hodie linguam Latinam didici et ecce nova epistola Latina! fortasse plena erroribus fuerit - nuntiate me si errorem inveniunt.
Lucius non didicit, is apud computeris fuerat. cras physicam oportebimus discere, et nihil intellego. Anna, ex classe, mihi explanabit. schola atrox est, et ego lassus sum... :-)
semper quando de libris cogito, scio ut nihil legavi. Arcana vita apium unus bonus liber fuerat, et non possum invenire melior liber quem non legavi. huius anni tres libros legavi: Mihi nomen Rubra est (Orchanus Pamucchius), Somna, alba soror (Iohanna Arisia) et Arcana vita apium (Sua Monca Cidea)... iocor, iocor,... nomines semper nomina Latina admiror, et quando in historia Luka, nomen Croaticum, fierit Lucius, nonem Latinum. sive Ivana fuerit Iohanna, et quale aliud nomen.
ok, ok, scio ut multum scripsi, et meam garrulitatem contemno. vesper pulcher est - sequens epistola in lingua Croata fuerit.
sive non?
valete! :-D Boris
_____ post scriptum: qoumodo placet vobis imago? Puella cum libris dixit ut multae bonae imagines a DeviantArt potuisti invenire... felicite! :-D
otići doma ne znači otići tamo gdje živiš, već tamo gdje te razumiju
lijeno se vuče jutro. utorak je. polagano otvaram oči i gotovo škiljeći gledam na sat (poput već desetogodišnje rutine koju postupno intenzira i oblikuje nedostatak vremena izazvan školom). za nekoliko dugih trenutaka, koji su mi potrebni da shvatim kako se zovem i koji je danas dan, uočio sam da je već pola osam i kako ću sigurno zakasniti u školu. nije me to brinulo, jer sam se dan prije dogovorio s roditeljima i borisom ići razgledati novi stan. i, tako, dok je ostatak razreda secirao nekog smrdljivog šarana na satu biologije, ja sam pokušavao ustati iz kreveta. :)
lagano je u pozadini nešto polagano sviralo čime me boris pokušao razbuditi, a tata je već bio na parkiralištu i čekao nas. saznanje tog bitnog podatka potaklo me da se u deset minuta spremim i izjurim van. ipak, hladnoća koju sam tada osjetio nije se mogla usporediti s onom kakva je ujutro u našoj sobi, jer toplana isključuje grijanje preko noći (što je glupo, s jedne strane). ne po temperaturi, već po onome kako djeluje na mene. kada se probudimo, svi više osjetimo ako nam je zima nego kada smo u potpunosti razbuđeni.
sviđa mi se kako novo susjedstvo izgleda. kao da ne pripada ovom gradu koji je, čini se, u sasvim drugom filmu. mirna šetališta, travnjaci, drveća, zgrade u vedrim bojama, svjež zrak, tramvajska i autobusna stanica u blizini.. naravno, zbog svoje udaljenosti od centra možemo taj dio nazvati predgrađe. ovdje ljudi dišu drukčijim životom, mirnijim, i gledajući na šetalište koje se proteže uz cestu dobivam osjećaj da vrijeme ne prolazi.
prostor oko naše buduće zgrade je još uvijek neuređen. sviježe asfaltirana cesta prekrivena je blatnim tragovima. no, svakako, jednog dana će ta cesta biti čista, a ispred zgrade će se zasaditi drveće. pogled s prozora neće padati na drugu zgradu, već na šetalište s čije će druge strane biti livada.
naš entuzijazam nije nam dao mira i morali smo doći čak pola sata prije nego što smo se dogovorili s ljudima koji čuvaju zgradu do useljenja. na našu sreću, ti ljudi su već bili tamo (i prilično nezaposleni) pa su nas odmah uveli unutra. prošli put, kada smo "neslužbeno" ušli u stan, još uvijek nije bilo ničega (parketa, štokova, vrata, prozora..) tako da je novi pogled na nedavno polakirani parket bio zasljepljujuć. pločice u kupaonici su zasjale u plavoj boji, a kroz rolete prozora u mojoj sobi su se probijale zrake jutarnjeg sunca ostavljajući točkast trag na zidu što je ispunilo moja očekivanja. :) zamislio sam svoje društvo lijeno uvaljeno u sofe u dnevnoj sobi, gledaju telku, jedu čips i slane štapiće (u razredu su popularni pod nazivom "nahranimo ih"), pričamo.. i kako na terasi svi igramo monopoli subotom poslijepodne i zafrkavamo se.
upoznali smo i svoje buduće susjede. miran par s dvoje djece. bilo je fora s njima razgovarati i razmjenjivati dojmove, te se informirati što su oni provjeravali (kod nekih stanova nađu se male greške koje se daju ispraviti još uvijek) u svom stanu. veseli me što je većina ljudi koje smo upoznali veoma smirena i uvijek spremna na razgovor i dogovore. ..i znaju se šaliti! ;)
tek za sat i pol (koliko smo otprilike proveli u stanu, dovoljno dugo da ga "udahnemo") smo se vratili svojim svakodnevnim aktivnostima. prepuni pozitivnih dojmova otišli smo u školu..
Sutra pišemo polugodišnji ispit iz matematike pa bih trebao o tome razmišljati, ali ja cijeli vikend nisam gotovo ništa radio - čak sam i zadaću koliko-toliko napisao, odnosno većinu prepisao od Luke. Užasno me bole leđa; otkad sam se probudio ujutro oko jedanaest pa do sada nije prestalo. To mi je najvjerojatnije osveta neke više sile za to što sam sve školske brige ostavio u zadnji trenutak, odnosno za nedjelju, a čitavu subotu proveo u krevetu čitajući jedan od rijetkih romana takve vrste - "Tajnovit život pčela" Sue Monk Kidd. Znam kako sam rekao da neću pisati o tome ovdje, i kako neću pisati toliko o knjigama kada nastava opet započne, ali jednostavno sam se predomislio i moram neke stvari napomenuti.
Priča započinje 1964. godine u Južnoj Karolini. Lily Owens je četrnaestogodišnjakinja koja živi s ocem na farmi breskvi i prodaje ih tijekom ljetnih praznika uz cestu. Otac joj ne dopušta niti da čita dok prodaje, pa tako dane provodi u dosadi, a ako počini kakav prijestup, otac ju tjera da kleči na pšeničnom brašnu - tako da s ocem nikada nije imala dobar odnos. Jedina prava prijateljica joj je crna sluškinja i dadilja Rosaleen. Majka joj je umrla prije deset godina, a jedino što je Lily od nje ostalo jest kutija u kojoj se nalazi sličica crne Bogorodice i s majčinim rukopisom na poleđini. Slijedeći riječi ispisane na poleđini fotografije stići će u Južnu Karolinu, u grad Tiburon, gdje će je primiti tri ekscentrične sestre medarice koje će je uvesti u svijet pčela i meda i dovesti pod zaštitu neobične zaštitnice — Crne Madone, a tamo će saznati da je u sobi u kojoj spava, nekada davno, spavala i njezina majka...
