Vjetrovito

Danas je bio poseban dan. Naime, došao mi je namještaj koji sam naručio po mjeri za svoju sobu - ormar, radni stol (jedan od onih veeelikih) i četiri police za knjige. Sve bi bilo u redu da ormar (a i on je doista velik) nije prevelik za bilo koji način prijenosa u moju sobu. Dakle, sve je izgledalo nekako ovako:

Pokušaj broj 1: VRATA
Negdje ujutro (ne znam kada jer nisam gledao na sat) zvoni zvono odozdo. Javlja se isti onaj čovjek koji je dovezao i Lukinu sobu prije negdje manje od mjesec dana. Uglavnom, sve su donijeli gore, osim radnog stola jer će njega tek kasnije (nekako imam osjećaj da su ga to isto jutro i proizveli pa su ga stavili da se suši dok oni slože meni ostatak narudžbe u sobu). I noseći ormar koji je širok oko jedan metar u hodnik iste širine, shvatili su kako zbog visine ormara koja je premašivala vrata neće moći na taj način dostaviti meni ormar u sobu. Već sam se zabrinuo da će ga morati rastavljati pa ponovno sklepati i da to više neće izgledati tako dobro, no mama je došla na odličnu ideju...

Pokušaj broj 2: PROZOR
"Pa mogli biste iz prozora u hodniku [koji s prozorom moje sobe praktički čini pravi kut] prebaciti ormar u prozor njegove sobe!" rekla je zadovoljno se smiješeći. No, nevolja je htjela da se ne daju sva tri krila prozora iz hodnika otvoriti, tako da nije bilo nikakve mogućnosti da ormar prođe. Ipak, moram priznati kako ih je bilo donekle zanimljivo i zabavno gledati kako se koprcaju s velikom gromadom drva ne uspijevajući ga dostaviti na potrebno mjesto. Znam da sam užasan, ali ipak su nam dostatno naplatili tako da se ne ustručavam podsmjehivati žustrim naporima koji su bili ovoga jutra izvađani.

Pokušaj broj 3: DOLJE-GORE
Nakon što sam izgubio već svaku nadu da će taj veliki ormar ikada biti u mojoj sobi, glavni od dostavljača se dosjetio veoma zanimljive stvari te je odmah pozvao još trojicu ljudi iz njihovog studija, a koji su bili negdje u blizini. Ormar je s nešto manjim naporom odvezen u prizemlje i to u atrij. Znate li ono kada se koncertni glasovir zna u filmovima dizati na tko-zna-koji kat nekog ogromnom nebodera. To se upravo dogodilo s mojim ormarom. Samo što nije bilo dizalice, već tri čovjeka u atriju dolje, i tri u mojoj sobi gore. "Uspjeli su!" napokon se oglasi mama, a ja prestanem gledati neki znanstveni dokumentarac i zaputim se u sobu provjeriti je li to moguće.

:-)

I kada sam sve temeljito obrisao od piljevine i prašine (neka vas ovo ne zavara, namještaj je vrhunske kvalitete), krenuo sam slagati knjige na police. Odjednom mi se u ruci našla najpoznatija knjiga C. S. Lewisa "Lav, Vještica i ormar".

Lava - još uvijek nemam.

Vješticu - nemam.

Ormar - IMAM! :-D

Odlučio sam danas ne pisati previše, već samo staviti ovdje dvanaest fotografija koje predstavljaju dvanaest mjeseci prošle godine. Shvatio sam kako se bespotrebno nalaze na mom kompjuteru, te da bih ih, napokon, mogao i podijeliti s vama.

Nemojte se obazirati na to što u lipnju ljudi nose jakne ili što u svibnju drveće još nema lišće - ipak, ja sam te fotografije stavio pod stanovite mjesece jer me nešto drugo podsjeća na njih, a ne zbog toga što su tada fotografirane. Da ne bi bilo zabune... ;-)

Kako vam se sviđaju?

