Vjetrovito

Ne, nisam zgazio tog raka, to je samo takva fotografija. Negdje peti mjesec, Luka s fotoaparatom u rukama - nikad ne znate što može fotografirati ili kakve mu lude ideje padaju na pamet. Inače ne bih njegove fotografije stavljao na ove stranice, odnosno na ovaj blog, ali moja noga je gore pa osjećam da na neki sasvim čudan način imam i ja pravo na tu fotografiju. A rak je gotovo neprimjetan. I nadam se, još uvijek živ.

Tako je neki dan kod nas bila Baba, za koju (kako je rekla) moram napisati da je veoma cool i zabavna. Naime, Luka se sjetio da bi nas sve zajedno mogao fotografirati u jednoj sasvim nadnaravnoj pozi. I tako nas je namjestio i na kraju on i - click! Fotografija je gotova, i gotovo savršena, usuđujem se priznati - ja u sveopćem ushićenju i pružam Babi bež šalicu, a ona ju gotovo preuzima iz mojih ruku u svoje primajući se odozdo, iznenađenog izraza lica kao da se zapravo i ne radi o šalici, a Luka odmah do nas, puca od smijeha na naslonjaču i uživa u bojama (narančastoj, smeđoj i bež, kako je zamislio). Fotografija veoma ugodne atmosfere, iako se Babi ne sviđa. Nevjerojatno je koliko jedna fotografija može uljepšati poslijepodne. I izmoriti ljude, isto tako.

Shvatio sam kako sam pri kraju sa svojom zalihom ljetnih knjiga, pa sam odlučio otići u grad po još. Nisam ih još kupio, jer mi se ne da do grada. Trenutačno čitam "Gentlemen & Players" Joanne Harris, napokon, i već sam pri kraju. Taman sam u ponedjeljak vidio kako je izašlo i hrvatsko, Algoritmovo izdanje. Lijepa knjiga, moram priznati. Samo što su napravili ružnu naslovnicu hrvatskog izdanja. Uopće nije u stilu s ostalima, i to me čini veoma razočaranim. No, hajde, neću vam dosađivati jer sam prošlim postom o Joanne već dodijao mnogim ljudima. Također sam prije te, pročitao knjigu "The Kalahari Typing School for Men" Alexandera McCalla Smitha, četvrtu po redu u seriji knjiga "The No. 1 Ladies' Detective Agency". Imam ono Abacusovo izdanje sa šarenim naslovnicama. I sad si razmišljam što ću poslije čitati... nemajući pojma.

Od glazbe, sad sam prešao na novog skladatelja i izvođača, na glasoviru dakako. Njegovo ime je Ludovico Einaudi, i ima svoj nekakav jedinstven stil, koji me jednostavno tjera da se prepustim zvuku. Posebno mi je draga njegova "African Melodyll" koju upravo sada i slušam, dok ovo pišem. Možda zbog jednostavnosti - ne znam. Podsjeća me na Yanna Tiersena, ali ovaj čovjek je u potpunosti posvećen svom klaviru i vidi se kako uživa svirajući.

A ja uopće nisam u toku što se od glazbe sluša, očito...

;-) Boris

Moja najdraža Joanne Harris me zaista uvijek uspijeva razveseliti svojim pisanjem na načine na koje nitko ne uspijeva. Ovoga puta se radi o zbirci kratkih priča Jigs & Reels, ili kako su iz Algoritma najavili prevedeni naslov - Poskočice i doskočice. Nije da sam ih sada po prvi puta pročitao, već po jednu priču čitam svako malo, tako da sam sada napokon završio krug. Najprije je to bilo kad bih pročitao neku knjigu do kraja, pa mi se ne bi dalo novu započinjati isti dan, čitao sam njene kratke priče. I nekako me uvijek bilo strah da ih ne ponestane. A sada ih je ponestalo i moram si naći nešto drugo za čitanje između romana...