"Pratile smo je pogledom dok je silazila niz stepenice i nestaje među drvećem. Postoje trenuci u životu koje je nemoguće preboljeti koliko god se trudili i takav je bio taj prizor. Kako May ulazi u šumu dok pred njom podrhtava točkica svjetlosti te kako se potom potpuno gubi u tami."
Iako roman obiluje informacijama o burnom životu šezdesetih godina u SAD-u popraćenom borbom za crnačka prava, humora jednostavno ne nedostaje te upravo on daje romanu poseban stil namijenjen svakome:
"August je uhvatila Rosaleen za ruku i privukla je k nama. Nastavila ju je držati kao što je nekoć znala držati May i u tom sam trenutku shvatila da je voli. Najradije bi promijenila Rosaleenino ime u July i proglasila je jednom od sestara."
Ovo je prvo djelo te autorice, i otkada je izdano 2002. godine već je dobilo svu potrebnu slavu da bi se 2004. godine prevelo na većinu svjetskih jezika, među njima i hrvatski. Andrea Pongrac, kao hrvatska prevoditeljica ovoga djela odradila je gotovo savršen posao, te ju ovdje moram pohvaliti. Ionako mislim kako barem četvrtina prevedenog djela ovisi upravo o prevoditelju...
I još jednom se moram zahvaliti DsK što me nenamjerno nagovorila na ovu knjigu. Toliko sam je dugo gledao u Algoritmu, pa kada je napokon ugledao i u knjižnici bez razmišljanja sam je uzeo. ;-)
Nastava je ponovno počela. Ovoga puta nije došlo niti do utorka, a već su nam bila najavljena tri pismena i tri usmena za sljedeći tjedan. Ne znam kako ću to (jer čini se kako sam preko praznika sve živo zaboravio), ali kao uvijek budem se snašao. Što se još tiče škole, imamo novu profesoricu iz latinskog. Čini se OK, iako ćemo trebati više raditi nego obično - barem imam takav predosjećaj. Ubijte me, ali meni je latinski jedan od najboljih jezika pa me to na neki način i veseli, dok drugi baš i nisu presretni. :-D
Kad smo već kod latinskog jezika, danas bih htio pisati o srednjovjekovnoj glazbi. To je, uglavnom, meni najdraža vrsta glazbe, iako ja pod srednjovjekovno ponekad stavim i neku grupu koja tako ostalima ne zvuči. Evo, izabrao sam nekoliko albuma, pa ću svaki iskomentirati:
A PASSAGE IN TIME
Dead Can Dance
S ovog albuma mi se zapravo sviđaju samo dvije pjesme, od toga je Saltarello u potpunosti srednjovjekovan dok je Ullyses sviran na čembalu (barok). Saltarello je zapravo talijanska salta, i veoma je poznata kao srednjovjekovna glazba. Na ovom albumu je u obliku intrumentalnog djela, ali veoma je bogato glazbenim instrumentima onoga doba. Uvijek kada ju slušam zamišljam nekakvu dvorsku ludu koja pleše i na kraju se nakloni kralju (onako, dubokim naklonom, kako su to radili u srednjem vijeku). Za Ullyses nemam riječi - to morate sami poslušati. Inače, Luki je najbolji album od te grupe Spiritchaser.
MIRABILIS
Mediaeval Baebes
Ova skupina od osam mladih žena jednostavno me opčinila smislom za srednji vijek. One su ga sagledale u svakom smislu - od crkvenih napjeva sporog tempa, preko uglazbljivanja Petrarke ili Dantea, do veselih poganskih pjesama starih Rimljana. Što se tiče uglazbljenih pjesama Petrarke, ovdje se uspravo nalazi jedna - Trovommi Amor. Od onih poganskih, najljepša mi je pjesma Return of the Birds, koja kao uvod ima instrumentalnu glazbu Cittern Segue. Uvijek kada ju slušam, mogu zamisliti rimski narod kako pleše oko drveta ili bunara slaveći prirodu. Tako da se u toj pjesmi spominju i satiri, oreade, drijade, grčke doline i rimski bogovi. Riječi pjesama s tog albuma, kao i njihov prijevod na engleski, možete vidjeti ako kliknete ovdje.
WORLDES BLYSSE
Mediaeval Baebes
Ovaj njihov album je također poseban. Možda zato što je mnogima najdraži, pa tako i meni. Na njemu se nalazi pjesma koju sam po prvu od njih čuo - Erthe Upon Erthe. Ima jako dobro osmišljene riječi pisane na staroengleskom. Zatim jedna na latinskom, Ecce Mundi Gaudium, gotovo crkvena, ali je prevesela da bi bila. Moglo bi se reći da je njome narod slavio Božić. Tu se nalazi uglazbljeni i Dante, sa dijelom "Pakla", drugo pjevanje mislim u pjesmi Beatrice. Jako sporo i meni se to ne da slušati. Još bih samo htio spomenuti određene odlične pjesme s ovoga albuma, a to su: All Turns to Yesterday (čak je i Delerium napravio svoju moderniju inačicu), Love Me Broughte (veoma živahna pjesma o ljubavi), Alba (starofrancuski napjev kojim se slavila zora, odnosno buđenje dana) i La Volta (koje je instrumentalno djelo; mislim da na svakom albumu ima takvo po jedno). Riječi možete naći ukoliko kliknete ovdje.
FIRES AT MIDNIGHT
Blackmore's Night
Preko ljeta me jedna prijateljica iz škole upoznala s tom grupom, i iako nemaju u svim pjesmama izrazito srednjovjekovan prizvuk, sviđa mi se način na koji ih pjevaju. Prvo sam čuo pjesmu Fires at Midnight i podsjetila me na ono doba kada su doseljenici došli u Ameriku s onim svim kočijama i konjima. Ali ipak, s ovog albuma najdraža mi je ostala Hanging Tree, jer ima jedan dio u kojem se jasno čuje violina s veoma dobro osmišljenom melodijom. Od izrazito srednjovjekovnih, tu su, na primjer, Crowning of the King i Fayre Thee Well. Još jedna pjesma koju moram spomenuti je The Times They are a Changing - čudnog naslova, ali zanimljivog ritma, veoma vesela pjesma na početku albuma.