Siječanj

Veljača

Ožujak

Travanj

Svibanj

Lipanj

Srpanj

Kolovoz

Rujan

Listopad

Studeni

Prosinac

Hej svima,

Uskoro se približava nova školska godina. I imam osjećaj kako neću imati baš previše vremena za pisanje na ovome blogu. A da bih si smanjio teret koji treći razred gimnazije nosi za sobom, već sada sam počeo čitati Lava Nikolajeviča Tolstoja, odnosno njegovu najpoznatiju Anu Karenjinu. I, počevši sa čitanjem praktički jučer, već sam dosta odmakao od početka. Mogu reći kako mi se knjiga zapravo sviđa, čemu se i ne čudim jer nisam slušao druge koji su mi govorili kako su Rusi dosadni kada pišu. Sve u svemu, do sada sam zadovoljan i javljam dojmove! ;-)

Samo što mi je trebalo sto godina kako bih shvatio da je Ana Karenjina ista osoba kao Ana Arkadijevna (ili tako nešto, ako se ne varam). Onako, brojeći osobe koje sudjeluju u razgovoru...

Oh, da, upravo se sjetih kako je najbolje da o knjigama ne govorim previše jer su ljudi počeli trošiti svoje stipendije na moje prijedloge (ovdje jedan veliki pozdrav Inge). :-P

Bolje da idem.

Ionako mi počinje 'Allo 'Allo već. Predobra serija, zar ne?

;-) Boris

OK, ova knjiga me progoni već neko vrijeme. Stalno u vidim u svojoj sobi, i uvijek na njoj zastajem. Pročitao sam ju prošloga ljeta, ali ostavila je na mene dojam koji još uvijek traje. A kako ja volim pisati o knjigama, ovo smatram izričito zabavnim. Dakle, to je knjiga The Curious Incident of the Dog in the Night-Time, a napisao ju je Mark Haddon. Hrvatsko izdanje je prevedeno kao "Neobičan događaj sa psom u noći", a izdaju ga Izvori. Ja sam čitao britansko, Vintageovo izdanje, s čije naslovnice su mi i slike u ovom postu.

Knjiga koja je već uvrštena u moderne klasike (među kojima su i "Žena vremenskog putnika" Audrey Niffenegger, "Mandolina kapetana Corellija" Louisa de Bernieresa i "Sjećanja jedne gejše" Arthura Goldena), govori o Christopheru, petnaestogodišnjem dječaku koji ima aspergerov sindrom. Naime, on bi bio savršeni detektiv, nepogrješiv matematičar i fizičar, samo što mu odnos s ljudima nije jača strana. I tako on jedne noći otkriva kako je pas jedne susjede, koji se zvao Wellington, bio ubijen na travnjaku ispred njene kuće, i to tako da je bio proboden vilama. On odlučuje kako će riješiti slučaj, pa iako to uključivalo razgovor s nepoznatim ljudima, boravljenje u čudnim prostorima i prepoznavanje izraza lica. Kod njega mi se najviše svidjelo to što je poglavlja, umjesto da im dâ brojeve od jedan, dva, pa tako dalje, označio samo prostim brojevima. Također mi se sviđaju njegovi razlozi zašto određene stvari ne voli, a zašto mu se druge pak sviđaju. Veoma je precizan, gotovo kao kakav zadrti perfekcionist, ali moramo shvatiti kako aspergerov sindrom nije ništa drugo nego veoma precizan i oprezan način života kakav nam je prikazan u ovoj priči koja je u istoj mjeri za djecu koliko i za odrasle (ne dajte da vas naslovnica prevari).