Iako je Algoritam najavio kako će izdati tu knjigu na hrvatskom jeziku, ja nisam mogao dočekati, pa sam ju kupio u tvrdom uvezu na engleskom jeziku. Napokon, izvorno je uvijek najbolje. Čak sam si već pokupovao izdanja tvrdih uveza na engleskom svih njenih ostalih knjiga, jer ih još jednom želim pročitati izvorne. Evo što Joanne kaže o toj knjizi:

Moje se priče u toliko mnogo toga odvajaju od mojih romana. Za početak, pišem u drugačijim okolnostima - većina ovih priča su započele u hotelima ili na mojih bezbrojnim malim bilježnicama za pisanje - a možda je to i zbog toga što je mnogo njih u tako mračnom tonu. Roman treba dulje planirati, smještati; kao hrana koja treba odstajati kako bi pustila mirise. Pripovijetka je kratki pogodak, brzi popravak, nešto što je uzeti u žurbi. Puno njih mi se javljaju kada putujem; u zrakoplovima, u vlakovima, na zračnim lukama. Volim ta mjesta, i nikad mi nije dosadno, sve dok su tamo ljudi koje bih mogla promatrati. Ljudi u Poskočicama i doskočicama su često neobični, smiješni, čak i čudni; ali sve sam ih upoznala na različitim mjestima, i svi imaju dvije stvari zajedničke.
Prvo, svi oni o sebi misle kako su u potpunosti normalni, znači njihov neuobičajeni način života. Moje predgradske vještice odabiru Bellu Pastu za svoje ponovno okupljanje od srednje škole i agoniziraju zbog svoje težine; moja žena-delfin zaljubi se u čovjeka koji nije dobar za nju, kao i svaka žena; i moja Ružna Sestra, nakon tri stotine godina kako je bila zao lik u pričama, još uvijek želi svog kraljevića... Drugo, svi moji likovi su odabrani da plivaju protiv trenutačnog na neki način, kako bi izrazili sebe kao pojedince radije nego otplovili s ostalima. Ovo ponekad vodi prema katastrofalnim posljedicama, ali čini ih razumljivima; čini ih ljudima, čak i kada to nisu.

Zaista, priče su čudne, i u nekim slučajevima zamalo jezive. Atmosfera suvremenog svijeta se u njima miješa s gotovo romantičkim pojmom života. Neke od tih priča mogu se pročitati i na internetu, kao što su Faith and Hope Go Shopping i Ugly Sister. Na pitanje zašto je pisala kratke priče, Joanne odgovara ovako:

Napisala sam Poskočice i doskočice kako bih izrazila one stvari koje se ne mogu izraziti preko romana; misli koje vam dođu kada ležite budni u tri sata ujutro u nekoj stranoj vremenskoj zoni; komadići tračanja prečuti u autobusu; kratka vijest u mjesnim novinama, preneobična da dospije u državne novine; kratak pogled nekoga tko zna gdje, zatočenog u svom malom svijetu.
Male riječi. Postoji li takvo nešto? Sve je pitanje pogleda na svijet. Odabrala sam pisati većinu svojih priča u prvom licu, a to je zato što sam pokušala ući u svijet svojih likova, osjetiti ono što oni osjećaju; čak iako je krivo, ili strašno, ili tužno, ili neobično. Što više putujem, više shvaćam kako ništa više nije normalno; svijet je pun svakakvih mogućnosti, života, pa čak i u najobičnijim okolnostima, postoje stvari koje bi nas ispod površine iznenadile samo kad bismo znali. U ovoj zbirci priča, pokušala sam ogrebati površinu.

Nije li u pravu?

;-) Boris

Ako ste se pitali što naslov znači, to vam je latinski naziv za Zadar. Tamo smo bili Luka i ja prošli tjedan i ludo se zabavili. Dobro, nismo bili baš u Zadru, već u Privlaci, jednom mjestašcu pokraj. Da ne bih puno pisao, odlučio sam naš jednotjedni izlet prikazati u fotografijama.

Plitvičke šume
Dok smo išli prema moru, prošli smo kod Plitvičkih jezera. Tamo je Luka izvadio fotoaparat i primio se fotografiranja šume. Zanimljivo je to što su te šume i po najvećoj vručini osvejažavajuće hladne pa je bilo dobro prisloniti glavu uz otvoreni prozor automobila dok smo prolazili.