MOTHER EARTH
Within Temptation
Njih nisam odabrao zbog skladbi već samo zbog riječi. Danas bi se to moglo nazvati new age glazbom, ali u srednjem vijeku je upravo glazba takvih poruka bila izrazito popularna. Prve dvije pjesme, Mother Earth i Ice Queen, vjerujem kako svi zapravo znate jer su se vrtile na MTV-u veoma dugo prije negdje godinu ili dvije. Naslovnica njihovog albuma me podsjeća na neku gotičku priču o palim anđelima, i još su dodali ta templarska slova kako bi upotpunila doživljaj. Jedino što ne uspijevam shvatiti, kako žena može pjevati tako visoko a da pjesma još uvijek dobro zvuči?
ERA
Era
Srednjovjekovna glazba upotpunjena ritmom današnjice na ovom se albumu prelijeva u tonovima crkvene gotičke glazbe koju pjevaju zborovi. Ne znam previše o ovoj grupi, pošto ju je Luka otkrio tek nedavno, ali imaju lijepi omot za album. :-D Osim Ere, izdali su još i album Era 2. Pjesme su im uglavnom na latinskom, ali može se naći i koja na engleskom ili talijanskom. Kad smo već kod toga-što-je-Luka-otkrio, moram spomenuti još jednu grupu srednjovjekovnih fratara koji čak imaju i nekoliko pjesama koje pjevaju i Mediaeval Baebes - to je grupa Gregorian.
POEM
Delerium
Šećer na kraju. Ova je grupa uspjela u moderan ritam pretvoriti sve srednjovjekovne i u srednjovjekovni sve moderne pjesme. Tako da se ovdje može naći modernija izvedba pjesme All Turns to Yesterday Mediaeval Baebes po imenom Aria, kao i srednjovjekovna inačica pjesme Sara McLachlan Silence. Osim njih, obrađeni su i ostali izvođači kao što su Leigh Nash, Kirsty Hawkshaw, Matthew Sweet, Jennifer Mclaren, Joanna Stevens,... To gotičko buđenje srednjovjekovnoga života koje oni nude sposobno je očarati slušatelja u doslovnom smislu riječi. A i omot im govori tako.
I tako smo došli do kraja. A sad ću ja otpjevušiti u nekoj od tih pjesama u školu...
ei. evo i mene, napokon, nakon mnogo vremena. oporavljam se od praznika (nemoj tako gledati, to je moguće..) i polagano razbuđujem (da, za mene je još uvijek jutro) slušajući glazbu iz filma "narnijskih kronika" harryja gregson-williamsa, koja mi ne izlazi mi iz glave još od srijede kada sam gledao film. sviđa mi se kako se poklapa s filmom; na samom početku postupno najavljuje o kakvoj priči je riječ, a kroz ostatak filma raznosi narnijski duh, isti onakav kakav sam doživio kada sam prvi put čuo za priču s četiri godine.
naravno, na ovaj film smo i boris i ja čekali od samog trenutka kada se najavilo snimanje (prije dvije godine) pa smo ušli u kino sa stisnutim palčevima u nadi da je film dobro ispao, a izašli smo s velikim garfield osmijehom. :)
film započinje čudno, prikazom zračnog napada na englesku, čime se bolje objašnjavaju okolnosti zbog kojih su se privremeno trebali odseliti na imanje profesora kirkea („deset milja udaljenom od najbližeg kolodvora i dvije milje od najbližeg poštanskog ureda“). tamo lucy nailazi na stari ormar praznoj sobi u koji, igrajući se skrivača, ulazi i s druge strane kojeg otkriva neobičan svijet u kojem vlada stoljetna zima, u kojem vrijeme drukčije prolazi i u kojem sva živa bića govore. tamo upoznaje fauna tumnusa koji je nakon kratkog razgovora poziva na čaj kod sebe. on time susreće dvije strane sebe od kojih jedna obavezno mora naposljetku prevagnuti; onu koja mu govori da ima vlastitu volju, ideale i mišljenje, da može postupiti kako misli da je ispravno vjerujući u krajnju pobjedu dobra nad zlom, i onu koja bi se priklonila mišljenju većine, ne mareći za sebe, a sve zbog straha. naravno, on ne dopušta da strah nadvlada njime i onim što on je, te spašava lucy. od tog dijela počinju pustolovine. likovi koji slijede prikazuju se u strogoj crno-bijeloj karakterizaciji.
istina je da lucy nije najbolje prikazana, ali smatram da je njen lik ipak ispao dobro. tumnus nekako čudno govori (!?), ali shvati se da se aludiralo na onaj dobro poznati obrazovani engleski prizvuk. bijela vještica je čudno odjevena kroz cijeli film i previše uživljena u ulogu. dabrovi i aslan su odlično napravljeni, kao i grifoni, minotauri, vukovi, kentauri i naravno, faunovi. boris i ja smo se smijali kada smo vidjeli kako je kentaur potrčao jer je djelovalo komično stvarno..
ne sviđa mi se kako izgleda djed božičnjak!! :(
uglavnom, opet sam „uronjen“ u cijelu priču i na tome ću ostati još mjesec dana. opet su mi se vratili kreativni i slobodni dani kada s nečim neodređenim u mislima kao klinci ponovno doživljavamo istu priču, svaki put nailazeći na nešto novo i razgovarajući o tome. zato mislim kako bajke nisu za djecu, već stvorene da i odrasli ponekad uživaju u njima. da ponovno nauče biti djeca..
postoje i odgovori na neka pitanja poput:
..kako je u narniji gdje svi koriste baklje dospjela svjetiljka?
..zašto ormar vodi u narniju?
..zna li profesor kirke nešto o tome?
..kako je kraljica jadis znala za rahat lokum, a nije se znalo za naš svijet?
..postoje li ljudi u narniji?
to otkrijte u ostalih šest priča c. s. lewisa.. ako ćete čitati, uzmite izdanje na engleskom jer se puno više toga razumije, a hrvatski jezik je „pregrub“ za takvu priču (ne znam kako vama, ali meni ništa ne zvuči onako kako bi trebalo *zbunjena faca*).
za sve one koji su u sebi još uvijek djeca.. :)
luka
on this half lit day
with your crown beneath your wing
every word just echoes
and the empty world sings
in the glistening
of the lost and open sky
tiny piece of you sits
simple wish waits for reply
Baš je divno započeti novu godinu romanom najdraže spisateljice. Za one koji ne znaju o čemu govorim, to je roman naslova San, blijeda sestra koji je napisala Joanne Harris. Knjiga je zapravo napisana 1993. godine, ali tek ju je 2004. ponovno izdala prepravivši sve nedostatke nakon mnogo godina. Napokon, to je knjiga koja prethodi Čokoladi - iako je sasvim drugačija. Priča o ljudskim odnosima znakovito se isprepliće s pravom gotičkom i atmosferičnom pričom o duhovima. Naime, radnja je smještena u Engleskoj, a govori o životu Henryja Paula Chestera - umjetnika...