Mark Haddon je, osim što je napisao ovaj roman, napisao i mnogo ilustriranih knjiga za djecu, od kojih su najvažnije one o Agentu Z.-u. Osvojio je dvadesetak svjetskih nagrada za ovaj roman, među ostalima i Whitbread za knjigu godine te Guardianovu nagradu za dječju književnost. Bavi se i crtanjem, slikanjen, črčkanjem po papiru, a isto tako vodi i nekolicinu radijskih emisija, te je osmislio nekoliko ostvarenja u televizijskom dramskom programu. Ako odete na njegove stranice (za koje je link pri vrhu ovoga teksta), prvo na što ćete naići su njegovi likovni radovi, koji znaju biti zapanjujući poput razmišljanja njegovog lika Christophera u knjizi. Ove godine mu u jesen izlazi nova knjiga A Spot of Bother i već razmišljam kako si ju moram nabaviti, jer sam gotovo siguran kako je barem upola dobra kao "The Curious Incident of the Dog in the Night-Time"!

;-) Boris

Negdje pri početku ljeta, Shakespeare je došla k meni i Luki i donijela nam je zanimljiv čaj. Bio je, naime, od riže. Mi smo se pitali kako čaj može biti od riže i onda smo ga probali i ostali oduševljeni. I sada preko ljeta samo landramo u gradu u potrazi za najzanimljivijim i neobičnim čajevima. Danas sam odlučio pisati o dvjema najboljim trgovinama čajevima u Zagrebu.

Kuća zelenog čaja
Dakle, čaj od riže službeno se u ovoj trgovini čaja u Lovačkom rogu u Ilici zove genmaicha čaj. Osim riže, unutra su i blagi cvjetovi žita dugih i plosnatih listova. Okus je dobar i bez šećera, ali ja volim staviti negdje četiri žlice šećera na pola litre čaja da mi bude taman. Malo je skup - tako da pedeset grama (a to vam je, vjerovali ili ne, dosta) košta 27.50 kuna - ali isplati se. Genmaicha čaj je zeleni čaj, a osim njih, u ponudi su i crni, bijeli, rooibos, biljni i voćni čajevi, te oolong formosa (koja je na putu između zelenog i crnog čaja, a sastoji se od polufermentiranih listova čaja. Od biljnih čajeva probao sam kod njih ayurvedski muški čaj (koji ima blagi voćni papreni okus, a sadrži cimet, komadiće jabuke, rooibos, grahovu koru, đumbir, imelu, limunovu koru, kardamom, klinčić, crni papar i korijen ginsenga. U svakom slučaju, odlično. Sličan tom čaju je i yoga čaj, koji sam također probao, samo što je razlika yoga čaja od ostalih čajeva što se kuha dvadeset i pet minuta. Taj se može biti i s mlijekom, ali ja to ne volim. Luka je još probao i geisha čaj koji imaju u ponudi, ali ja nisam jer ima kokosa unutra (koji ja izričito ne mogu niti pomirisati). Osim kokosovih pahuljica, sadrži i prirodni zeleni čaj (biljku), različak i cvjetove ruže. Sad, kad ponovno otvaraju trgovinu nakon ljetnih praznika, imam u planu još svratiti kod njih po nekoliko čajeva koji mi se čine zanimljivima. Oko mi je palo na kaktusfeige čaj (zeleni čaj, cvjetovi naranče, brusnica), marrakesh čaj (prah zelenog čaja i listovi mente), bijelu čokoladu čaj (zeleni rooibos i komadići bijele čokolade) te nature čaj (crveni grmić rooibosa). Uz srdačno i ljubazno osoblje (prodavačica je trčala po Luku, ostavljajući trgovinu otvorenom samo da mu vrati torbu koju je unutra zaboravio), ova trgovina čajevima se čini najboljom u Zagrebu. Čini se zanimljivo, zar ne?