Nevrijeme
Tijekom putovanja ušli smo u jedan oblak iz kojega je lijevala kiša, ali koji se sporo kretao pa smo ubrzo izašli iz njega. Inače, tijekom našeg boravka u Privlaci, jedanput nas je uhvatio pljusak, ali to nam je dobro došlo jer smo dan prije na plaži izgorili.

Tvrđava
Tata se ponudio da nas kad god nam se prohtije odveze do Zadra, tako da smo tri dana zaredom išli tamo predvečer i nalazili se s ljudima. Između Privlake i Zadra nalazi se Nin, koji ima jednu malu, ali cool tvrđavu malo izvan mjesta.

The Garden
To je ime najboljeg i vjerojatno najpopularnijeg kluba u Zadru. Uz chill-out i ambijentalnu glazbu možete se u potpunosti opustiti na jednom od madraca i izležavajući se gledati more te piti omiljeno piće. Samo nemaju čaj od limuna - to Antonela, koja je bila s nama, pogotovo zna. Ovako je nekako tekao razgovor između nje i konobara (sorryte što sam se raspisao, ali to se mora negdje zabilježiti):

Konobar: Izvolite.
Antonela: Hej. Imaš li čaj od limuna?
Konobar: A neman. Iman ti ledeni čaj.
Antonela: Ajoj. A neću. Imaš li sok od crnog ribizla?
Konobar: A neman.
Antonela: A vi tu ništa nemate. A Pago od borovnice?
Konobar: A mislin da neman.
Antonela: Ajd ti to samo odi potražiti. A ako nema donesi mi bilo što od Paga samo ne krušku (ili bananu??). OK?
Konobar: OK.
Antonela: Ali potraži.
Konobar: Iden.
Konobar se vraća nakon nekoliko minuta s tamnocrvenim sokom Pago.
Antonela: Eto vidiš da imaš. Samo si trebao potražiti.
Konobar: Evo van račun. (Odloži ga na stol.)
Antonela: A imaš li cigarete? Walter Wolf (barem mislim da je to rekla)?
Konobar: A neman.
Antonela: Kako to?
Konobar: Pa imali smo dok je Tvornica duvana Rovinj to proizvodila. Sad iman oni Avangard.
Antonela: Ajde, daj.
Konobar: 'Oćeš crni, smeđi...?
Antonela: Smeđi donesi.
Dođe nakon nekoliko minuta konobar s crnim.
Konobar: 'Oće li te bit dobre?
Antonela: Budu. Hvala!
Konobar ode.
Antonela: Poslije ću mu mahnuti i reći bokić kad bumo izlazili. Jeste li primijetili što mi više na zagrebački, to on više zavija? He he...
Nakon nekoliko trenutaka, plaćamo piće. Vjetar zapuše i polete novci.
Konobar: A odu mi šoldi! (Potrči za njima.)
Napokon odlazimo:
Konobar (izvodeći nazr klanjajući se): Fala šta ste došli. Dođite nan opet. Bi' će čaja od limuna i cigareta.

Grad
U gradu smo se dan prije nego s Antonelom i I. našli i s Tonyjem, prijateljem iz osnovne. I s njim smo bili u The Gardenu, a on je dok smo išli fotografirao ovu fotku. Kako je Luka ponio svoj kompjuterčić, mogli smo pomoću Hot Spota provjeriti mail i poslati jednu do dvije elektroničke razglednice u Zagreb. Shakespeareu smo poslali e-mail...

Galebovi
U Privlaci ih je bilo previše. Kada nešto jedete na plaži, dolaze vam sa svih strana - leteći po nebu, hodajući po plaži i plivajući u moru. I ako im bacite koju mrvicu hrane, oni će se, svih njih dvadesetak, obrušiti na taj komadić i dobrano se pokljuckati. No, na svu sreću, bilo je smokića za sve. Ionako, hranili smo ih samo zato da ih mogu fotografirati izbliza - inače se ne približavaju čovjeku na bliže od kojih tri metra.

U zraku
Ovo me Luka fotografirao na plaži. Fotografija je dobro ispala pa sam pomislio da bih je volio tu staviti. Nemam nekih komentara u vezi nje - samo da se zna kako smo se dobro zabavljali, čak i na plaži.