Sve započinje krajem devetnaestog stoljeća, jedne siječanjske večeri kada se Henry Paul Chester lati svoga pera. On je specijaliziran za sentimentalne slike mladih djevojaka. U isto vrijeme zapanjen i odbijen ženskom osjećajnošću, proveo je mnogo vremena u potrazi za Savršenom Ženom - jedinom koja utjelovljuje njegove međusobno sukobljene ideale nevinosti, neopiranja i slobode. U Effie, živoj osobi staroj tek devet godina, on napokon misli da ju je pronašao. Tek što postaje dovoljno odrasla, Henry se ženi za Effie, oblikujući i učeći je kako udovoljiti njegovim zahtjevima, ali zaslijepljena mlada žena uskoro shvati kako čovjek za kojega se udala nije otac kojeg voli i kojeg je zamišljala. Povučena u sebe i djetinjasta zbog svoga supruga, sve više ovisna o opijumima (samo da spomenem onodobni laudan koji je korišten u velikim količinama u Engleskoj) koje joj daje za njene živce i očajna za utjecajem, Effie se zaplela u mrežu veselog nemoralnog Mosea Harpera, i ulazi u nedopuštenu vezu s njim koja ju vodi u opasno podzemlje prostitucije, osvete, prijevare i ubojstva. Tko je Fanny Miller? Zašto joj se čini tako poznata? Tko je Marta, njena mračna kćer, izgubljena godinama, a još uvijek prisutna u sjenama njenih svilenih soba? I kada prijateljstvo prestaje, a prevlast započinje?
Evo što Joanne Harris kaže o svom romanu: 'Ovo je bio moj drugi roman, izdan iste godine kada se rodila moja kćer. Mojim prvotnim izdavačima se nije svidio zato što su očekivali još jedan vampirski roman, ali ja sam bila daleko sretnija s ovom pričom nego sa "Zlim sjemenom". Što me učinilo manje sretnom bilo je to da su je moji izdavači označili kao "horor" - ustvari, to je vrsta gotičke priče o duhovima postavljena u viktorijanski London protiv pozadine bordela, krojačkih i umjetničkih radionica, i još uvijek mislim kako je zaslužila bolje. Što je najvažnije, kroz "San, blijedu sestru" sam upoznala svoga prijatelja Christophera Fowlera koji mi je pronašao agenticu i podržavao me u teškim i depresivnim razdobljima, i još uvijek to čini. Što je još bolje, sjajan je pisac, i željela bih da su moje priče barem upola dobre kao njegove.
Mnogo "Sna, blijede sestre" dugujem romanu Wilkieja Collinsa "Žena u bijelom", također i priči Johna Ruskina i Rose La Touche, kao i životima i radovima Prerafaelitskog bratstva. Sakupila sam veliku količinu podataka iz knjige "Ostali Viktorijanci", kao i iz knjige "Walter - moj tajni život". Bila sam veoma zadovoljna što sam iskoristila sliku Thomasa Coopersa Gotcha "Dijete na prijestolju" (iako mi je prvi izbor bila jednako lijepa i uzbudljiva slika Grahama Ovendena "Djevojka u sjenama"). Unatoč tomu što sam u "Zlom sjemenu" iskoristila pripovijedanje u dva različita vremena, u "Snu, blijedoj sestri" sam iskoristila dva pripovjedača, tehniku koju sam kasnije iskoristila u "Čokoladi" i koja mi je još uvijek najdraža.'
Ova knjiga još uvijek nije izašla u hrvatskom prijevodu, pa ako dobro baratate nekim poznatijim europskim stranim jezikom, bez problema ćete naći svoj primjerak. Englesko izdanje, Sleep, Pale Sister, prepoznatljivo je po upečatljivoj naslovnici Grahama Ovendena (velika slika gore), a izdaje ga Doubleday (tvrdo ukoričeno) ili Black Swan (meko ukoričeno) i može se kupiti u bilo kojoj boljoj knjižari koja sadrži knjige na stranim jezicima. Osim toga, kontaktirajući Algoritam, dobio sam prvo poruku kako namjeravaju prevesti i objaviti krajem 2005. godine, pa zatim da ne, i na kraju odlučio pročitati na engleskom.
I nisam požalio.
Također sam, u bliskoj suradnji sa Joanne Harris, izradio njene stranice na hrvatskom jeziku, pa ih možete posjetiti ukoliko kliknete ovdje!
Pročitajte i vi . . . i uživajte. Pozdrav! :-) Boris
Jedanaest je sati. Opet ja. Pošto se Luka nikako ne može ustati iz kreveta od silne lijenosti koja ga potiče na spavanje uz povremeno buđenje s mumljanjem nerazumljivih riječi - ja sam (napokon) odlučio napisati post. A puno se toga dogodilo od prošlog puta kako smo pisali, pa jednostavno nemam mira dok ne napišem. Idemo po redu:
Subota
Ujutro ništa posebno (predivan početak nakon što sam spomenuo da se 'puno toga zanimljivoga dogodilo'), ali baš kada sam se ušuškao u krevet s knjigicom u ruci - zvoni Lukin mobitel. Bila je to Tihana; pitala je hoćemo li svratiti do nje. A kako smo se prije već dogovarali tako nešto, odmah smo se spremili i otišli. Inače, Tihana ima doma klavir, točnije pijanino, i zato smo ponijeli hrpetinu nota koje bismo mogli svirati.
Tako je i bilo, uz povremeno uživanje u finim kolačima, odnosno keksima njene mame. Od medenjaka, preko paprenjaka i medvjeđih šapica, do onih kolačića s rupom u sredini i pekmezom. Poslije smo igrali Boggle i Uno - pa je odjedanput Luka shvatio kako je već deset sati. Ja nisam imao mobitel sa sobom, a mama me zvala *ups* jako puno puta. I Luku isto, ali njegov se isključio tijekom dana. Nakon što ga je uključio u Tihanin punjač, uspio je doma poslati poruku da se vraćamo čim pojedemo pizzu. Odlična večera, moram priznati. :-)
Nedjelja
Mamin rođendan. Luka se jučer ujutro rano ustao (ako je rano smatrano onim što se desilo prije jedanaest) i otišao u grad po poklon, pa smo joj mi odmah nakon ponoći uspjeli to i uručiti. Kupili smo joj dva romana iz Algoritmove NAJbiblioteke - Knjižarevu smrt (John Dunning; prema preporuci DsK) i Povratak u grad mimoza (Haywood Smith). Što je najbolje, inače joj kupimo mimoze za rođendan, a sada ih ima u naslovu knjige. Naravno, isti ju je dan počela čitati.