Aromatica
Aromatharium simplicibus
Kad je Kuća zelenog čaja bila na godišnjem odmoru, Shakespeare, Luka i ja smo se zaputili u još jednu trgovinu čajevima za koju smo čuli zvanu Aromatica. Čekajući da Shakespeare pojede sendvič prije negoli uđemo, primijetio sam starinski natpis na latinskom Aromatharium simplicibus, koji upada u oči prolaznika u Staroj Vlaškoj. pa sam jednostavno morao ući. Gospođa koja radi unutra, pokazala je izvanredno znanje o učinku biljaka na čovjeka pokazujući nam jednobiljne vrećice, kao i čajne mješavine. Ova trgovina čajevima je posebna iz razloga što su sve biljke izričito iz Hrvatske. Od čajnih mješavina, probao sam aromatični čaj, koji je jedan od rijetkih čajeva koji su napravljeni od čak šesnaest vrsta ljekovitog bilja. Moram priznati kako mi se svidio. Još sam kupio i čaj san zimske noći, ali ga još nisam probao. No ima voćni miris. Shakespeare je kupila jadranski čaj, koji se meni osobno ne sviđa zbog intenzivnog mirisa i okusa ružmarina unutra. Ali tu je i čaj od matičnjaka (Melissa officinalis, kako nas je učio profesor iz biologije). Ima uspavljujuć učinak - popio sam ga noćas u pet ujutro jer nisam mogao spavati i ubrzo odgegao do kreveta. To je ustvari jednobiljna mješavina, jer ne sadrži ništa osim matičnjaka. Bacio sam oko na još neke čajeve, kao što je i voćni čaj, te jednobiljne pripravke od bazge (Sambucus nigra), bršljana (Hedera helix), hibiskusa (Hibiscum sabdariffa), islandskog lišaja (Cetraria islandica), stolisnika (Achillea millefolium) i primorski vrijesak (Saturea montana). Možete se tako okušati i sâmi u pripravljanju čajeva miješajući sastojke jedan s drugim. Zadivljen sam...

To bi otprilike bilo to. Više ne znam niti za jednu značajniju trgovinu čajem u Zagrebu. Od ovih kupovnih, volim onaj novi Lipton u zelenom pakiranju (dvadeset vrećica, i to u četiri moguća okusa unutar samo jednog pakiranja - limun, jagoda, šumsko voće i breskva). Veoma je dobar za piti ujutro umjesto kave, jer tein koji sadrži mnogo je jači od kofeina. A i kada navečer trebam učiti... :-D

Probajte!
;-) Boris

U zadnje vrijeme sam se opet vratio srednjovjekovnoj i renesansnoj glazbi, te opet slušam britansku skupinu Mediaeval Baebes. Nisam baš u raspoloženju za pisanje, pa ću samo staviti jednu njihovu odličnu pjesmu ovdje. Pročitajte ju - mene uvijek njihove pjesme zapanje time koliko je srednjovjekovni engleski drugačiji od današnjeg.

Odlučio sam. Sad ću vam, nakon mnogo razmišljanja i nećkanja, a najprije pisanja i ispisivanja te pronalaženja sličica, napokon predstaviti najnoviju knjigu Joanne Harris - Gospoda i igrači. Ili, engleskog naslova, Gentlemen & Players. Ja više ne mogu čekati, za vas ne znam... Već sam u prijašnjim postovima pisao o tome kako je Algoritam napokon izdao stanovitu knjigu (opet besplatna reklama, DsK, ali što ćeš...). Na pisanje ovoga posta, zadnjeg prije negoli Joanne napiše neku novu knjigu, potaknula me gipsyqueen, koja je jednom davno ostavila komentar na mojoj stranici o Joanne i njenom radu, a na čijem blogu možete pronaći isječke iz romana.