Velebit
Kad smo se, nakon tjedan dana, vraćali, prolazili smo kroz sve one tunele u Velebitu. Pa prije Svetoga Roka smo malo zastali da se ohladimo po vrućem danu na buri koja je puhala. Luka je iskoristio priliku da fotografira velebitske vrhove. U Zagreb smo došli kasno poslijepodne.

I bilo je lijepo. :-)

Puno pozdrava,
;-) Boris

Ovih zadnjih nekoliko dana nisam pisao po ovom blogu jer su mi bili u cjelosti ispunjeni. Naime, Baba i Shakespeare su meni i Luki upotpunili dosadna ljetna poslijepodneva. Također smo u nedjelju bili s Tihanom u Cinestaru jer su filmovi bili besplatni, a Tihana se potrudila otići u ponoć po karte. E, Tihana, hvala! ;-)

Dakle, Shakespeare je već treći dan danas bila s nama provodila vrijeme i odlično nam je. Osim što smo se prisjetili osnovne škole nakon dugo vremena, opet nas je vješto nasmijala vlastitim forama. Čak mi je posudila i dvije-tri knjige, čak i jednu koju je napisao njen profesor hrvatskog. Rekla je da joj se teško odviknuti zvonjenja po ulaznim vratima ljudi u jedanaest sati navečer u gradu i da joj je drago što je s nama. Tada je i meni bilo drago.

Danas smo gledali zajedno "Daleke rođake" i cerili se do suza tu ispred televizora u dnevnoj, na one srednjovjekovne budale koje su zalutale u moderno vrijeme. Veoma dobar film, i nakon pet gledanja još uvijek mi uspijeva umirati od smijeha gledajući ga.

Sutra idemo na more, Luka i ja. Odmoriti se od svijeta. Na tjedan dana. Možda se nađemo i s ljudima iz razreda koji će biti tamo.

Do sljedećeg posta,
uživajte ljudi!
;-) Boris

________
P.S. Kako vam se sviđa fotografija? To sam ja na njoj, a Luka me fotografirao prije nekoliko dana. Mislio sam kako bi se savršeno uklopila u ovaj post. ;-)

Ovo je valjda jedina knjiga o kojoj mogu nešto napisati i prije negoli sam ju pročitao. Naime, radi se o jednoj od najvećih knjiga moderne mađarske književnosti - Harmonia Caelestis Pétera Esterházyja. U njoj je na jedan sasvim neuobičajen i zanimljiv način okupljeno pet stotina godina obitelji Esterházy, a to vam ime, ako imate kakve veze s mađarskom kulturom, doista može nešto značiti, pa makar i samo da ste ga usputno čuli negdje. Iako ima preko osam stotina stranica, knjiga je tako izvrsno prevedena (Xenia Detoni) da nećete niti gledati na kojoj ste stranici. Frakturu posebno moram pohvaliti ta to što me navukla na mađarske pisce. ;-)

Negdje sam pročitao kako je Péter Esterházy na Harmoniji Caelestis radio desetak godina, i da je to njegovo najznačajnije djelo do sada. Prije toga sam od njega pročitao samo "Istu priču" (koju je napisao u suradnji s Imreom Kertészom) i "Hrabalovu knjigu". No niti jedna od te dvije nema toliko kvalitetu kao "Harmonija caelestis". Čuo sam isto tako da je ovaj roman pobrao i mnoge nagrade, između ostalog i Mađarsku književnu nagradu 2000. godine, Sándor-Márai nagradu, onu Herderovu, Premio Circeo, Grinzane-Cavour nagradu, Mirovnu nagradu njemačkih nakladnika i knjižara, i tako dalje. Isto tako, roman je preveden na gotovo sve europske jezike, uključujući i njemački, engleski, talijanski, francuski, češki, poljski, švedski...

