Ne, nisam progovorio turski, već sam samo pročitao roman Orhana Pamuka "Zovem se Crvena" (čiji sam naslov na turskome, saznao tek nedavno - zadivljuju me ova slova "i" bez točkica...) Iako nisam zadivljen turskim jezikom, pa makar ga danas pisali latinicom. I upravo taj je roman tema mog današnjeg pisanja - ne brinite se, neću vam previše toga odati, već ću se samo osvrnuti na neke zanimljivosti tijekom čitanja:

Dakle, sve započinje u Istambulu, ili kako ga Turci zovu Stombolu, tisuću godina od osnutka islama - 1622. godine. Ali to nije, kako su na ovitku naveli, šesnaesto stoljeće, već sedamnaesto. I baš za tu tisućitu obljetnicu, Padišah (jedan od mnogih izraza za njihovog sultana) naručio je od iluminatora svoga carstva jednu knjigu koja bi opisivala moć i bogatstvo njegove vladavine. Toga se prihvatila iluminatorska radionica koju vodi stari iluminator Osman, a u njoj rade Maslina, Roda, Leptir i Tankoćuti. Naime, Tankoćutog-efendiju netko ubije, i kroz četiristo stranica se otkriva zašto i, naposljetku, tko ga je ubio. Kara-efendija, također iluminator, koji se nakon dvanaest godina vratio u Istambul, ponovno je sreo svoju ljubav iz mladosti Šekuru. No, Šekura ima dvoje djece... Kako će se radnja dalje razvijati ostaje tajna dok ne pročitate roman.

Taj roman, koji nam vješto otkriva psihološku stranu Turske, kao i bliskoistočnih zemalja toga doba, neopisivo dobro ocrtava atmosferu i život u vrijeme mnogih sultana, kao i vrijednosti koje su oni poštovali. Veoma me zapanjilo to što su oni smatrali kako europski utjecaji nisu dobri za njih, te su sva "franačka" djela, kako su nazivali sve europsko, uspoređivali kao djela Šejtanova (kako oni nazivaju vraga). Kršćane su prozvali krivovjercima, i nisu s njima htjeli stupiti u kontakt mnogih godina - samo su s Venecijom donekle trgovali, i pomoći Mletaka se taj franački stil proširio u Osmansko Carstvo. Samo da navedem jedan dio teksta koji me izrazito nasmijao, ali to je, ljudi, bila živa istina u to doba:

"Slikarske mecene - bogataše, prinčeve i velikaške obitelji - svoju navadu da se dadu portretirati u svakoj prigodi pretvorili su u takvu zarazu da ti pogani, čak i kad naručuju oslikavanje prizora iz Biblije ili svetačkih legendi na zidovima svojih crkava, uvjetuju da se njihovo lice pojavi na toj slici. Tako, primjerice, gledaš zidnu sliku koja prikazuje polaganje svetoga Stjepana u grob, kad ono među likovima koji plaču pokraj groba opaziš princa koji ti je, radostan, veseo i pun života, gordo pokazao slike na zidovima svoga dvorca. Potom, kad pogledaš zidnu sliku koja prikazuje svetoga Petra kako ozdravlja bolesnike svojom sjenom, primijetiš, razočaran, da je nesretni bolesnik - koji se uz rub slike previja u bolovima - brat tvog ljubaznoga domaćina, inače zdraviji i od svinje. A slijedećeg dana, na slici koja prikazuje uskrsnuće mrtvih, među pokojnicima vidiš svoga susjeda za stolom, koji se maloprije za ručkom dobrano nažderao."

Ostao sam zapanjen i time što su iluminatori živjeli u svijetu palica i šiba kojima su dobivali po prstima ukoliko nisu nacrtali kako treba nešto. Tako da sam izdvojio i ovaj izvadak iz teksta:

"Primjer kazuje da čak i nanesposobniji iluminator posve prazne glave (a baš su takvi današnji franački slikari), dok crta konja pred sobom, svoj crtež izrađuje prema sjećanju; naime, nitko ne može u istom trenu gledati i konja i papir na kojemu slika konja. Iluminator prvo pogleda konja, a zatim odmah prenosi na papir ono što je zapamtio. čak da u međuvremenu i proleti vrijeme kratko koliko jedan treptaj, ono što iluminator prenosi na papir nije konj kojega gleda, nego sjećanje na konja kojega je netom prije vidio, a to je dokaz da je čak i kod najslabijih ilustratora crtanje moguće samo putem sjećanja."

Inače, ako ste gadljivi, ne preporučujem vam roman, jer ima puno odsječenih glava... (ne zove li se ono "Zovem se Crvena"... he he... Pa njima je to još bila najljepša boja - koja je u mnogim prilikama mogla šikljati van... Također se nauči i puno turcizama koji se tako često spominju u hrvatskom jeziku; da samo nabrojim neke: inšallah znači "ako Bog da", mašallah je neki izraz ushićenja prilikom doživljaja nečega lijepoga, elim, be,... - to su brojevi (vidi, vidi, tko bi rekao da ću još znati i na tuskome brojati...), efendija je, kako bismo mi rekli, striček,... ne dâ mi se sada nabrajati.

I, samo da još ovo spomenem: U oko mi je upalo što se Hrvati spominju na dva dijela:
1. Hrvat je bio neki šegrt kod nekog majstora iluminatora i bio je - ne znam zašto - mješanac između bijelca i Kineza.
2. Hrvati su bili neki krvnici u Osmanskom Carstvu, koliko sam shvatio. Naime, hrvatskom se narodu ovo nije svidjelo, pa su Orhanu Pamuku lijepo uputili pismo (ne želim pričati što je bilo unutra), na što je on spremno odgovorio: "Da su Hrvati bili u Otomanskom Carstvu krvnici, pročitao sam u knjigama. Ako se ja želim riješiti svoje turskosti, zaboravite i vi na svoju hrvatskost, bar što se tiče moje knjige." Ovo me ostavlja malo zbunjenim... :-S

No, dobro - ugodno me iznenadio kraj romana. Pročitajte ga svakako! Pozdrav od Borisa! ;-)

Napisano u 17:26 sati.

komentari (44) ... ispis ... link