Knjiga je prvotno izašla prošle godine, a predstavlja nam Svetog Oswalda, staru školu negdje u sjevernoj Engleskoj (koja nije ništa drugo nego škola koju je Joanne izmislila nakon što je prestala predavati francuski u jednoj školi u Leedsu). Prvo tromjesečje nove školske godine je započelo. Roy Staitley, profesor latinskog jezika, namjerava ispuniti svoje stoto tromjesečje u školi i postati veteran Svetog Oswalda, te zatim otići u mirovinu. No, isto tako, u školi se već u početku prvog tromjesečja počinju događati nerazjašnjive stvari, sve na štetu profesora Straitleya, koji već dovoljno problema ima sa svojim suradnicima u školi. Naime, ostali profesori nikako ne mogu prihvatiti kako se on ne služi računalima, a on ne shvaća zašto odijela i papirilogija odjednom imaju toliku snagu u svijetu. U početku nitko se previše ne obazire na povremene incidente u školi, ali s vremenom se prividnost razjašnjava i mržnja, čuvana trinaest godina, će napokon početi uzimati svoj danak, možda i u krvi.

Pružajući nam čitavu galeriju likova, poput zamjenika ravnatelja Pata Bishopa ili učenika Knighta, ovaj roman istodobno pruža i nezamislivi užitak čitanja, kao i mogućnosti potpunog uživljavanja u svijet koji je Joanne Harris razradila u tančine. Moram primijetiti kako je mnogo pažnje pri razrađivanju likova posvećeno upravo onim profesorima koji predaju kakav jezik, tako da imam Geoffa i Penny Nations, koji predaju njemački jezik, zatim Isabelle Tapi, koja ponekad predaje francuski, Chrisa Keanea, koji predaje engleski jezik, ali isto tako želi napisati i roman, i Dianne Dare, koja se posvetila francuskom jeziku. Osim zadivljujućeg zapleta, Gospoda i igrači je hrana za živce, tjera nas na razmišljanje poput kakva kriminalističkog romana, iako ovo zaista nije ništa te vrste.

U ovom romanu, kao i u Svetim ludama, posedno mi se sviđa uporaba latinskog jezika, koji ima tako malo mjesta u suvremenoj književnosti da je to gotovo sramota. Sramota koju je Joanne Harris izuzetno dobro ispravila. Evo nekih od latinskih rečenica tijekom knjige:

Ecce, stercus pro cerebro habes. (U prijevodu: Eto, imaš drek umjesto mozga! Možda se čini veoma napadna ova rečenica, ali to je Roy Staitley rekao Jeffu Lightu koji je izlanuo još neumjesniju primjedbu o Rimljanima.)

Hic magister podex est. (U prijevodu: Ovaj profesor je guzica. Najdraži grafit profesora Straitleya, koji ujedno o njemu i govori.)

Modo fac! (Ne moram vam niti govoriti na što to nalikuje kad se kaže na engleskom. Ali znači nešto potpuno drugačije: Učini nešto!)

Evo i jednog humorističnog isječka iz romana, u kojem profesor Roy Straitley govori o današnjem nerazumijevanju latinskog jezika:

avete omnes!

cognosco ut mea posta in lingua Latina multi non ament, sed ego non curo de eo. quando postum in lingua Latina scribo, possum dicere res quam non possum dicere in lingua Croatica. homines sunt homines pigri, et ista pigritia distensit ut morbus sit.

huius dies meum cubiculum, mea camera oportuit venire. et venit. et ego iratus sum - lignum in colore non exacto erat. oportuit in colore fusco esse, sed erat in colore nigro. dixi: “oportet mihi nova camera elaborare!” homines ex taberna ligni iusti erat, et approbavit meum verbum. nunc ego felix sum. :-D

etiam huius dies multum lego. legavi librum a Ioanna Harris, "Nobiles et lusores", in lingua Anglica. erat liber multus multus bonus. collegi "Nobiles et lusores" in lingua Croatica pro mea avia, quae solum in lingua Croatica et in lingua Hungarica scit legere. sed mater mea legit librum etiam. post legi "Quid vir sine mystaces est?" a Antonius Tomitius, "Hortus secretus" a Lucius Palleticus (librum de quo scipsi unum postum), "Plena scatula vitae" a Alexander Meccalis Samitius, "Canis ruber" a Luis de Bereneres et "Brevis historia machinarum frumentorum in lingua Ucraina" a Marina Levicita. Boni libri, boni libri, per Iovem! He he...