Kompozicija romana očituje se u dvije glavne cjeline. Prva kroz lik oca govori o Esterházy precima te povijesti Mađarske, kako države tako i kulture. Dio se zove "Numerirane rečenice iz života obitelji Esterházy" jer svaki odlomak ima svoj broj, a ti isti brojevi se nižu u nedogled, naglašavajući koliko je očeva prošlo kroz povijest te aristokratske obitelji, naglašavajući njihove mane i poroke, isto tako i vrline pojedinih. Autor očeve, odnosno svoje pretke, svrstava u nekoliko skupina očeva, ovisno o njihovim zaslugama tijekom života. Ovdje autor nije ponosan što se nalazi u takvoj obitelji koliko bi se očekivalo - to se jedino može vidjeti u tome što je o obitelji napisao roman. Ne prepušta se osjećajnosti, već samo glatko iznosi činjenice koje poput kamenčića u mozaiku slažu obiteljsku povijest kroz pola tisućljeća. Harmonia Caelestis inače je naziv zbirke od 50 crkvenih napjeva koje je skladao palatin Pavao izmedu 1685. i 1702. godine, nakon oslobađanja Mađarske od Turaka, a koju je jedan od Esterházyjevih objavio.

Péter Esterházy rođen je u Budimpešti, 1950. godine. Iako je završio školu za inženjera, od 1978. godine radi kao pisac. Prva knjiga mu je bila "Fancsikó i Pinta" ("Fancsiko és Pinta"), što je bila zbirka kratkih priča. 1990. godine izdaje roman zvan "Hrabalova knjiga" (Hrabal könyve"), koji govori o supruzi Bogumila Hrabala, trudnoj i koja vodi zamišljeni razgovor sama sa sobom, razmišlja o djetetu koje nosi. Najveća priznanja je ipak dobio za "Harmoniju caelestis", koja je izašla 2000. godine. Čuo sam kako knjiga ima i nastavak, koji je napisao kad je saznao da je njegov otac bio špijun komunističke tajne službe. Mnoge nagrade koje je primio čine ga jednim od najznačajnijih mađarskih pisaca, koji se može mjeriti s Bélom Hamvasem i Imreom Kertészom. :-D

A za kraj, malo iz kritika:
'Harmonia caelestis, oko 500 godina povijesti obitelji Esterházy, gotovo pola tisucljeca madarske, austrijske, ceške, dakle srednjoeuropske povijesti. Huni su došli i prošli, Turci takoder, zatim Nijemci, pa Rusi, samo su Esterházyjevi ostali, jedan otac za drugim, samo jedno nije pravocrtno: pripovijedanje. A kako drukcije? Otac, ta sveta rijec, stoji u romanu gotovo besmrtan, on je esterházyjevski razlog postojanja, nepokretni pokretac, prapocelo, cas star, cas mlad, cas ratnik, cas izbjeglica, cas velikodušan, zatim opet zloban, cas slijep, cas vizionar, cas u zlatnom runu, zatim tajni savjetnik, a na kraju sin postavlja ironicno pitanje: "Što je razlika izmedu Boga i mojega dragog oca? Razlika je dobro vidljiva: Bog je svugdje, a moj dragi otac nasuprot tome i moj je dragi otac svugdje samo ne i ovdje."' Michael Naumann, pohvalni govor povodom dodjele Mirovne nagrade, Frankfurt, 10. listopada 2004.
'Praznik za europsku književnost. Rijetko je koja knjiga u posljednje vrijeme bila tako opušteno promišljena, tako napeta sadašnjošcu i natopljena poviješcu, tako bogata drskim smijehom i najdubljom tugom. Zahvalni smo na velikom europskom romanu.' Lothar Müller, Süddeutsche Zeitung
'Ovo djelo zakljucuje književnost dvadesetog stoljeca. Ne smije ga se citati iskljucivo kao povijest obitelji Esterházy. Citav zemaljski život je golem labirint ogledala. Sve sjaji i svjetluca poput golemog baroknog lustera.' László Földeny
'Glava Pétera Esterházyja ima dvije polovice. Zabava i ozbiljnost ili život i postojanje. On s lakocom povezuje dvije polovice.' Verena Auffermann, Deutschlandradio
'Od silne lakoce, carolije nasmijane melankolije, hvata nas sjeta. To takoder cini Harmoniju caelestis divnom, cudesnom književnošcu.' Ulrich Weinzierl, Die Welt

Uživajte!
;-) Boris

________
* Informacije o knjizi preuzete sa službenih stranica hrvatske izdavačke kuće Frakture.