18.02.2008.

U prosincu devetoga,
Žali majka sina svoga,
Žalu majke, žalu sestre,
Ajme Stanko, ajme Petre.

Tad velika žalost biše,
Dva nam druga uhvatiše,
Uhvatiše dva nam ptića,
Pokraj sela Kokorića.

Miljak Petra, Mušan Stanka,
Žalosna im biše majka.

Vode njizi do Vrgorca,
U režiju pokraj doca,
Međ´ njemačke razbojnike,
Tu njima svezaše ruke.

Osuda je na nje pala,
Da se vode na vješala,
Zapamtio nitko nije
Ovaj zločin koliki je.

Od orasu visi Stanko,
Pokraj njega pala majka,
Majka plače, otac cvili,
Gdje mi visiš sine mili.

Ja sam oras posadio,
A krvnik te je objesio.
Peru vode na smaknuće,
Ispred Jurevića kuće.

O boru ga objesiše,
Pere, Stanka nema više.

Slava palim junacima,
Čast majkama njihovima,
Što sinove svoje daše,
I sve ono što imaše.

Za slobodu svoga naroda,
Ispod jarma tuđinskoga.

STANKO BOROVAC 1943.

Ovu pjesmu mi je izrecitirala moja baka prije par mjeseci, a naučila ju je 1943. sa jednog papira koji joj je otac donio doma, i do danas zapamtila. Samo se nije mogla sjetiti naslova, pa bih molio tko zna da javi. Kao što vidite pjesmu je napisao Stanko Borovac u čast Petru Miljku i Stanku Mušanu koje su 1943. ubili Nijemci. Činilo mi se interesantno postaviti je na blog, kako u čast Miljka i Mušana, tako i Stanka Borovca.

Vrgorski sud odlazi u povijest, tko je sljedeći?

srijeda , 13.02.2008.

Ovih dana se ponovno zahuktala rasprava o ukidanju sudova u Hrvatskoj u sklopu reforme pravosuđa. Ovaj put je izgleda odluka konačna – Vrgorac gubi Općinski sud, premda je tijekom prošle godine bilo nekih naznaka da će Općinski sud ostati, a Prekršajni biti ukinut (bar samo tako čitao u novinama). Naš će se Općinski sud skupa sa onim u Pločama pripojiti Općinskom sudu u Metkoviću. E sad, ja kao local-patriot dobro znam kakve će argumente imati naši građani da sud ostane u Vrgorcu. Tu je u svakom slučaju tradicija još od stare Austrije (ili ako ćemo se šaliti – najekstremniji će reći – još od vremena imotskog kadije koji je našim precima sudio!), ali u Hrvatskoj ima i starijih sudova koji će ovom reformom biti ukinuti. Što se tiče udaljenosti, Vrgorčanima će sud biti udaljen trideset kilometara, ali ima i udaljenijih. S druge strane država ima brojne razloge zašto ukinuti vrgorski sud (i brojne slične). Naime vrgorski Općinski sud ima jednog suca, tako da se o sudskom vijeću može samo sanjati. Stanovnika pod jurisdikcijom vrgorskog suda je premalo, a cijena predmeta u takvom sudu je mnogo veća nego u većim centrima gdje je više sudaca i gdje se predmeti brže rješavaju. Naravno, teret ove reforme će najviše podnositi suci koji će morati putovati od mjesta prebivališta u mjesto rada, te nešto manje građani koji će morati putovati na veće udaljenosti kako bi obavili posao koji su dosad obavljali u Vrgorcu.
Kad malo rezimiram stavove lokalnih sredina i Države, shvaćajući i jedne i druge, zaključujem nekoliko stvari. Prvo, udaljenost Vrgorca od Metkovića je trideset kilometara, ali kolika je udaljenost npr. za prosječnog stanovnika Rašćana, Poljica ili Kozice od Metkovića - skoro duplo. Kad se ukida neki sud, lako je uzeti kartu sa ucrtanim sudovima i nekog ukinuti, tj. spojiti sa većim sudom, te, iako su ministrici pravosuđa puna usta govora kako su u odlukama o ukidanju sudova pazili na prometnu povezanost i dostupnost, bilo bi lijepo da je prije ukidanja suda npr. država popravila cestu Vrgorac-Metković koja je danas u katastrofalnom stanju, a od silnih kamiona koji gore prolaze u zadnje vrijeme svi koji tom rutom putuju drže glavu u torbi. Drugo, država ima potrebu da u reformi sudstva učini sve da sudovi budu brži, i pod cijenu ukidanja nekih sudova, ali me muči što meni, kao građaninu Vrgorca (isto kao npr i građaninu Drniša, Gračaca, Grubišnog polja i drugih gradova koji gube sudove) nitko iz Zagreba neće doći, organizirati predavanje ili tribinu u polivalentnoj dvorani Grada i objasniti što ukidanje suda donosi, a što oduzima vrgorskim građanima. Opet se iz naše vrle metropole prema nama u provinciji ponašaju kao da smo budale i kao da nama ne treba ništa objašnjavati, i da će oni gore misliti umjesto nas. I ta činjenica mi najviše smeta u ovoj situaciji.
Situacija sa vrgorskim institucijama danas nije previše bajna. Sud se ukida, pošta radi samo ujutro (kad se samo sjetim izgradnje silnih područnih pošti devedesetih godina), muzeja i kina nemamo, nemamo novine, nikakvu regionalnu televiziju koja bi obuhvaćala Vrgorsku krajinu, nemamo intelektualce koji će nam pisati knjige i širiti kulturu, nemamo nevladine građanske udruge, tj. nemamo skoro ništa, pitam se hoće li jednom pasti na pamet gore u Zagrebu da npr. ukine nekoliko razreda u školi, neka odjeljenja, pokoji granični prijelaz ili u najgoroj situaciji (ne daj Bože, da kucnem u drvo) da se Vrgorcu ukine status Grada (no to teško može dogoditi, premda se zalažem da se brojne općine poput Zažablja, Brela, Lišana Ostrovačkih i drugih ukinu budući da nemaju nikakvo institucionalno i povijesno opravdanje za svoje postojanje, dok Vrgorac ipak ima dvostoljetnu tradiciju postojanja općine i šest stoljeća od prvog spomena). Na što bi tek tada ličio naš Vrgorac.
Kako se boriti protiv takvog groznog scenarija? Ne treba biti preveliki mudrac da bi odgovorio na to pitanje. Jedini način je rad na što većem razvoju naše sredine, privlačenjem mlađih i obrazovanih ljudi i transparentnošću gradske uprave. Mlada krv može učiniti mnogo za naš ostarjeli grad (sredina se može zvati ostarjelom ako u ukupnoj populaciji ima više od 12% ljudi starijih od 60 godina, u Vrgorcu je taj postotak 22,4!!!). To nam je jedina opcija, u suprotnom, užasavam se alternative.