non cupio vos magis etiam torquere, et hic finit meum postum.

valete!
;-) Boris

Evo, samo za DsK, koja je tražila da javim o čemu se radi. :-D Nisam znao da sam toliko popularan kad me se i u "Metrou", u rubrici "Blogosfera" spominje. Malo, ali jasno i kratko, i to samo radi neke gluposti o popustu u Algoritmu koju sam slučajno pripomenuo u pretprošlom postu. Pevensie mi je rekao u ponedjeljak, a ja onako, nisam znao o čemu govori, i tek sam danas došao do broja koji je izašao u ponedjeljak.

Niti sâm nisam siguran želim li to. Želim li uopće biti na Cool popisu na Blog.hr-u, želim li da me se spominje u vijestima na istoj stranici, a kamoli u novinama. Priznajem, malo sam se prepao kad sam čuo da su govorili o meni, jer nisam znao što su napisali unutra. :-S No, već me prošlo... i sada mi je svejedno.

Ljudi, uživajte i veselo!
;-) Boris

Odlučio sam ovaj mjesec što češće pisati postove, jer sam u prošlih nekoliko mjeseci bio izuzetno lijen. U zadnje vrijeme slušam samo jedno - album "Echoes - The Einaudi Collection". Otkada sam ga nabavio, ne odvajam se. Gospodin koji sklada i svira zove se Ludovico Einaudi, a svira glasovir. Ne znam zašto, ali otkad sam ga čuo, imam osjećaj kako bih ga mogao prepoznati u moru skladatelja, i to baš po načinu na koji svira. A skladbe su mu svaka različita, ali opet u njegovom stilu, ako razumijete što hoću reći. Neke uključuju i violine, neke ostale gudačke instrumente, ali opet sve zajedno sadrže glasovir. Možda ipak zbog glasovira...

Shvatio sam kako ima i stranice, koje možete posjetiti ako kliknete ovdje. Cijeli album ima sedamnaest skladbi. No uglavnom, kao uvijek, odabrao sam nekoliko skladbi s albuma koje bih htio ovdje iskomentirati:

The Waves (Le Onde)
Njome započinje cijeli album. I sviđa mi se način na koji se određeni dijelovi ponavljaju, a opet da ne dodijaju slušatelju. I cjelokupna skladba je na glasoviru. Možda mi je zato i draga...

Out of the Night (Fuori dalla Notte)
Veoma dragocjena skladba. Na trenutke je tiha, da bi zatim odmah podivljala u svojoj uzburkanoj pojavi. Pomalo je srednjovjekovna, barem je takva melodija, ili violine - ne znam. Znam samo da mi se veoma sviđa kako zvuči na glasoviru.

Eden Roc
Luka je jedno vrijeme imao ovu skladbu kao pozadinu na svome blogu. Ne znam je li ju još uvijek ima. Uglavnom, kad vam jednom uđe u uši, više toga dana ne izlazi. Osim glasovira, tu su i neki drugi instrumenti poput gitare, kao i violine, te mnoga ostala gudačka glazbala. Ta mi je skladba ujedno i najbolja sa cijeloga albuma.

Nefeli
Ova skladba mi je kao za neki film čija je radnja smještena u doba romantizma. I to za neku scenu u kojoj netko nekome piše pismo, i to na nekom poluraspadnutom radnom stolu bačenom usred nekog vrta. Zatim vjetar zapuše i pismo odleti u obližnje jezero...

Tonight (Questa Notte)
To je valcer, koji mi isto ima nekako srednjovjekovan prizvuk na početku, da bi kasnije prerastao u odličnu glazbu za plesanje. To se događa periodično u toj skladbi, kao da se igra našim živcima i pokušava nas uživiti u priču koju nam skladba iznosi, a koja je za svakoga drugačija.