Navečer smo išli kod bake, kao normalno. Tamo sam se fino najeo moje najdraže čokolade za kuhanje, koja se ne može sakriti od mene.
Ponedjeljak
Nakon što smo se napokon odlučili ošišati, Luka i ja smo krenuli prema frizerki koja nas uvijek šiša. Ali kad smo došli, ne samo da nije radila - pa salona nije niti bilo! Mi umrli, prvo od smijeha, a onda od žalosti.
Uglavnom, bili smo zato danas oko podneva osuđeni potražiti nešto novo gdje bismo mogli skratiti naše narasle kose. Šetali smo se kvartom i kod kružnog toka ugledali dva salona. Razmišljali smo u koji bismo trebali ući. I na kraju smo odlučili ući u onaj desni. Da ne pričam o rezultatima... Ma bude bilo sve dobro za tjedan-dva, tješim se bezuspješno.
Utorak
Opet mi kod Tihane. I to već u dva. Opet smo svirali. Ovoga puta mi je čak uspjelo držati neprekidan ritam više od minute dok je ona svirala glavnu melodiju. I onda sam fulao, pa je ona fulala, pa sam ja fulao, pa sam ja fulao, pa opet ja,... i tako se to nastavljalo. Nismo se vratili tako kasno da vidimo tramvaj pun narkića, ali što je tu je.
Ako vas zanima što smo svirali u duetu, stavio sam to u .mid datoteku tako da ne zaboravim uskoro i da uvijek imam note (u tom slučaju). Što je najbolje, jednostavne su, a tako dobro zvuče. Ako želite poslušati, odaberite: prva skladba, druga skladba.
A danas idemo gledati Kronike iz Narnije! Pa očekujte osvrt uskoro...
Ne, nisam progovorio turski, već sam samo pročitao roman Orhana Pamuka "Zovem se Crvena" (čiji sam naslov na turskome, saznao tek nedavno - zadivljuju me ova slova "i" bez točkica...) Iako nisam zadivljen turskim jezikom, pa makar ga danas pisali latinicom. I upravo taj je roman tema mog današnjeg pisanja - ne brinite se, neću vam previše toga odati, već ću se samo osvrnuti na neke zanimljivosti tijekom čitanja:
Dakle, sve započinje u Istambulu, ili kako ga Turci zovu Stombolu, tisuću godina od osnutka islama - 1622. godine. Ali to nije, kako su na ovitku naveli, šesnaesto stoljeće, već sedamnaesto. I baš za tu tisućitu obljetnicu, Padišah (jedan od mnogih izraza za njihovog sultana) naručio je od iluminatora svoga carstva jednu knjigu koja bi opisivala moć i bogatstvo njegove vladavine. Toga se prihvatila iluminatorska radionica koju vodi stari iluminator Osman, a u njoj rade Maslina, Roda, Leptir i Tankoćuti. Naime, Tankoćutog-efendiju netko ubije, i kroz četiristo stranica se otkriva zašto i, naposljetku, tko ga je ubio. Kara-efendija, također iluminator, koji se nakon dvanaest godina vratio u Istambul, ponovno je sreo svoju ljubav iz mladosti Šekuru. No, Šekura ima dvoje djece... Kako će se radnja dalje razvijati ostaje tajna dok ne pročitate roman.
Taj roman, koji nam vješto otkriva psihološku stranu Turske, kao i bliskoistočnih zemalja toga doba, neopisivo dobro ocrtava atmosferu i život u vrijeme mnogih sultana, kao i vrijednosti koje su oni poštovali. Veoma me zapanjilo to što su oni smatrali kako europski utjecaji nisu dobri za njih, te su sva "franačka" djela, kako su nazivali sve europsko, uspoređivali kao djela Šejtanova (kako oni nazivaju vraga). Kršćane su prozvali krivovjercima, i nisu s njima htjeli stupiti u kontakt mnogih godina - samo su s Venecijom donekle trgovali, i pomoći Mletaka se taj franački stil proširio u Osmansko Carstvo. Samo da navedem jedan dio teksta koji me izrazito nasmijao, ali to je, ljudi, bila živa istina u to doba:
"Slikarske mecene - bogataše, prinčeve i velikaške obitelji - svoju navadu da se dadu portretirati u svakoj prigodi pretvorili su u takvu zarazu da ti pogani, čak i kad naručuju oslikavanje prizora iz Biblije ili svetačkih legendi na zidovima svojih crkava, uvjetuju da se njihovo lice pojavi na toj slici. Tako, primjerice, gledaš zidnu sliku koja prikazuje polaganje svetoga Stjepana u grob, kad ono među likovima koji plaču pokraj groba opaziš princa koji ti je, radostan, veseo i pun života, gordo pokazao slike na zidovima svoga dvorca. Potom, kad pogledaš zidnu sliku koja prikazuje svetoga Petra kako ozdravlja bolesnike svojom sjenom, primijetiš, razočaran, da je nesretni bolesnik - koji se uz rub slike previja u bolovima - brat tvog ljubaznoga domaćina, inače zdraviji i od svinje. A slijedećeg dana, na slici koja prikazuje uskrsnuće mrtvih, među pokojnicima vidiš svoga susjeda za stolom, koji se maloprije za ručkom dobrano nažderao."
Ostao sam zapanjen i time što su iluminatori živjeli u svijetu palica i šiba kojima su dobivali po prstima ukoliko nisu nacrtali kako treba nešto. Tako da sam izdvojio i ovaj izvadak iz teksta:
"Primjer kazuje da čak i nanesposobniji iluminator posve prazne glave (a baš su takvi današnji franački slikari), dok crta konja pred sobom, svoj crtež izrađuje prema sjećanju; naime, nitko ne može u istom trenu gledati i konja i papir na kojemu slika konja. Iluminator prvo pogleda konja, a zatim odmah prenosi na papir ono što je zapamtio. čak da u međuvremenu i proleti vrijeme kratko koliko jedan treptaj, ono što iluminator prenosi na papir nije konj kojega gleda, nego sjećanje na konja kojega je netom prije vidio, a to je dokaz da je čak i kod najslabijih ilustratora crtanje moguće samo putem sjećanja."