Vox populi - što ne valja u našem gradu?

subota , 09.02.2008.

Često na ovom blogu, ispod postova bilo koje vrste (povijesni, geografski, ostali) dolaze komentari izvan teme, a koji se najčešće tiču mnogih problema našega Grada. Zboga toga sam vam odlučio omogućiti jedan post gdje ćete moći komentirati sve probleme našega Grada koje vrijedi spomenuti na ovome blogu (a kao da sam vam dosad branio). Stoga lijepo pišite što vas muči, i što po vama u našem gradu ne valja, i dajte rješenja. I molio bih pristojnost. Eto, da vas čujem (komentare iz prošlog posta sam ovdje prebacio).

Biokovski Gardist

utorak , 05.02.2008.

Listajući katalog Znanstvene knjižnice u Zadru slučajno sam naišao na jedan vrlo interesantan list. Naime radi se o Biokovskom gardistu, glasilu 156. vrgorsko-makarske brigade iz vremena Domovinskog rata. Urednik lista bio je Miroslav Šarić, a tiskao su u tiskari Franjo Kluz u Omišu. Ukupno sam našao četiri broja izdana 1992. godine. List je u tehničkom pogledu dosta jednostavan, i nijedan broj nema više od šest stranica (naravno, sve u skladu sa tadašnjim mogućnostima), ali je vrlo interesantno štivo. Čitanjem ovoga glasila stiče se uvid u tadašnje funkcioniranje 156. brigade, a namjera Biokovskog Gardista bila je svakako podizanje morala vojnicima 156. brigade na bojištu, pa ga možemo okarakterizirati kao list namijenjen promidžbi i propagandi. U listu su objavljivana upozorenja, obavijesti i pohvale vojnicima na bojištu, pjesme vojnika sa bojišta, pjesme osnovnoškolskih učenika i sl. Zatim tu su povijesni tekstovi o hrvatskim povijesnim ličnostima poput Stjepana Radića i Ante Starčevića. U svakom je broju zanimljivo upozorenje vojnicima da čuvaju streljivo jer jedan puščani metak košta pola njemačke marke, a jedan okvir A/P 15 maraka. U listu su objavljivane zahvale svima koji su pomagali brigadi, posebno dijaspori, zatim sjećanja poginulim vojnicima, a meni je bio posebno zanimljiv sportski dio sa rezultatima turnira u malom nogometu 156. brigade. Na turniru odigranom na početku 1992. vrgorska 3. bojna u finalu pobijedila 1. satniju prve bojne rezultatom 2:0 i osvojila turnir. Tu je izvještaj i sa nogometne utakmice 156. brigade i Hajduka odigrane u Makarskoj 1992. koja je završila rezultatom 1:1.
U nekom u sljedećih postova objaviti ću pokoji članak iz Biokovskog Gardista, a koji se, naravno, tiče Vrgorca.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>