Osim ovih pet, ima ih još koje su mi isto dobre skladbe, ali mi ih se ne da opisivati. Na ovom albumu su i tri skladbe snimljene uživo s njegovog koncerta u Londonu. I dok Yann Tiersen ne izda nešto novo, ja ću se pozabaviti ostalim albumima Ludovica Einaudija.

Uživajte!
;-) Boris

Mnogi su me molili da objavim fotografiju koju sam tako žustro opisivao u pretprošlom postu, pa sam ju odlučio staviti. Dakle, s desne strane je, malena da se zaštiti Babina privatnost i tajanstvenost, kao i ona Lukina, iako je on na svom blogu bez imalo dvojbe objavio i moju i svoju fotografiju, ali i da bi se zadržala njegova autorska prava, pošto je on taj koji je nas (Babu i mene) cijelo poslijepodne naganjao s fotoaparatom u rukama ili na tripodu... :-D Nadam se kako vam se sviđa, barem onoliko koliko uspijevate vidjeti u ovoj malenoj inačici.

Osim toga, prije negdje dva tjedna sam čuo kako je u Algoritmu popust, i to veliki, kao na ljeto prije nekoliko godina što je bio i otišao na njihove stranice kako bih našao ovo:
Ljeto u Algoritmu pruža Vam [ne znam zašto ljudi uvijek iznova počinju "vam" pisati velikim početnim slovom] nove pogodnosti! Knjiga je najbolji suncobran: Sada kupnjom prve knjige iz Algoritmove biblioteke ostvarujete 10% popusta, a pri svakoj slijedećoj kupnji odobravamo Vam [opet] popust i do 50%. 10% za knjigu sa najvišom cijenom, 25% za knjigu sa srednjom cijenom te 50% za knjigu sa najnižom cijenom ukoliko knjige nisu iste cjenovne vrijednosti. Akcija traje od 07.07. do 09.09. u svim Algoritmovim dućanima. Popust se odnosi na knjige iz naklade Algoritma (osim NAJbiblioteke). [I zaboravili su napomenuti kako popust također ne vrijedi niti za one knjige na koje je već stavljen popust, što sam saznao tek kada sam stigao u Algoritam.]
I tako sam ja jučer otišao u Algoritam i lijepo kupio sve što imaju od Louisa de Bernieresa (što sam si oduvijek želio i to odjednom kupiti), ovu novu knjigu Jennifer Donnelly "Polarna svjetlost" i još nekoliko sitnica. Sad se osjećam doista izdahnuto...

I sada je upravo Luka kod Babe i ja nemam što raditi. Čitao bih knjigu, ali čekam Crnu guju. Eh, da, baš se sjetih. Izradio sam stranice za Teu Jesensky, koja se bavi izradom šešira. Pa, ako ih hoćete posjetiti, kliknite ovdje. Možda se zainteresirate. A do sljedećeg mog škrabanja, uživajte i guštajte ovo malo praznika što nam je ostalo...

;-) Boris

________
P.S. Ne mogu ne primijetiti kako su me stavili na glavnu stranicu Blog.hr-a, samo što su (bijesan sam) napisali "Kišna djevojka". Mislim, nemam ja ništa protiv toga što oni objavljuju vijesti vezane uz moj blog samo tako bez pitanja, ali da ih barem pročitaju, ne bi ih ubilo. Poslao sam im i e-mail, ali ne odgovaraju, a nisu niti promijenili. :-(

Usred noći s petka na subotu, probudila me nekakva tutnjava i hujanje vjetra u atriju. Pogledavši kroz prozor, shvatio sam kako je mnogim susjedima vjetar samo tako odnio rolete te sam istog trena podigao svoje i otišao u kuhinju gledati kako kiša pada svom snagom na ulice koje se isparavaju od vrućine. I tu noć više nisam zaspao sve do devet sati sljedećeg jutra. Naime, u međuvremenu mi je palo na pamet da bih mogao otići na nekoliko dana u stari stan pročitati koju knjigu. I jesam. Dvije. Prva je bila "Što je muškarac bez brkova" Ante Tomića (i nije mi se svidjela pretjerano, pa neću pisati o njoj), dok je druga bila ona Luke Paljetka - Skroviti vrt.