Inače, ako ste gadljivi, ne preporučujem vam roman, jer ima puno odsječenih glava... (ne zove li se ono "Zovem se Crvena"... he he... Pa njima je to još bila najljepša boja - koja je u mnogim prilikama mogla šikljati van... Također se nauči i puno turcizama koji se tako često spominju u hrvatskom jeziku; da samo nabrojim neke: inšallah znači "ako Bog da", mašallah je neki izraz ushićenja prilikom doživljaja nečega lijepoga, elim, be,... - to su brojevi (vidi, vidi, tko bi rekao da ću još znati i na tuskome brojati...), efendija je, kako bismo mi rekli, striček,... ne dâ mi se sada nabrajati.
I, samo da još ovo spomenem: U oko mi je upalo što se Hrvati spominju na dva dijela: 1. Hrvat je bio neki šegrt kod nekog majstora iluminatora i bio je - ne znam zašto - mješanac između bijelca i Kineza. 2. Hrvati su bili neki krvnici u Osmanskom Carstvu, koliko sam shvatio. Naime, hrvatskom se narodu ovo nije svidjelo, pa su Orhanu Pamuku lijepo uputili pismo (ne želim pričati što je bilo unutra), na što je on spremno odgovorio: "Da su Hrvati bili u Otomanskom Carstvu krvnici, pročitao sam u knjigama. Ako se ja želim riješiti svoje turskosti, zaboravite i vi na svoju hrvatskost, bar što se tiče moje knjige." Ovo me ostavlja malo zbunjenim... :-S
No, dobro - ugodno me iznenadio kraj romana. Pročitajte ga svakako! Pozdrav od Borisa! ;-)
Nakon što je baka napravila koji mali milijun čokoladnih rum kocaka i kuglica, a tata donio koju cisternu pića, doček je mogao započeti. Doma. U krugu najuže obitelji - kao svake godine. Ali, naravno, nešto je moralo poći drugačije. Inače je baka s tatine strane dolazila kod nas na Staru godinu, a ove godine je odlučila ostati doma rekavši nam kako će Strikan i njegova cura Jelena biti također tamo. "Dobro", rekli smo i poklopili slušalicu.
Večera je bila u sedam. Najbolja bakina juha, mlinci (koje ja ne volim pa je za mene spremila samo jedan krumpir, onako fino pečen u nekom sosu...) i meso koje je izgledalo kao da smo opljačkali mesnicu - to je bila neko meso četveronožnog stvora (čiji se okus izgubio u majonezi pa ga nemrem prepoznati - rekao bih svinjetina), a unutra je bila umetnuta nekakva crvena kobasica. Što je bilo najbolje, unutra nije bilo češnjaka (od kojeg ja bježim poput vampira, a moja ga baka uporno stavlja u velikim količinama) kao što ga je bilo prošlih godina. Tako da je večera protekla savršeno. I naravno da sam je upotpunio ogromnom količinom čokoladnih slastica i Lerovim "Zimskim čajem".
Zatim smo gledali novogodišnje izdanje "Genijalaca", novogodišnje izdanje "Laku noć, Hrvatske", da bismo naposlijetku shvatili kako upravo počinje film "Razvedi me, zavedi me" (takvog naslova ili obrnuto, ne znam). Znam dosadno, ali tako smo se ubuljili u film, da smo jedva skužili kako je za minutu-dvije ponoć.
Tada je tata otišao u blagovaonicu, i otvorio šampanjac, a mama, Luka i ja smo si međusobno čestitali Novu godinu. Došao je i tata uskoro. I Luka i ja smo otišli kod bake u sobu i njoj čestitati (mislim da nas zapravo nije niti čula od glazbe koja je treštala iz njenog televizora, ali nema veze). Moja i Lukina novogodišnja tradicija uključuje i odlazak na osmi kat zgrade kako bismo uživali u vatrometu koji se prelijeva zagrebačkim nebom. No, ove godine ništa puno od toga. Valjda su ljudi, ili škrti, ili smo zakasnili. I kad smo se vratili, mama je rekla kako se s našeg balkona mogao vidjeti odličan vatromet. Što nas je samo tjeralo gore???
Nazvao sam i baku, kojoj je dugo zvonio telefon. Naime, ispostavilo se kako su Strikan i Jelena otišli na Trg prije kojih sat-dva. Još mi je bilo čudno što taj telefon tako dugo zvoni - valjda je bila zaspala. Naravno, nazvali smo i mi njih na Trg i čestitali. Zatim smo Luka i ja poslali svima živima poruke kroz onu novogodišnju prenapućenu mrežu - no uspjeli smo u kojih sat vremena. Luka je onda uključio kameru i počeo snimati mene kako bulaznim gluposti o tome kako ne uspijevam poslati poruke, što je zvučalo nekako ovako: "Eto vidiš. Sada nisam uspio vidjeti kome šaljem poruku. Možda sam stisnuo nekoga koga sam već prije stisnuo." Novogodišnje ludilo, pretpostavljam. Luka je u kameru obećao kako u 2006. godini neće govoriti riječ bolesno bespotrebno. Zatim je odložio kameru i rekao: "Bolesno."
Sutradan ujutro svi su spavali do preko podneva, osim naravno mene - koji se automatski budim prije jedanaest iako ne trebam. I tako nisam znao što bih radio, pa sam uzeo svoju dragu knjigicu "Zovem se Crvena" i čitao. Kada su se probudili, napokon, jeli su i opet otišli spavati.
Predvečer smo otišli kod bake. Luka se domogao Strikanovog laptopa i pričao sa svima na MSN-u, dok sam ja umirao od dosade. Nakon tisuću godina moljakanja, uspio sam ih nagovoriti da se vratimo prije "Gospodara prstenova". Yey.
A sada, jedan isječak iz Lukinog razgovora na MSN-u jučer navečer:
Malexira: Kaj radite?
Luka: A niš. Kod bake smo. Zijev, zijev. Jedemo kroasane.
Malexira: Njami. Ljubomorna sam. Od čega su?
Luka: Ne trebaš biti. Ma to su kroasani od onog "Brzo i fino" vrhnja.
Malexira: A to su neki posebni?
Luka: Ne, samo od "Brzo i fino".
Boris: (Umire od smijeha.)
