hladan dan
nakon svega-
danas se grijem eksterno interno,
jer mrak je pokucao na škripuća vrata.
dobro, pozvat ću majstora,
škripi kad su od početka
zeznuli stvar.
nije da nismo znali, znali smo,
dopustili smo.
eh, da, to smo mi.
i hodam tako ravno pored ceste,
stižem nakon vas.
paket maramica nije bio dovoljan,
jer krenulo je nizbrdo.
kotrlja se
i ne zaustavlja se.
tonem dublje, a nije to ništa,
ma znam,
ali na kraju puta opraštam sebi,
pa i njoj, dok me gazi, gazi tiho,
i boji se, boji se,
pred naletom mojih emocija,
koje nisu s ovoga svijeta.
čini mi se, a ne varam se.
gura me od sebe tiho,
sve tiše,
a opraštam joj,
jesam li? još ću brisati,
još ću se truditi.
i dan danas još se uvijek uzalud nadam
njenoj ljubavi koju jede strah,
i nisam pametna od srca, to znam,
i kasnije će mene prvu zvati,
a ja ju neću ostaviti,
mislim.
i zavaram se njenim smijehom,
i sjetim se jednog trenutka dok mi miluje čisto lice,
i njenog mirisa, kojeg sam tada dobro upila,
i koji me prati i danas i sutra.
i okrenem se iznova, zaboravim nužno,
i ponudim joj gola leđa,
hvata se noža,
zabije ga uvijek lijevo ispod lopatice,
s vremenom sve dublje i dublje,
polako krvarim,
a poslije brišem svoju krv s poda,
da se ne vidi, jer vrišti i crvena je.
sama, sama, brzo, dok me ne vide.
tužno, ali tako je.