"Skroviti vrt" je zamišljeni dnevnik Cvijete Zuzorić, dubrovačke plemkinje, pronađen uz još nekoliko spisa, koji je u izvornom obliku bio na talijanskom jeziku. Počela ga je pisati u petnaestoj godini, pa sve do posljednjih dana u devedeset i šestoj godini života. Ona je svoj dnevnik nazvala "Giardino segreto", smatrajući kako je svaka ljudska duša kao kakav tajni vrt, a treba ju obogaćivati. Ako se zapusti, počinje propadati. Njena bliska i šutljiva slušateljica je izmišljena Bianca (kako ona kaže, jer je i papir bijeli). U pojedinim dijelovima knjige, kao i u pojedinim dijelovima svoga života, Cvijeta Zuzorić se potpisuje drugačijim imenima. Prevevši svoje ime na talijanski postaje Flora, ili možda Fiora, ili pak kako su je neki od milja nazivali Fioretta. A njeno prezime se mijenja tempom imena - Zuzorić, Susseri, a kad se udala, uzela je muževo prezime Pescioni.

Radnja se odvija u mnogobrojnim gradovima i mjestima kroz Hrvatsku i Italiju. Među najzastupljenijima su Dubrovnik, ali i Firenza, pošto je Cvijetin muž Bartolomeo bio iz Firenze. Dok je bila u Hrvatskoj, najviše se družila (odnosno odlazila na zabave) sa ljudima koji nose prezimena ljudi koje sam učio u drugom razredu iz hrvatskog. Među ostalima tu su i Gundulići (Gondole), Palmotići (Palmotte), Crijevići (Cerve), Getaldići (Ghetaldusi), Vetranovići (spominje se i sâm dom Mavro Vetranović), kao i Dinko Ragnina (koji nam je danas poznat pod imenom Nikša Ranjina). Osim njih, spominje se i Miguel de Cervantes Saavedra, a isto tako i Torquato Tasso, kao jedan od mnogih Cvijetinih obožavatelja. U jednom prizoru knjige, ona pleše s njim dok joj on citira stihove koje joj je posvetio. Naime, on nije bio jedini. Svako malo izlazile su knjige iz Venecije posvećene Cvijeti.

Uz ostalo, zapanjila me i grafija kojom je Luko Paljetak uspio napisati dio knjige, obično neke male dijelove kroz radnju. To je barokna grafija, koja može sadržavati i kratko i dugo s, kao i mnoge druge sitnice koje rečenice čine produhovljene baroknim dubrovačkim govorom. Tako da je npr. ognjena zemlja baroknom grafijom napisala ogniegnia semglia. Isto tako, dijelovi tekstova, najprije pjesme, pisane su talijanskim, kao i manji dijelovi latinskim, španjolskim i francuskim jezikom, što pridonosi dojmu zaista barokne pripovijesti koju nam Paljetak pruža. Usto, priloženi su i neki notni zapisi skladbi koje je Cvijeta skladala za lutnju, kao i skice grbova plemstva.

Poharan je tvoj vrt, danas, Flora. Tako će ga se lakše moći ostaviti. Tako piše jednom pred kraj svoga života, kada su joj umrli svi koje je voljela i poznavala. Nisam siguran koliko bi se ostalima svidjela ova knjiga, no meni je predobra. Čuo sam od drugih i čitao kako je bila dugo očekivana i sada kada je napokon izašla, ljudi ju neprestano kupuju. I dok neki ostaju razočarani, drugi ostaju jednostavno oduševljeni ovom renesansno-baroknom pripovijesti o najtajnovitijoj plemkinji dubrovačkoj - Cvijeti Zuzorić.

________
P.S. Neću stavljati naslovnicu knjige, zato što ju imate u postu iz 9. lipnja.