Nekada davno pisalo je više o meni i tomu što volim ovdje, ali sam shvatio kako je dovoljno da znate da se zovem Boris. Tekstovi koji se ovdje nalaze su oni koji otkrivaju više.
lijeno se vuče jutro. utorak je. polagano otvaram oči i gotovo škiljeći gledam na sat (poput već desetogodišnje rutine koju postupno intenzira i oblikuje nedostatak vremena izazvan školom). za nekoliko dugih trenutaka, koji su mi potrebni da shvatim kako se zovem i koji je danas dan, uočio sam da je već pola osam i kako ću sigurno zakasniti u školu. nije me to brinulo, jer sam se dan prije dogovorio s roditeljima i borisom ići razgledati novi stan. i, tako, dok je ostatak razreda secirao nekog smrdljivog šarana na satu biologije, ja sam pokušavao ustati iz kreveta. :)
sviđa mi se kako novo susjedstvo izgleda. kao da ne pripada ovom gradu koji je, čini se, u sasvim drugom filmu. mirna šetališta, travnjaci, drveća, zgrade u vedrim bojama, svjež zrak, tramvajska i autobusna stanica u blizini.. naravno, zbog svoje udaljenosti od centra možemo taj dio nazvati predgrađe. ovdje ljudi dišu drukčijim životom, mirnijim, i gledajući na šetalište koje se proteže uz cestu dobivam osjećaj da vrijeme ne prolazi.
prostor oko naše buduće zgrade je još uvijek neuređen. sviježe asfaltirana cesta prekrivena je blatnim tragovima. no, svakako, jednog dana će ta cesta biti čista, a ispred zgrade će se zasaditi drveće. pogled s prozora neće padati na drugu zgradu, već na šetalište s čije će druge strane biti livada.
što je ispunilo moja očekivanja. :) zamislio sam svoje društvo lijeno uvaljeno u sofe u dnevnoj sobi, gledaju telku, jedu čips i slane štapiće (u razredu su popularni pod nazivom "nahranimo ih"), pričamo.. i kako na terasi svi igramo monopoli subotom poslijepodne i zafrkavamo se.
Sutra pišemo polugodišnji ispit iz matematike pa bih trebao o tome razmišljati, ali ja cijeli vikend nisam gotovo ništa radio - čak sam i zadaću koliko-toliko napisao, odnosno većinu prepisao od Luke. Užasno me bole leđa; otkad sam se probudio ujutro oko jedanaest pa do sada nije prestalo. To mi je najvjerojatnije osveta neke više sile za to što sam sve školske brige ostavio u zadnji trenutak, odnosno za nedjelju, a čitavu subotu proveo u krevetu čitajući jedan od rijetkih romana takve vrste - "Tajnovit život pčela" Sue Monk Kidd. Znam kako sam rekao da neću pisati o tome ovdje, i kako neću pisati toliko o knjigama kada nastava opet započne, ali jednostavno sam se predomislio i moram neke stvari napomenuti.
Priča započinje 1964. godine u Južnoj Karolini. Lily Owens je četrnaestogodišnjakinja koja živi s ocem na farmi breskvi i prodaje ih tijekom ljetnih praznika uz cestu. Otac joj ne dopušta niti da čita dok prodaje, pa tako dane provodi u dosadi, a ako počini kakav prijestup, otac ju tjera da kleči na pšeničnom brašnu - tako da s ocem nikada nije imala dobar odnos. Jedina prava prijateljica joj je crna sluškinja i dadilja Rosaleen. Majka joj je umrla prije deset godina, a jedino što je Lily od nje ostalo jest kutija u kojoj se nalazi sličica crne Bogorodice i s majčinim rukopisom na poleđini. Slijedeći riječi ispisane na poleđini fotografije stići će u Južnu Karolinu, u grad Tiburon, gdje će je primiti tri ekscentrične sestre medarice koje će je uvesti u svijet pčela i meda i dovesti pod zaštitu neobične zaštitnice — Crne Madone, a tamo će saznati da je u sobi u kojoj spava, nekada davno, spavala i njezina majka...
Ovo je prvo djelo te autorice, i otkada je izdano 2002. godine već je dobilo svu potrebnu slavu da bi se 2004. godine prevelo na većinu svjetskih jezika, među njima i hrvatski. Andrea Pongrac, kao hrvatska prevoditeljica ovoga djela odradila je gotovo savršen posao, te ju ovdje moram pohvaliti. Ionako mislim kako barem četvrtina prevedenog djela ovisi upravo o prevoditelju...
Nastava je ponovno počela. Ovoga puta nije došlo niti do utorka, a već su nam bila najavljena tri pismena i tri usmena za sljedeći tjedan. Ne znam kako ću to (jer čini se kako sam preko praznika sve živo zaboravio), ali kao uvijek budem se snašao. Što se još tiče škole, imamo novu profesoricu iz latinskog. Čini se OK, iako ćemo trebati više raditi nego obično - barem imam takav predosjećaj. Ubijte me, ali meni je latinski jedan od najboljih jezika pa me to na neki način i veseli, dok drugi baš i nisu presretni. :-D
A PASSAGE IN TIME
MIRABILIS
WORLDES BLYSSE
FIRES AT MIDNIGHT
MOTHER EARTH
ERA
POEM
Sve započinje krajem devetnaestog stoljeća, jedne siječanjske večeri kada se Henry Paul Chester lati svoga pera. On je specijaliziran za sentimentalne slike mladih djevojaka. U isto vrijeme zapanjen i odbijen ženskom osjećajnošću, proveo je mnogo vremena u potrazi za Savršenom Ženom - jedinom koja utjelovljuje njegove međusobno sukobljene ideale nevinosti, neopiranja i slobode. U Effie, živoj osobi staroj tek devet godina, on napokon misli da ju je pronašao. Tek što postaje dovoljno odrasla, Henry se ženi za Effie, oblikujući i učeći je kako udovoljiti njegovim zahtjevima, ali zaslijepljena mlada žena uskoro shvati kako čovjek za kojega se udala nije otac kojeg voli i kojeg je zamišljala. Povučena u sebe i djetinjasta zbog svoga supruga, sve više ovisna o opijumima (samo da spomenem onodobni laudan koji je korišten u velikim količinama u Engleskoj) koje joj daje za njene živce i očajna za utjecajem, Effie se zaplela u mrežu veselog nemoralnog Mosea Harpera, i ulazi u nedopuštenu vezu s njim koja ju vodi u opasno podzemlje prostitucije, osvete, prijevare i ubojstva. Tko je Fanny Miller? Zašto joj se čini tako poznata? Tko je Marta, njena mračna kćer, izgubljena godinama, a još uvijek prisutna u sjenama njenih svilenih soba? I kada prijateljstvo prestaje, a prevlast započinje?
