Pjesma bez naslova
ponedjeljak , 18.02.2008.U prosincu devetoga,
Žali majka sina svoga,
Žalu majke, žalu sestre,
Ajme Stanko, ajme Petre.
Tad velika žalost biše,
Dva nam druga uhvatiše,
Uhvatiše dva nam ptića,
Pokraj sela Kokorića.
Miljak Petra, Mušan Stanka,
Žalosna im biše majka.
Vode njizi do Vrgorca,
U režiju pokraj doca,
Međ´ njemačke razbojnike,
Tu njima svezaše ruke.
Osuda je na nje pala,
Da se vode na vješala,
Zapamtio nitko nije
Ovaj zločin koliki je.
Od orasu visi Stanko,
Pokraj njega pala majka,
Majka plače, otac cvili,
Gdje mi visiš sine mili.
Ja sam oras posadio,
A krvnik te je objesio.
Peru vode na smaknuće,
Ispred Jurevića kuće.
O boru ga objesiše,
Pere, Stanka nema više.
Slava palim junacima,
Čast majkama njihovima,
Što sinove svoje daše,
I sve ono što imaše.
Za slobodu svoga naroda,
Ispod jarma tuđinskoga.
STANKO BOROVAC 1943.
Ovu pjesmu mi je izrecitirala moja baka prije par mjeseci, a naučila ju je 1943. sa jednog papira koji joj je otac donio doma, i do danas zapamtila. Samo se nije mogla sjetiti naslova, pa bih molio tko zna da javi. Kao što vidite pjesmu je napisao Stanko Borovac u čast Petru Miljku i Stanku Mušanu koje su 1943. ubili Nijemci. Činilo mi se interesantno postaviti je na blog, kako u čast Miljka i Mušana, tako i Stanka Borovca.
komentiraj (1) * ispiši * #
