Marketing
Gospoda i igrači
Odlučio sam. Sad ću vam, nakon mnogo razmišljanja i nećkanja, a najprije pisanja i ispisivanja te pronalaženja sličica, napokon predstaviti najnoviju knjigu Joanne Harris - Gospoda i igrači. Ili, engleskog naslova, Gentlemen & Players. Ja više ne mogu čekati, za vas ne znam... Već sam u prijašnjim postovima pisao o tome kako je Algoritam napokon izdao stanovitu knjigu (opet besplatna reklama, DsK, ali što ćeš...). Na pisanje ovoga posta, zadnjeg prije negoli Joanne napiše neku novu knjigu, potaknula me gipsyqueen, koja je jednom davno ostavila komentar na mojoj stranici o Joanne i njenom radu, a na čijem blogu možete pronaći isječke iz romana.
Knjiga je prvotno izašla prošle godine, a predstavlja nam Svetog Oswalda, staru školu negdje u sjevernoj Engleskoj (koja nije ništa drugo nego škola koju je Joanne izmislila nakon što je prestala predavati francuski u jednoj školi u Leedsu). Prvo tromjesečje nove školske godine je započelo. Roy Staitley, profesor latinskog jezika, namjerava ispuniti svoje stoto tromjesečje u školi i postati veteran Svetog Oswalda, te zatim otići u mirovinu. No, isto tako, u školi se već u početku prvog tromjesečja počinju događati nerazjašnjive stvari, sve na štetu profesora Straitleya, koji već dovoljno problema ima sa svojim suradnicima u školi. Naime, ostali profesori nikako ne mogu prihvatiti kako se on ne služi računalima, a on ne shvaća zašto odijela i papirilogija odjednom imaju toliku snagu u svijetu. U početku nitko se previše ne obazire na povremene incidente u školi, ali s vremenom se prividnost razjašnjava i mržnja, čuvana trinaest godina, će napokon početi uzimati svoj danak, možda i u krvi.
Pružajući nam čitavu galeriju likova, poput zamjenika ravnatelja Pata Bishopa ili učenika Knighta, ovaj roman istodobno pruža i nezamislivi užitak čitanja, kao i mogućnosti potpunog uživljavanja u svijet koji je Joanne Harris razradila u tančine. Moram primijetiti kako je mnogo pažnje pri razrađivanju likova posvećeno upravo onim profesorima koji predaju kakav jezik, tako da imam Geoffa i Penny Nations, koji predaju njemački jezik, zatim Isabelle Tapi, koja ponekad predaje francuski, Chrisa Keanea, koji predaje engleski jezik, ali isto tako želi napisati i roman, i Dianne Dare, koja se posvetila francuskom jeziku. Osim zadivljujućeg zapleta, Gospoda i igrači je hrana za živce, tjera nas na razmišljanje poput kakva kriminalističkog romana, iako ovo zaista nije ništa te vrste.
U ovom romanu, kao i u Svetim ludama, posedno mi se sviđa uporaba latinskog jezika, koji ima tako malo mjesta u suvremenoj književnosti da je to gotovo sramota. Sramota koju je Joanne Harris izuzetno dobro ispravila. Evo nekih od latinskih rečenica tijekom knjige:
Ecce, stercus pro cerebro habes. (U prijevodu: Eto, imaš drek umjesto mozga! Možda se čini veoma napadna ova rečenica, ali to je Roy Staitley rekao Jeffu Lightu koji je izlanuo još neumjesniju primjedbu o Rimljanima.)
Hic magister podex est. (U prijevodu: Ovaj profesor je guzica. Najdraži grafit profesora Straitleya, koji ujedno o njemu i govori.)
Modo fac! (Ne moram vam niti govoriti na što to nalikuje kad se kaže na engleskom. Ali znači nešto potpuno drugačije: Učini nešto!)
Evo i jednog humorističnog isječka iz romana, u kojem profesor Roy Straitley govori o današnjem nerazumijevanju latinskog jezika:
________
Carpe diem, lat., iskoristi dan. Carp, engl., šaran.
I, za kraj, što sâma Joanne kaže o svome najnovijem izdanom romanu:"Htjela sam napisati školsku priču još otkada sam prestala predavati. U prijašnjem životu bila sam profesorica; volim misliti kako sam bila dobra u svom poslu. Zapravo sam uživala u njemu; kao kćer nadstojnika nastavnika suvremenih jezika i zamjenice ravnateljice, odgojena sam uz školske priče iz stvarnog života još u mojim ranijim danima, i ušla sam u to zanimanje s neobičnom prepoznatljivošću prema politici igrališta i osoblja. Započela sam svoju karijeru u osnovnoj školi i za dječake i za djevojčice, a zatim mi je ponuđen posao u Gramatičkoj školi za dječake u Leedsu, gdje sam provela slijedećih dvanaest godina.
Imam drage uspomene iz te škole; u osnovi ekscentrične; razmnožavajuća gamad (moja soba u Zvoniku bila je zatrovana miševima i opsjednuta golubovima); čudni običaji; dječaci i osoblje. Bilo je malo ženskih profesora; politična ravnopravnost bila je na najmanjoj razini; mlađe osoblje bilo bi izgrđeno ukoliko bi sjeli na krivo mjesto; sveučilišna svečana odjeća bila je nošena za vrijeme Skupštine i za službenih dužnosti; latinski jezik bio je obavezan. Voljela sam tu školu; otišla bi od Grange Hilla do Gormenghasta u jednom potezu, a bila sam spremna tamo ostati zauvijek.
Tada, godinu poslije otišla sam zauvijek, školske zgrade bile su prodane Leedskom sveučilištu, i cijela škola - kamenje, topovi i slava - preseljeni su na zadivljujuće mjesto na drugoj strani grada. To je bila veličanstvena prilika za dječake i osoblje. Ali ipak nije bilo isto. Nove sobe su bile svijetle i ravne; nije bilo miševa ili golubova na vidiku; grijalo se na centralno grijanje; kićaste stare ploče s odlikama su bile zamijenjene uredno uokvirenim slikama. Za mene, nešto je otišlo. Na neki način sam i zahvalna. Da nije bilo toga, možda nikada ne bih bila otišla."
Evo, sad mogu biti miran dok ne izađe njena nova knjiga, Runemarks, koju je najavila već odavno, a koja bi trebala biti roman za mlade, za promjenu. Istina, ima ona još projekata, i trenutačno ne piše samo jedan roman. Ali ipak ću se morati strpiti prije negoli do ičega od toga dođem. Do tada,
čitajte i uživajte,
;-) Boris
Post je objavljen 12.08.2006. u 18:40 sati.