Elektrifikacija, asfaltizacija

Ovih dana postavljaju se stupovi rasvjete duž ceste Vrgorac – Kotezi. Hm, što napisati na ovu temu, a da to već nisam napisao i da bude smisleno i logično te lišeno emocija? U Gradu koji stremi prema tome da više ne bude Grad, u Gradu koji gubi ključne gradske institucije, i gdje je ruralizacija sljedeći neželjeni korak, postavljanje rasvjetnih stupova na cesti do Koteza je samo još jedan primjer nelogičnog ulaganja. U Kotezima živi dvjestotinjak ljudi, i budući da su Kotezi dovoljno blizu Vrgorca da se za čas dođe u grad, i dovoljno daleko da je to potrebno obaviti automobilom, stvarno mi nije jasno za koga se ta rasvjeta postavlja, jer pješački promet nije baš gust na toj ruti. Otkad živim u Vrgorcu, svega sam desetak puta išao pješice iz Koteza u Vrgorac, i to najčešće ljeti kasno navečer. Stoga, kao osoba „sa terena“ poznajem situaciju. Kakva je isplativost postavljanja rasvjete do Koteza i kako će to pomoći Vrgorčanima i Kotežanima? Možda ne znaju sami naći put pa su im potrebni deseci rasvjetnih stupova da ih vode. Ovaj projekt traži gomilu novca, a da ne govorim koliko će biti potrošeno novca na struju tijekom idućih godina, a zašto, izgleda samo zato da bi smetalo sovama, šišmišima i drugim noćnim stvorenjima da mirno love svoje plijen. Drugog pozitivnog ili negativnog utjecaja neće biti. I ako je ikako moguće, volio bih da se ne postave one ekološke lampe koje svijetle u pod i štede energiju, nego one što troše energiju šakom i kapom i osvjetljavaju bespotrebno prostor pedeset metara oko sebe. Neki kažu da se to radi jer će Kotezi jednoga dana biti predgrađe Vrgorca i da će se spojiti sa centrom, ali u trenutku kada je naš kraj zahvatila teška depopulacija glupo je razmišljati o takvoj nekoj dalekoj budućnosti. Ovaj projekt nije jedini ovako blesav i nelogičan. Posljednjih godina asfaltirani su kilometri i kilometri makadamskih cesta po krajini. Zahvaljujući tome, danas su pusta sela u kojima nitko ne živi već pedeset godina korak bliže civilizaciji, a što tamo nema nikoga, nema veze, dok istovremeno ceste u selima gdje ima ljudi nisu ponovno asfaltirane (cesta do Koteza je najbolji primjer). Sve ovo pokazuje kako u Vrgorcu ne postoji nikakva vizija budućeg razvoja Grada, jer bi prema mome mišljenju umjesto u nelogične infrastrukturne projekte trebalo ulagati u ljude, jer nema razvoja i budućnosti bez ljudi, i nema Vrgorske krajine bez Vrgorčana. Umjesto da u ovome ključnom trenutku vrgorske povijesti, kada sami odlučujemo da li želimo od Vrgorca izgraditi Grad u pravom smislu te riječi, ili ga pretvoriti u običnu selendru, mi ulažemo u ljude, mi skrećemo novac u rasvjetu na prostoru na kojem nema nikoga i ničega, te iznad ceste koja već petnaest godina vapi za novim asfaltom. Mi osvjetljavamo put ježevima i lisicama, a mlado stanovništvo nam se pred našim očima iseljava iz grada. Umjesto da podižemo stupove rasvjete gdje oni nisu potrebni, taj bi novac bilo bolje uložiti u učeničke i studentske stipendije, mlade parove i njihovu djecu, stanove, kulturu i sl., jer je sadašnja razina davanja u tome smjeru mizerna. Mi ulažemo u bespotrebnu rasvjetu, a pred nosom nam se urušava stara gradska jezgra. Gubimo institucije, dok nas odgovorno uvjeravaju, da sve ono što nas čini Gradom, u Vrgorcu će ostati trajno. Izgubili smo sud, pošta ne radi puno radno vrijeme, nemamo muzeja, kulturno-umjetničkih društava, novina, nevladinih udruga, razni uredi poput gospodarskog i ureda za obranu su iseljeni iz Vrgorca… i što mi u takvoj situaciji radimo? Mi asfaltiramo i elektrificiramo svom silom i to na mjestima gdje je to vrlo malo ili nimalo potrebno. I u bivšem režimu su se busali u prsa sa parolama o industrijalizaciji i elektrifikaciji, dok su im se cijela sela iseljavala, a izgleda da se takve greške rade i danas. Mene zanima koliko mi trebamo izgubiti institucija da bi službeno postali selendra ili kako se to službeno kaže – mjesto? A jednog dana kad to postanemo, znate što ćemo mi činiti – nastaviti asfaltirati i elektrificirati!