|
04.11.2007. nedjelja
da olakšam dušu...
bili smo frendovi, vjerovala sam mu.. rekao mi je da me voli.. sve je bilo savršeno... do jedne male svađe... tada je rekao da je možda prekasno, da možda trebamo prekinuti, čak da je možda prekasno i za prijateljstvo... kada sam ga upitala zašto rekao je da nije rekao za sigurno nego možda... kasnije mi je rekao da ne zna što osijeća prema meni a što prema svojoj bivšoj...ja nisam mogla podnositi tu situaciju... prekinula sam.. rekla mu da bude sretan s njom... tu istu većer je prohodao s njom... a par sati kasnije meni slao poruke poput "dok sam s njom ne osijećam se dobro kao s tobom" , "znaš malena, stalno mislim na tebe, znam da ćeš reći da to nije fer prema Ani, vjerojatno si u pravu ali ne mogu te izbaciti iz glave. Po noći ne mogu zaspati jer si mi ti u mislima, pronašao sam stare čestitke koje si mi dala i sada je još gore. Svaki put kada izađjem na balkon sjetim se naših noćnih razgovora. Znaj da gdje god ja bio i s kim god ja bio uvijek ću te imati u srcu, uvijek ću te voljeti. Ne zaboravi to malena", pisao je da me voli, da ne može bez mene, da nije sretan... željala sam da ostanemo frendovi, no na kraju bi svaki put kada bi se vidjeli zabrijali... to nije bilo fer prema njoj... molila sam ga da joj kaže istinu.. nije htio... ja sam joj rekla.. ne znam šta je poslije on rekao-no sve mu je oprostila... nakon toga smo opet zabrijali... nekoliko puta.. ona to ne zna.. sada se više ne viđamo... ne čujemo... željela bih da budemo frendovi, ali ne znam kako.. nekako imam osjećaj da me ne voli.. ali ne želim vjerovati da je cijela ta godina i pol bila jedna velika laž... da to je frend kojeg sam prije spomenula... ali samo kao frenda...
postoji još nešto.. upoznala sam nekog divnog i dragog dečka.. jako mi je simpa... ali bojim se.. bojim se da će mi postati previše stalo do njega... ma koga ja zavaravam... već mi je stalo.. jednostavno ne želim opat ponoviti istu priču... možda me svidje ona draga, vesela i vrckasta djevojčica.. i onda kada vidi da sam zapravo često depresivna... onda mu više neće biti stalo.. izgubit ću frenda.... biti povrijeđena... možda je zato bolje da ga odmah udaljim od sebe.. dok me još zna kao veselu djevojčicu...
pisati ću ovo samo kao dodatak jer ne želim da on pročita a imam osjećaj da kada ide na ovaj blog da samo po naslovu provjeri ima li šta novoga tako da ako netko želi pratiti ovu priču neka čita samo ovaj post jer ću ostale pisati nevezano za tu temu..
sada se dopisujem s njim.. previše suza, previše boli... u jednom mi trenu kaže da voli i mene i nju a u drugom da nema nade, da me samo iskoristio... ne želim vjerovati u to.. ne mogu...nije takav... zar sam se toliko prevarila? ja to ne mogu i ne želim prihvatiti... da je bar rekao da mu je tada bar malo bilo stalo... a ne ovako... ne mogu to prihvatiti... da je osoba koju sam toliko vremena smatrala najboljom osobom na svijetu(pa čak i kada nisam bila zaljubljena) to rekla... ne.. nije tako... zašto barem nismo mogli ostati frendovi? zašto mi je morao reći to zadnje? sada više ne mogu vjerovati ljudima... nakon ovoga ne... zar nisam zaslužila ni malo sreće? što će mi onda ovaj prokleti život? previše boli... patnje.. razočaranja.. ne mogu to.... ne želim to i ne treba mi to... samo želim biti sretna.. ali to mi očito nije suđeno... kako sam se samo mogla tako poniziti... tako voljeti... ali ne vjerujem mu.. to mu ne vjerujem... nije me samo htio iskorisiti.. ne mogu u to vjerovati.. ne prihvaćam to.... kako se nakon svega smijati?? mogu jedino glumiti osjećaje.. glumiti da sam sretna... postati hladna.. bezosjećajna.. možda me tada ne bi ništa povrijedilo.. ne mogu... kako ne shvaća da bih htjela da budemo frendovi? da prijateljstvo može katkada biti ljepše od ljubavi, samo mi treba dopustiti.. dopustiti da u početku pričamo o nevažnim sitnicama... sudjelovati u razgovoru... možda bi kasnije bilo bolje... možda... zašto ne možemo ostati frendovi? zar me morao tako povrijediti... uništiti... tako bih sada htjela doživjeti istu sudbinu kao Annabel Lee.. ona je sada možda i sretna... iako ona je i bila sretna... toliku ljubav ne može ništa pobijediti... samo želim malo prijateljstva... samo to... sada sam se i ja odlučila praviti da mi nije stalo... biti hladna... odlučila sam i ja njemu lagati.. da ga ne volim.. da mi nije stalo.. da sam se samo poigravala s njime.. kako je lako lagati da ga ne volim kada ga ne moram gledati u oči.. kako je lako napisati da mi nije stalo.. predivno lako... možda bi vježbom uspijela to isto raditi i gledajući ga u oči... možda bi tada jednom i sama uspjela postati takva...
ipak je priznao da je sve to bila samo okrutna šala da vidi kako ću reagirati, i da je shvatio da me povrijedio... želim mu dokazati da nije tako.. da me ne može povrijediti... ali ne mogu.. sada me tražio da mu dokažem da i ja mogu biti hladnokrvna, bezosjećajna... kako da to uspijem..? mislim da će i mene i njega jednom uništiti ovo dokazivanje... ovaj odnos.. ustvari, mislim da nitko nije ravnodušan ali i da smo oboje svjesni činjenice da je on sada s njom i da to tako neće ići.. osim prijateljstva... to bi jedino moglo uspijeti.. ali on prijateljstvo očito ne želi... ne znam šta misliti... šta osijećati... šta raditi.. čemu se nadati... zbilja mi je stalo a opet... nisam toliko snažna da se borim protiv sebe, njega, osjećaja, tuge... znam... mlada sam, biti će još ljubavi.. ali ne znam kako ovo završiti a da ostanemo frendovi.. komplicirano je..
|
- 18:19 -
Komentari (13) -
Ispis -
#
|
| < |
studeni, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari On/Off
Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Counter
Sadržaj romana
Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.
Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.
Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?
Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.
Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.
Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.
Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.
Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.
Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.
Zvonimir Golob
|
|
|