Evo što Joanne Harris kaže o svom romanu:
Ova knjiga još uvijek nije izašla u hrvatskom prijevodu, pa ako dobro baratate nekim poznatijim europskim stranim jezikom, bez problema ćete naći svoj primjerak. Englesko izdanje, Sleep, Pale Sister, prepoznatljivo je po upečatljivoj naslovnici Grahama Ovendena (velika slika gore), a izdaje ga Doubleday (tvrdo ukoričeno) ili Black Swan (meko ukoričeno) i može se kupiti u bilo kojoj boljoj knjižari koja sadrži knjige na stranim jezicima. Osim toga, kontaktirajući Algoritam, dobio sam prvo poruku kako namjeravaju prevesti i objaviti krajem 2005. godine, pa zatim da ne, i na kraju odlučio pročitati na engleskom.
Subota
Nedjelja
Ponedjeljak
Utorak
Ne, nisam progovorio turski, već sam samo pročitao roman Orhana Pamuka "Zovem se Crvena" (čiji sam naslov na turskome, saznao tek nedavno - zadivljuju me ova slova "i" bez točkica...) Iako nisam zadivljen turskim jezikom, pa makar ga danas pisali latinicom. I upravo taj je roman tema mog današnjeg pisanja - ne brinite se, neću vam previše toga odati, već ću se samo osvrnuti na neke zanimljivosti tijekom čitanja:
Dakle, sve započinje u Istambulu, ili kako ga Turci zovu Stombolu, tisuću godina od osnutka islama - 1622. godine. Ali to nije, kako su na ovitku naveli, šesnaesto stoljeće, već sedamnaesto. I baš za tu tisućitu obljetnicu, Padišah (jedan od mnogih izraza za njihovog sultana) naručio je od iluminatora svoga carstva jednu knjigu koja bi opisivala moć i bogatstvo njegove vladavine. Toga se prihvatila iluminatorska radionica koju vodi stari iluminator Osman, a u njoj rade Maslina, Roda, Leptir i Tankoćuti. Naime, Tankoćutog-efendiju netko ubije, i kroz četiristo stranica se otkriva zašto i, naposljetku, tko ga je ubio. Kara-efendija, također iluminator, koji se nakon dvanaest godina vratio u Istambul, ponovno je sreo svoju ljubav iz mladosti Šekuru. No, Šekura ima dvoje djece... Kako će se radnja dalje razvijati ostaje tajna dok ne pročitate roman.
Taj roman, koji nam vješto otkriva psihološku stranu Turske, kao i bliskoistočnih zemalja toga doba, neopisivo dobro ocrtava atmosferu i život u vrijeme mnogih sultana, kao i vrijednosti koje su oni poštovali. Veoma me zapanjilo to što su oni smatrali kako europski utjecaji nisu dobri za njih, te su sva "franačka" djela, kako su nazivali sve europsko, uspoređivali kao djela Šejtanova (kako oni nazivaju vraga). Kršćane su prozvali krivovjercima, i nisu s njima htjeli stupiti u kontakt mnogih godina - samo su s Venecijom donekle trgovali, i pomoći Mletaka se taj franački stil proširio u Osmansko Carstvo. Samo da navedem jedan dio teksta koji me izrazito nasmijao, ali to je, ljudi, bila živa istina u to doba:
"Slikarske mecene - bogataše, prinčeve i velikaške obitelji - svoju navadu da se dadu portretirati u svakoj prigodi pretvorili su u takvu zarazu da ti pogani, čak i kad naručuju oslikavanje prizora iz Biblije ili svetačkih legendi na zidovima svojih crkava, uvjetuju da se njihovo lice pojavi na toj slici. Tako, primjerice, gledaš zidnu sliku koja prikazuje polaganje svetoga Stjepana u grob, kad ono među likovima koji plaču pokraj groba opaziš princa koji ti je, radostan, veseo i pun života, gordo pokazao slike na zidovima svoga dvorca. Potom, kad pogledaš zidnu sliku koja prikazuje svetoga Petra kako ozdravlja bolesnike svojom sjenom, primijetiš, razočaran, da je nesretni bolesnik - koji se uz rub slike previja u bolovima - brat tvog ljubaznoga domaćina, inače zdraviji i od svinje. A slijedećeg dana, na slici koja prikazuje uskrsnuće mrtvih, među pokojnicima vidiš svoga susjeda za stolom, koji se maloprije za ručkom dobrano nažderao."
"Primjer kazuje da čak i nanesposobniji iluminator posve prazne glave (a baš su takvi današnji franački slikari), dok crta konja pred sobom, svoj crtež izrađuje prema sjećanju; naime, nitko ne može u istom trenu gledati i konja i papir na kojemu slika konja. Iluminator prvo pogleda konja, a zatim odmah prenosi na papir ono što je zapamtio. čak da u međuvremenu i proleti vrijeme kratko koliko jedan treptaj, ono što iluminator prenosi na papir nije konj kojega gleda, nego sjećanje na konja kojega je netom prije vidio, a to je dokaz da je čak i kod najslabijih ilustratora crtanje moguće samo putem sjećanja."
I, samo da još ovo spomenem: U oko mi je upalo što se Hrvati spominju na dva dijela:
Nakon što je baka napravila koji mali milijun čokoladnih rum kocaka i kuglica, a tata donio koju cisternu pića, doček je mogao započeti. Doma. U krugu najuže obitelji - kao svake godine. Ali, naravno, nešto je moralo poći drugačije. Inače je baka s tatine strane dolazila kod nas na Staru godinu, a ove godine je odlučila ostati doma rekavši nam kako će Strikan i njegova cura Jelena biti također tamo. "Dobro", rekli smo i poklopili slušalicu.
Tada je tata otišao u blagovaonicu, i otvorio šampanjac, a mama, Luka i ja smo si međusobno čestitali Novu godinu. Došao je i tata uskoro. I Luka i ja smo otišli kod bake u sobu i njoj čestitati (mislim da nas zapravo nije niti čula od glazbe koja je treštala iz njenog televizora, ali nema veze). Moja i Lukina novogodišnja tradicija uključuje i odlazak na osmi kat zgrade kako bismo uživali u vatrometu koji se prelijeva zagrebačkim nebom. No, ove godine ništa puno od toga. Valjda su ljudi, ili škrti, ili smo zakasnili. I kad smo se vratili, mama je rekla kako se s našeg balkona mogao vidjeti odličan vatromet. Što nas je samo tjeralo gore???
Sutradan ujutro svi su spavali do preko podneva, osim naravno mene - koji se automatski budim prije jedanaest iako ne trebam. I tako nisam znao što bih radio, pa sam uzeo svoju dragu knjigicu "Zovem se Crvena" i čitao. Kada su se probudili, napokon, jeli su i opet otišli spavati.